Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3066/12 ("Croatia osiguranje" d.d. Ljubuški)

Odluka donesena 16. 09. 2015.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Aktivna legitimacija
  • Zastara
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3066/12

Apelacija

Odluka o meritumu

16. 09. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3066/12, rješavajući apelaciju "Croatia osiguranja" d.d. Ljubuški, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b), članka 59. st. (1) i (2) i članka 62. stavak (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 16. rujna 2015. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija "Croatia osiguranja" d.d. Ljubuški.

Utvrđuje se povreda članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

Ukida se Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 63 0 P 002042 11 Rev 2 od 29. svibnja 2012.

godine.

Predmet se vraća Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine, koji je dužan, po žurnom postupku, donijeti novu odluku sukladno članku II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članku 6.

stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

Nalaže se Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine da, sukladno članku 72. stavak (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. "Croatia osiguranje" d.d. Ljubuški (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupaju Vesna Pehar i Zoran Lesko, odvjetnici iz Mostara, podnio je 17. kolovoza 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 63 0 P 002042 11 Rev 2 od 29. svibnja 2012. godine. Apelant je 29. srpnja 2015. godine, na zahtjev Ustavnog suda, dopunio apelaciju tako što je dostavio ovlast za zastupanje pred Ustavnim sudom. Također, apelant je 24. kolovoza 2015. godine, na zahtjev Ustavnog suda, dopunio apelaciju tako što je dostavio relevantnu dokumentaciju.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i tužitelja "Globtoura" d.o.o. Međugorje (u daljnjem tekstu: tužitelj), kao druge strane u predmetnom postupku, zatraženo je 14. svibnja 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud je 20. svibnja 2015. godine dostavio odgovor na apelaciju, a tužitelj 22. svibnja 2015. godine.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Presudom Općinskog suda u Ljubuškom (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 63 0 P 002042 11 P 2 od 6. lipnja 2011. godine odbijen je tužiteljev tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obveže apelant da mu na ime naknade štete na vozilu po osnovi kasko-osiguranja isplati iznos od 20.408,70 KM sa zakonskom zateznom kamatom, uz naknadu troškova postupka. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo, prije svega, da je u prethodno vođenom postupku donio presudu od 20. studenog 2008. godine, koja je potvrđena drugostupanjskom presudom, kojom je odbio tužiteljev tužbeni zahtjev (zbog zastare potraživanja). Općinski sud je naveo da je Vrhovni sud, odlučujući o tužiteljevoj reviziji protiv drugostupanjske presude, donio rješenje od 26. listopada 2010. godine kojom je reviziju usvojio, ukinuo drugostupanjsku presudu i predmet vratio drugostupanjskom sudu, nakon čega je drugostupanjski sud rješenjem od 2. veljače 2011. godine uvažio tužiteljev priziv, prvostupanjsku presudu ukinuo i predmet vratio tom sudu na ponovno suđenje. Općinski sud je naveo da je tijekom ponovnog postupka apelant i dalje ostao kod prigovora nedostatka aktivne legitimacije na strani tužitelja, te da je i dalje osporavao utemeljenost tužbenog zahtjeva u smislu odredaba članka 21. stavak (1) točka 3) b) Uvjeta za osiguranje automobilskog kaska (u daljnjem tekstu: Uvjeti).

6. Općinski sud je naveo da je među strankama nesporno da su tužitelj (kao ugovarač osiguranja) i apelant (kao osiguravač) zaključili ugovor o kasko-osiguranju za vozilo „Scania“ autobus, registarske oznake A-E 1470, po polici broj 1041211, sa trajanjem od 1. listopada 2004. do 1. listopada 2005. godine. Općinski sud je naveo da iz preslika prometne dozvole proizlazi da je Franz Schmidt Omnibushadel vlasnik vozila „Scania“ autobus-osiguranik. Općinski sud je dalje naveo da je nesporno da se 31. prosinca 2004. godine dogodila prometna nesreća u kojoj je sudjelovao uposlenik tužitelja koji je upravljao vozilom, tj. autobusom koji je bio osiguran kod apelanta po navedenoj polici kasko-osiguranja. Općinski sud je naveo da je u konkretnom slučaju sporno je li osnovan prigovor nedostatka aktivne legitimacije koji je istaknuo apelant, te utemeljenost tužbenog zahtjeva. U svezi s tim, Općinski sud se pozvao na odredbe članka 924. st. 1. i 2. i članka 380. stavak 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), te naveo da slijedom tih zakonskih odredaba tužitelj kao ugovarač osiguranja ima pravo izravno potraživati navedeni novčani iznos na ime naknade štete, te da je izjava od 23. lipnja 2008. godine, kojom je osiguranik ustupio svoje potraživanje tužitelju, bila nepotrebna. Obzirom na to, Općinski sud je naveo da je neutemeljen prigovor nedostatka aktivne legitimacije koji je istaknuo apelant.

7. Nadalje, Općinski sud je naveo da je odredbama članka 929. stavak 1. ZOO propisano da je "osiguravač dužan naknaditi štetu nastalu slučajno ili krivnjom ugovarača osiguranja, osiguranika ili korisnika osiguranja, izuzev ako je u pogledu određene štete ova njegova obveza izričito isključena ugovorom o osiguranju", a što u konkretnom slučaju jeste. Naime, Općinski sud je ukazao da iz police osiguranja proizlazi da je osiguranje zaključeno na temelju uvjeta automobilskog kaska, općih uvjeta za osiguranje osoba od posljedica nesrećnog slučaja i dopunskih uvjeta za osiguranje autonesreće, koji su sastavni dio ugovora o osiguranju. U svezi s tim, Općinski sud je naveo da je člankom 21. stavak (1) točka 3) b) Uvjeta propisano da osiguranik gubi prava iz osiguranja ako je šteta prouzročena namjerno, prevarom ili grubom nemarnošću vozača. Općinski sud je naveo da iz nalaza i mišljenja vještaka prometne struke proizlazi da se kritične prilike autobus, kojim je upravljao uposlenik tužitelja kao ugovarača osiguranja, kretao brzinom od 60 km/h na mjestu gdje je ograničenje bilo 20 km/h. Općinski sud je ukazao da, dakle, u slučaju da se autobus kretao brzinom od 20 km/h, kako su ukazivali znakovi upozorenja i ograničenja brzine, do prometne nesreće i štete na autobusu ne bi ni došlo. Obzirom na to, Općinski sud je naveo da je šteta na vozilu prouzročena grubom nemarnošću vozača u kojem slučaju polica osiguranja ne pokriva takvu štetu.

8. Odlučujući o tužiteljevom prizivu protiv prvostupanjske presude, Kantonalni sud u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) donio je Presudu broj 63 0 P 002042 11 Gž 3 od 21. rujna 2011. godine kojom je priziv odbio i prvostupanjsku presudu potvrdio. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo je prvostupanjski sud, na temelju izvedenih dokaza, pravilno utvrdio da se ponašanje vozača smatra grubom nemarnošću, te da je pravilno primijenio članak 21. stavak (1) točka 3) Uvjeta. Također, Kantonalni sud je naveo da je prvostupanjski sud pravilno primijenio odredbe članka 929. ZOO jer je obveza osiguravača u pogledu naknade štete izričito isključena ugovorom o osiguranju.

9. Vrhovni sud, odlučujući o tužiteljevoj reviziji protiv drugostupanjske presude, donio je Presudu broj 63 0 P 002042 11 Rev 2 od 29. svibnja 2012. godine kojom je reviziju usvojio, nižestupanjske presude preinačio tako što je naložio apelantu da tužitelju na ime naknade štete na vozilu po osnovi kasko-osiguranja isplati iznos od 20.408,70 KM sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da mu naknadi troškove parničnog postupka. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da se ne mogu prihvatiti pravni zaključci nižestupanjskih sudova o neutemeljenosti tužbenog zahtjeva, jer se temelje na pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Naime, Vrhovni sud je naveo da je u konkretnom slučaju sporno gubi li ugovarač osiguranja, tj. tužitelj pravo iz osiguranja, budući da je šteta na vozilu prouzročena grubom nemarnošću njegovog vozača. Vrhovni sud je ukazao da je u tijeku postupka utvrđeno da su tužitelj kao ugovarač osiguranja i apelant kao osiguravač zaključili ugovor o automobilskom kasko-osiguranju po polici broj 1041211 od 4. listopada 2004. godine za vozilo „Scania“ autobus sa trajanjem od 1. listopada 2004. do 1. listopada 2005. godine. Vrhovni sud je ukazao da je utvrđeno da je osiguranik, po predmetnoj polici osiguranja, Franz Schmidt Omnibushadel, te da je osiguranik izjavom od 23. lipnja 2008. godine ustupio sva potraživanja po tom osiguranju tužitelju. Vrhovni sud je ukazao da je utvrđeno da se 31. prosinca 2004. godine dogodila prometna nesreća u kojoj je sudjelovao uposlenik tužitelja koji je upravljao vozilom, tj. autobusom koji je bio osiguran kod apelanta po navedenoj polici osiguranja, te da je vozač u trenutku nesreće vozio brzinom od 60 km/h u mjestu gdje je ograničenje brzine bilo 20 km/h (zbog odrona zemlje i kamenja), uslijed čega je autobus udario u odron, tako da je vozačevo ponašanje okarakterizirano kao gruba nemarnost.

10. Vrhovni sud je naveo da su nižestupanjski sudovi odsustvo apelantove odgovornosti ocijenili primjenom članka 21. stavak (1) točka 3) b) Uvjeta, koji su sastavni dio ugovora o osiguranju, kao i primjenom odredaba članka 929. ZOO. U svezi s tim, Vrhovni sud je ukazao da, prema odredbama članka 21. stavak 1. točka 3) b) Uvjeta, osiguranik gubi prava iz osiguranja ako je šteta prouzročena grubom nemarnošću vozača. Vrhovni sud je ukazao da je odredbama članka 929. ZOO propisana odgovornost osiguravača za štete pokrivene osiguranjem. Pri tome Vrhovni sud je naveo da nižestupanjski sudovi nisu točno označili po kojem stavku tog članka je isključena odgovornost osiguravača, tj. apelanta. Vrhovni sud je ukazao da je točno da je predmetna šteta prouzročena grubom nemarnošću tužiteljevog uposlenika. Međutim, Vrhovni sud je naveo da je odredbama članka 21. stavak (1) točka 3) b) Uvjeta propisano i to da se u tom slučaju primjenjuju i odredbe stavka (2) točka 2) tog članka prema kojima je osiguravač u obvezi da naknadi štetu u slučaju kada je štetu na vozilu prouzročio vozač koji je uposlenik osiguranika, a za vrijeme dok upravlja tim vozilom, što se ostvarilo u konkretnom slučaju. Vrhovni sud je naveo da je apelant u odgovoru na reviziju istaknuo da se te odredbe ne mogu primijeniti, jer se odnose na vozača koji je uposlenik osiguranika, a da se u konkretnom slučaju radi o vozaču koji je uposlenik ugovarača osiguranja, tj. tužitelja. U svezi s tim, Vrhovni sud je naveo da tužitelj može tražiti prava iz osiguranja na temelju odredaba članka 905. stavak 1. ZOO jer je na to dao pristanak osiguranik čiji je interes osiguran – izjava o ustupanju potraživanja od 23. lipnja 2008. godine. Vrhovni sud je, također, naveo da se citirane odredbe Uvjeta odnose na vozača uposlenika osiguranika, ali da se ne treba držati doslovnog značenja upotrijebljenih izraza, već da se treba ocijeniti zajednička namjera ugovarača i odredbe tumačiti kako to odgovara načelima obligacijskog prava utvrđenih ZOO – članak 99. stavak 2. Vrhovni sud je naveo da osiguranikova izjava o ustupanju prava tužitelju, kao ugovaraču osiguranja, potvrđuje da je cilj predmetnog kasko-osiguranja ostvarenje prava tužitelja po osnovi ugovora o osiguranju. Pri tome Vrhovni sud je naveo da gruba nemarnost za izazivanje prometne nesreće i nastupanje osiguranog slučaja predstavlja osnovu za apelantova regresna prava prema osobi koja je odgovorna za štetu – članak 14. stavak (2) točka 1) Uvjeta.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

11. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. U svezi s tim, apelant navodi da u predmetnoj pravnoj stvari tužitelj, kao ugovarač osiguranja, ne može biti aktivno legitimiran, već da to može biti jedino osiguranik sukladno odredbama članka 897. ZOO. U svezi s tim, apelant navodi da se Vrhovni sud u svojim odlukama potpuno oprečno izjasnio o pitanju aktivne legitimacije tužitelja. Naime, apelant navodi da je Vrhovni sud u rješenju od 26. listopada 2010. godine ukazao da je tužitelj aktivno legitimiran u predmetnoj parnici sukladno odredbama članka 380. stavak 1. ZOO da bi potom u osporenoj presudi ukazao da tužitelj može tražiti prava iz osiguranja na temelju odredaba članka 905. stavak 1. ZOO jer je na to dao pristanak osiguranik, i to po izjavi od 23. lipnja 2008. godine, pri tome potpuno zanemarujući da je ta izjava dana u trenutku kada je potraživanje zastarjelo.

12. Nadalje, apelant smatra da je Vrhovni sud, pri donošenju osporene presude, pogrešno primijenio materijalno pravo. Naime, apelant navodi da je u tijeku postupka nepobitno utvrđeno da je predmetni štetni događaj nastao kao posljedica grube nemarnosti vozača koji je bio uposlenik ugovarača osiguranja. Apelant navodi da je prema Uvjetima, koji su sastavni dio ugovora o osiguranju, isključena obveza osiguravača ako je šteta nastala uslijed grube nemarnosti vozača (članak 21. stavak (1) točka 3) b) Uvjeta), osim ako je vozač uposlenik osiguranika (stavak (2) točka 2) tog članka). Obzirom na to, apelant navodi da je Vrhovni sud trebao primijeniti navedenu ugovornu odredbu, te primijeniti odredbe članka 99. stavak 1. ZOO (kojima je propisano da se odredbe ugovora primjenjuju onako kako glase), a ne pozivati se na odredbe članka 99. stavak 2. ZOO. Naime, apelant navodi da se u konkretnom slučaju ne radi o tumačenju koje je nastalo kao posljedica nejasnih ili sumnjivih odredaba ugovora, te da se stoga jasne i nesumnjive ugovorne odredbe ne trebaju tumačiti, već se trbaju primijeniti onako kako glase. Apelant je postavio zahtjev za naknadu troškova za sastav apelacije u iznosu od 966,42 KM.

b) Odgovor na apelaciju

13. Vrhovni sud je naveo da ostaje kod razloga danih u obrazloženju osporene presude tog suda, te istakao da je presuda tog suda donesena sukladno zakonu i Ustavu Federacije Bosne i Hercegovine, da nije bilo povreda na koje apelant neutemeljeno ukazuje, te da stoga predlaže da se apelacija odbije kao neutemeljena.

14. Tužitelj je naveo da je Vrhovni sud pravilno primijenio odredbe članka 905. stavak 1. ZOO kada je zaključio da tužitelju kao ugovaraču osiguranja pripada pravo na naknadu štete na temelju predmetnog ugovora o kasko-osiguranju koji je tužitelj zaključio sa apelantom, a koje potraživanje je osiguranik ustupio tužitelju. Tužitelj je naveo da je, dakle, osiguranik dao pristanak tužitelju da vrši prava iz predmetnog osiguranja, upravo na način kako je to propisano odredbama članka 905. stavak 1. ZOO. Tužitelj je dalje naveo da je Vrhovni sud pravilno primijenio odredbe čl. 897, 924. i 925. u svezi sa člankom 99. stavak 2. ZOO kada je ocjenjujući zajedničku namjeru ugovarača tumačio odredbe Uvjeta. Naime, tužitelj je naveo da je u konkretnom slučaju jasno, obzirom na utvrđeno činjenično stanje, da se na njega primjenjuju odredbe članka 21. stavak (2) točka 2) Uvjeta. Tužitelj je postavio zahtjev za naknadu troškova za sastav odgovora na apelaciju u iznosu od 966,42 KM.

V. Relevantni propisi

15. U Zakonu o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, "Službeni list RBiH" br. 2/92, 13/93, 13/94 i "Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 29/03 i 42/11) relevantne odredbe glase:

Član 99.

(1) Odredbe ugovora primjenjuje se onako kako glase.

(2) Pri tumačenju spornih odredaba ne treba se držati doslovnog značenja upotrijebljenih izraza, već treba istraživati zajedničku namjeru ugovarača i odredbu tako razumjeti kako to odgovara načelima obligacionog prava utvrđenim ovim zakonom.

Član 380. stav 1.

(1) Potraživanja ugovarača osiguranja, odnosno trećeg lica iz ugovora o osiguranju života zastarijevaju za pet, a iz ostalih ugovora o osiguranju za tri godine, računajući od prvog dana poslije proteka kalendarske godine u kojoj je potraživanje nastalo.

Član 897.

Ugovorom o osiguranju obavezuje se ugovarač osiguranja da, na načelima uzajamnosti i solidarnosti udružuje određeni iznos u zajednici osiguranja odnosno zajednici rizika (osiguravač), a zajednica se obavezuje da, ako se desi događaj koji predstavlja osigurani slučaj, isplati osiguraniku ili nekom trećem licu naknadu, odnosno ugovorenu svotu ili učini nešto drugo.

Član 905. stav 1.

(1) U slučaju osiguranja za tuđi račun ili za račun koga se tiče, obaveze plaćanja premije i ostale obaveze iz ugovora dužan je izvršavati ugovarač osiguranja, ali on ne može vršiti prava iz osiguranja, čak i kad drži polisu, bez pristanka lica čiji je interes osiguran i kome ona pripadaju.

Član 924. st. 1. i 2.

(1) Osiguranje imovine može zaključiti svako lice koje ima interes da se ne dogodi osigurani slučaj, pošto bi inače pretrpjelo neki materijalni gubitak.

(2) Prava iz osiguranja mogu imati samo lica koja su u času nastanka štete imala materijalni interes da se osigurani slučaj ne dogodi.

Član 929. stav 1.

(1) Osiguravač je dužan naknaditi štete nastale slučajno ili krivicom ugovarača osiguranja, osiguranika ili korisnika osiguranja, izuzev ako je u pogledu određene štete ova njegova obaveza izričito isključena ugovorom o osiguranju.

16. Uvjeti za osiguranje automobilskog kaska ("Croatia osiguranje" d.d.) u relevantnom dijelu glase:

Članak 14.

(2) Ovim osiguranjem nije pokrivena odgovornost vozača za štetu koju je prouzročio: 1) namjerno ili grubom nemarnošću;

(3) U slučajevima iz stavka (2) točke 1) do 5) ovog članka osiguravač ima pravo regresa prema osiguranom vozaču.

Članak 21.

(1) Osiguranik gubi prava iz osiguranja:

3) Ako je šteta prouzročena namjerno, prevarom ili grubom nemarnošću od strane:

b) vozača, s tim da se u ovom slučaju primjenjuje i odredba stavka (2) točke 2) ovog članka.

(2) U slučaju iz točke 2) kao i točke 3) pod b) prethodnog stavka, osiguravač je, međutim, u obvezi nadoknaditi štetu prouzročenu ostvarenjem rizika predviđenih u članku 17. ovih Uvjeta:

2) u slučaju kad je štetu na vozilu prouzročio vozač koji je uposlenik osiguranika, a za vrijeme dok upravlja tim vozilom;

VI. Dopustivost

17. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

18. Sukladno članku 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio.

19. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 63 0 P 002042 11 Rev 2 od 29. svibnja 2012. godine protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, osporenu presudu apelant je primio 2. srpnja 2012. godine, a apelacija je podnesena 17. kolovoza 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.

20. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

21. Apelant pobija navedenu presudu, tvrdeći da su tom presudom povrijeđena njegova prava iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, te članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje

22. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz stavka 2. ovog članka, što uključuje:

[…]

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

23. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

24. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da se predmetni postupak odnosi na naknadu materijalne štete, dakle, na predmet građanskopravne prirode, pa je stoga članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 6. stavak 1. Europske konvencije primjenjiv na taj postupak.

25. Apelant smatra da je Vrhovni sud, pri donošenju svoje odluke, pogrešno primijenio procesno i materijalno pravo, što je kao posljedicu imalo kršenje njegovog prava na pravično suđenje. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

26. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavku, može iznimno, kada ocijeni da je u određenom postupku redoviti sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. travnja 2005. godine, stavak 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. rujna 2006. godine, točka 25. i dalje, i, mutatis mutandis Europski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. travnja 2013. godine, točka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, obzirom na pitanja koja predmetna apelacija pokreće, ispitati je li osporena odluka Vrhovnog suda utemeljena na proizvoljnoj primjeni procesnog i materijalnog prava.

27. Ustavni sud zapaža da apelant, najprije, osporava aktivnu legitimaciju tužitelja, te u svezi s tim ukazuje da se Vrhovni sud u svoje dvije odluke, koje su donesene u predmetnom postupku, na različit način izjasnio o tom pitanju. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da rješenje Vrhovnog suda od 26. listopada 2010. godine (koje je doneseno u prethodnoj fazi predmetnog postupka i u kojem rješenju se Vrhovni sud izjašnjavao i u pogledu tužiteljeve aktivne legitimacije) nije predmet apelacionog ispitivanja u postupku pred Ustavnim sudom. Naime, Ustavni sud ukazuje da je tim rješenjem usvojena tužiteljeva revizija protiv drugostupanjske presude, ukinuta drugostupanjska presuda i predmet vraćen tom sudu na ponovni postupak, nakon čega je rješenjem drugostupanjskog suda uvažen tužiteljev priziv, prvostupanjska presuda ukinuta i predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovni postupak. Dakle, rješenje Vrhovnog suda nije konačna odluka u predmetnom postupku, već je to presuda Vrhovnog suda od 29. svibnja 2012. godine koja je donesena u ponovnom postupku pred redovitim sudovima, te protiv koje je apelant i podnio predmetnu apelaciju. Obzirom na to, Ustavni sud ukazuje da u konkretnom slučaju ne može ispitivati i apelantove navode kojima osporava tužiteljevu aktivnu legitimaciju u odnosu na rješenje Vrhovnog suda od 26. listopada 2010. godine, već će te navode ispitati u odnosu na presudu Vrhovnog suda od 29. svibnja 2012. godine, koja je, dakle, predmet apelacionog ispitivanja u postupku pred Ustavnim sudom. U tom kontekstu Ustavni sud prvenstveno zapaža da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke jasno ukazao da tužitelj "može tražiti prava iz osiguranja", budući da je osiguranik izjavom od 23. lipnja 2008. godine ustupio predmetno potraživanje tužitelju, što znači da je osiguranik dao pristanak tužitelju da može ostvarivati prava iz predmetnog osiguranja u smislu odredaba članka 905. stavak 1. ZOO. Dovodeći u svezu odredbe članka 905. stavak 1. ZOO sa odlučenjem Vrhovnog suda o pitanju tužiteljeve aktivne legitimacije, te obrazloženjem koje je dao u svezi s tim, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u postupanju Vrhovnog suda u tom pogledu. Što se tiče apelantovih navoda da je predmetno potraživanje zastarjelo, Ustavni sud zapaža, kako to proizlazi iz činjeničnog stanja predmeta, da je apelant u ranije vođenom postupku isticao prigovor zastarjelosti potraživanja, ali da je u ponovnom postupku, u kojem je donesena osporena odluka, isticao samo prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužitelja. Obzirom na to, Ustavni sud ukazuje da ne može razmatrati te apelantove navode, budući da je apelant propustio te navode istaknuti u tijeku ponovnog postupka pred redovitim sudovima (u kojem je donesena osporena odluka), te na taj pružiti mogućnost redovitim sudovima da se o tome izjasne (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 476/04 od 17. prosinca 2004. godine, točka 26, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 34/05).

28. Nadalje, Ustavni sud zapaža da apelant smatra da je osporena presuda Vrhovnog suda, kojom je u konačnici obvezan tužitelju na ime naknade štete isplatiti navedeni novčani iznos, zasnovana na proizvoljnoj primjeni odredaba članka 21. stavak (1) točka 3) b) i stavak (2) točka 2) Uvjeta i odredaba članka 99. ZOO. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da je prvostupanjskom presudom, koja je potvrđena drugostupanjskom presudom, odbijen tužiteljev tužbeni zahtjev za naknadu štete, uz obrazloženje da je u tijeku postupka utvrđeno da je šteta na predmetnom vozilu prouzročena grubom nemarnošću vozača, te da stoga apelant kao osiguravač nije dužan naknaditi tu štetu sukladno odredbama članka 21. stavak (1) točka 3) b) Uvjeta i članka 929. stavak 1. ZOO. Ustavni sud zapaža da je, s druge strane, Vrhovni sud preinačio obje nižestupanjske presude tako što je obvezao apelanta da naknadi štetu tužitelju, uz obrazloženje da je apelant kao osiguravač dužan naknaditi predmetnu štetu tužitelju kao ugovaraču osiguranja sukladno odredbama članka 21. stavak (2) točka 2) Uvjeta u svezi sa odredbama članka 99. stavak 2. ZOO. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je odredbama članka 21. stavak (1) točka 3) b) Uvjeta (koje je apelant, na zahtjev Ustavnog suda, dostavio i u koje je Ustavni sud izvršio uvid) propisano da "osiguranik gubi prava iz osiguranja ako je šteta prouzročena namjerno, prevarom ili grubom nemarnošću od strane vozača, s tim što se u ovom slučaju primjenjuje i odredba stavka (2) točka 2) ovog članka". Ustavni sud ukazuje da je odredbama stavka (2) točka 2) tog članka propisano, između ostalog, da je u slučaju iz točke 3) b) prethodnog stavka osiguravač, međutim, u obvezi da naknadi štetu kad je štetu na vozilu prouzročio vozač koji je uposlenik osiguranika, a za vrijeme dok upravlja tim vozilom.

29. Ustavni sud ukazuje da iz citiranih odredaba Uvjeta, koji su bili sastavni dio ugovora o osiguranju, jasno proizlazi da je apelant kao osiguravač u obvezi da naknadi štetu osiguraniku u slučaju da je šteta na vozilu prouzročena grubom nemarnošću vozača koji je osiguranikov uposlenik, dok je ta obveza isključena ako je u pitanju vozač koji je uposlenik ugovarača osiguranja (tj. tužitelja) ili bilo koji drugi vozač. Ustavni sud ukazuje da je u konkretnom slučaju nesporno da je šteta na vozilu prouzročena grubom nemarnošću vozača koji je bio uposlenik tužitelja kao ugovarača osiguranja, a ne uposlenik osiguranika. Dakle, iz navedenog jasno proizlazi da je osiguranik izgubio prava iz osiguranja u smislu odredaba članka 21. stavak (1) točka 3) b) Uvjeta. Ustavni sud ukazuje da samim tim tužitelj, kojem je osiguranik svojom izjavom ustupio predmetno potraživanje, ne može ostvariti veća prava od osiguranika (budući da svoje pravo crpi iz osiguranikovog prava), niti je osiguranik mogao prenijeti na tužitelja ili na bilo koju drugu osobu više prava nego što ih je sam imao. Stoga, Ustavni sud ukazuje da iz navedenog jasno proizlazi da bi tužitelj kao ugovarač osiguranja (kojem je osiguranik svojom izjavom ustupio predmetno potraživanje) mogao ostvariti pravo na naknadu štete samo pod uvjetom da je predmetnu štetu na vozilu prouzročio vozač koji je u tom trenutku bio uposlenik osiguranika. Međutim, kako je već navedeno, u konkretnom slučaju je nesporno da je predmetnu štetu na vozilu prouzročio vozač koji je u tom trenutku bio uposlenik ugovarača osiguranja. Što se tiče pozivanja Vrhovnog suda na odredbe članka 14. stavak (2) točka 1) Uvjeta, Ustavni sud ukazuje da je tim odredbama propisano da predmetnim osiguranjem nije pokrivena odgovornost vozača za štetu koju je prouzročio namjerno ili grubom nemarnošću, dok je stavkom (3) tog članka propisano da u tom slučaju osiguravač ima pravo regresa prema osiguranom vozaču. Ustavni sud ukazuje da iz citiranih odredaba jasno proizlazi da do primjena tih odredaba dolazi samo u slučaju kada je osiguravač izvršio svoju obvezu prema osiguraniku (npr., kada je šteta prouzročena namjerno ili grubom nemarnošću vozača koji je osiguranikov uposlenik). Međutim, u konkretnom slučaju osiguranik je izgubio pravo iz osiguranja, tako da apelant kao osiguravač nema nikakve obveze prema osiguraniku, a ako nema nikakve obveze i ništa nije isplatio osiguraniku, onda je očigledno da se u tom slučaju ne primjenjuju odredbe Uvjeta o osiguračevom pravu regresa prema vozaču. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud, pri donošenju svoje odluke, očigledno proizvoljno primijenio odredbe članka 21. stavak (1) točka 3) b) i stavak (2) točka 2) Uvjeta i odredbe članka 99. ZOO, što je nesumnjivo utjecalo na donošenje zakonite i pravilne odluke u predmetnoj pravnoj stvari.

30. Na temelju izloženog, Ustavni sud zaključuje da je osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da je bilo potrebno, radi zaštite apelantovih ustavnih prava, ukinuti osporenu odluku, te predmet vratiti Vrhovnom sudu kako bi taj sud donio novu odluku sukladno garancijama iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

Ostali navodi

31. Obzirom na zaključak u pogledu povrede članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebice razmatrati navodne povrede članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.

32. U pogledu apelantovog zahtjeva za naknadu troškova za sastav apelacije i tužiteljevog zahtjeva za naknadu troškova za sastav odgovora na apelaciju, Ustavni sud podsjeća da Pravilima Ustavnog suda nije propisano da sudionici u postupku pred Ustavnim sudom imaju pravo na troškove sastava apelacije i odgovora na apelaciju iz čega proizlazi da te troškove snose sudionici u postupku.

VIII. Zaključak

33. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, jer je Vrhovni sud, pri donošenju svoje odluke, očigledno proizvoljno primijenio odredbe članka 21. stavak (1) točka 3) b) i stavak (2) točka 2) Uvjeta i odredbe članka 99. ZOO, budući da je izričite i jasne odredbe Uvjeta tumačio na apelantovu štetu umjesto da ih primijeni onako kako glase.

34. Na temelju članka 59. st. (1) i (2) i članka 62. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

35. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-3066/12 ("Croatia osiguranje" d.d. Ljubuški) | Sudska praksa | Aktio