Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4161/12 (V.Č.)
Odluka donesena 16. 09. 2015.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Povrat stana
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Stanarsko pravo
- Aktivna legitimacija
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4161/12
Apelacija
Odluka o meritumu
16. 09. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4161/12, rješavajući apelaciju V.Č., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav 2 tačka b) i člana 59 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 16. septembra 2015. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija V.Č. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 77 0 P 000478 11 Rev od 21. septembra 2012. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. V.Č. (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Banje Luke, koju zastupa Smiljana Moravac- Babić, advokat iz Banje Luke, podnijela je 29. novembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 77 0 P 000478 11 Rev od 21. septembra 2012. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Dječijeg vrtića „Pčelica“ Kozarska Dubica (u daljnjem tekstu: prvotuženi), Opštine Kozarska Dubica - Odjeljenje za stambeno-komunalne poslove, koju zastupa Pravobranilaštvo RS (u daljnjem tekstu: drugotuženi), Osnovne škole „Vuk Karadžić“ Kozarska Dubica (u daljnjem tekstu: trećetužena), Mire Bijelić (u daljnjem tekstu: četvrtotužena) i Dragana Bijelića (u daljnjem tekstu: petotuženi) zatraženo je 11. marta 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud, prvotuženi, drugotuženi, četvrtotužena i petotuženi dostavili su odgovore na apelaciju 18, 19. i 25. marta 2015. godine.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantkinjinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Presudom Osnovnog suda u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 77 0 P 000478 09 P 2 od 22. oktobra 2010. godine utvrđeno je da je apelantkinja stekla svojstvo nosioca stanarskog prava na dvosobnom stanu koji se nalazi u Kozarskoj Dubici, Ulica Miroslava Antića bb, površine 61,85 m2, te da ima pravo trajnog i nesmetanog korišćenja predmetnog stana, pa je drugotuženi obavezan da sa apelantkinjom zaključi ugovor o zakupu navedenog stana. Utvrđeno je da su ništavi: ugovor o zamjeni stana zaključen 29. maja 1997. godine između trećetužene i prvotuženog, Rješenje trećetužene broj 80/97 od 20. juna 1997. godine, ugovor o korišćenju stana od 26. juna 1997. godine zaključen između drugotuženog, sa jedne strane, i četvrtotužene i petotuženog, sa druge strane, od 16. novembra 2003. godine, te su obavezani četvrtotužena i petotuženi da apelantkinji predaju u posjed predmetni stan, slobodan od lica i stvari, dok su svi tuženi solidarno obavezani da apelantkinji nadoknade troškove parničnog postupka u iznosu od 5.837,50 KM sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate. Apelantkinjina tužba je odbačena u dijelu zahtjeva kojim se traži poništenje rješenja Republičke uprave za geodetske i imovinskopravne poslove RS - PJ Kozarska Dubica od 27. oktobra 2003. godine, te da se naloži Republičkoj upravi za geodetske i imovinskopravne poslove - PJ Kozarska Dubica da izvrši brisanje upisanog prava svojine u knjigu uloženih ugovora o otkupu stambenih zgrada i stanova u korist četvrtotužene sa dijelom 1/2 i petotuženog sa 1/2 u listu uloženih ugovora o otkupu stambenih zgrada i stanova broj 552, knjiga III k.o. Kozarska Dubica-Grad, kao i prava korišćenja posjeda zemljišta i zgrade sagrađene na parceli broj 433/9, kao korisnika na zgradi i posebnim dijelovima zgrade sa 1/2 dijela posjeda, poduložak 34 iz lista nepokretnosti 7/0 k.o. Kozarska Dubica I.
6. U obrazloženju prvostepene presude se navodi da je apelantkinja stekla stanarsko pravo na predmetnom stanu u smislu člana 11 Zakona o stambenim odnosima na osnovu valjanog akta davaoca stana na korišćenje. Prema tome, bez obzira na činjenicu da nije dokazala da je imala zaključen ugovor o korišćenju predmetnog stana, u smislu odredbe člana 11 Zakona o stambenim odnosima, izjednačena je sa nosiocem stanarskog prava, jer nepostojanje tog ugovora u pismenoj formi, kao uslova za sticanje stanarskog prava, otklonjeno je apelantkinjinim korišćenjem stana u vremenskom periodu od 1982. godine do 1995. godine.
7. Po mišljenju Osnovnog suda, apelantkinja je stekla svojstvo nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu u smislu odredbe člana 11 Zakona o stambenim odnosima, te apelantkinji u smislu odredbe člana 2 navedenog zakona pripada pravo da nastavi da dalje koristi stan.
8. Istaknuto je da je odredbom člana 19 stav 1 Zakona o stambenim odnosima propisano da nosilac stanarskog prava na istom stanu može biti jedno lice iz čega slijedi da četvrtotužena i petotuženi nisu mogli steći svojstvo nosioca stanarskog prava na apelantkinjinom stanu, budući da je izvedenim dokazima utvrđeno da je apelantkinja stekla svojstvo nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu i da joj nije prestalo svojstvo nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu.
9. Ukazano je da je apelantkinja u momentu dodjele predmetnog stana četvrtotuženoj i petotuženom bila nosilac stanarskog prava na navedenom stanu, odnosno da joj nije prestalo svojstvo zakonitog nosioca stanarskog prava na stanu, te da stoga četvrtotužena i petotuženi nisu mogli zaključiti pravno valjan ugovor o korišćenju i ugovor o otkupu stana sa drugotuženim, niti je trećetužena mogla predmetni stan dodijeliti na korišćenje četvrtotuženoj i petotuženom, pa je odlučeno kao u izreci presude.
10. Protiv prvostepene presude žalbu su podnijeli apelantkinja i svi tuženi. Okružni sud je Presudom broj 77 0 P 000478 11 Gž 2 od 24. maja 2011. godine žalbe odbio i potvrdio prvostepenu presudu.
11. U obrazloženju drugostepene presude se navodi da je prvostepeni sud u postupku utvrdio da je sporni stan apelantkinji dodijeljen na korišćenje na osnovu odluke nadležnog organa prvotuženog od 23. septembra 1982. godine nakon čega je ona zaključila ugovor o korišćenju stana i uselila se u predmetni stan, te da je na taj način postala nosilac stanarskog prava na tom stanu i da joj pripada pravo trajnog i nesmetanog korišćenja stana.
12. Ukazano je da je apelantkinja blagovremeno podnijela zahtjev za povrat predmetnog stana u posjed u skladu sa odredbom člana 16 Zakona o prestanku primjene Zakona o korišćenju napuštene imovine („Službeni glasnik RS“ br. 38/98, 12/99, 65/01, 13/02, 64/02 i 39/03).
13. Istaknuto je da je prvostepeni sud odbacio apelantkinjinu tužbu u stavu 3 izreke prvostepene presude iz razloga što, prema odredbama Zakona o premjeru i katastru nepokretnosti („Službeni glasnik RS“ broj 55/03), o upisima prava u katastar nepokretnosti odlučuje nadležna područna jedinica Republičke uprave za imovinskopravne poslove, a ne sud.
14. Po ocjeni drugostepenog suda, odluka prvostepenog suda je u cijelosti pravilna i zakonita zbog čega se i apelantkinjina žalba, a i žalbe tuženih ukazuju u cijelosti neosnovanim.
15. Protiv drugostepene presude reviziju je izjavio drugotuženi, četvrtotužena i petotuženi. Vrhovni sud je Presudom broj 77 0 P 000478 11 Rev od 21. septembra 2012. godine reviziju usvojio i presudu Okružnog suda preinačio na način da je žalba drugotuženog i petotuženog usvojena i prvostepena presuda preinačena u usvajajućem dijelu tako što se apelantkinjin zahtjev u cijelosti odbija. Apelantkinja je obavezana da drugotuženom nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.600,00 KM a četvrtotuženoj i petotuženom naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.615,00 KM.
16. U obrazloženju revizione presude se navodi da blagovremeno izjavljenom revizijom, te dopunom revizije koja nije blagovremena, ali kojom se pojašnjavaju navodi iz revizije, te se ona ima smatrati sastavnim dijelom revizije, drugostepenu presudu pobijaju i četvrtotužena i petotuženi zbog povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Ukazano je da je apelantkinja u svom odgovoru na reviziju drugotuženog, četvrtotužene i petotuženog navela da su revizije neosnovane i predložila da se odbiju.
17. Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi pravilno zaključili da je apelantkinja stekla stanarsko pravo na predmetnom stanu bez obzira na činjenicu što nije zaključila ugovor o korišćenju stana.
18. Istaknuto je da je odlukom prvotuženog (kao davaoca stana na korišćenje) od 23. septembra 1982. godine sporni stan dodijeljen na korišćenje apelantkinji. Navedena odluka o dodjeli stana je postala konačna, jer nije osporena u postupku interne zaštite, odnosno sudske zaštite, pa je time apelantkinja koristila stan na osnovu valjanog akta davaoca stana na korišćenje sve do 1995. godine, kada je, zbog opštepoznate ratne situacije na tom području, napustila stan. Navedeno je da u konkretnom slučaju, s obzirom na apelantkinjino ponašanjekao korisnika stana i davaoca stana na korišćenje, kod postojanja valjanog i pravosnažnog akta davaoca stana na korišćenje o dodjeli predmetnog stana apelantkinji, koji predstavlja osnov za zaključenje ugovora o korišćenju stana, nepostojanje tog ugovora u pismenoj formi, kao uslova za sticanje stanarskog prava u smislu odredbe člana 11 Zakona o stambenim odnosima, otklonjeno je apelantkinjinim korišćenjem stana pri čemu je bila izražena volja obje strane za zasnivanje stanarskog prava apelantkinje na predmetnom stanu.
19. Vrhovni sud je naveo da je tokom postupka pred nižestepenim sudovima utvrđeno da je nadležnom Ministarstvu apelantkinja podnijela zahtjev za povrat stana, i to u roku iz odredbe člana 16 stav 1 Zakona o prestanku primjene Zakona o korišćenju napuštene imovine („Službeni glasnik RS“ br. 38/98, 12/99, 31/99, 38/99, 65/01, 13/02, 39/03 i 96/03), odnosno do 19. aprila 2000. godine. Rješenjem Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica - Odsjek Kozarska Dubica od 12. februara 2002. godine apelantkinjin zahtjev za povrat stana je odbijen jer nije priložila ugovor o korišćenju stana. Protiv navedene odluke apelantkinja je podnijela žalbu koja je rješenjem navedenog organa od 15. aprila 2002. godine odbačena kao neblagovremena. Apelantkinja protiv navedenog rješenja nije podnijela žalbu, niti je vodila upravni spor. Ukazano je da je apelantkinja podnijela prijedlog za ponavljanje postupka po zahtjevu za povrat stana koji je zaključkom prvostepenog upravnog organa od 28. septembra 2009. godine odbačen kao neblagovremen. Navedeni zaključak je potvrđen rješenjem drugostepenog organa protiv kojeg je apelantkinja pokrenula upravni spor. Presudom Okružnog suda od 12. septembra 2012. godine odlučeno je po apelantkinjinoj tužbi u upravnom sporu na način da je njena tužba odbijena (navedenu presudu su četvrtotužena i petotuženi priložili uz dopunu revizije).
20. Dalje je navedeno da ishod upravnog postupka u kojem je rješenjem od 12. februara 2002. godine okončan upravni postupak tako što je odbijen apelantkinjin zahtjevza povrat predmetnog stana, apelantkinji nije dozvoljavao da dalje bude pasivna, već joj je, naprotiv, nalagao da istraje i da odmah preduzme sve zakonom predviđene mjere kako bi ishodila povrat stana, imajući u vidu i činjenicu da je u međuvremenu na snagu stupio Zakon o privatizaciji državnih stanova (28. jula 2001. godine).
21. Istaknuto je da apelantkinja ne samo što u upravnom postupku nije blagovremeno ulagala pravne lijekove protiv rješenja kojim je njen zahtjev za povrat stana odbijen već nije odmah podnijela ni tužbu sudu. Naime, predmetnu tužbu je podnijela tek 20. juna 2007. godine (po proteku više od pet godina od odbijanja njenog zahtjeva u upravnom postupku). Time se, po mišljenju Vrhovnog suda, ta situacija pravno izjednačava sa situacijom kada nije blagovremeno podnesen zahtjev za povrat stana.
22. Navedeno je da, prema odredbi člana 16 stav 2 Zakona o prestanku primjene Zakona o korišćenju napuštene imovine, ukoliko nosilac stanarskog prava ne podnese zahtjev za povrat stana u roku propisanom u stavu 1 navedene zakonske odredbe, stanarsko pravo mu prestaje.
23. Ukazano je da je apelantkinja blagovremeno u upravnom postupku podnijela zahtjev za povrat stana. Međutim, ta činjenica, koja ide u prilog apelantkinji, opisanim pasivnim postupanjem u konkretnoj situaciji je izgubila na značaju (jer su sve radnje koje je nakon toga preduzela u upravnom postupku bile neblagovremene), što četvrtotužena i petotuženi u reviziji s pravom ističu. Slijedom navedenog, po pravosnažnosti rješenja upravnog organa o odbijanju zahtjeva za povrat stana (15. aprila 2002. godine) predmetna tužba se imala odmah podnijeti kako bi se održao zakonski rok u kojem se mogao podnijeti zahtjev za povrat stana, odnosno kako bi sa zahtjevom iz predmetne parnice apelantkinja uspjela. Kako je apelantkinja navedeno propustila da učini, ima se uzeti da je prihvatila činjenicu da je njen zahtjev za povrat stana odbijen, odnosno da se na prećutan način saglasila da joj prestane stanarsko pravo na predmetnom stanu. Zbog toga, po mišljenju Vrhovnog suda, apelantkinja nije aktivno legitimisana u predmetnoj parnici.
24. Vrhovni sud je naveo da su četvrtotužena i petotuženi, opet u periodu dok je apelantkinja bila pasivna, preduzeli zakonom propisane radnje za sticanje stanarskog prava na predmetnom stanu, te nakon toga za sticanje prava susvojine (u skladu sa zakonom je izvršena nadovjera ugovora o korišćenju kojei su zaključili, zaključili su ugovor o otkupu stana i uknjižili se kao susopstvenici na stanu), pa bi drugačiji pravni zaključak bio suviše formalan i samo bi vodio pravnoj nesigurnosti.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
25. Apelantkinja smatra da joj je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3f) i člana 8 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava. Navodi da je blagovremeno ulagala pravne lijekove zbog čega Vrhovni sud izvodi pogrešan zaključak, te da joj dopuna revizije nije dostavljena na izjašnjenje. Smatra da je stekla svojstvo nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu u smislu odredbe člana 11 Zakona o stambenim odnosima, te da joj u smislu stava 2 navedenog člana pripada pravo da nastavi dalje koristiti predmetni stan.
b) Odgovor na apelaciju
26. U svom odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je naveo da prilikom donošenja osporene presude nije došlo do kršenja apelantkinjinih ustavnih prava.
27. U svom odgovoru na apelaciju prvotuženi je naveo da je osporena presuda zasnovana na zakonu.
28. U svom odgovoru na apelaciju drugotuženi je naveo da donošenjem osporene presude nije došlo do kršenja apelantkinjinih ustavnih prava.
29. U svom odgovoru četvrtotužena i petotuženi sud naveli da podnošenjem tužbe apelantkinja nije mogla nadomjestiti gubitak svog stanarskog prava u upravnom postupku tužbenim zahtjevom da je stekla svojstvo nosioca stanarskog prava, i to ne samo zbog prestanka tog prava u upravnom postupku već i zbog toga što redovni sudovi u Republici Srpskoj u vrijeme podnošenja tužbe nisu imali stvarnu nadležnost da postupaju po zahtjevima za vraćanje stanova nosiocima stanarskog prava 30. aprila 1991. godine.
V. Relevantni propisi
30. Zakon o prestanku primjene Zakona o korišćenju napuštene imovine RS-prečišćeni tekst („Službeni glasnik RS“ broj 16/10):
Član 19.
Zahtjev sa vraćanje stana u posjed može se podnijeti u roku od šesnaest mjeseci računajući od dana 19. decembra 1998. godine.
Ukoliko nosilac stanarskog prava ne podnese zahtjev u roku navedenom u prethodnom stavu nadležnom upravnom organu, nadležnom sudu ili Komisiji, odnosno zahtjev za izvršenje odluke Komisije u roku navedenom u Zakonu o izvršenju odluka Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 31/99, 2/00, 39/00 i 65/01), stanarsko pravo mu prestaje.
Zakon o parničnom postupku RS („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07 i 49/09) glasi:
Član 250. stav 1.
Ako revizijski sud utvrdi da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno, presudom će usvojiti reviziju i preinačiti pobijanu presudu.
VI. Dopustivost
31. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
32. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
33. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 77 P 000478 11 Rev od 21. septembra 2012. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantkinja je primila 8. oktobra 2012. godine, a apelacija je podnesena 29. novembra 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
34. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
35. Apelantkinja navodi da je osporenom presudom povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, pravo na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.
36. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da se postupak odnosio na utvrđivanje svojstva nosioca stanarskog prava na spornom stanu, dakle, na predmet građanskopravne prirode, pa je, stoga, član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenjiv na taj postupak.
37. Ustavni sud zapaža da apelantkinja kršenje prava na pravično suđenje dovodi u kontekst pogrešne primjene materijalnog i procesnog prava. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopšteno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
38. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, imajući u vidu navode apelacije, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
39. Dovodeći navedene stavove u vezu sa konkretnim predmetom, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud utvrdio da je na predmetnom stanu apelantkinja, u smislu odredbe člana 11 Zakona o stambenim odnosima, stekla stanarsko pravo bez obzira na činjenicu što nije zaključila ugovor o korišćenju stana. Međutim, utvrđeno je da je apelantkinja pred nadležnim upravnim organima vodila postupak za povrat predmetnog stana koji je rješenjem prvostepenog upravnog organa odbijen, te da je apelantkinjina žalba podnesena protiv tog rješenja odlukom istog organa odbačena kao neblagovremena. Nadalje, utvrđeno je da apelantkinja protiv navedenog rješenja nije koristila redovne pravne lijekove, već da je podnijela zahtjev za ponavljanje postupka koji je zaključkom potvrđenim od drugostepenog upravnog organa odbačen kao neblagovremen. Protiv navedene odluke drugostepenog upravnog organa apelantkinja je podnijela tužbu koju je Okružni sud presudom od 12. septembra 2012. godine odbio kao neosnovanu. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je uzeo u obzir da je apelantkinja blagovremeno podnijela zahtjev za povrat predmetnog stana, ali da su sve kasnije njene pravne radnje bile neblagovremeno preduzete. S tim u vezi, Vrhovni sud je ukazao da je, nakon pravosnažnosti rješenja upravnog organa o odbijanju apelantkinjinog zahtjeva za povrat stana (15. april 2002. godine), apelantkinja trebala odmah podnijeti predmetnu tužbu kako bi se održao zakonski rok u kojem se odmah mogao podnijeti zahtjev za povrat stana, odnosno kako bi apelantkinja sa zahtjevom iz predmetne parnice uspjela. Pri tome je naglašeno da je predmetnu tužbu apelantkinja podnijela tek 20. juna 2007. godine, odnosno po proteku pet godina od odbijanja njenog zahtjeva za povrat stana u upravnom postupku. Navedena situacija se, po mišljenju Vrhovnog suda, pravno izjednačava sa situacijom kada nije blagovremeno podnesen zahtjev za povrat stana. Tako se onda apelantkinjino propuštanje da preduzme sve radnje u zakonskom roku može izjednačiti s tim da se ona na prećutan način saglasila da joj prestane stanarsko pravo na predmetnom stanu. Slijedom navedenog, po mišljenju Vrhovnog suda, apelantkinja nije aktivno legitimisana u predmetnoj parnici.
40. Uzimajući u obzir navedeno, Ustavni sud smatra da u obrazloženju osporene presude Vrhovnog suda nema ničega što ukazuje na bilo kakvu proizvoljnost u primjeni materijalnog i procesnog prava. Naime, imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud u razlozima osporene presude ne može naći elemente koji bi ukazivali na nepravilnost ili arbitrarnost u njenom donošenju. Po mišljenju Ustavnog suda, u osporenoj presudi Vrhovni sud je dao jasno i precizno obrazloženje svojih zaključaka, primjenjujući pri tome relevantne zakonske odredbe iz Zakona o stambenim odnosima, Zakona o prestanku primjene Zakona o korišćenju napuštene imovine i ZPP. Do ovakvog zaključka Ustavni sud je došao analizirajući osporenu presudu i propise na kojima je zasnovana, te dovodeći navedeno u vezu sa zahtjevima iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
41. U odnosu na apelantkinjine navode o tome da joj dopuna revizije četvrtotužene i petotuženog nije dostavljena na izjašnjenje, Ustavni sud zapaža da je u osporenoj presudi Vrhovni sud naglasio da je dopuna revizije neblagovremena, ali kako se njome isključivo pojašnjavaju navodi iz revizije, da se ima smatrati sastavnim dijelom revizije. Dakle, proizilazi da dopunom revizije nisu istaknuti bilo kakvi novi navodi koji nisu bili predmet same revizije četvrotužene i petotuženog na koju se apelantkinja nesporno izjasnila. Ustavni sud ne može zaključiti da bi dostavljanjem apelantkinji na odgovor dopune revizije četvrtotužene i petotuženog na izjašnjenje dovelo do drugačijeg rješavanja predmetne pravne stvari. Prema tome, Ustavni sud smatra da su i ovi apelantkinjini navodi neosnovani, te da navedeno nije dovelo do kršenja apelantkinjinog ustavnog prava na pravično suđenje.
42. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da apelantkinji nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje u smislu garancija iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
Ostali navodi
43. Ustavni sud smatra da, s obzirom na zaključke u vezi sa članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije, nije potrebno posebno razmatrati apelantkinjine navode o povredi prava na dom iz člana II/3f) i člana 8 Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, budući da se, u suštini, navodi o kršenju ovih prava zasnivaju na navodima o kršenju prava na pravično suđenje o kojim je Ustavni sud već iznio svoj stav u prethodnim tačkama ove odluke.
VIII. Zaključak
44. Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema povrede apelantkinjinog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada u obrazloženju osporene odluke nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu relevantnih propisa na apelantkinjinu štetu, te kada je redovan sud za svoju odluku dao jasne i precizne razloge.
45. Na osnovu člana 59 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
46. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman