Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2938/15 (M. H.)

Odluka donesena 16. 09. 2015.

Nema povrede
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Uporedive situacije
  • Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
  • Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja utjecaja na svjedoke
  • Mjera obezbjeđenja
  • Trajanje pritvora
  • Krivični postupak
  • Apelacija preuranjena
  • Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2938/15

Apelacija

Odluka o meritumu

16. 09. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2938/15, rješavajući apelaciju Mirze Hatića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka l), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hercegovine - prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 16. septembra 2015. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Mirze Hatića podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 K 492457 15 Kž od 16. juna 2015. godine i Rješenja Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 K 492457 15 Kv 5 od 4. juna 2015. Godine u odnosu na pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1.c. i stav 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u vezi sa članom 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mirze Hatića podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 K 492457 15 Kž od 16. juna 2015. godine i Rješenja Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 K 492457 15 Kv 5 od 4. juna 2015. godine u odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je preuranjena.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Mirza Hatić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Dijana Hasić, advokat iz Sarajeva, podnio je 23. juna 2015. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 K 492457 15 Kž od 16. juna 2015. godine i Rješenja Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 K 492457 15 Kv 5 od 4. juna 2015. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud ukinuo navedena rješenja redovnih sudova i kojom bi se apelant „smjesta“ pustio na slobodu.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i Kantonalnog tužilaštva Sarajevo (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 28. jula 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Kantonalni sud je dostavio odgovor na apelaciju 29. jula 2015. godine, Tužilaštvo 3. augusta 2015. godine, a Općinski sud 14. augusta 2015. godine.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Tužilaštvo je 1. juna 2015. godine podnijelo prijedlog za produženje pritvora za dodatna dva mjeseca osumnjičenim apelantu, H.G. i L.H. zbog postojanja osnovane sumnje da su počinili krivično djelo iznude iz člana 295. stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona FBiH (u daljnjem tekstu: KZFBiH), sve u vezi sa članom 31. istog zakona, a prema osumnjičenim N.Š. i K.T. zbog postojanja osnovane sumnje da su počinili isto krivično djelo u vezi sa članom 33. K FBiH, i to u odnosu na apelanta iz posebnih pritvorskih razloga propisanih članom 146. stav 1. tač. b), c), i d) Zakona o krivičnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH), a u odnosu na ostale osumnjičene (H.G., L.H., N.Š. i K.T.) iz posebnih pritvorskih razloga propisanih članom 146. stav 1. tač. c) i d) ZKPFBiH.

6. Općinski sud je Rješenjem broj 65 0 K 492457 15 Kv 5 od 4. juna 2015. godine apelantu i ostalim osumnjičenim produžio pritvor za još dva mjeseca, koji po tom rješenju apelantu i ostalim osumnjičenim može trajati do 4. augusta 2015. godine ili do nove odluke suda.

7. Iz obrazloženja rješenja Općinskog suda proizlazi da je apelant na ročištu održanom povodom prijedloga Tužilaštva za određivanje pritvora, između ostalog, naveo „da u cijelosti priznaje izvršenje krivičnog djela“. Općinski sud je u obrazloženju rješenja zaključio da u konkretnom slučaju postoji osnovana sumnja da su apelant i drugi osumnjičeni počinili krivična djela koja su im stavljena na teret, kao opći razlog za određivanje pritvora. U rješenju je obrazloženo na osnovu kojih dokaza je izveden zaključak o postojanju osnovane sumnje, a među kojima su i presretnuti telefonski razgovori.

8. U pogledu posebnog pritvorskog razloga iz člana 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH u odnosu na apelanta, Općinski sud je zaključio da u konkretnom slučaju postoje naročite okolnosti koje ukazuju da će apelant ometati krivični postupak utjecajem na svjedoke. U vezi sa tim, Općinski sud je konstatirao da iz dostavljenih dokaza proizlazi da je apelant, nakon što je oštećeni (D.M.) „rekao osumnjičenom [H.G.]“ da će sve prijaviti policiji, pozvao oštećenog i rekao mu da će mu ubiti obje kćerke ako prijavi policiji, a što je izazvalo strah kod oštećenog i spriječilo ga da u tom trenutku prijavi policiji počinjenje predmetnog krivičnog djela na njegovu štetu. Dalje, konstatirao je da su tog svjedoka – oštećenog saslušali policijski službenici i postupajući tužilac, ali da je potrebno da bude saslušan i u postupku pred sudom radi utvrđivanja svih okolnosti predmetnog slučaja i radi osiguranja dokaza. Pored toga, istakao je da činjenica da svjedok-oštećeni odranije poznaje osumnjičene i da su već duži period iznuđivali novac od njega, te da mu je apelant prijetio da će mu ubiti obje kćerke ako to prijavi policiji, ukazuje na postojanje opravdane bojazni da bi apelant boravkom na slobodi utjecao na ovog svjedoka da u daljnjem toku postupka izmijeni svoj iskaz i na taj način ometao krivični postupak. Shodno tome, po mišljenju Općinskog suda, sve navedene okolnosti ukazuju da postoji ozbiljan rizik da će doći do utjecaja na tog svjedoka u daljnjem toku postupka radi izmjene njegovog iskaza. Osim toga, Općinski sud je istakao da se predmetni postupak nalazi u posebno osjetljivoj fazi - fazi istrage, gdje svi dokazi nisu osigurani i kada je u toku njihovo pribavljanje, te da je neophodno da svjedoke sasluša nadležni tužilac i da je neophodno omogućiti da se istraga odvija i završi na efikasan način, posebno imajući u vidu da je Tužilaštvo proširilo istragu i na druga krivična djela.

9. U pogledu posebnog pritvorskog razloga iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH, Općinski sud je konstatirao da su ispunjeni zakonom propisani uvjeti za produženje pritvora apelantu i drugim osumnjičenim i iz ovog pritvorskog razloga. U vezi sa tim, prije svega, utvrdio je da je ispunjen objektivni uvjet za produženje pritvora po ovom osnovu apelantu i drugim osumnjičenim. Također, ocijenio je da su osumnjičeni lica sklona vršenju različitih krivičnih djela, što proizlazi iz izvoda iz krivične evidencije. Naime, Općinski sud je zaključio da je iz izvoda iz krivične evidencije za apelanta vidljivo da je od 2006. godine apelant kažnjavan deset puta, i to više puta za krivična djela uz upotrebu vatrenog oružja, kao i za krivična djela protiv imovine. Općinski sud je zaključio da navedeno, a posebno činjenica da je apelant u periodu od nekoliko godina počinio više krivičnih dijela uz upotrebu oružja, kao i činjenica da se pred Tužilaštvom protiv njega vodi više postupaka radi postojanja osnovane sumnje da je počinio različita krivična djela, te naročito imajući u vidu da je apelant od oštećenog u više navrata uz prijetnju pištoljem iznuđivao novac u vremenskom periodu od više od pola godine u ukupnom iznosu od 150,000,00 eura, te da nije zaposlen, odnosno da nema redovnih prihoda i da na taj način nabavlja sredstva za izdržavanje, ukazuje da bi boravkom na slobodi mogao ponoviti krivično djelo.

10. U pogledu posebnog pritvorskog razloga iz člana 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH, Općinski sud je konstatirao da je ispunjen objektivni uvjet za postojanje ovog pritvorskog razloga u konkretnom slučaju. Dalje, ocijenio je da je način izvršenja krivičnog djela takav da sadrži elemente bezobzirnog ponašanja, imajući u vidu upornost i istrajnost koju su osumnjičeni iskazali prilikom izvršenja krivičnog djela, te iznos koji su iznuđivali od oštećenog, kao i činjenicu da su, nakon što je oštećeni isplatio novac koji su tražili, svaki put ponovo tražili novi iznos. Istakao je da je predmetnom krivičnom djelu, upravo zbog načina izvršenja, u svim medijima posvećena velika pažnja i da su na taj način građani upoznati sa tim krivičnim djelom i načinom njegovog izvršenja. Također, istakao je da su, imajući u vidu da u državi vlada finansijska kriza, da je velika stopa nezaposlenosti i da je većina stanovništva siromašna, osumnjičeni na vrlo jednostavan i lak način za sebe pribavljali velike iznose novca uz upotrebu oružja i prijetnje smrću čak i na javnim mjestima u ugostiteljskim objektima, kako to proizlazi iz izjave oštećenog. Shodno tome, Općinski sud je zaključio da bi puštanjem na slobodu osumnjičenih došlo do uznemirenja šire javnosti, kao i da bi njihov boravak na slobodi mogao predstavljati stvarnu prijetnju narušavanju javnog reda. U skladu sa navedenim, Općinski sud je zaključio da u konkretnom slučaju postoje vanredne okolnosti i da je predmetno krivično djelo posebno teško s obzirom na način izvršenja djela, a i njegove posljedice, te da bi puštanje osumnjičenih na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanju javnog reda, čime su ispunjeni zakonom propisani uvjeti iz člana 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH.

11. Pored toga, Općinski sud je razmotrio i primjenu blažih mjera u konkretnom slučaju. U vezi sa tim, istakao je da je svestranom ocjenom svih okolnosti zaključio da postoje objektivne okolnosti koje opravdaju izricanje najteže mjere, odnosno mjere pritvora, kako bi se spriječio utjecaj na svjedoke, narušavanje javnog reda, kao i ponavljanje krivičnog djela od osumnjičenih.

12. Odlučujući o žalbama koje su branioci apelanta i ostalih osumnjičenih podnijeli protiv rješenja Općinskog suda, Kantonalni sud je donio Rješenje broj 65 0 K 492457 15 Kž od 16. juna 2015. godine kojim je odbio kao neosnovanu žalbu apelantovog branioca, dok je djelimično uvažio žalbe branilaca ostalih osumnjičenih (H.G., L.H., N.Š. i K.T.) i ukinuo rješenje Općinskog suda u odnosu na te osumnjičene, te je u tom dijelu predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje.

13. U pogledu žalbenog prigovora apelantovog branioca kojim je osporavao postojanje posebnog pritvorskog razloga iz člana 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH, Kantonalni sud je ukazao da je u obrazloženju prvostepenog rješenja navedeno da je apelant, nakon što je oštećeni rekao osumnjičenom H.G. da će sve prijaviti policiji, pozvao oštećenog i rekao mu da će mu, ako prijavi policiji, pobiti obje kćerke, što je izazvalo strah kod oštećenog i spriječilo ga da prijavi policiji počinjenje predmetnog krivičnog djela. Kantonalni sud je istakao da ove okolnosti, kao i činjenica da su osumnjičeni već duži period iznuđivali novac od oštećenog, i po ocjeni tog suda, doista ukazuju na postojanje opravdane bojazni da bi apelant boravkom na slobodi utjecao na oštećenog da promijeni svoj iskaz, te da bi na taj način ometao krivični postupak. Shodno tome, Kantonalni sud je zaključio da pobijano rješenje sadrži dovoljne razloge koji opravdavaju produženje mjere pritvora apelantu zbog razloga iz člana 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH, a da se žalbeni prigovori njegovog branioca izneseni u tom pravcu pokazuju kao neosnovani.

14. Međutim, Kantonalni sud je zaključio da su osnovani žalbeni prigovori branilaca apelanta i ostalih osumnjičenih kojim se osporava postojanje posebnih pritvorskih razloga propisanih članom 146. stav 1. tač. c) i d) ZKPFBiH u konkretnom slučaju. U vezi sa tim, Kantonalni sud je ocijenio da u pobijanom rješenju, iako je ono doneseno na osnovu člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH, nije navedeno koje su to naročite okolnosti koje opravdavaju produženje mjere pritvora po navedenom zakonskom osnovu. Naime, istakao je da u obrazloženju rješenja nije dovoljno samo navesti da su osumnjičeni ranije osuđivani, već da je potrebno citirati i presude iz kaznene evidencije, te navesti za koja djela su osuđeni i kada. Također, istakao je da okolnosti učinjenja krivičnih djela koja se osumnjičenim stavljaju na teret, a koje je prvostepeni sud ocijenio kao naročite okolnosti u smislu člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH ne ispunjavaju zahtjev za iznošenje potpunih i određenih razloga za produženje pritvora po navedenom zakonskom osnovu. Dalje, vezano za posebni pritvorski razlog iz člana 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH, Kantonalni sud je naveo da ZKPFBiH, kao jedan od uvjeta za produženje pritvora po navedenom zakonskom osnovu, zahtijeva da bi puštanje osumnjičenog na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanju javnog reda. U vezi sa tim, istakao je da je uvidom u pobijano rješenje ustanovio da se prvostepeni sud uopće nije bavio pitanjem da li bi javnost bila uznemirena u slučaju puštanja osumnjičenih na slobodu i u kojoj mjeri. Pri tome je ukazao da, u smislu ustanovljenih standarda Evropskog suda za ljudska prava, samo postojanje pretpostavke da bi puštanje osumnjičenih na slobodu moglo dovesti do stvarne prijetnje narušavanju javnog reda nije dovoljno, već da se moraju navesti i konkretne okolnosti koje kao takve nesumnjivo ukazuju da će do toga i doći. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je zaključio da je Općinski sud pri produženju pritvora osumnjičenim propustio da navede koje su to konkretne okolnosti koje opravdavaju zaključak tog suda da će puštanje na slobodu osumnjičenih rezultirati stvarnom prijetnjom narušavanju javnog reda, u smislu odredbe člana 146. stav 1. tačka

d) ZKPFBiH.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

15. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima o produženju pritvora povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. U vezi sa tim, apelant tvrdi da je postojanje osnovane sumnje da je počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret, kao općeg pritvorskog razloga, utvrđeno na osnovu nezakonitih dokaza, konkretno presretnutih telefonskih razgovora, odnosno njihovih transkripata pribavljenih po naredbi Općinskog suda. Dalje, tvrdi da u njegovom slučaju nisu ispunjeni uvjeti za produženje pritvora iz posebnog pritvorskog razloga propisanog članom 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH, te se poziva na Odluku Ustavnog suda broj AP 6/08 od 13. maja 2008. godine. U vezi sa tim, apelant tvrdi da u osporenim rješenjima nije naveden niti jedan dokaz koji ukazuje na postojanje konkretne mogućnosti utjecaja na svjedoke, odnosno da nije konkretizirano na koji način bi utjecao na oštećenog u ovom predmetu, posebno ako se ima u vidu da je oštećeni dao svoj iskaz u policiji i Tužilaštvu. Pored toga, apelant ističe da je u svom iskazu datom policiji i Tužilaštvu u cijelosti priznao izvršenje krivičnog djela koje mu je stavljeno na teret, tako da mu, u skladu sa Komentarom zakona o krivičnom postupku BiH i FBiH, ne može biti određen/produžen pritvor po ovom osnovu. Shodno tome, smatra da je zaključak redovnih sudova da bi apelant, ukoliko bi se našao na slobodi, mogao izvršiti utjecaj na oštećenog, paušalan, da nije ničim obrazložen i da je neutemeljen. Također, apelant smatra da u njegovom slučaju nisu ispunjeni zakonom propisani uvjeti za određivanje pritvora ni iz posebnih pritvorskih razloga propisanih članom 146. stav 1. tač. c) i d) ZKPFBiH. Tvrdi da, iako je Kantonalni sud pravilno primijetio da su osnovani žalbeni prigovori apelanta i ostalih osumnjičenih u pogledu nepostojanja posebnih pritvorskih razloga propisanih članom 146. stav 1. tač. c) i d) ZKPFBiH, uvažio je žalbe samo ostalih osumnjičenih, a ne i njegovu žalbu, i da je predmet vratio na ponovno odlučivanje samo u odnosu na ostale osumnjičene, a ne i u odnosu na apelanta. Shodno tome, apelant smatra da je osporena odluka Kantonalnog suda kontradiktorna njenom obrazloženju, te da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da mu je evidentno povrijeđeno pravo na obrazloženu odluku. Također, tvrdi da je na navedeni način diskriminiran u odnosu na ostale osumnjičene, pogotovo imajući u vidu da je u ponovnom postupku Općinski sud, slijedeći upute Kantonalnog suda, ukinuo mjeru pritvora ostalim osumnjičenim.

b) Odgovori na apelaciju

16. Kantonalni sud je naveo da smatra da osporenom odlukom tog suda nije povrijeđeno apelantovo pravo na slobodu i sigurnost i pravo na pravično suđenje. U vezi sa tim, između ostalog, istakao je da je u obrazloženju svog rješenja naveo sasvim jasne i određene razloge zbog kojih je ustanovio da u odnosu na apelanta i dalje postoji pritvorski razlog iz člana 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH zbog čega su neosnovani apelacioni navodi koji su izneseni u tom pravcu. Pored toga, istakao je da, u pogledu navoda iz apelacije koji se odnose na posebne pritvorske razloge iz člana 146. stav 1. tač.

c) i d) ZKPFBiH u odnosu na apelanta, taj sud ukazuje da je osporenim rješenjem uvažio žalbe branilaca svih osumnjičenih u pogledu tih navedenih posebnih pritvorskih razloga, a da je u odnosu na apelanta ustanovio da i dalje postoji pritvorski razlog iz člana 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH.

17. Općinski sud je istakao da smatra da osporenom odlukom tog suda nije povrijeđeno niti jedno apelantovo pravo koje je zaštićeno Ustavom Bosne i Hercegovine.

18. Tužilaštvo je, između ostalog, navelo da je osnovana sumnja da je apelant počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret, te da je potkrijepljena nizom dokaza, posebno priznanjem koje je apelant dao u prisustvu branioca u izjavama datim u toku istrage, ali i pred sudom prilikom izjašnjenja o mjeri pritvora, a da su sve informacije iz posebnih istražnih radnji prikupljene u skladu sa zakonom, jer je njihovo pribavljanje izvršeno po naredbi suda. Tužilaštvo smatra da su neosnovani i apelantovi navodi koji se tiču postojanja posebnih pritvorskih razloga, odnosno izostanka obrazloženja u osporenim odlukama u pogledu postojanja tih razloga. Pored toga, Tužilaštvo tvrdi da je neosnovan i apelacioni navod da je apelant diskriminiran u odnosu na ostale osumnjičene, jer u prilog toj tvrdnji apelant navodi puštanje na slobodu ostalih osumnjičenih, koje je bilo rezultat odluke suda utemeljene na zaključku da u odnosu na ostale osumnjičene ne postoje posebni pritvorski razlozi. Shodno tome, Tužilaštvo smatra da su osporene odluke pravilne i zakonite, te da njima nisu povrijeđena apelantova prava iz čl. 5. i 6. Evropske konvencije, pa je predložilo da se apelacija odbije.

V. Relevantni propisi

19. U Krivičnom zakonu Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 36/03, 37/03, 21/04, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14 i 76/14) relevantne odredbe glase:

Član 31.

Saučiniteljstvo Ako više osoba zajednički učini krivično djelo, učestvovanjem u učinjenju krivičnog djela ili preduzimajući što drugo čime se na odlučujući način doprinosi učinjenju krivičnog djela, svaka će se od njih kazniti kaznom propisanom za to krivično djelo.

Član 295.

(1) Ko s ciljem da sebi ili drugom pribavi protupravnu imovinsku korist silom ili ozbiljnom prijetnjom prisili drugog da što učini ili ne učini na štetu svoje ili tuđe imovine,kaznit će se kaznom zatvora od tri mjeseca do pet godina.

(2) Ako je pri učinjenju krivičnog djela iz stava 1. ovog člana upotrijebljeno oružje ili opasno oruđe, ili je pribavljena znatna imovinska korist ili je krivično djelo učinjeno u sastavu grupeljudi ili grupe za organizirani kriminal, učinitelj će se kazniti kaznom zatvora od jedne do deset godina.

20. U Zakonu o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14) relevantne odredbe glase:

Član 146.

Razlozi za pritvor (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određena osoba učinila krivično djelo pritvor joj se može odrediti:

[…]

b) ako postoji osnovana bojazan da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze ili tragove važne za krivični postupak ili ako naročite okolnosti ukazuju da će ometati krivični postupak uticajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače,

c) ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će učiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna,

d) u vanrednim okolnostima, ako se radi o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora deset godina ili teža kazna, a koje je posebno teško, s obzirom na način izvršenja ili posljedice krivičnog djela, ako bi puštanjem na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanja javnog reda.

(2) U slučaju iz stava 1. tačke b) ovog člana, pritvor će se ukinuti čim se osiguraju dokazi zbog kojih je pritvor određen.

VI. Dopustivost

21. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

22. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

a) Dopustivost u odnosu na član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5. Evropske konvencije

23. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda broj 65 0 K 492457 15 Kž od 16. juna 2015. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, a apelacija je podnesena 23. juna 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija u ovom dijelu ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u ovom dijelu ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

b) Dopustivost u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije

25. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud podsjeća na to da je u svojoj praksi već usvojio jasan stav da se na pitanje da li apelant ima, ili da li će imati pravično suđenje pred redovnim sudovima ne može dati odgovor dok je postupak u toku. U skladu s praksom Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), pitanje da li je poštivan princip pravičnog suđenja treba sagledati na osnovu postupka u cjelini. S obzirom na složenost krivičnog postupka, eventualni proceduralni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza istog tog postupka. Slijedom toga, nije moguće, u principu, utvrditi da li je krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravosnažno ne okonča (vidi, Evropski sud, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, Serija A broj 146, stav 68, i Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, tačka 18, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 38/03).

26. U vezi s tim, Ustavni sud napominje da osporena rješenja o produženju pritvora ne predstavljaju utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, već procesna rješenja donesena na prijedlog Tužilaštva za produženje pritvora prije podizanja optužnice, pa proizlazi da postupak protiv apelanta nije okončan, niti se sa aspekta prava na pravično suđenje, imajući u vidu prethodni stav, u toj fazi postupka može utvrđivati da li je krivični postupak bio pravičan u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. Evropske konvencije.

27. Saglasno navedenom, imajući u vidu odredbe člana 18. stav (3) tačka l) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da je apelacija, u odnosu na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, preuranjena.

VII. Meritum

28. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije i člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.

Pravo na slobodu i sigurnost ličnosti

29. Član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.

30. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne smije biti lišen slobode izuzevši u niže navedenim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom: c. zakonitog hapšenja ili lišavanja slobode u pogledu privođenja nadležnoj sudskoj vlasti kada postoji opravdana sumnja da je to lice izvršilo krivično djelo ili kada postoje valjani razlozi da se lice spriječi da izvrši krivično djelo ili da, nakon izvršenja krivičnog djela, pobjegne.

3. Svako ko je uhapšen ili lišen slobode prema odredbama stava 1. c) ovog člana mora odmah biti izveden pred sudiju ili drugo službeno lice zakonom ovlašteno da vrši sudsku vlast i mora imati pravo na suđenje u razumnom roku ili na puštanje na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može se uvjetovati garancijama o pojavljivanju na suđenju.

31. U konkretnom slučaju apelant je lice koje je lišeno slobode i koje se nalazilo u pritvoru na osnovu odluke redovnog suda o produženju pritvora, te koje se poziva na kršenje prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije.

32. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na to da se pravo na slobodu ličnosti ubraja u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da član 5. Evropske konvencije garantira da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Proizvoljnost lišavanja slobode ocjenjuje se, u prvom redu, u odnosu na poštivanje proceduralnih zahtjeva ZKPFBiH koji je primijenjen u konkretnom slučaju, dakle, nacionalnog prava koje mora biti usklađeno sa standardima iz Evropske konvencije.

33. Dalje, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da je, u smislu člana 146. stav 1. ZKPFBiH, opći uvjet za određivanje i produženje pritvora postojanje osnovane sumnje da je određeno lice izvršilo krivično djelo. Također, Ustavni sud podsjeća na to da je Evropski sud istakao da standardi koje nameće član 5. stav 1.c. Evropske konvencije predviđaju da je postojanje osnovane sumnje da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo koje mu se stavlja na teret conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora. Međutim, to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi, Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63). Prema daljnjem stavu Evropskog suda, opravdanost pritvora zavisi i od okolnosti konkretnog slučaja koje moraju biti takve da upućuju na postojanje općeg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da, uprkos presumpciji nevinosti, preteže nad principom poštivanja slobode pojedinca.

34. Također, Ustavni sud ukazuje na to da odredba člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da lice bude lišeno slobode u skladu sa članom 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije, tj. da je lišavanje zakonito u smislu navedenog člana, a obuhvata podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih lica. Evropski sud za ljudska prava je zaključio da poštivanje člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi s pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterije predviđene zakonom.

U vezi sa apelantovim navodima da je osnovana sumnja da je počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret, kao opći razlog za određivanje i produženje pritvora, utvrđena na osnovu nezakonitih dokaza, Ustavni sud napominje da je u svojoj Odluci broj AP 3343/09 od 15. maja 2012. godine (vidi, www.ustavnisud.ba, Odluka o dopustivosti od 15. maja 2012. godine, tačka 14) ukazao da pitanje "zakonitosti ili nezakonitosti" pribavljanja dokaza, na kojima je zasnovana osnovana sumnja kao opći pritvorski razlog, nije pitanje koje potpada pod član 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije. Po mišljenju Ustavnog suda, to pitanje može biti predmet ispitivanja u eventualno daljnjem toku krivičnog postupka. Pored toga, Ustavni sud zapaža da iz dostavljene dokumentacije proizlazi da apelant u postupku produženja pritvora nije ni osporavao postojanje osnovane sumnje da je počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret, već da je čak priznao „izvršenje krivičnog djela“. Shodno navedenom, Ustavni sud u ovoj odluci neće razmatrati predmetne apelacione tvrdnje u vezi sa pravom na slobodu i sigurnost ličnosti.

35. Dalje, Ustavni sud podsjeća na to da, u skladu sa zakonom, pritvor može biti određen i produžen samo kada je, uz postojanje osnovane sumnje da je krivično djelo počinjeno, ispunjen i jedan od posebnih razloga za određivanje, odnosno produženje pritvora propisan zakonom. U vezi sa tim, Ustavni sud primjećuje da je Općinski sud osporenim prvostepenim rješenjem produžio pritvor apelantu iz posebnih pritvorskih razloga propisanih članom 146. stav 1. tač. b), c), i d) ZKPFBiH, a ostalim osumnjičenim iz posebnih pritvorskih razloga propisanih članom 146. stav 1. tač. c) i d) ZKPFBiH. Također, Ustavni sud zapaža da, bez obzira na to što je u izreci osporenog drugostepenog rješenja navedeno da se žalba apelantovog branioca odbija kao neosnovana, iz tog rješenja, zapravo, proizlazi da je Kantonalni sud u svom rješenju utvrdio da u apelantovom slučaju ne postoje posebni razlozi za produženje pritvora propisani članom 146. stav 1. tač. c) i d) ZKPFBiH, već samo posebni razlozi za produženje pritvora iz člana 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH, zbog čega je i potvrdio prvostepeno rješenje u tom dijelu. Pored toga, Ustavni sud primjećuje da je Kantonalni sud osporenim rješenjem uvažio žalbe branilaca ostalih osumnjičenih, ukinuo prvostepeno rješenje u odnosu na te osumnjičene i predmet u odnosu na njih vratio na ponovni postupak, jer je utvrdio da su osnovani njihovi žalbeni prigovori kojima se osporavalo postojanje svih posebnih pritvorskih razloga iz kojih je u odnosu na ove osumnjičene pritvor i produžen prvostepenim rješenjem, odnosno posebnih pritvorskih razloga propisanih članom 146. stav 1. tač. c) i d) ZKPFBiH. Dakle, Ustavni sud primjećuje da iz osporenog rješenja Kantonalnog suda, nasuprot apelantovom mišljenju, proizlazi da mu je pritvor produžen samo zbog postojanja posebnih pritvorskih razloga iz člana 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH, odnosno zbog postojanja naročitih okolnosti koje ukazuju na to da će apelant ometati krivični postupak utjecajem na svjedoka-oštećenog.

36. Vezano za posebne pritvorske razloge iz člana 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi da su redovni sudovi, imajući u vidu da su svjedoka - oštećenog saslušali policijski službenici i postupajući tužilac, ocijenili da okolnosti da je apelant već prijetio oštećenom, što je izazvalo strah kod oštećenog i spriječilo ga da prijavi policiji počinjenje predmetnog krivičnog djela, kao i činjenica da su osumnjičeni već duži period iznuđivali novac od oštećenog, ukazuju na postojanje opravdane bojazni da bi apelant boravkom na slobodi utjecao na oštećenog da promijeni svoj iskaz, te da bi na taj način ometao krivični postupak. Opasnost od navedenog (da bi apelant boravkom na slobodi ometao krivični postupak), po mišljenju Ustavnog suda, ne može umanjiti činjenica da je apelant pred nadležnim tužiocem priznao izvršenje predmetnog krivičnog djela, te su apsolutno neosnovani apelantovi navodi da mu se pritvor ne može odrediti, jer je priznao izvršenje krivičnog djela. Shodno tome, Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, smatra da su redovni sudovi dali dovoljno jasno i logično obrazloženje zašto smatraju da postoje naročite okolnosti koje ukazuju na to da bi apelant mogao ometati krivični postupak utjecajem na oštećenog-svjedoka da promijeni svoj iskaz. U takvom zaključku redovnih sudova, s obzirom na činjenice konkretnog predmeta, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost, te smatra da okolnosti konkretnog slučaja upućuju na postojanje važnog i značajnog općeg interesa koji preteže nad načelom poštivanja prava na slobodu pojedinca.

37. Shodno navedenom, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije prekršeno apelantovo pravo na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. st. 1.c) i

3. Evropske konvencije.

Pravo na nediskriminaciju

38. Član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je pol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.

39. Član 14. Evropske konvencije glasi:

Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom konvencijom osigurava se bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza sa nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status.

40. Prema praksi Evropskog suda, pravo na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije je akcesorno pravo. To znači da ovaj član ne osigurava nezavisno i samostalno pravo na nediskriminaciju, već se, prema njemu, na diskriminaciju može pozvati samo u vezi sa «uživanjem prava i sloboda garantiranih Evropskom konvencijom». Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda za ljudska prava prema kojoj diskriminacija postoji samo ako se lice ili grupa lica u istoj situaciji različito tretiraju, a ne postoji neko objektivno i razumno opravdanje za različit tretman (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Belgijski predmet o jezicima, presuda od 23. jula 1968, Serija A broj 25, stav 226).

41. Iz apelacionih navoda proizlazi da apelant smatra da je diskrimiran u vezi s pravom iz člana 5. Evropske konvencije, i to zbog toga što je u konkretnom slučaju osporenim drugostepenim rješenjem ukinuto prvostepeno rješenje Općinskog suda i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak u odnosu na ostale osumnjičene, a ne i u odnosu na njega, a u kojem postupku je mjera pritvora u odnosu na te osumnjičene ukinuta. U vezi sa tim, Ustavni sud ukazuje da sama činjenica da su redovni sudovi drugačije postupili, odnosno donijeli drugačije odluke u vezi sa produženjem pritvora za ostale osumnjičene ne znači da postoji diskriminacija prema nekom zabranjenom osnovu. Naime, Ustavni sud ukazuje da se postojanje uvjeta za izricanje mjera za osiguranje prisustva osumnjičenog i uspješno vođenje krivičnog postupka, koje sud određuje na prijedlog Tužilaštva, ocjenjuje u svakom konkretnom slučaju, zavisno od konkretnih okolnosti, pa se ne može smatrati da donošenje drugačijih odluka u odnosu na druge osumnjičene u istom predmetu, samo po sebi, predstavlja diskriminaciju prema nekom zabranjenom osnovu. Dakle, postojanje osnova za određivanje i produžavanje pritvora, shodno relevantnim odredbama ZKPFBiH koje reguliraju ovo pitanje, procjenjuje se u svakom konkretnom slučaju, odnosno u odnosu na svakog osumnjičenog posebno. Suprotno tumačenje navedenih odredaba vodilo bi zaključku da sud svim osumnjičenim u istom predmetu treba izricati identične mjere, što ne stoji i što nema uporište u pozitivnom zakonodavstvu. Stoga, Ustavni sud smatra da se apelantovi navodi da je diskriminiran u odnosu na druge osumnjičene u istom predmetu u okolnostima konkretnog predmeta pokazuju u cijelosti kao neosnovani.

42. Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da nije prekršeno apelantovo pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa članom II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 5. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

43. Ustavni sud smatra da nema kršenja prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije kada odluke o produžavanju pritvora sadrže dovoljne, jasne i individualizirane razloge za produžavanje pritvora prema posebnom pritvorskom razlogu iz člana 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH.

44. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na nediskriminaciju iz člana 14. u vezi sa članom

5. Evropske konvencije u situaciji kada redovni sudovi donesu drugačiju odluku povodom prijedloga Tužilaštva za produženje mjere pritvora za ostale osumnjičene u istom predmetu, jer se postojanje osnova za produženje mjere pritvora mora ocjenjivati u svakom konkretnom slučaju, pa se ne može smatrati da donošenje drugačijih odluka u odnosu na druge osumnjičene predstavlja, samo po sebi, diskriminaciju prema nekom zabranjenom osnovu.

45. Na osnovu člana 18. stav (3) tačka l), te člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

46. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati podnosiočev prijedlog zahtjeva za donošenje privremene mjere.

47. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman