Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4336/12 (D. B.)
Odluka donesena 16. 09. 2015.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Testament
- Kleveta
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4336/12
Apelacija
Odluka o meritumu
16. 09. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4336/12, rješavajući apelaciju Daneta Brankovića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 16. septembra 2015. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se apelacija Daneta Brankovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 80 0 P 003837 11 Rev od 21. septembra 2012. godine i Presude Okružnog suda u Bijeljini broj 80 0 P 003837 11 Gž od 23. juna 2011. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Dane Branković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke podnio je 7. decembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 80 0 P 003837 11 Rev od 21. septembra 2012. godine i Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 80 0 P 003837 11 Gž od 23. juna 2011. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog i Okružnog suda, te od tuženog Sekule Mičića (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 7. jula 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Okružni sud je odgovor na apelaciju dostavio 15. jula 2015. godine, dok Vrhovni sud i tuženi u ostavljenom roku nisu dostavili odgovor na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Presudom Osnovnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 80 0 P 003837 08 P od 26. novembra 2010. godine usvojen je apelantov tužbeni zahtjev, te je utvrđeno da je tuženi, nakon što mu je kao sudskom vještaku grafološke struke u parničnom predmetu Osnovnog suda broj 80 0 P 002548 05 P predočen od suda apelantov pisani nalaz i mišljenje, kao stalnom sudskom vještaku grafološke struke od 3. novembra 2007. godine, radi razjašnjenja da li je Gojko Purić kao testator svojeručno potpisao testament koji je proglašen na zapisniku od 12. aprila 2005. godine na ročištu u Osnovnom sudu u predmetu broj O-1289/04, napisao u dopuni i pojašnjenju svog nalaza i mišljenja od 15. januara 2008. godine da je apelant „svjesno i namjerno sačinio lažan nalaz i mišljenje“, da je „falsifikator niko drugi, nego vještak [apelant] Branković Dane“, da je apelant iznoseći svoj nalaz i mišljenje „ostavio nepobitan dokaz da je on falsifikator“, da su mišljenje i nalaz apelanta „netačan, svjesno neobjektivan i namjerno prilagođen potrebama naručioca“, da je „kod pokušaja prilagođavanja nespornog potpisa spornom potpisu“ apelant „primijenio radnje falsifikovanja“ kod kojih je neistinitih navoda iz svog nalaza i mišljenja od 15. oktobra 2007. godine tuženi ostao i na glavnoj raspravi, održanoj 14. oktobra 2008. godine u Osnovnom sudu u predmetu broj 80 0 P 002548 05 P, tvrdeći neistinito da je testament svojeručno potpisao kao testator Gojko Purić iako je apelant, kao stalni sudski vještak, svoje mišljenje iznio istinito, savjesno i u skladu s pravilima nauke i vještine i utvrdio da takav testament nije potpisao svojeručno Gojko Purić, već da je potpis izveden falsifikovanjem, tako da je tuženi iznošenjem i prenošenjem tih neistina izazvao apelantu duševnu bol i štetu apelantovom ugledu, te je tuženi obavezan da apelantu, na ime prouzrokovane nematerijalne štete, isplati iznos od 2.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, kako je precizirano u izreci presude (stav I izreke). U preostalom dijelu apelantov tužbeni zahtjev je odbijen (stav II izreke). Odlučeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka (stav III izreke).
6. Osnovni sud je u obrazloženju presude naveo da je predmet spora u konkretnoj parnici apelantov zahtjev kojim je tražio da se tuženi obaveže da mu za pretrpljene duševne bolove, zbog povrede časti, ugleda i ljudskog dostojanstva nanesene klevetom prilikom izrade dopunskog nalaza od 15. januara 2008. godine za potrebe druge parnice koja je kod tog suda vođena pod brojem 80 0 P 002548 05 P, nadoknadi nematerijalnu štetu u iznosu od 40.000,00 KM sa pripadajućom kamatom.
7. Nakon sprovedenog dokaznog postupka Osnovni sud je utvrdio da je u predmetu broj 80 0 P 002548 05 P vođena parnica koju je tužbom pokrenuo Tešo Purić radi poništenja testamenta zavještaoca Gojka Purića. Dalje je utvrđeno da je u toj parnici tužilac (Tešo Purić) osporavao autentičnost potpisa zavještaoca na testamentu i da je na njegov prijedlog rješenjem Osnovnog suda od 6. septembra 2007. godine određeno izvođenje dokaza vještačenjem tuženog kao vještaka grafološke struke. Nadalje je utvrđeno da je tuženi, postupajući po navedenom rješenju suda, 16. oktobra 2007. godine dostavio pismeni nalaz i mišljenje kojim je utvrđeno da je potpis zavještaoca na spornom testamentu autentičan. Tužilac Tešo Purić je, nakon saznanja za sadržinu tog nalaza i mišljenja tuženog, mimo suda angažovao apelanta kao drugog vještaka za davanje nalaza i mišljenja o istim okolnostima (vjerodostojnosti zavještaočevog potpisa na testamentu). Osnovni sud je dalje istakao da je apelant dao pismeni nalaz i mišljenje od 3. novembra 2007. godine suprotan nalazu i mišljenju tuženog, to jeste dao je nalaz i mišljenje o tome da potpis na spornom testamentu nije svojeručni potpis zavještaoca i da je falsifikovan. Osnovni sud je u navedenoj parnici nalaz i mišljenje apelanta 4. decembra 2007. godine dostavio tuženom kao sudskom vještaku i zatražio od njega da se izjasni u formi dopune svog prethodnog nalaza i mišljenja od 15. oktobra 2007. godine. Dalje je navedeno da je tuženi u pismenoj dopuni nalaza i mišljenja od 15. januara 2008. godine ostao kod ranijeg nalaza i u dopuni se izjasnio o nalazu i mišljenju apelanta na način naveden u izreci presude. Osnovni sud je utvrdio da je navedena parnica okončana presudom tog suda od 12. januara 2008. godine kojom je usvojen tužbeni zahtjev tužioca Teše Purića i utvrđeno da je osporeni testament ništav, i to zbog nedostatka u formi testamenta pred svjedocima, a ne zbog neautentičnosti potpisa zavještaoca.
8. Osnovni sud je dalje utvrdio da je, prema nalazu i mišljenju vještaka neuropsihijatra, apelant zbog navoda tuženog iz dopunskog nalaza od 15. januara 2008. godine trpio duševni bol, „te prošao kroz tzv. fazu uzbune koja je trajala pet dana a koja je počela u vrijeme djelovanja stresora u kojoj su simptomi po intenzitetu bili najjačeg stepena izraženosti, zatim, fazu pokušaja adaptacije koja je trajala četiri sedmice, nakon čega je nastao period prilagođavanja sa intenzitetom srednjeg stepena, koja je trajala narednih mjesec dana, zatim se nastavlja sa povremenim terminima i lakim intenzitetom naredna tri mjeseca, povremeno se javlja i kasnije ali rijetko, da ne postoje fenomeni koji bi upućivali da su nastale trajne promjene ličnosti“. Osnovni sud je, takođe, utvrdio da, prema nalazu i mišljenju vještaka grafološke struke Izeta Džaferovića od 29. marta 2010. godine, koji su sačinjeni za potrebe predmetne parnice, potpis testatora na testamentu od 15. oktobra 1992. godine nije svojeručni potpis testatora Gojka Purića. Na osnovu tako utvrđenih činjenica Osnovni sud je, pozivanjem na član 10 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), na odredbe člana 3 stav 1 tačka a) i odredbe čl. 4, 5, 6, 8, 11 i 12 Zakona o zaštiti od klevete i odredbu člana 200 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), zaključio da je sporna dopuna pismenog nalaza i mišljenja tuženog od 15. januara 2008. godine tuženom dala svojstvo autora u smislu odredbe člana 3 stav 1 tačka g) Zakona o zaštiti od klevete. Dalje je zaključio da je tuženi u toj dopuni dao izjavu o nalazu i mišljenju apelanta u „neprimjerenoj formi“ umjesto da je to sudu saopštio „na prikladan način“. Osnovni sud je smatrao da je tuženi apelanta oklevetao usljed čega je apelant trpio duševnu bol zbog povrede ugleda, te je iz navedenih razloga apelantovom tužbenom zahtjevu djelimično udovoljio tako što mu je kao adekvatnu satisfakciju za pretrpljene duševne bolove dosudio naknadu u iznosu od 2.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom dok je u preostalom dijelu apelantov tužbeni zahtjev odbio.
9. Obje parnične stranke su se žalile protiv navedene prvostepene presude. Odlučujući o žalbama, Okružni sud je Presudom broj 80 0 P 003837 11 Gž od 23. juna 2011. godine žalbu tuženog usvojio i preinačio prvostepenu presudu u dijelu kojim je usvojen apelantov tužbeni zahtjev (stav I izreke), tako što se tužbeni zahtjev u tom dijelu odbija, te je preinačio prvostepenu presudu i u odluci o troškovima parničnog postupka sadržanoj u stavu III izreke tako što je apelant obavezan da tuženom naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 720,00 KM. Apelantova žalba je odbijena i prvostepena presuda u odbijajućem dijelu (stav II izreke prvostepene presude) je potvrđena.
10. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je tuženog sud ovlastio da se izjasni o apelantovom nalazu i da je apelant nepozvan od suda, na zahtjev parnične stranke, sačinio svoj nalaz. Nadalje je utvrdio da je razumno ubjeđenje tuženog u istinitost njegovog nalaza i da je tuženi u odbranu svog nalaza izrazio stav da je faktičko stanje spornog testamenta, prema apelantovom nalazu, drugačije od njegovog ubjeđenja koje je, prema mišljenju tuženog, stvarno. Dalje je istaknuto da je tuženi zbog toga apelantov nalaz okvalifikovao kao falsifikat. Zaključujući da time tuženi nije bio svjestan neistinitosti svog nalaza, jer izraženi stav odgovara njegovom ubjeđenju, a da način izražavanja njemu ne može dati obilježja klevete, Okružni sud je utvrdio da nema zakonskih uslova za naknadu zahtijevane štete. Pozivom na odredbu člana 6 stav 1 tač. b) i
v) Zakona o zaštiti od klevete Okružni sud je žalbu tuženog uvažio, prvostepenu presudu preinačio u usvajajućem dijelu i apelantov tužbeni zahtjev u cijelosti odbio.
11. Apelant je protiv navedene presude Okružnog suda izjavio reviziju Vrhovnom sudu koji je Presudom broj 80 0 P 003837 11 Rev od 21. septembra 2012. godine apelantovu reviziju odbio kao neosnovanu.
12. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao da u konkretnom slučaju, prema navodima tužbe, tuženi je apelanta oklevetao prilikom sačinjavanja pismenog dopunskog nalaza od 15. januara 2008. godine sačinjenog za potrebe druge parnice koja se, takođe, vodila pred Osnovnim sudom. U toj dopuni, kako je istaknuto, tuženi je ostao kod svog prvobitnog nalaza od 15. oktobra 2007. godine, te se izjasnio o datom nalazu i mišljenju apelanta od 3. novembra 2007. godine iz iste parnice. Vrhovni sud je utvrdio da su nižestepeni sudovi pravilno zaključili da sporna dopuna nalaza predstavlja izražavanje kojim se može nanijeti kleveta, te da ona tuženom daje svojstvo autora, saglasno odredbama člana 3 stav 1 tač. a) i g) Zakona o zaštiti od klevete. Međutim, kako je utvrdio Vrhovni sud, predmetnu dopunu nalaza tuženi je po nalogu suda, u svojstvu vještaka, sačinio za potrebe sudskog postupka, pa je drugostepeni sud pravilno zaključio da se radi o izuzetku od odgovornosti za klevetu koji propisuje odredba člana 6 stav 1 tačka b) istog zakona. Pored toga, zaključak iz dopune nalaza i mišljenja (kao i zaključak iz osnovnog nalaza od 15. oktobra 2007. godine) odgovara ubjeđenju tuženog da potpis testatora Gojka Purića na testamentu od 15. oktobra 1992. godine jeste potpis testatora. Vrhovni sud je istakao da, da bi se odgovaralo za klevetu, pored ostalih kriterijuma (da se radi o poslovno sposobnom licu, da je u pitanju neistinita informacija i da je informacija učinjena trećem licu), neophodno je postojanje namjere ili nepažnje. U konkretnom slučaju, kako je dalje utvrđeno, te namjere ili nepažnje nema, jer sporno izražavanje predstavlja ubjeđenje tuženog u pogledu vjerodostojnosti potpisa testatora. Drugačije rečeno, činjenični navodi iz sporne dopune dati u odbranu svog ranijeg nalaza predstavljaju ubjeđenje tuženog o istinitosti činjenica koje su bile predmet vještačenja. Vrhovni sud je zaključio da je zbog toga sporno izražavanje u svojoj suštini (bez obzira na neprimjeren način na koji je saopšteno) razumno (član 6 stav 1 tačka v) Zakona o zaštiti od klevete). Slijedom navedenog, bez obzira što se radi o neprimjerenom izražavanju (s obzirom da je dato u svojstvu sudskog vještaka i za potrebe postupka kod suda), Vrhovni sud je smatrao da je drugostepeni sud pravilno zaključio da ono nema obilježje klevete. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je utvrdio da se ne mogu prihvatiti ni apelantovi revizioni navodi kojim se ističe da je tuženi bio svjestan klevete, niti navodi da nalaz vještaka Izeta Džaferovića potvrđuje da se radi o zlonamjernoj kleveti. Isto tako, iz datih razloga, po mišljenju Vrhovnog suda, bez uticaja su dalji navodi kojima se ističe da je sporni potpis testatora koji je bio predmet vještačenja očigledno falsifikat.
13. Vrhovni sud je, takođe, istakao da je sporno izražavanje, pored iznošenja činjenica čije postojanje se može dokazati (za koje je već obrazloženo da u konkretnom slučaju ne mogu dovesti do zasnivanja odgovornosti), sadrži i vrijednosne sudove o apelantu da je „falsifikator niko drugi nego vještak Branković Dane“. Međutim, kako je istakao Vrhovni sud, kod iznesenog mišljenja (vrijednosne ocjene), prema odredbi člana 6 stav 1 tačka a), ne postoji odgovornost, jer se za istinu na osnovu vrijednosne ocjene ne može dati dokaz. U odnosu na apelantove revizione navode da je osporena presuda protivna članu 10 Evropske konvencije, Vrhovni sud je naglasio da je pobijana presuda utemeljena na izuzecima od odgovornosti propisanim zakonom.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije 14. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Povredu navedenog prava apelant vidi u tome što su Vrhovni i Okružni sud pogrešno primijenili Zakon o zaštiti od klevete. Istakao je da redovni sudovi u osporenim odlukama nisu uzeli u obzir sve okolnosti iz stava 2 člana 6 Zakona o zaštiti od klevete, da je izražavanje tuženog učinjeno iz zlonamjernosti i bez opšteprihvaćenih profesionalnih standarda, kao i činjenicu da tuženi nije dokazao istinitost svojih tvrdnji kojima je povrijedio čast i ugled apelanta. Dalje je naveo da, nasuprot tome, apelant je posredstvom vještaka, grafologa Izeta Džaferovića dokazao, u skladu s članom 123 Zakona o parničnom postupku, istinitost svog nalaza i mišljenja. Stoga je, po apelantovom mišljenju, pravilna odluka prvostepenog suda koji je usvojio apelantov tužbeni zahtjev. Predložio je da Ustavni sud ukine osporene presude i ostavi na snazi kao pravilnu prvostepenu presudu.
b) Odgovor na apelaciju
15. Okružni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da ostaje kod razloga datih u drugostepenoj odluci, ocijenivši apelacione navode neosnovanim.
V.Relevantni propisi 16. U Zakonu o zaštiti od klevete („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 37/01) relevantne odredbe glase:
Opšti dio Član 1. stav 1. tačka a) Ovim zakonom uređuju se prihvatljiva ograničenja slobode izražavanja u pogledu građanske odgovornosti za štetu nanesenu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili prenošenjem nečeg neistinitog i potvrđuje da:
a) pravo na slobodu izražavanja, koje je garantovano Ustavom Republike Srpske i Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, predstavlja jedan od osnova demokratskog društva, posebno kada se radi o pitanjima od političkog i javnog interesa;
Član 3. stav 1. tač. a) i g) Definicije U smislu ovog zakona:
a) „izražavanje" znači bilo kakvu izjavu, naročito uključujući: svaki usmeni, pisani, audio, vizuelni ili elektronski materijal, bez obzira na sadržaj, formu ili način iznošenja ili prenošenja;
g) „autor" je svako lice koje iznosi ili pronosi izražavanje.
Član 6.
Izuzeci od odgovornosti U sledećim slučajevima neće se odgovarati za klevetu:
a) ako se radi o izražavanju mišljenja ili kada je izražavanje u suštini istinito;
b) ako je lice koje je navodno prouzrokovalo štetu bilo po zakonu obavezno iznositi ili pronositi izražavanje, ili iznositi ili pronositi izražavanje u toku zakonodavnog, sudskog ili upravnog postupka;
v) ako je iznošenje ili pronošenje izražavanja bilo razumno.
Kada sud donosi ovakvu odluku, uzima u obzir sve okolnosti slučaja, naročito uključujući: način, oblik i vreme iznošenja ili pronošenja izražavanja, prirodu i stepen prouzrokovane štete, dobronamernosti i pridržavanje opšte prihvaćenih profesionalnih standarda od strane štetnika, verovatnost da bi šteta nastala da izražavanje nije izneseno ili proneseno, podatak da li izražavanje sadrži objektivnu i tačnu informaciju o izražavanju drugih lica i da li se odnosi na pitanja iz privatnog života oštećenog ili pitanja od političkog ili javnog značaja.
17. U Zakonu o obligacionim odnosima (“Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 46/85 i 57/89, „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96 i 39/03) relevantne odredbe glase:
Član 154. stav 1.
(1) Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.
Član 200.
(1) Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog smanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda i časti, slobode ili prava ličnosti, smrti bliskog lica, te za strah sud će, ako nađe da okolnosti slučaja, a osobito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdavaju, dosuditi pravičnu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete, a i kad nje nema.
(2) Pri odlučivanju o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, te o visini njene naknade sud će voditi računa o značenju povrijeđenog dobra i cilju kome služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom.
18. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07 i 49/09), u tekstu koji je važio u relevantnom periodu, relevantne odredbe glase: Član 7. stav 1.
(1) Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.
VI.Dopustivost 19. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
20. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 80 0 P 003837 11 Rev od 21. septembra 2012. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 9. oktobra 2012. godine, a apelacija je podnesena 7. decembra 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum 23. Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da je tim presudama povrijeđeno njegovo pravo iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje 24. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
25. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.
26. Ustavni sud primjećuje da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na naknadu štete, dakle, na predmet građanskopravne prirode, pa je nesporno da u navedenom postupku okončanom osporenim presudama apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav . Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud mora ispitati da li je taj postupak bio pravičan na način kako to zahtijevaju navedene odredbe.
27. Ustavni sud zapaža da apelant kršenje prava na pravično suđenje dovodi u kontekst pogrešne primjene materijalnog prava. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopšteno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
28. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, imajući u vidu navode apelacije, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
29. Dovodeći navedene stavove u vezu sa konkretnim predmetom, Ustavni sud primjećuje da su Vrhovni i Okružni sud utvrdili da u konkretnom slučaju sporno izražavanje nema obilježje klevete. Pri tome je u osporenim odlukama kao razlog za izuzeće od odgovornosti za klevetu utvrđeno da je predmetnu dopunu nalaza tuženi sačinio po nalogu suda, u svojstvu vještaka, za potrebe sudskog postupka, te da takav nalaz odgovara ubjeđenju tuženog da je potpis testatora na testamentu njegov svojeručni potpis. Stoga, kako to proizilazi iz obrazloženja koja su dali redovni sudovi, u konkretnom slučaju na strani tuženog ne postoji namjera ili nepažnja kao neophodni elementi za postojanje odgovornosti za klevetu pored ostalih kriterijuma (da se radi o poslovno sposobnom licu, da je u pitanju neistinita informacija i da je informacija učinjena trećem licu). Takođe, Vrhovni sud je utvrdio da je u konkretnom slučaju sporno izražavanje u svojoj suštini, bez obzira na neprimjeren način na koji je saopšteno, razumno kako je to propisano članom 6 stav 1 tačka
v) Zakona o zaštiti od klevete. Pored toga, Vrhovni sud je utvrdio da sporno izražavanje sadrži vrijednosne ocjene o apelantu, ali da kod iznesenog mišljenja (vrijednosne ocjene), prema odredbi člana 6 stav 1 tačka a) Zakona o zaštiti od klevete, ne postoji odgovornost jer se za istinu na osnovu vrijednosne ocjene ne može dati dokaz.
30. Ustavni sud u obrazloženju osporenih odluka ne vidi bilo kakvu proizvoljnost u primjeni materijalnog prava. Naime, imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud u razlozima osporenih presuda ne može naći elemente koji bi ukazivali na nepravilnost ili arbitrarnost u donošenju osporenih odluka. Po mišljenju Ustavnog suda, redovni sudovi su dali jasno i precizno obrazloženje svojih zaključaka primjenjujući pri tome relevantne zakonske odredbe. Do ovakvog zaključka Ustavni sud je došao analizirajući osporene presude i propise na kojima su zasnovane, te dovodeći navedeno u vezu sa zahtjevima iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Takođe, Ustavni sud zapaža da su Okružni i Vrhovni sud razmotrili apelantove žalbene i revizijske navode koje je ponovio i u apelaciji, te da su data obrazloženja redovnih sudova u kontekstu apelantovih suštinskih prigovora. Ustavni sud smatra da u svjetlu slobodne procjene suda, dakle, bez ograničenja u pogledu sprovođenja dokaza prilikom utvrđivanja relevantnih činjenica, od redovnih sudova nije izostala prihvatljiva analiza utvrđenih činjenica uz poštivanje relevantnog zakonskog okvira, te uz uvažavanje svih okolnosti konkretnog slučaja. 31. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje neosnovani, te da osporenim odlukama nije prekršeno apelantovo pravo iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
VIII.Zaključak 32. Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada u obrazloženju osporenih odluka nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu relevantnih propisa na apelantovu štetu, te kada su redovni sudovi za svoje odluke dali jasne razloge.
33. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
34. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman