Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3673/12 (V. Z.)

Odluka donesena 16. 09. 2015.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Pasivna legitimacija
  • Propisano zakonom
  • Zastara
  • Radni spor
  • Prava iz radnog odnosa
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3673/12

Apelacija

Odluka o meritumu

16. 09. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3673/12, rješavajući apelaciju Vandelina Zovka, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b), članka 59. st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 16. rujna 2015. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelomično se usvaja apelacija Vandelina Zovka.

Utvrđuje se povreda članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 Rs 008984 11 Rev od 29. svibnja 2012.

godine.

Odbija se kao neutemeljena apelacija Vandelina Zovka podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 Rs 008984 11 Rev od 29. svibnja 2012. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Rs 008984 11 Rsž od 5. listopada 2011. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru broj 58 0 Rs 008984 10 Rs od 14. veljače 2011. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, kao i u odnosu na pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1.

Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Vandelin Zovko (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Karlo Sesar, odvjetnik iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Sesar-Ćurić-Miletić iz Mostara, podnio je 19. listopada 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 Rs 008984 11 Rev od 29. svibnja 2012. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 Rs 008984 11 Rsž od 5. listopada 2011. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 58 0 Rs 008984 10 Rs od 14. veljače 2011. godine, kao i zbog duljine trajanja postupka.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Općinskog suda, te od Federalnog pravobraniteljstva koje zastupa Federaciju BiH – Vladu FBiH (u daljnjem tekstu: tužena) je 5. lipnja 2015. godine zatraženo da dostave odgovore na apelaciju. Od Općinskog suda je zatraženo 14. svibnja 2015. godine da dostavi spis broj 58 0 Rs 008984 10 Rs na uvid, koji je Općinski sud dostavio 28. svibnja 2015. godine.

3. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 15. lipnja 2015. godine, a Općinski sud 17. lipnja 2015. godine. Kantonalni sud i tužena nisu dostavili odgovore na apelaciju. III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Apelant je 29. kolovoza 2002. godine Općinskom sudu podnio tužbu protiv tužene radi zaštite prava iz radnog odnosa, poništenja nezakonitih rješenja o prestanku radnog odnosa, naknade plaća i toplog obroka.

6. Općinski sud je na apelantov prijedlog donio Rješenje broj P.008984 02 od 18. listopada 2006. godine kojim je određen prekid postupka u predmetnoj pravnoj stvari, dok je nastavak, na apelantov zahtjev od 11. svibnja 2007. godine, određen Rješenjem Općinskog suda broj P.008984 02 od 14. svibnja 2007. godine.

7. Na ročištima održanim 18. ožujka i 7. listopada 2008. godine apelant je precizirao tužbeni zahtjev.

8. Nakon toga Općinski sud je donio Presudu broj 07 58 P 008984 02 od 6. studenog 2008. godine kojom je odbio dio tužbenog zahtjeva kojim je apelant tražio da se kao nezakonita ponište rješenja tužene broj 04-34-5-232-124/02 od 5. srpnja 2002. godine i broj 04-34-4-1024-45/02 od 20. svibnja 2002. godine (stavak I), odbacio dio apelantovog tužbenog zahtjeva kojim je tražio da se naloži tuženoj da ga rasporedi na radno mjesto na kojem je bio usposlen u FBiH prije donošenja pobijanih rješenja (stavak II). Istom presudom obvezana je tužena da isplati apelantu na ime neisplaćenih plaća za svibanj i lipanj 2002. godine iznos od 1.820,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 20. kolovoza 2002. godine kao dana podnošenja tužbe do isplate (stavak III), dok je iznad dosuđenog iznosa u tom dijelu apelantov tužbeni zahtjev odbijen.

9. Odlučujući o apelantovom prizivu i prizivu tužene, Kantonalni sud je donio Rješenje broj 58 0 P 008984 09 Gž od 9. travnja 2010. godine kojim je ukinuo presudu Općinskog suda od 6. studenog 2008. godine i predmet vratio prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

10. Iz stanja spisa proizilazi da je apelant, u ponovnom postupku, podneskom od 24. prosinca 2010. godine konačno precizirao tužbeni zahtjev.

11. Općinski sud je donio Presudu broj 58 0 Rs 008984 10 Rs od 14. veljače 2011. godine kojom su poništena kao nezakonita rješenja tužene od 20. svibnja i 5. srpnja 2002. godine (stavak I). Stavkom II izreke presude odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se naloži tuženoj da ga rasporedi na radno mjesto na kojem je bio uposlen u FBiH prije donošenja pobijanih rješenja. Stavkom III obvezana je tužena da mu na ime neisplaćenih plaća za svibanj i lipanj 2002. godine isplati iznos od 2.060,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 1. srpnja 2002. godine do isplate, dok je iznad dosuđenog u tom dijelu apelantov tužbeni zahtjev odbijen. Stavkom IV. odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tužena na ime naknade toplog obroka za svibanj i lipanj 2002. godine isplati iznos od po 202,00 KM. Stavkom V. obvezana je tužena da apelantu na ime naknade plaća za razdoblje od 18. ožujka 2005. godine do 31. prosinca 2005. godine isplati iznos od 9.878,77 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 1. siječnja 2006. godine do isplate, dok je iznad dosuđenog iznosa naknade plaća za 2005. godinu apelantov zahtjev odbijen. Stavkom VI. odbijen je dio apelantovog tužbenog zahtjeva kojim je od tužene tražio naknadu plaća za razdoblja od 1. srpnja 2002. godine do 31. prosinca 2004. godine i od 1. siječnja 2006. godine do 31. prosinca 2010. godine u iznosima pobliže navedenim u izreci presude. Stavkom VII. odbijen je eventualno postavljeni apelantov tužbeni zahtjev kojim je od tužene tražio naknade plaća za razdoblja od 1. srpnja 2002. godine do 31. prosinca 2010. godine u iznosima pobliže navedenim u izreci presude. Stavkom VIII. određeno je da svaka stranka snosi svoje troškove parničnog postupka.

12. Općinski sud je u obrazloženju presude, prije svega, obrazložio prigovor nepravodobnosti tužbe, ocijenivši da je tužba podnesena pravodobno sukladno članku 137. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika tijela uprave u FBiH koji je bio na snazi u spornom razdoblju, te da je prigovor tužene neutemeljen. Nadalje, Općinski sud je, obrazlažući prigovor pasivne legitimacije tužene, naveo da je imao u vidu da je Zakon o obrani FBiH prestao važiti 1. siječnja 2006. godine, sukladno članku 1. Zakona o prestanku važenja Zakona o obrani FBiH, slijedom čega je prigovor nedostatka pasivne legitimacije utemeljen nakon 1. siječnja 2006. godine, a do tog razdoblja je neutemeljen. Razmatrajući apelantov zahtjev da se kao nezakonita ponište rješenja tužene od 20. svibnja i 5. srpnja 2002. godine, Općinski sud je naveo da su osporena rješenja donesena protivno odredbi članka 125. stavak 3. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika tijela uprave u FBiH, pa ih je sud kao takva poništio.

13. Razmatrajući apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se naloži tuženoj da ga rasporedi na radno mjesto na kojem je bio uposlen u FBiH prije donošenja pobijanih rješenja, Općinski sud je naveo da je apelantov poslodavac u vrijeme donošenja spornih rješenja bilo FMO, a sukladno obrazloženom prigovoru nedostatka pasivne legitimacije, pravni sljednik tuženog je Ministarstvo obrane BiH, sukladno članku 1. Zakona o obrani BiH i članku 9. Zakona o prestanku važenja Zakona o obrani FBiH, te sukladno članku 184. Zakona o službi u Oružanim snagama BiH osobe u službi u entitetskim vojskama postaju osobe u službi u Oružanim snagama 1. siječnja 2006. godine, koje u konkretnom postupku nije označeno kao stranka. Pored toga, Općinski sud je utvrdio da je apelant ostvario i pravo na mirovinu 5. prosinca 2006. godine iz čega slijedi da je apelant svoj status regulirao na način da je postao umirovljenik, a kojim činom je prestalo njegovo pravo od poslodavca (pa i da ga je pravilno označio, a nije) tražiti povrat na posao. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je ovaj apelantov zahtjev odbio kao neutemeljen.

14. Općinski sud je u obrazloženju predmetne presude, razmatrajući apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio od tužene da mu na ime neisplaćenih plaća za svibanj i lipanj 2002. godine isplati iznos od 3.264,00 KM, naveo da je tužena na završnom izlaganju, na zapisnik od 17. siječnja 2011. godine istaknula prigovor zastare, pa je sud primjenom članka 106. Zakona o radu, utvrdio da su zastarjela apelantova potraživanja naknada plaća dospjela do 18. ožujka 2005. godine i potraživanja naknada za topli obrok za svibanj i lipanj 2002. godine i u tom dijelu je prigovor tužene utemeljen, dok je u ostalom dijelu neutemeljen. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je zaključio da je utemeljen dio apelantovog tužbenog zahtjeva kojim potražuje plaće za svibanj i lipanj 2002. godine, te je, prema nalazu vještaka koji je rađen primjenom privremenog Pravilnika o plaćama i drugim novčanim primanjima profesionalnih vojnih osoba, službenika i namještenika FMO, apelantu dosudio ukupan iznos od 2.060,00 KM, dok je iznad dosuđenog iznosa tužbeni zahtjev odbijen iz raloga što je visinu mjesečnih iznosa potraživao primjenom Pravilnika o plaćama i drugim novčanim primanjima djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika na službi u HVO-u.

15. Razmatrajući apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio od tužene da mu na ime naknade toplog obroka za svibanj i lipanj 2002. godine isplati iznos od po 202,00 KM, Općinski sud je taj zahtjev odbio kao neutemeljen, a imajući u vidu ranije obrazloženi prigovor zastare. Nadalje, razmatrajući dio apelantovog tužbenog zahtjeva kojim je od tužene tražio da mu na ime neisplaćenih naknada plaća za razdoblje od 1. srpnja 2002. godine do 31. prosinca 2010. godine isplati iznose pobliže navedene u izreci presude, Općinski sud je utvrdio da su zastarom obuhvaćena apelantova potraživanja dospjela do 18. ožujka 2005. godine, a da je prigovor nedostatka pasivne legitimacije utemeljen za razdoblje od 1. siječnja 2006. godine pa do kraja utuženog razdoblja, na temelju čega je sud zaključio da je tužbeni zahtjev utemeljen za razdoblje od 18. ožujka 2005. godine do 31. prosinca 2005. godine, a primjenom članka 96. stavak 1. Zakona o radu. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je odbio dio apelantovog tužbenog zahtjeva kojim je od tužene potraživao naknadu plaća za razdoblje od 1. srpnja 2002. godine do 31. prosinca 2004. godine i od 1. siječnja 2006. godine do 31. prosinca 2010. godine u iznosima pobliže navedenim u obrazloženju presude kao neutemeljen zbog toga što je navedeno razdoblje apelantovog potraživanja obuhvaćeno zastarom i utemeljenim prigovorom nedostatka pasivne legitimacije. Konačno, Općinski sud je odbio i eventualno postavljeni apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio naknadu plaća u razdoblju od 1. srpnja 2002. godine do 31. prosinca 2010. godine, a koje je zasnovao na odredbama Pravilnika o plaćama i drugim novčanim primanjima djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika na službi u HVO-u obzirom na to da je jedino pravno valjan privremeni Pravilnik o plaćama i drugim novčanim primanjima profesionalnih vojnih osoba, službenika i namještenika FMO.

16. Odlučujući o prizivu, Kantonalni sud je donio Presudu broj 58 0 Rs 008984 11 Rsž od 5. listopada 2011. godine, kojom je apelantov priziv odbio kao neutemeljen i potvrdio prvostupanjsku presudu. Kantonalni sud je u obrazloženju presude, između ostalog, naveo da je suprotno navodima priziva, prvostupanjski sud na temelju provedenog postupka, te ocjene izvedenih dokaza pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, izveo pravilne zaključke i donio odluku pravilnom primjenom materijalnog propisa o čemu je dao valjane razloge.

17. Presudom Vrhovnog suda broj 58 0 Rs 008984 11 Rev od 29. svibnja 2012. godine odbijena je apelantova revizija kao neutemeljena. Vrhovni sud je u obrazloženju presude istaknuo da ne stoje revizijski razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, a ni razlozi na koje sud pazi po službenoj dužnosti, zbog čega je reviziju primjenom članka 248. ZPP odbio.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

18. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), kao i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant je opisao kronologiju predmetnog postupka kako je navedeno u činjeničnom stanju, te istaknuo da je tužba u konkretnoj stvari podnijeta 2002. godine, a presuda u trećem stupnju donesena sredinom 2012. godine, dakle, po isteku roka od 10 godina, na koji način je evidentna povreda prava na suđenje u razumnom roku. Osim toga, apelant je, između ostalog, naveo da su prvostupanjski, drugostupanjski i revizijski sud pogrešno primijenili odredbe materijalnog prava koje se tiču pitanja pasivne legitimacije i zastare. Imajući u vidu navedeno, apelant je predložio da Ustavni sud usvoji apelaciju, ukine presudu Vrhovnog suda i naloži mu da u roku od 90 dana donese novu, na zakonu utemeljenu presudu.

b) Odgovor na apelaciju

19. Općinski sud je u odgovoru na apelaciju opisao kronologiju predmetnog postupka, te istaknuo da je svoju odluku temeljio na provedenim dokazima, a pri donošenju odluke je ocijenio i obrazlagao sve provedene dokaze. Općinski sud je predložio da Ustavni sud apelaciju odbije kao neutemeljenu.

20. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da nisu povrijeđena apelantova prava na pravičan postupak, pristup sudu, na suđenje u razumnom roku i pravo na imovinu, niti je primjena prava u revizijskoj odluci bila proizvoljna.

V.Relevantni propisi

21. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 53/03, 73/05, 19/06) u relevantnom dijelu glasi:

Članak 10.

Sud je dužan postupak sprovesti bez odugovlačenja i sa što manje troškova i onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku.

22. Zakon o radnim odnosima i plaćama službenika tijela uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ broj 13/98) u relevantnom dijelu glasi:

Članak 125.

O prestanku radnog odnosa donosi se rješenje.

Rješenje iz stavka 1. ovog članka mora se donijeti u roku od sedam dana od nastupa okolnosti koje su razlog za prestanak radnog odnosa.

Rješenje o prestanku radnog odnosa iz razloga utvrđenih ovim zakonom, donosi rukovoditelj tijela uprave, odnosno u gradu gradonačelnik, a u općini općinski načelnik.

23. Zakon o obrani BiH („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 88/05) u relevantnom dijelu glasi:

Članak 72.

(Prijenos drugih prava i obveza) (1) Ministarstvo obrane i entitetska ministarstva obrane će, u roku od 30 dana od dana stupanja na snagu ovog zakona, sačiniti sveobuhvatan popis ostalih prava i obveza prijašnjih entitetskih ministarstava obrane i predložiti plan o prijenosu ostalih prava i obveza Ministarstvu obrane s 1. siječnjem 2006.

(2) Osim ako nije drugačije predviđeno u planu za prijenos ostalih prava i obveza iz stavka (1) ovog članka odobrenog sukladno članku 73. ovog zakona, entitetske vlade i dalje su odgovorne za dugove, zaduženja i ostale obveze entitetskih ministarstava obrane nastalih do 1. siječnja 2006.

(3) Entitetske vlade ne mogu tražiti odštetu, doprinos ili obeštećenje od Bosne i Hercegovine u pogledu prijenosa ostalih prava i obveza, osim u slučaju ako ih za to ovlasti Vijeće ministara Bosne i Hercegovine ili Parlamentarna skupština.

24. Zakon o prestanku važenja Zakona o obrani Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ broj 2/06) u relevantnom dijelu glasi: Članak 1.

Zakon o obrani Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine Federacije BiH», br. 34/04) prestaje važiti 1. siječnja 2006. godine.

Članak 6. stavak 2.

Osim ukoliko nije drugačije predviđeno u planu za prijenos ostalih prava i obveza iz stavka 1. ovog članka, odobrenom sukladno Zakonu o obrani BiH, Vlada Federacije je i dalje odgovorna za dugove, zaduženja i ostale obveze Federalnog ministarstva obrane nastale do dana propisanog u članku 1. ovog Zakona.

Članak 9.

Prijenos funkcija sa Federalnog ministarstva obrane na tijela uprave entiteta, kantona, grada ili općina koje ne prelaze na Ministarstvo obrane BiH trajat će najdulje do završetka procesa tranzicije.

Vlada Federacije obvezna je najkasnije u roku od 60 dana od dana usvajanja ovog Zakona predložiti izmjene i dopune Zakona kojima će biti regulirana nadležnost entiteta, kantona, grada ili općina u vršenju funkcija iz stavka 1. ovog članka.

Do donošenja Zakona iz stavka 2. ovog članka Ministarstvo obrane BiH osigurat će nesmetano vršenje funkcija prijašnjeg Federalnog ministarstva obrane, odnosno funkcija koje neće biti preuzete u Ministarstvu obrane BiH.

Organi koji budu preuzeli nadležnosti iz stavka 1. ovog članka dužni su preuzeti i državne službenike i namještenike koji su do preuzimanja funkcija od tih organa u Federalnom ministarstvu obrane vršili te funkcije.

25. Zakon o službi u Oružanim snagama BiH („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 88/05) u relevantnom dijelu glasi:

Članak 184.

(Preuzimanje) (1) Osobe na službi u entitetskim vojskama postaju osobe na službi u Oružanim snagama 1. siječnja 2006. u činu i na položaju na kojem su se zatekle 31. prosinca 2005. (2) Ministar obrane dužan je u roku od jedne godine od stupanja na snagu ovoga Zakona zaključiti ugovore s osobama iz stavka (1) ovoga članka, sukladno proceduri propisanoj u Poglavlju XI. ovoga Zakona.

26. Zakon o radu FBiH („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovije“ br. 43/99, 32/00 i 29/03) u relevantnom dijelu glasi:

Članak 106.

Apsolutna zastara potraživanja iz radnog odnosa nastupa za tri godine od dana nastanka potraživanja, ako zakonom nije drugačije određeno.

VI.Dopustivost

27. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

28. Sukladno članku 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio.

29. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 58 0 Rs 008984 11 Rev od 29. svibnja 2012. godine protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, osporenu Presudu Vrhovnog suda broj 58 0 Rs 008984 11 Rev od 29. svibnja 2012. godine apelant je primio 24. kolovoza 2012. godine, a apelacija je podnesena 19. listopada 2012. godine, dakle, u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.

30. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

31. Apelant pobija osporene presude, tvrdeći da mu je tim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Osim toga, apelant smatra da osporene odluke nisu donesene u razumnom roku.

A) Pravo na pravično suđenje-općenito

32. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz stavka 2. ovog članka, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava vezana za krivične postupke.

33. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

34. Apelant smatra da mu je odlukama redovitih sudova prekršeno pravo na pravično suđenje zbog pogrešne primjene materijalnog prava. S tim u svezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

35. Ustavni sud se, dakle, prema navedenome stavu, može iznimno, kada ocijeni da je u određenom postupku redoviti sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. travnja 2005. godine, stavak 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenoga Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 1293/05 od 12. rujna 2006. godine, točka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Europski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. travnja 2013. godine, točka 24). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, obzirom na pitanja koja apelant problematizira, ispitati jesu li pobijane odluke utemeljene na proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa.

36. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su redoviti sudovi, odlučujući u granicama postavljenog tužbenog zahtjeva, na temelju provedenih dokaza utvrdili da su nezakonita rješenja tužene, potom su odbili tužbeni zahtjev u dijelu kojim je apelant tražio da ga tužena rasporedi na radno mjesto na kojem je bio uposlen u FBiH, udovoljili tužbenom zahtjevu za isplatu plaća za svibanj i lipanj 2002. godine, kao i isplatu naknade plaće za razdoblje od 18. ožujka 2005. godine do 31. prosinca 2005. godine, dok su u preostalom dijelu odbili tužbeni zahtjev zbog zastare potraživanja, odnosno zbog toga što tužena nije pasivno legitimirana u predmetnoj pravnoj stvari, pri čemu su se pozvali na relevantne odredbe Zakona o obrani BiH, Zakona o prestanku važenja Zakona o obrani FBiH, Zakona o službi u Oružanim snagama BiH osoba u službi u entitetskim vojskama postaju osobe u službi u Oružanim snagama i Zakona o radu. Ustavni sud smatra da su redoviti sudovi svoje odluke o navedenim pitanjima obrazložili na argumentiran i jasan način koji je u potpunosti sukladan standardima Europske konvencije. Pri tome Ustavni sud ima u vidu da su redoviti sudovi u svojim presudama naveli jasne razloge u pogledu primjene odredaba spomenutih zakona, a ne odredaba iz članka 96. stavak 2. Zakona o radu (da sud može u slučaju nezakonitog otkaza ugovora o radu obvezati poslodavca da uposlenika vrati na posao, na njegov zahtjev, na poslove na kojim je radio ili druge odgovarajuće poslove) i odredbi iz članka 72. Zakona o obrani BiH (kojim je propisana obveza entitetskih vlada za dugove i zaduženja entitetskih ministarstava obrane nastalih do 1. siječnja 2006. godine) kako apelant tvrdi, te da iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da su redoviti sudovi prilikom odlučivanja o apelantovim tužbenim zahtjevima donijeli odluke na temelju odredaba Zakona o obrani BiH, Zakona o prestanku važenja Zakona o obrani FBiH i Zakona o službi u Oružanim snagama BiH osoba u službi u entitetskim vojskama postaju osobe u službi u Oružanim snagama i Zakona o radu koje su citirane u prethodnim točkama ove odluke. Zbog toga, Ustavni sud apelantove navode vezane za primjenu materijalnog prava smatra neutemeljenim.

37. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da iz činjenica predmeta ne proizlazi da su redoviti sudovi proizvoljno primijenili materijalne propise, niti je apelant svojim navodima doveo u pitanje njihovo postupanje. Zbog navedenog, Ustavni sud smatra neutemeljenim apelantove navode o kršenju ostalih aspekata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

B) Pravo na pravično suđenje u razumnom roku

38. Apelant smatra da je sudski postupak po njegovoj tužbi neprimjereno dugo trajao, budući da je tužbu podnio 29. kolovoza 2002. godine.

a)Relevantna načela

39. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, razumnost duljine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Europskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Europski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. veljače 2002. godine, Izvješće broj 2002-I, stavak 38).

b)Razdoblje koje se uzima u obzir

40. Ustavni sud zapaža da je postupak povodom apelantove tužbe započeo 29. kolovoza 2002. godine, a da je okončan Presudom Vrhovnog suda broj 58 0 Rs 008984 11 Rev od 29. svibnja 2012. godine. Dakle, navedeni postupak je trajao ukupno devet godina i devet mjeseci, i to je razdoblje koje će Ustavni sud uzeti u obzir prilikom analize razumnosti trajanja konkretnog postupka. c)Analiza duljine trajanja postupka

41. U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da je predmet apelantovog tužbenog zahtjeva bila zaštita prava iz radnog odnosa, poništenje nezakonith rješenja o prestanku radnog odnosa, naknada plaća i toplog obroka za razdoblja pobliže navedena u izreci prvostupanjske presude, pa obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je u konkretnom slučaju trebalo riješiti, Ustavni sud smatra da se radi o nešto složenijem sudskom postupku.

42. Sumirajući ovaj parnični postupak, Ustavni sud zapaža da je apelant tužbom od 29. kolovoza 2002. godine pokrenuo parnični postupak koji je okončan donošenjem presude Vrhovnog suda od 29. svibnja 2012. godine, dakle, nakon devet godina i devet mjeseci. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak zbog objektivnih razloga bio prekinut rješenjem Općinskog suda od 18. listopada 2006. godine, da je apelant podneskom od 11. svibnja 2007. godine tražio nastavak postupka, te da je Općinski sud donio rješenje od 14. svibnja 2007. godine kojim je nastavljen postupak. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da je postupak prekinut, što je Općinski sud objektivno spriječilo da nakon donošenja rješenja o prekidu postupa u predmetu. U svezi s tim, Ustavni sud podsjeća na to da je odredbama Zakona o parničnom postupku propisano da za vrijeme trajanja prekida postupka prestaju teći svi rokovi određeni za obavljanje parničnih radnji. Dakle, Ustavni sud zapaža da su tijekom postupka u razdoblju od šest mjeseci postojale objektivne okolnosti, kao što je prekid postupka, zbog kojih sud nije mogao postupati. Nakon toga, Općinski sud je donio presudu od 6. studenog 2008. godine koja je ukinuta rješenjem Kantonalnog suda od 9. travnja 2010. godine. Ustavni sud zapaža da je Općinski sud u ponovnom postupku donio presudu od 14. prosinca 2011. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda od 5. listopada 2011. godine i presudom Vrhovnog suda od 29. svibnja 2012. godine. U svom odgovoru na apelaciju od 17. lipnja 2015. godine Općinski sud se nije izjašnjavao o navodima o trajanju postupka, već je samo opisao kronologiju predmetnog postupka, te istaknuo da je svoju odluku temeljio na provedenim dokazima, a pri donošenju odluke je ocijenio i obrazlagao sve provedene dokaze. S druge strane, Ustavni sud zapaža da su okolnosti da je apelant na ročištima od 18. ožujka i 7. listopada 2008. godine, te podneskom od 24. prosinca 2010. godine precizirao tužbeni zahtjev u izvjesnoj mjeri utjecale na duljinu postupka. Međutim, ocjenjujući ponašanje redovitog suda, te imajući u vidu da apelant svojim ponašanjem nije u značajnoj mjeri doprinio duljini postupka, Ustavni sud smatra da je za duljinu postupka, koji je trajao devet godina i devet mjeseci, odgovoran upravo Općinski sud, budući da iz stanja spisa proizlazi da je daljnji postupak na dvije sudske instance okončan u primjerenom roku. Zbog toga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju postoji isključiva odgovornost Općinskog suda za nedonošenje odluke u razumnom roku.

43. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je duljina postupka promatranog u cjelini bila prekomjerna i da ne zadovoljava zahtjev «razumnog roka» iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije, te da postoji kršenje prava na «suđenje u razumnom roku» kao jednog od aspekata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

Pravo na imovinu

44. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno i pravo na imovinu iz članka II/3. (k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju ovog prava, također, zasnivaju na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim točkama ove odluke. Obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz članka II/3. (k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, također, neutemeljeni.

VIII.Zaključak

45. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje apelantovog prava na „suđenje u razumnom roku“ kao jednog od aspekata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u situaciji kad je predmetni parnični postupak trajao devet godina i devet mjeseci.

46. Međutim, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, te u odnosu na pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka

1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, budući da su Općinski, Kantonalni i Vrhovni sud u osporenim presudama dali jasne i precizne razloge koji ne ukazuju na proizvoljnost u primjeni materijalnog i procesnog prava.

47. Na temelju članka 59. st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

48. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman