Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4041/12 (H. D. i O. D.)
Odluka donesena 16. 09. 2015.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Izmakla dobit(dobitak)
- Građanski postupak
- Materijalna šteta
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4041/12
Apelacija
Odluka o meritumu
16. 09. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4041/12, rješavajući apelaciju Hasana Delića i Omera Delića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 16. septembra 2015. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Hasana Delića i Omera Delića.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo apelanata na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan pravosnažnom Presudom Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 P 002471 09 Gz od 20. marta 2013. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Hasan Delić i Omer Delić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Tuzle, koje zastupa Amir Mešić, advokat iz Tuzle, podnijeli su 22. novembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog dužine trajanja postupka u predmetu koji se u vrijeme podnošenja apelacije vodio pred Kantonalnim sudom u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) pod brojem 03 0 P 002471 09 Gz.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. stav (1) Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda zatraženo je 30. novembra 2012. godine i 3. septembra 2013. godine da dostavi odgovor na apelaciju.
3. Kantonalni sud je 14. decembra 2012. godine i 17. septembra 2013. godine dostavio odgovor na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Apelanti su 13. marta 2008. godine pokrenuli parnični postupak protiv tuženog Rudnika uglja „Kreka“ d.o.o. Tuzla (u daljnjem tekstu: tuženi) radi naknade štete, vsp. 37.510,93 KM. Tužba je u Općinskom sudu primljena u rad pod brojem 032-0-P-08-000 962.
6. Općinski sud je donio Presudu broj 032-0-P-08-000 962 od 31. marta 2009. godine kojom je obavezao tuženog da apelantima isplati naknadu materijalne štete, i to: na ime štete na stambenom objektu iznos od 28.762,00 KM, na ime štete na bunaru iznos od 1.032,00 KM, na ime štete na zemljištu bliže označenom u izreci presude ukupno iznos od 5.310,50 KM, na ime štete na stablima voćaka ukupan iznos od 2.145,96 KM, te na ime izgubljene koristi ukupan iznos od 160,47 KM, sve sa zateznom kamatom počev od dana podnošenja tužbe pa do isplate, te da im nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 5.943,00 KM.
7. Iz odgovora na apelaciju proizlazi da je protiv prvostepene presude tuženi izjavio žalbu 4. maja 2009. godine, te da je spis radi odlučivanja o žalbi dostavljen Kantonalnom sudu 1. jula 2009. godine.
8. Kantonalni sud je donio Presudu broj 03 0 P 002471 09 Gz od 20. marta 2013. godine kojom je žalbu tuženog djelimično uvažio i prvostepenu presudu preinačio tako što je naknadu štete za stamabeni objekt snizio sa dosuđenog iznosa od 28.762,00 KM na iznos od 9.630,00 KM, naknadu za bunar snizio sa iznosa od 1.032,00 KM na iznos od 346,00 KM, te naknadu troškova postupka snizio sa iznosa od 5.483,00 KM na iznos od 2.746,20 KM, dok je u preostalom dijelu (dosuđena naknada za zemljište, stabla voćaka i izgubljena korist) prvostepena presuda potvrđena.
9. Iz stanja spisa proizlazi da je postupak okončan 20. marta 2013. godine donošenjem drugostepene presude.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
10. Apelanti smatraju da je, zbog dužine trajanja postupka, odnosno zbog nerješavanja predmeta po žalbi tuženog, došlo do povrede njihovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelanti su naveli da je tuženi 4. maja 2009. godine Kantonalnom sudu podnio žalbu na presudu Općinskog suda od 31. marta 2009. godine, te da Kantonalni sud nije postupio u skladu sa rokovima utvrđenim u članu
217. Zakona o parničnom postupku. Imajući u vidu navedeno, apelanti potražuju i naknadu štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u iznosu od 300,00 KM.
b) Odgovor na apelaciju
11. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju od 14. decembra 2012. godine opisao hronologiju predmetnog postupka kako je navedeno u činjeničnom stanju, te istakao da je „u vrijeme kada je spis dostavljen na odlučivanje o žalbi, tj. 2009. godine, prema donesenom godišnjem Planu rješavanja predmeta [tog] suda, predmeti su uzimani u rad onim redom kako su prispijevali u sud, a tako je bilo i u 2010. godini, s tim što su prioriteti u rješavanju imali predmeti čija hitnost rješavanja je propisana zakonom [...], zbog čega predmeti naknade štete, a kakav je i predmet na koji se odnosi apelacija, nije bio na redu za rješavanje u 2009. godini i 2010. godini“. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da su „u 2011. godini i 2012. godini u [tom] sudu, u skladu sa obavezom iz donesenih odluka Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Bosne i Hercegovine, doneseni planovi rješavanja starih i zaostalih predmeta, a slijedom tih planova, donošeni su za svakog sudiju kvartalni planovi rješavanja predmeta, po kojima su sudije bile obavezne rješavati stare predmete po redoslijedu koji je utvrđen prema datumu podnošenja inicijalnog akta – tužbe prvostepenom sudu, a ne prema prispijeću predmeta u [taj] sud na odlučivanje po žalbi [...]“.
12. Kantonalni sud je uz odgovor na apelaciju od 17. septembra 2013. godine dostavio i Presudu broj 03 0 P 002471 09 Gz od 20. marta 2013. godine.
V.Relevantni propisi
13. U Zakonu o parničnom postupku («Službene novine FBiH» br. 53/03, 73/05 i 19/06) relevantne odredbe glase:
Član 10.
Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 217.
(3) Drugostepeni sud održat će sjednicu vijeća, odnosno raspravu, u roku od 45 dana nakon što od prvostepenog suda primi spise po žalbi.
(4) Drugostepeni sud će donijeti odluku u roku od 30 dana od dana održavanja sjednice vijeća na kojoj je odlučeno o žalbi, odnosno, ako je održana rasprava, u roku od 30 dana od dana zaključenja rasprave.
VI.Dopustivost
14. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
15. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
16. Ustavni sud naglašava da, u skladu sa članom 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda, može izuzetno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Imajući u vidu činjenično stanje predmeta, odnosno okolnost da je apelacija podnesena zbog toga što Kantonalni sud nije donio odluku po žalbi tuženog izjavljenoj protiv presude Općinskog suda od 31. marta 2009. godine, a podnesenoj 4. maja 2009. godine, Ustavni sud smatra da je apelacija, u smislu člana 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda, dopustiva u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku kao jednom od aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
17. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (2), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII.Meritum
18. Apelanti smatraju da je, zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, u predmetu koji se u vrijeme podnošenja apelacije vodio pred Kantonalnim sudom, došlo do povrede njihovog prava na suđenje u «razumnom» roku kao jednom od segmenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje - razuman rok
19. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
20. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […] Relevantni principi
21. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
22. Osim toga, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, velik broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi, Evropski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV).
23. Konačno, Ustavni sud, podržavajući praksu Evropskog suda, podsjeća na to da član 6. stav
1. Evropske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost da organiziraju svoje pravosudne sisteme na način da sudovi mogu zadovoljiti uvjete tog člana, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima u razumnom roku (vidi, Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine, stav 23).
a)Period koji se uzima u obzir
24. Ustavni sud zapaža da su apelanti tužbom koja je u Općinskom sudu zaprimljena 13. marta 2008. godine pokrenuli predmetni parnični postupak i da je taj postupak okončan donošenjem Presude Kantonalnog suda broj 03 0 P 002471 09 Gz od 20. marta 2013. godine. Međutim, Ustavni sud zapaža da apelanti ne osporavaju dužinu postupaka pred prvostepenim sudom, već isključivo ukazuju na dužinu trajanja postupaka pred Kantonalnim sudom po žalbi tuženog koju je podnio 4. maja 2009. godine. S obzirom na navedeno, Ustavni sud će, sa aspekta donošenja odluke u razumnom roku, ispitati period od podnošenja žalbe do dana donošenja Presude Kantonalnog suda broj 03 0 P 002471 09 Gz od 20. marta 2013. godine, dakle, postupka koji je trajao tri godine i 10 mjeseci.
b)Analiza razumnosti trajanja postupka
25. U konkretnom slučaju, u pogledu ocjene složenosti predmeta, Ustavni sud primjećuje da se tužbeni zahtjev apelanata odnosio na naknadu materijalne štete, te da se, imajući u vidu činjenice koje je trebalo utvrditi i dokaze koje je trebalo provesti, ne može govoriti o složenom predmetu. Osim toga, budući da apelanti traže naknadu materijalne štete na stambenom objektu, bunaru, zemljištu, stablima voćaka i izgubljenoj koristi može se izvesti zaključak da je predmetni postupak za apelante značajan.
26. Ustavni sud, na osnovu stanja u spisu, primjećuje da je tuženi žalbu protiv Presude Općinskog suda broj 032-0-P-08-000 962 od 31. marta 2009. godine podnio 4. maja 2009. godine, a da je Kantonalni sud donio presudu tek nakon tri godine i 10 mjeseci. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na odredbe člana 217. st. 3. i 4. Zakona o parničnom postupku kojima su propisani rokovi u kojima je drugostepeni sud dužan postupati pri odlučivanju u žalbenom postupku. Međutim, iz činjeničnog stanja predmeta očigledno proizlazi da Kantonalni sud nije donio odluku u zakonskom roku od 75 dana od kada mu je prvostepeni sud dostavio spis na odlučivanje. U tom kontekstu, navodi Kantonalnog suda da „su predmeti [...] uzimani u rad onim redom kako su prispijevali u sud“, te da „su sudije bile obavezne rješavati stare predmete po redoslijedu koji je utvrđen prema datumu podnošenja inicijalnog akta – tužbe prvostepenom sudu“, odnosno predmeta koji su određeni Planom rješavanja starih predmeta po odluci Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Bosne i Hercegovine, ne mogu biti dovoljno opravdanje za ovoliku dužinu trajanja predmetnog žalbenog postupka. Također, Ustavni sud naglašava da navodi Kantonalnog suda kojima se kao razlozi dužine trajanja postupka ističe veliki broj predmeta uzetih u rad, kao i nedovoljan broj sudija, ne mogu biti dovoljno opravdanje za dužinu predmetnog drugostepenog postupka koji je trajao tri godine i 10 mjeseci. Pri tome Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda i vlastitu jurisprudenciju prema kojima je dužnost države da organizira svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uvjetima iz Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, Serija A broj 194, stav 21, i Ustavni sud, Odluka broj AP 1070/05 od 9. februara 2006. godine, stav 34). Osim toga, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, hronična opterećenost sudova nije opravdanje, dok se trenutni zastoj, koji za sistem predstavlja iznenađenje, uzrokovan, naprimjer, recesijom, može opravdati efikasnim mjerama koje se preduzimaju za njegovo otklanjanje (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Buchholz protiv Njemačke, presuda od 6. maja 1981. godine). Naime, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, države ugovornice nisu odgovorne u slučaju privremenog zaostatka svojih sudova pod uvjetom da preduzmu odgovarajuće mjere da se takva vanredna situacija popravi (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Zimmermann i Steiner protiv Švajcarske, presuda od 13. jula 1983. godine, Serija A broj 66, st. 25-32). Međutim, imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, preopterećenost suda velikim brojem predmeta i nedostatak odgovarajućeg broja sudija ne može se smatrati vanrednom okolnošću, nego sistemskim problemom koji je doveo do hronične opterećenosti suda, pa i svaki novi predmet postaje stari dok dođe na red za rješavanje, što stvara pozitivnu obavezu javne vlasti da taj problem adekvatno riješi. Evidentno je da je javna vlast preduzela određene korake na organiziranju svog rada donošenjem Plana rješavanja starih predmeta. Međutim, postupanje prema navedenom planu je rezultiralo nepostupanjem povodom žalbe tuženog u periodu od tri godine i 10 mjeseci. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da navedene mjere nisu bile efikasne, jer nisu dovele do otklanjanja zaostataka u radu s obzirom na to da konkretni zastoj nije privremen, nego predstavlja hronično preopterećenje suda. Sve navedeno i naročito činjenica da je Kantonalni sud tek nakon tri godine i 10 mjeseci svojom presudom odlučio o žalbi tuženog za Ustavni sud je dovoljno da zaključi da je u konkretnom slučaju došlo do povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije zbog nedonošenja odluke u razumnom roku.
27. Na osnovu izloženog, Ustavni sud zaključuje da dužina parničnog postupka ne zadovoljava zahtjev „razumnog roka“ iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da postoji povreda prava apelanata na suđenje u „razumnom roku“ kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pitanje naknade nematerijalne štete
28. Apelanti su zatražili da im se naknadi šteta zbog dužine trajanja postupka. Prema članu 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i osnovnih sloboda (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04 od 17. novembra 2005. godine, „Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 20/06).
29. Uzimajući u obzir sve relevantne okolnosti predmeta, posebno činjenicu da je u međuvremenu donesena pravosnažna odluka redovnog suda, Ustavni sud smatra da je odluka o kršenju ustavnog prava apelantima dovoljna satisfakcija u konkretnom slučaju.
Ostali navodi
30. S obzirom na zaključak Ustavnog suda o kršenju prava na suđenje u razumnom roku iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati navode apelanata o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i navode o zabrani diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, budući da se, u suštini, navodi o kršenju prava na imovinu i zabrani diskriminacije zasnivaju na navodima o kršenju prava na pravično suđenje o kojima je Ustavni sud već iznio svoj stav u prethodnim tačkama ove odluke. VIII.Zaključak
31. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na „suđenje u razumnom roku“ i pored mjera koje javna vlast preduzima s ciljem da otkloni zaostatke u radu, jer je provođenje tih mjera rezultiralo nepostupanjem Kantonalnog suda u konkretnom predmetu, budući da je Kantonalni sud tek nakon tri godine i 10 mjeseci odlučio o žalbi tuženog.
32. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
33. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman