Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3616/12 (M. T.)

Odluka donesena 16. 09. 2015.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Građanski postupak
  • Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Uporedive situacije
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Naknada štete
  • Radni spor
  • Prava iz radnog odnosa
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3616/12

Apelacija

Odluka o meritumu

16. 09. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3616/12, rješavajući apelaciju Milorada Tomića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 16. septembra 2015. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija Milorada Tomića.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u predmetu koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 039897 12 Rev od 20. juna 2013. godine.

Odbija se kao neosnovana apelacija Milorada Tomića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 039897 12 Rev od 20. juna 2013. godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 039897 12 Gž od 22.

avgusta 2012. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, člana 13 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Milorad Tomić (u daljnjem tekstu: apelant) podnio je 16. oktobra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 039897 12 Gž od 22. avgusta 2012. godine zbog dužine trajanja postupka. Apelant je 13. avgusta 2013. godine podnio dopunu apelacije kojom je osporio Presudu Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 039897 12 Rev od 20. juna 2013. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog, Okružnog suda i Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), te od Preduzeća za konsalting, posredovanje i usluge „Poslovna zona“ a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 28. aprila 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni, Okružni i Osnovni sud su odgovore dostavili u periodu od 6. do 13. maja 2015. godine, dok tuženi nije odgovorio.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Apelant je 16. aprila 1992. godine tada nadležnom Osnovnom sudu udruženog rada u Banjoj Luci podnio prijedlog (tužbu) protiv pravnog prednika tuženog radi naknade štete.

6. Rješenjem Osnovnog suda od 7. oktobra 2005. godine tužba je vraćena apelantu na uređenje u skladu sa odredbama člana 53 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Apelant je 8. decembra 2005. godine uređenu tužbu dostavio sudu. Na ročištu za glavnu raspravu od 17. avgusta 2007. godine apelant je preinačio tužbeni zahtjev.

7. Osnovni sud je 17. septembra 2007. godine donio Presudu broj RS-595/92 kojom je usvojio apelantov tužbeni zahtjev. Međutim, odlučujući o žalbi tuženog, Okružni sud je Rješenjem broj 011-0-Ž-07-000 555 od 18. decembra 2007. godine žalbu tuženog uvažio, prvostepenu presudu ukinuo i predmet vratio Osnovnom sudu na ponovno suđenje. Nakon ukidanja prvostepene presude spis je registrovan pod brojem CMS 71 0 P 039897 08 P.

8. U međuvremenu apelant je pokrenuo i drugu parnicu radi poništenja odluka tuženog kojim mu je prestao radni odnos (predmet broj 71 0 P 045364 03 P). Rješenjem Osnovnog suda od 19. oktobra 2009. godine spojeni su navedeni predmeti radi vođenja jedinstvenog postupka koji se vodio pod brojem 71 0 P 039897 08 P. Nakon spajanja parnica apelant je podneskom od 26. oktobra 2009. godine konačno odredio jedinstveni tužbeni zahtjev.

9. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 039897 08 P od 26. decembra 2011. godine poništeni su kao nezakoniti akti tuženog o prestanku radnog odnosa apelanta (rješenje i odluka od 31. oktobra 2003. godine), te je naloženo tuženom da apelanta vrati na posao i rasporedi ga na radno mjesto koje odgovara njegovoj školskoj spremi i drugim sposobnostima stečenim radom, a sve u roku od 15 dana od dana donošenja presude (stav I izreke). Istom presudom obavezan je tuženi da apelantu na ime naknade štete u vidu izgubljene zarade – neisplaćene naknade plate zbog nezakonitog prestanka radnog odnosa za period od 1. novembra 2003. godine do 30. septembra 2011. godine isplati novčane iznose kako je precizirano u izreci presude (stav II izreke). Navedenom presudom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev u dijelu kojim je tražio neisplaćene naknade plate za period od 1. januara 1999. godine do 31. oktobra 2003. godine u iznosima kako je precizirano u izreci presude (stav III izreke). Stavom IV izreke presude odbijen je apelantov zahtjev za isplatu regresa za period od 2002. do 2011. godine, kako je precizirano u izreci presude. Stavom V izreke presude odbačena je kao neblagovremena apelantova tužba za isplatu regresa za 2000. i 2001. godinu. Tuženi je obavezan da apelantu naknadi troškove parničnog postupka u preciziranom iznosu, dok je apelantov zahtjev za naknadu troškova postupka u preostalom dijelu odbijen (stav VI izreke).

10. U obrazloženju presude Osnovni sud je istakao da je tuženi osporio apelantov tužbeni zahtjev, navodeći da je kod tuženog proizvodnja obustavljena 1992. godine i da u periodu od 1992. do 31. oktobra 2003. godine apelant nije radio, ali da je za taj period dobivao platu. Na osnovu izvedenih dokaza tokom postupka Osnovni sud je utvrdio da je nalazom, ocjenom i mišljenjem Instituta za ocjenjivanje radne sposobnosti od 29. septembra 1983. godine kod apelanta utvrđena invalidnost sa preostalom radnom sposobnošću. Dalje je utvrđeno da je apelantu rješenjem tuženog od 3. aprila 1990. godine, koji je bio raspoređen na radno mjesto prerada otpadnog materijala, određena akontacija novčane naknade zbog manjeg ličnog dohotka na drugom odgovarajućem poslu. Takođe je utvrđeno da je u periodu od 1992. do 1999. godine apelantu isplaćivana plata, a da su doprinosi iz radnog odnosa uplaćivani sve do 31. oktobra 2003. godine. Osnovni sud je utvrdio da je apelantu radni odnos kod tuženog prestao 31. oktobra 2003. godine zbog ekonomskih, organizacionih i tehnoloških razloga, te da apelant nije bio radno angažovan u periodu od 1992. do 31. oktobra 2003. godine i da je od 1992. godine bio na čekanju. Na osnovu tako utvrđenih činjenica Osnovni sud je zaključio da tuženi nije dokazao da je prije donošenja osporenih odluka o prestanku radnog odnosa ispoštovao odredbu člana 125 Zakona o radu, niti da je, saglasno odredbi člana 82 istog zakona, pokušao apelanta (kao invalida rada sa preostalom radnom sposobnošću) rasporediti na drugi odgovarajući posao. Iz navedenih razloga Osnovni sud je zaključio da nisu ispunjeni zakonski uslovi iz člana 113 stav 1 tačka 2 navedenog zakona za donošenje odluke o prestanku radnog odnosa. Slijedom navedenog, usvojio je apelantov tužbeni zahtjev za poništenje odluka o prestanku radog odnosa i naložio da se apelant vrati na rad i da mu se isplati naknada plata za period od 1. novembra 2003. godine pa do 30. septembra 2011. godine. Istovremeno, nalazeći da apelant nije dokazao navode tužbe da je bio radno angažovan u periodu od 1999. pa do 31. oktobra 2003. godine, Osnovni sud je odbio apelantov zahtjev za isplatu naknada plata za taj period.

11. Protiv navedene prvostepene presude žalile su se obje parnične stranke. Odlučujući o žalbama, Okružni sud je Presudom broj 71 0 P 039897 12 Gž od 22. avgusta 2012. godine žalbu tuženog usvojio i prvostepenu presudu preinačio u žalbom pobijanom dosuđujućem dijelu (st. I, II i dio stava VI izreke prvostepene presude) tako što su odbijeni apelantovi zahtjevi kojim je tražio da se ponište kao nezakoniti akti tuženog o prestanku radnog odnosa apelanta od 31. oktobra 2003. godine, da se naloži tuženom da se apelant vrati na posao i rasporedi na radno mjesto koje odgovara njegovoj školskoj spremi i drugim sposobnostima stečenim radom, da se tuženi obaveže da apelantu na ime naknade štete u vidu izgubljene zarade za period od 1. novembra 2003. godine do 30. septembra 2011. godine isplati plate i zahtjev za isplatu troškova parničnog postupka. Istom presudom je obavezan apelant da tuženom naknadi troškove parničnog postupka u preciziranom iznosu. Apelantova žalba je odbijena i prvostepena presuda je u žalbom pobijanom odbijajućem dijelu (st. III i IV izreke prvostepene presude) potvrđena. Apelantov zahtjev za isplatu troškova žalbenog postupka je odbijen.

12. Okružni sud je u obrazloženju svoje odluke istakao da među parničnim strankama nije sporno da je apelant bio na čekanju u periodu od 1992. do 2001. godine. Slijedom toga, Okružni sud je zaključio da je apelantu radni odnos prestao prema odredbi člana 151 Zakona o radu koja nije nametala potrebu donošenja programa o zbrinjavanju viška zaposlenih. Okružni sud je utvrdio da je pravilan zaključak prvostepenog suda da apelant s obzirom na izvedene dokaze nije dokazao da je bio radno angažovan u periodu od 1999. pa do 2003. godine. Iz navedenih razloga Okružni sud je žalbu tuženog usvojio i prvostepenu presudu u usvajajućem dijelu preinačio tako što je u cijelosti odbio apelantov tužbeni zahtjev.

13. Apelant je protiv navedene presude Okružnog suda izjavio reviziju Vrhovnom sudu koji je Presudom broj 71 0 P 039897 12 Rev od 20. juna 2013. godine reviziju odbio kao neosnovanu.

14. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je, prema sadržini Odluke tuženog broj 172/03 od 31. oktobra 2003. godine (kojom je apelantu prestao radni odnos), kod tuženog kontinuirana proizvodnja prestala 27. aprila 1992. godine, od kada sve do donošenja te odluke „najveći broj radnika ne dolazi na posao“, već se nalazi na čekanju. Dalje je utvrđeno da je u izjavi koju je apelant dao sudu u svojstvu parnične stranke naveo da je u periodu od 1996. pa do 2000. godine bio na čekanju (u tom periodu je radilo 25-30 radnika). Vrhovni sud je dalje istakao da je u navedenoj izjavi, kao i u navodima tužbe apelant tvrdio da ga je u 2001. godini direktor tuženog pozvao na posao, da je tada dobio rješenje o rasporedu na određene poslove i da je na tim poslovima ostao sve do odluke o prestanku radnog odnosa. U vezi sa istaknutim navodima, Vrhovni sud je utvrdio da su nižestepeni sudovi pravilno utvrdili da apelant nije dokazao da je u periodu od 1992. godine do donošenja odluke o prestanku radnog odnosa radio, jer osim dokaza saslušanjem svjedoka M.G. i V.M. (koji su u spornom periodu, takođe, radnici tuženog i invalidi rada sa preostalom radnom sposobnošću) nije prezentovao niti jedan materijalni dokaz (rješenje o rasporedu na poslove na koje se pozivao) da je u tom periodu radio. Pored toga, Vrhovni sud je utvrdio da apelant u svojoj izjavi nije ni sporio da je u periodu od 1996. godine do 2000. godine bio na čekanju, u smislu odredbe člana 64 Zakona o radnim odnosima, bez obzira što o tome nije doneseno odgovarajuće rješenje (ono nije prezentovano u dokaznom postupku). Slijedom navedenog, Vrhovni sud je utvrdio da je pravilan zaključak drugostepenog suda da je time prema odredbi člana 151 Zakona o radu, kojom je propisano da radniku koji se danom stupanja na snagu Zakona o radu zatekao na čekanju prestaje radni odnos istekom roka od tri mjeseca od dana stupanja na snagu zakona (stupio na snagu 16. novembra 2000. godine), apelantu po sili zakona radni odnos prestao 16. februara 2001. godine. Pri tome je Vrhovni sud istakao da je navedeni zaključak pravilan bez obzira na činjenicu da je tuženi za apelanta uplatio doprinose sve do oktobra 2003. godine, te bez obzira što je tek u oktobru 2003. godine osporenim odlukama (koje u konkretnom slučaju imaju deklaratorni karakter) utvrdio da je apelantu prestao radni odnos. Slijedom navedenog, Vrhovni sud je zaključio da, imajući u vidu da u smislu odredbe člana 34 Zakona o radnim odnosima pravo na platu radnik ostvaruje po osnovu stvarno izvršenog rada kod poslodavca, proizilazi da apelantu ne pripada pravo na isplatu zahtijevane naknade plata (od 16. februara 2001. godine, kada mu je prestao radni odnos, jer mu nakon toga to pravo svakako ne pripada), odnosno da nema osnova na temelju kojeg bi apelantu pripadalo pravo na isplatu plata mimo onih iznosa koji su isplaćeni. Iz istih razloga apelantu ne pripada ni pravo na isplatu naknade regresa. Vrhovni sud je utvrdio da su bez osnova revizioni navodi kojima se ističe da je pogrešan stav iz pobijane odluke da je apelantu prestao radni odnos saglasno odredbi člana 151 Zakona o radu, kao i revizioni navodi da su se u konkretnom slučaju imale primijeniti odredbe Zakona o radu o tehnološkom višku i da je izvedenim dokazima dokazana nezakonitost prestanka radnog odnosa. Takođe su, kako je zaključio Vrhovni sud, neosnovani revizioni navodi da tuženi nije dokazao da apelant nije radio u spornom periodu, jer to proizilazi iz obrazloženja osporenih odluka o prestanku radnog odnosa, što je istaknuto u odgovoru na tužbu, pa je time na apelantu bila obaveza da dokaže da je u spornom periodu, odnosno u vrijeme stupanja na snagu Zakona o radu radio. IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

15. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku, zatim, pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije, te pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje. Istakao je da su Okružni i Vrhovni sud pogrešno ocijenili utvrđeno činjenično stanje i da su pogrešno primijenili materijalno pravo. Smatra da je Okružni sud zauzeo pogrešan stav, a koji je potvrdio i Vrhovni sud, da je apelant od 1992. do 2003. godine bio na čekanju, to jeste da nije bio radno angažovan i da mu je po sili zakona prestao radni odnos primjenom člana 151 Zakona o radu i pored činjenice da je apelantu radni odnos prestao 31. oktobra 2003. godine kao tehnološkom višku, dakle, ne primjenom člana 151 navedenog zakona. Dalje je istakao da je postupak koji je započeo 1992. godine, pa do donošenja odluke Okružnog suda trajao 20 godina, što je van razumnog roka pogotovo što se radi o radnom sporu koji je po svojoj prirodi hitan. Apelant, takođe, ističe da mu je povrijeđeno pravo na nediskriminaciju zato što je Vrhovni sud u gotovo identičnom pravnom pitanju u slučaju zaposlenika tuženog M.G. u Presudi broj 71 0 P 034775 11 Rev od 21. septembra 2012. godine zauzeo drugačiji pravni stav i dosudio mu tražene naknade. Povredu prava na djelotvoran pravni lijek apelant vidi u tome što mu sudovi u RS nisu pružili adekvatnu pravnu zaštitu.

b) Odgovor na apelaciju

16. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da suprotno apelantovom stanovištu odlukom tog suda nisu povrijeđena apelantova prava na koja se pozvao u apelaciji, te je predloženo da se apelacija odbije kao neosnovana.

17. Okružni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da je odluka tog suda donesena u razumnom roku, odnosno da nisu povrijeđena prava na koja se apelant poziva u apelaciji. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.

18. Osnovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo hronološki tok predmetnog postupka. Dalje je naveo da smatra da odlukom tog suda nisu povrijeđena apelantova prava na koja se pozvao u apelaciji i da je predmetni postupak sproveden u skladu sa Zakonom o parničnom postupku.

V.Relevantni propisi

19. U Zakonu o radu («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 38/00, 40/00, 47/02, 38/03, 66/03 i 20/07) relevantne odredbe glase:

Član 151. st. 1. i 3.

Odredbe člana 127. ovog zakona o pravu radnika na otpremninu shodno će se primjenjivati i na radnike koji se, na dan stupanja na snagu ovog zakona, zateknu na čekanju, na koje su upućeni u skladu s članom 64. Zakona o radnim odnosima (…), ukoliko ih poslodavac, u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu ovog zakona, ne pozove na rad.

Radniku iz stava 1. ovog člana prestaje radni odnos istekom tri mjeseca od dana stupanja na snagu ovog zakona.

20. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07 i 49/09), relevantne odredbe glase:

Član 10.

Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Član 420.

U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a naročito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati naročitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova.

VI.Dopustivost

21. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

22. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

23. U odnosu na apelaciju koja je podnesena protiv Odluke Okružnog suda broj broj 71 0 P 039897 12 Gž od 22. avgusta 2012. godine zbog dužine trajanja postupka i koja u vrijeme podnošenja apelacije nije bila konačna odluka, Ustavni sud naglašava da, u skladu sa članom 18 stav (2) Pravila Ustavnog suda, može izuzetno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodna dokumenta koja se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. S obzirom na to, Ustavni sud ukazuje da je apelacija dopustiva u smislu člana 18 stav (2) Pravila Ustavnog suda.

24. U pogledu osporene Presude Vrhovnog suda broj 71 0 P 039897 12 Rev od 20. juna 2013. godine, Ustavni sud ukazuje da protiv navedene presude nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, navedenu presudu apelant je osporio dopunom apelacije od 14. avgusta 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, Ustavni sud ukazuje da predmetna apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

25. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 17 0 Rs 035609 11 Rev od 18. septembra 2012. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 3. novembra 2012. godine a apelacija je podnesena 11. decembra 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (2), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

27. Apelant osporava navedene presude, tvrdeći da su mu tim presudama povrijeđena prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao segmentu prava na pravično suđenje, te prava iz člana II/3k) i člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 14 i 13 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

28. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.“

29. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.

30. Ustavni sud, prije svega, zapaža da apelant predmetnom apelacijom osporava odluke donesene u parničnom postupku pokrenutom radi zaštite prava iz radnog odnosa, koje se tiču apelantovih građanskih prava, pa stoga primjenjivost člana 6 stav 1 Evropske konvencije u konkretnom slučaju nije upitna.

Pravo na suđenje u „razumnom roku“

31. Ustavni sud zapaža da apelant predmetni postupak osporava sa aspekta njegove dužine trajanja, pa će Ustavni sud navedeni postupak razmotriti i sa tog aspekta. a)Relevantni principi

32. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

33. Osim toga, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi, Evropski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV).

34. Konačno, Ustavni sud, podržavajući praksu Evropskog suda, podsjeća na to da član 6 stav 1 Evropske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost da organizuju svoje pravosudne sisteme na način da sudovi mogu zadovoljiti uslove ovog člana, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima u razumnom roku (vidi, Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine, stav 23).

b) Period koji se uzima u obzir

35. Ustavni sud zapaža da je apelant predmetni radni spor pokrenuo 14. juna 2005. godine, koji je pravosnažno okončan presudom Vrhovnog suda od 18. septembra 2012. godine. Dakle, relevantni period koji Ustavni sud treba uzeti u obzir prilikom ocjene dužine predmetnog postupka jeste sedam godina i tri mjeseca.

36. Ustavni sud zapaža da je apelant prijedlog (tužbu) radi naknade štete podnio Osnovnom sudu udruženog rada u Banjoj Luci 16. aprila 1992. godine. Međutim, period koji, ratione temporis, ulazi u nadležnost Ustavnog suda ne počinje tada, već 14. decembra 1995. godine, kao datuma kada je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na pravnu snagu. U vezi sa navedenim, u ocjenjivanju razumne dužine postupka na koji se apelant žali, Ustavni sud će razmotriti dužinu postupka od zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda (14. decembra 1995. godine) pa do donošenja odluke Okružnog suda 22. avgusta 2012. godine, dakle, period od 16 godina i osam mjeseci.

c) Analiza dužine trajanja postupka

37. U konkretnom slučaju radi se o radnom sporu pokrenutom radi vraćanja na rad apelanta i isplate neisplaćenih plata i regresa, odnosno o ostvarivanju prava iz radnog odnosa, pa s obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je u konkretnom slučaju trebalo riješiti, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju nije radilo o posebno složenom predmetu. Isto tako, s obzirom na predmet spora, Ustavni sud zaključuje da je predmetni postupak za apelanta vrlo značajan.

38. Zatim, Ustavni sud zapaža da je predmetni radni spor, koji je po zakonu hitan, na tri sudske instance trajao ukupno 17 i po godina, što je neprihvatljivo dug period. Pri tome period koji apelant osporava, to jeste postupak pred prvostepenim i drugostepenim sudom od 16 godina i osam mjeseci takođe je neprihvatljivo dug. Za Ustavni sud je posebno neprihvatljivo da je Osnovni sud, nakon 10 godina od podnošenja tužbe (računajući od 14. decembra 1995. godine), vratio tužbu apelantu na uređenje. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud u predmetnom postupku postupao u relativno kratkim i razumnim rokovima. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je postupanje Osnovnog suda u odlučujućoj mjeri uticalo na prekomjernu dužinu konkretnog postupka, a da za takvo ponašanje Osnovni sud u odgovoru na apelaciju nije ponudio relevantno obrazloženje. Ustavni sud smatra da je period od 16 godina i osam mjeseci u kojem je okončan prvostepeni i drugostepeni predmetni postupak radnog spora a priori van razumnog roka i da traži globalnu ocjenu. Njegova dužina bi se mogla opravdati samo pod izuzetnim okolnostima. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje u razumnom roku opravdani.

39. Stoga, Ustavni sud zaključuje da dužina predmetnog postupka, a na koju je u odlučujućoj mjeri uticao postupak pred Osnovnim sudom, ne zadovoljava zahtjev „razumnog roka" iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te da postoji kršenje apelantovog prava na suđenje u „razumnom roku" kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

Ostali aspekti prava na pravično suđenje

40. Ustavni sud zapaža da apelant osporava navedene presude redovnih sudova kojima je odbijen njegov tužbeni zahtjev, tvrdeći da su osporene presude donesene na osnovu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešnom primjenom materijalnog prava.

41. U odnosu na apelantove navode da su Vrhovni i Okružni sud, pri donošenju svojih odluka, pogrešno ocijenili utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenili odredbe materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

42. Izuzetno, Ustavni sud će se upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizuje, ispitati da li su osporene odluke redovnih sudova zasnovane na proizvoljnoj primjeni prava.

43. U kontekstu navedenog Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud zaključio da je Okružni sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio apelantove tužbene zahtjeve. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je u predmetnom postupku utvrđeno da je apelant u periodu od 1992. godine pa do prestanka radnog odnosa 31. oktobra 2003. godine bio na čekanju, odnosno da nije dokazao da je bio radno angažovan. Imajući u vidu tako utvrđeno činjenično stanje, redovni sudovi su u sporenim odlukama primijenili odredbe člana 151 Zakona o radu, kojim je propisano da radniku koji se danom stupanja na snagu Zakona o radu zatekao na čekanju prestaje radni odnos istekom roka od tri mjeseca od dana stupanja na snagu tog zakona (stupio na snagu 16. novembra 2000. godine). Stoga je Vrhovni sud zaključio da je apelantu po sili zakona radni odnos prestao 16. februara 2001. godine. Ustavni sud zapaža da su Vrhovni i Okružni sud ispitali detaljno apelantove žalbene i revizione navode i dali dovoljna i jasna obrazloženja zašto ti navodi nisu mogli dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stari. Ustavni sud smatra da su navedeni sudovi u osporenim odlukama detaljno obrazložili na kojim su sve relevantnim propisima utemeljili osporene odluke, te da su o tome dali detaljna i jasna obrazloženja koja se ne mogu smatrati proizvoljnim ili suprotnim pravu na obrazloženu odluku iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

44. U skladu s navedenim, a u smislu iznesenih načela, Ustavni sud nalazi da su presude Okružnog i Vrhovnog suda argumentovane, bez elemenata proizvoljnosti, tj. da su Okružni i Vrhovni sud dali argumentovane razloge za svoje odlučenje. S tim u vezi, Ustavni sud nalazi da nisu osnovani apelantovi navodi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Pravo na djelotvoran pravni lijek

45. U vezi sa navodima o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da se na povredu ovog prava apelant žali u odnosu na pravo na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da je apelant imao na raspolaganju pravne lijekove za zaštitu prava (žalba i revizija) koje je i koristio. Činjenica da korišćenje pravnog lijeka nije rezultiralo odlukom kojom je apelant zadovoljan ne dovodi ni na koji način u pitanje njihovu dostupnost ili efikasnost, niti na bilo koji način pokreće pitanja prema članu 13 Evropske konvencije u vezi sa članom 6 stav 1 Evropske konvencije. Stoga su ovi apelacioni navodi neosnovani.

Pravo na nediskriminaciju iz člana 14 Evropske konvencije

46. Iz apelacije proizilazi da apelant ukazuje na povredu prava na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3e) i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

47. Povredu ovog prava apelant vidi u činjenici da je Vrhovni sud, po apelantovom mišljenju, u identičnom predmetu u kojem je tužilac bio M.G., zaposlenik tuženog, usvojio tužbeni zahtjev, a da je suprotno postupio u apelantovom slučaju.

48. Prema pravnoj praksi Evropskog suda, pravo na nediskriminaciju iz člana 14 Evropske konvencije je akcesorno pravo. To znači da ovaj član ne obezbjeđuje nezavisno i samostalno pravo na nediskriminaciju, već na diskriminaciju, prema ovom članu, može da se pozove samo u vezi sa «uživanjem prava i sloboda garantovanih Evropskom konvencijom». Iako utvrđivanje kršenja nekog od garantovanih prava nije pretpostavka za primjenu člana 14 Evropske konvencije, ipak se ovaj član neće moći primijeniti ukoliko činjenice konkretnog slučaja ne ulaze «u obim» garantovanog prava (vidi, Evropski sud, Karlheinz Schmidt protiv Njemačke, presuda od 18. jula 1994. godine, Serija A broj 291-B, stav 22).

49. Dalje, Ustavni sud zapaža da, prema praksi Evropskog suda, diskriminacija nastupa ako se lice ili grupa lica koja se nalaze u analognoj situaciji različito tretiraju na osnovu pola, rase, boje, jezika, vjere (...) u pogledu uživanja prava iz Evropske konvencije, a ne postoji objektivno i razumno opravdanje za takav tretman ili upotrebu sredstava naspram željenog cilja koji nisu u proporcionalnom odnosu (vidi, Evropski sud, Belgijski jezički slučaj, presuda od 23. jula 1968. godine, Serija A broj 6, stav 10). Pri tome je nevažno da li je diskriminacija posljedica različitog zakonskog tretmana ili primjene samog zakona (vidi, Evropski sud, Irska protiv Velike Britanije, presuda od 18. januara 1978. godine, Serija A broj 25, stav 226).

50. Ustavni sud nalazi da apelant navodi da je Vrhovni sud u predmetu broj 71 0 P 034775 11 Rev od 21. septembra 2012. godine tužiocu M.G. dosudio potraživane naknade na ime neisplaćenih plata. Međutim, Ustavni sud, imajući u vidu odluku Vrhovnog suda na koju se apelant pozvao i koju je dostavio Ustavnom sudu, nalazi da apelant ne nudi dokaze o tome da je u identičnoj situaciji drugačije tretiran u odnosu na druga lica. Naime, Ustavni sud zapaža da su činjenice navedenog predmeta drugačije u odnosu na konkretni predmet, odnosno da je u postupku na koji se apelant pozvao utvrđeno da je tužilac M.G. u periodu od 2001. godine do oktobra 2003. godine bio radno angažovan kod tuženog zajedno sa još drugom petnaestoricom radnika, a što je suprotno činjeničnom utvrđenju u apelantovom slučaju. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud nalazi da su navodi apelacije u ovom dijelu neosnovani. Budući da je Ustavni sud već zaključio da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije neosnovani, to su i navodi o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana 6 Evropske konvencije neosnovani.

Ostali navodi

51. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelant kršenje ovog prava nije posebno obrazložio, već se navodi o kršenju tog prava, takođe, zasnivaju na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno ispitivati apelantove navode i sa aspekta kršenja navedenog prava.

VIII.Zaključak

52. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na suđenje u „razumnom roku“ kao segmentu prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, jer je predmetni radni spor, koji je po zakonu hitan, trajao 16 godina i osam mjeseci za šta najveći dio odgovornosti snosi Osnovni sud, koji u odgovoru na apelaciju nije ponudio relevantno obrazloženje za svoju pasivnost.

53. Ustavni sud zaključuje, međutim, da nije povrijeđeno apelantovo pravo u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada su redovni sudovi, odbivši apelantov tužbeni zahtjev, za svoje odlučenje dali jasna i argumentovana obrazloženja iz kojih ne proizilazi proizvoljnost niti u jednom segmentu na koji je apelant neosnovano ukazao.

54. Apelantovo pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije u vezi sa pravom iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u konkretnom slučaju nije povrijeđeno, jer je apelant imao na raspolaganju pravne lijekove za zaštitu prava koje je i koristio.

55. Takođe, Ustavni sud zaključuje da nisu osnovani apelantovi navodi da mu je povrijeđeno pravo iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3e) i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, jer nije ponudio dokaze o tome da je u identičnoj situaciji drugačije tretiran u odnosu na druga lica.

56. Na osnovu člana 59 st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

57. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-3616/12 (M. T.) | Sudska praksa | Aktio