Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4548/12 (K. P.)
Odluka donesena 16. 09. 2015.
- Povreda
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Stanovi JNA
- Povrat stana
- Šta se smatra imovinom
- Propisano zakonom
- Proporcionalnost
- Miješanje u imovinu
- Naknada
- Građanski postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo · čl. 39e
- Ispravka Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Službene novine Federacije BiH", br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99 i 7/00)
- Zakon o dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Odluka o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Službene novine Federacije BiH", br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99 i 7/00)
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-4548/12
Apelacija
Odluka o meritumu
16. 09. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4548/12, rješavajući apelaciju Koste Paspalja, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
– prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 16. septembra 2015. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Koste Paspalja.
Utvrđuje se povreda prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ova odluka se dostavlja Vladi Federacije Bosne i Hercegovine, koja je dužna da obezbijedi apelantova prava u skladu sa standardima Odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj U 15/11 od 30. marta 2012. godine, objavljene u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 37/12, u roku od tri mjeseca od podnošenja zahtjeva.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Kosta Paspalj (u daljnjem tekstu: apelant) iz Beograda, Republika Srbija, kojeg zastupa Ismet Mehić, advokat iz Sarajeva, podnio je 21. decembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 051244 09 Gz od 28. septembra 2012. godine i Presude Opštinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Opštinski sud) broj 65 0 P 051244 04 P od 24. oktobra 2008. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Opštinskog suda i Federalnog pravobranilaštva Sarajevo (u daljnjem tekstu: Pravobranilaštvo), kao zastupnika tužene Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tužena), zatraženo je 22. juna 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Pravobranilaštvo je 24. juna i 6. jula 2015. godine dostavilo odgovor na apelaciju, Opštinski sud 6. jula 2015. godine i Kantonalni sud 4. avgusta 2015. godine.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Presudom Opštinskog suda broj 65 0 P 051244 04 P od 24. oktobra 2008. godine utvrđeno je da je pravno valjan ugovor o kupoprodaji stana koji se nalazi u Hadžićima, Igmanska ulica broj 8 (u daljnjem tekstu: predmetni stan), koji je zaključen između apelanta i države SFRJ – SSNO - TRZ Hadžići, za koji je isplaćena kupoprodajna cijena 24. februara 1992. godine (stav I izreke presude). Odbijen je apelantov tužbeni zahtjev u dijelu u kojem je tražio da sud obaveže tuženu da trpi da se apelant uknjiži kao vlasnik na predmetnom stanu sa dijelom 1/1 (stav II izreke presude). U obrazloženju presude Opštinski sud je naveo da je u toku postupka utvrdio da je apelant sa državom SFRJ – SSNO - TRZ Hadžići zaključio Ugovor o kupoprodaji predmetnog stana broj 7/838-371 od 24. februara 1992. godine. Opštinski sud je naveo da je uvidom u obračunsku listu stana od 15. februara 1992. godine utvrdio da otkupna vrijednost stana iznosi 6.215,50 dinara, te da je uvidom u nalog o isplati od 24. februara 1992. godine utvrdio da je apelant isplatio navedeni novčani iznos na ime otkupa predmetnog stana. Opštinski sud je dalje naveo da je u toku postupka utvrdio da je apelant kao civilno lice bio u službi JNA od 1. juna 1963. do 3. juna 1985. godine, da mu je pravosnažnim rješenjem od 3. juna 1985. godine utvrđena nesposobnost za rad uslijed posljedica bolesti, te da je tada ostvario pravo na invalidsku penziju. Opštinski sud je naveo da iz potvrde Ministarstva odbrane Srbije i Crne Gore od 4. maja 2005. godine proizilazi da apelant nije podnosio zahtjev Odjeljenju za stambene poslove Beograd za rješavanje stambenog pitanja dodjelom stana ili zajma na teritoriji Srbije i Crne Gore, niti je riješio stambeno pitanje dodjelom stana u zakup ili dodjelom zajma iz Vojno-stambenog fonda na teritoriji Srbije i Crne Gore. Takođe, Opštinski sud je naveo da je utvrdio da je zaključkom prvostepenog upravnog organa od 26. aprila 2003. godine, koji je potvrđen rješenjem drugostepenog upravnog organa od 24. novembra 2003. godine, odbačen apelantov zahtjev za vraćanje predmetnog stana u posjed kao neblagovremen.
6. U vezi s tim, Opštinski sud je naveo da je na osnovu izvedenih dokaza utvrdio da je pravno valjan ugovor o kupoprodaji predmetnog stana u smislu odredaba člana 9 stav 2 Zakona o prometu nepokretnosti, te člana 39 Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (u daljnjem tekstu: Zakon o prodaji). Međutim, Opštinski sud je naveo da je odbio apelantov tužbeni zahtjev u dijelu u kojem je tražio "predaju u posjed predmetnog stana i uknjižbu prava svojine", budući da apelant nije podnio zahtjev za vraćanje predmetnog stana u posjed. Naime, Opštinski sud je naveo da je odredbama člana 39e. st. 1 i 2 Zakona o prodaji stanova propisano da u takvom slučaju nosiocu prava iz kupoprodajnog ugovora pripada pravo na novčanu naknadu od Federacije Bosne i Hercegovine. Opštinski sud je ukazao da apelant u predmetnom postupku nije postavio zahtjev za isplatu te naknade, tako da sud o tome nije ni mogao odlučivati.
7. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv prvostepene presude (u dijelu u kojem je odbijen apelantov zahtjev za uknjižbu prava svojine na predmetnom stanu), Kantonalni sud je donio Presudu broj 65 0 P 051244 09 Gz od 28. septembra 2012. godine kojom je žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud na osnovu izvedenih dokaza pravilno utvrdio činjenično stanje, te saglasno Zakonu o prodaji stanova pravilno odlučio u granicama postavljenog tužbenog zahtjeva. Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud uvidom u odluke upravnih organa, kojima je odbačen kao neblagovremen apelantov zahtjev za vraćanje predmetnog stana u posjed, utvrdio da apelant nije u posjedu predmetnog stana. Pri tome Kantonalni sud je ukazao da je apelant u žalbi naveo da zahtjev za vraćanje predmetnog stana u posjed nije podnio u zakonom propisanom roku. Kantonalni sud je naveo da, dakle, apelant nije podnio zahtjev za vraćanje predmetnog stana u posjed u zakonom propisanom roku, te da nije u posjedu predmetnog stana, a što predstavlja uslov za uknjižbu prava svojine po osnovu ugovora o kupoprodaji zaključenih prije 6. aprila 1992. godine u smislu odredaba člana 39a. Zakona o prodaji stanova. S obzirom na to, Kantonalni sud je naveo da apelant ne ispunjava zakonski uslov legalnog posjeda u smislu odredaba člana 39a. Zakona o prodaji stanova, te da mu stoga ne pripada pravo upisa prava svojine na predmetnom stanu, već pravo na novčanu naknadu, kako je to pravilno obrazložio i prvostepeni sud.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
8. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da je 1968. godine dobio na korišćenje predmetni stan, da je predmetni stan otkupio 1992. godine, te da je u tom stanu živio sa svojom porodicom do početka rata u Bosni i Hercegovini. Apelant traži od Ustavnog suda da naloži tuženoj da mu vrati predmetni stan u posjed i omogući uknjižbu prava svojine na predmetnom stanu ili da, ukoliko Ustavni sud utvrdi da apelant nema pravo na vraćanje u posjed i upis prava svojine na predmetnom stanu, naloži tuženoj da apelantu isplati naknadu štete u vidu adekvatne tržišne vrijednosti stana.
b) Odgovor na apelaciju
9. Kantonalni sud je naveo da se u obrazloženju osporene odluke tog suda izjasnio u pogledu svih apelantovih žalbenih razloga. Kantonalni sud je naveo da u svemu ostaje kod obrazloženja svoje odluke, te smatra da osporenom odlukom tog suda nisu povrijeđena apelantova prava na koja je ukazao u apelaciji.
10. Opštinski sud je naveo da je u toku postupka utvrdio da apelant nije podnio zahtjev za vraćanje predmetnog stana u posjed, te da je stoga odbio apelantov zahtjev u dijelu kojim je tražio predaju u posjed i uknjižbu prava svojine na predmetnom stanu. Naime, Opštinski sud je naveo da je odredbama člana 39e. st. 1 i 2 Zakona o prodaji stanova propisano da u takvom slučaju nosilac prava iz kupoprodajnog ugovora ima pravo naknade od Federacije Bosne i Hercegovine. Opštinski sud je naveo da apelant u predmetnom postupku nije postavio zahtjev za isplatu te naknade, tako da sud o tome nije ni mogao odlučivati. Opštinski sud smatra da osporenom odlukom tog suda nisu povrijeđena apelantova prava na koja je ukazao u apelaciji.
11. Pravobranilaštvo je navelo da su osporene odluke redovnih sudova donesene u skladu sa važećim propisima. Pravobranilaštvo je navelo da je u predmetnom sudskom postupku pravilno utvrđeno da apelant nije u roku koji je propisan Zakonom o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima podnio zahtjev za vraćanje stana u posjed, slijedom čega je apelantu prestalo stanarsko pravo na predmetnom stanu. S obzirom na to, Pravobranilaštvo je navelo da su redovni sudovi pravilno ukazali da apelant nije u posjedu predmetnog stana, tj. na nije legalni korisnik stana, te da stoga, u skladu sa odredbama člana 39a. Zakona o prodaji stanova, nema pravo na upis prava svojine na predmetnom stanu. Pri tome Pravobranilaštvo je navelo da apelant nije podnio zahtjev za ostvarivanje prava po osnovu pravno obavezujućeg ugovora o kupoprodaji predmetnog stana u skladu sa standardima iz Odluke Ustavnog suda broj U 15/11, to jest nije od Federacije Bosne i Hercegovine tražio isplatu novčane naknade za predmetni stan.
V. Relevantni propisi
12. U Zakonu o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 32/01, 61/01, 15/02, 54/04, 36/06, 45/07, 51/07, 72/08, 23/09 i 5/10) relevantne odredbe glase: Član 27.
Pravo vlasništva na stan kupac stječe upisom u zemljišne knjige.
Član 39.
Nosilac prava iz kupoprodajnog ugovora zaključenog sa bivšim SSNO-om, na osnovu Zakona o stambenom obezbjeđenju u JNA („Službeni list SFRJ“, broj 84/90) i podzakonskih akata za njegovo provođenje, na stan koji je na raspolaganju Federalnom ministarstvu odbrane zaključio je pravno obavezujući ugovor ako je zaključio pisani ugovor o otkupu stana do 06. aprila 1992. godine i ugovor dostavio na ovjeru nadležnoj poreskoj službi, te ukoliko je kupoprodajna cijena utvrđena u skladu sa tada važećim zakonom i cijenu izmirio u cjelosti u ugovorenom roku.
Član 39a.
Ako nosilac stanarskog prava na stanu koji je na raspolaganju Vlade Federacije Bosne i Hercegovine taj stan koristi legalno i ako je prije 6. aprila 1992. godine zaključio pravno obavezujući ugovor o otkupu stana sa Saveznim sekretarijatom za narodnu odbranu (SSNO) u skladu sa zakonima navedenim u članu 39. ovog zakona, Vlada Federacije Bosne i Hercegovine izdaje nalog da se nosilac stanarskog prava uknjiži kao vlasnik stana u nadležnom sudu.
Član 39e.
Nosilac prava iz kupoprodajnog ugovora koji je zaključio pravno obavezujući ugovor iz člana 39. stav 1. Zakona, a koji je napustio stan u Federaciji Bosne i Hercegovine i nakon toga iz istog stambenog fonda ili novoformiranih stambenih fondova oružanih snaga država nastalih iz bivše SFRJ stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu, sticanjem novog stana raskinut je ugovor o otkupu stana u Federaciji Bosne i Hercegovine, te nema pravo na upis prava vlasništva na tom stanu.
Umjesto prava na upis vlasništva nosiocu prava iz kupoprodajnog ugovora iz stava (1) ovog člana pripada naknada iz stava (3) ovog člana.
(Napomena: Odlukom Ustavnog suda o dopustivosti i meritumu broj U 15/11 od 30. marta 2012. godine utvrđeno je da odredba člana 39e st. 3 i 4 Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, u dijelu koji se odnosi na utvrđivanje naknade, nije u skladu sa članom II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud je Rješenjem o neizvršenju broj U 15/11 od 16. januara 2013. godine utvrdio da Parlament Federacije Bosne i Hercegovine nije izvršio Odluku Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj U 15/11 od 30. marta 2012. godine u ostavljenom roku od tri mjeseca od dana njenog objavljivanja u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», pa je utvrđeno da odredba člana 39e st. 3 i 4 Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 32/01, 61/01, 15/02, 54/04, 36/06, 45/07, 51/07, 72/08, 23/09 i 5/10), u dijelu koji se odnosi na utvrđivanje naknade, prestaje da važi narednog dana od dana objavljivanja ove odluke u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine". Rješenje o neizvršenju broj U 15/11 objavljeno je u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 11/13 od 12. februara 2013. godine. Ostali dio prečišćenog teksta relevantnih odredaba Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima i Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo načinjen je samo za potrebe ove odluke.)
VI. Dopustivost
13. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
14. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
15. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 65 0 P 051244 09 Gz od 28. septembra 2012. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 22. oktobra 2012. godine, a apelacija je podnesena 21. decembra 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
16. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
17. Apelant pobija navedene presude u dijelu kojim je odbijen njegov zahtjev za upis prava svojine na predmetnom stanu, tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije, te člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
18. U vezi sa apelacionim navodima, Ustavni sud ukazuje na to da je u brojnim odlukama, kroz dosadašnju sopstvenu praksu, odlučivao o pravu povratka u prijeratne stanove u kojima je, u svjetlu odredbe iz člana II/5 Ustava Bosne i Hercegovine, izražen stav da izbjeglice i raseljena lica imaju pravo da se slobodno vrate u svoje domove. U brojnim odlukama Ustavni sud je zaključio da je povrat imovine primarni cilj Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini i Ustava Bosne i Hercegovine, te da uspostavljanje nekadašnjih prava na kuće i stanove treba predstavljati osnovni cilj (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj U 14/00 od 4. maja 2001. godine, „Službeni glasnik BiH“ broj 33/01). Ustavni sud podsjeća na to da se, s obzirom na novonastalu pravnu situaciju i izmjene u domenu zakonodavstva iz stambene oblasti, bavio pitanjima povrata vojnih stanova u nekoliko svojih odluka od kojih je posljednja Odluka broj U 15/11 od 30. marta 2012. godine (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj U 15/11 od 30. marta 2012. godine, „Službeni glasnik BiH“ broj 37/12, dostupna na internet-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U navedenoj odluci Ustavni sud se bavio pitanjima koja pokreće i ova apelacija, kroz ocjenu ustavnosti relevantnih odredaba domaćeg prava koje regulišu pravo na vraćanje vojnog stana u posjed, pravo na uknjižbu svojine na takvom stanu i pravo javnih vlasti da, umjesto naturalne restitucije, isplate naknadu, te da li je propisana naknada u skladu s poštivanjem prava na imovinu, u svjetlu presude Evropskog suda Đokić protiv Bosne i Hercegovine (presuda od 27. maja 2010. godine, aplikacija broj 6518/04, objavljena na www.mhrr.gov.ba).
19. S obzirom na navedeno, te dovodeći ga u kontekst apelacionih navoda o povredi ustavnih prava, Ustavni sud smatra cjelishodnim prvenstveno razmotriti apelantove navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na imovinu
20. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, što uključuje:
[…]
k) Pravo na imovinu.
21. Član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:
Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine osim u javnom interesu i pod uslovima predviđenim zakonom i opštim principima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu sa opštim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.
22. Ustavni sud prvenstveno zapaža da je odlukama redovnih sudova odlučivano o apelantovom tužbenom zahtjevu usmjerenom na utvrđivanje pravne valjanosti ugovora o otkupu tzv. vojnog stana koji je apelant kao nosilac stanarskog prava zaključio s prednikom tužene, te o pravu upisa svojine na spornom stanu u apelantovu korist.
23. Ustavni sud u tom kontekstu, a u vezi s postavljenim apelantovim tužbenim zahtjevom i odlučenjem redovnih sudova, ukazuje da je gotovo identično pravno pitanje, u kontekstu primjene člana 39 Zakona o prodaji stanova, razmatrao u Odluci broj AP 1205/08 (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1205/08 od 13. jula 2012. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 79/12, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U tom predmetu apelanti su osporavali odluke redovnih sudova, odnosno nadležnih organa uprave, kojim je utvrđeno da su apelanti zaključili pravno valjan ugovor o kupoprodaji vojnih stanova u smislu člana 39 Zakona o prodaji stanova, ali da, prema članu 39e. stav 2 Zakona o prodaji stanova, umjesto upisa prava svojine po zaključenom ugovoru, imaju pravo na naknadu od Federacije Bosne i Hercegovine, utvrđenu u skladu s relevantnim zakonom. Ustavni sud je u okolnostima tog predmeta djelimično usvojio apelacije, utvrdio povredu prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola 1 uz Evropsku konvenciju, te odluku dostavio Vladi Federacije Bosne i Hercegovine koju je obavezao da obezbijedi ustavna prava apelanata u skladu sa standardima iz Odluke broj U 15/11.
24. U citiranoj odluci Ustavni sud je ukazao na Odluku broj U 15/11 u kojoj je Ustavni sud ispitivao usklađenost odredaba čl. 39a. i 39e. Zakona o prodaji stanova sa članom II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je u Odluci broj U 15/11 ukazao da je odredbama člana 39a. Zakona o prodaji stanova javna vlast lišila nosioce stanarskih prava koji se ne nalaze u posjedu prijeratnih stanova prava da ostvare uknjižbu prava svojine na tim stanovima. Dakle, da se tim odredbama javna vlast umiješala u imovinska prava nosilaca stanarskih prava koji se ne nalaze u posjedu svojih stanova. Ispitujući da li se, prema standardima Evropske konvencije, može smatrati da je to miješanje predviđeno zakonom i u javnom interesu, Ustavni sud je ukazao da odredbe člana 39a. Zakona o prodaji stanova zadovoljavaju principe zakonitosti u smislu Evropske konvencije, a da je javni interes koji se želi postići tim odredbama, u suštini, isti kao i javni interes koji je Ustavni sud objasnio prilikom ocjene ustavnosti odredbe člana 3a Zakona o prestanku primjene u Odluci broj U 83/03. Konačno, ispitujući da li odredbe člana 39a. Zakona o prodaji stanova uspostavljaju pravičnu ravnotežu između nosilaca prava i javnog interesa, Ustavni sud je ukazao da lišavanje imovinskih prava pojedinaca bez naknade ne bi bilo pravično, jer bi se na pojedince stavio pretjeran teret koji ne bi bio u duhu zaštite koncepta "imovine" koju pružaju član II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Da bi postojala pravična ravnoteža, prema mišljenju Ustavnog suda, nosioci prava koji su lišeni prava na uknjižbu morali bi imati pravo na naknadu kao vid satisfakcije zbog nemogućnosti da se vrate u svoje stanove i uknjiže pravo svojine na njima. U vezi s tim, Ustavni sud je ukazao da je odredbama člana 39e. Zakona o prodaji stanova regulisano pitanje naknade onim nosiocima stanarskog prava kojima je onemogućen povrat stana, te da stoga postoji pravična ravnoteža između javnog interesa i nosilaca prava koji, umjesto povrata u stanove i uknjižbe prava svojine, imaju pravo na naknadu u smislu odredbe člana 39e. Zakona o prodaji stanova. Na osnovu navedenog, Ustavni sud je zaključio da su odredbe člana 39a. Zakona o prodaji stanova u skladu sa članom II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (tač. 68-72).
25. Nadalje, Ustavni sud je Odluci broj U 15/11, u pogledu odredaba člana 39e. Zakona o prodaji stanova, ukazao da je tim odredbama javna vlast lišila nosioce stanarskih prava prava na povrat tzv. vojnih stanova i na upis prava svojine na stanovima, dajući im, umjesto toga, naknadu kao vid odštete. Dakle, da se tim odredbama javna vlast umiješala u imovinska prava nosilaca stanarskih prava na tzv. vojnim stanovima. Ispitujući da li se, prema standardima Evropske konvencije, može smatrati da je to miješanje predviđeno zakonom i u javnom interesu, Ustavni sud je ukazao da odredbe člana 39e. Zakona o prodaji stanova zadovoljavaju principe zakonitosti u smislu Evropske konvencije, a da je javni interes, u suštini, isti kao i javni interes koji je zakonodavac imao u vidu prilikom donošenja odredbe člana 39a. Zakona o prodaji stanova. Osim toga, Ustavni sud je ukazao da je javni interes izražen kroz odredbu člana 39e. Zakona o prodaji stanova i da se nosiocima stanarskih prava na tzv. vojnim stanovima, umjesto povrata i upisa prava svojine, dậ odgovarajuća naknada. Ispitujući da li odredbe člana 39e. Zakona o prodaji stanova uspostavljaju pravičnu ravnotežu između nosilaca prava i javnog interesa, Ustavni sud je podsjetio da je u svojoj Odluci broj U 83/03 utvrdio da su odredbe člana 3a Zakona o prestanku primjene (koje onemogućavaju povrat u stan određenim kategorijama nosilaca stanarskog prava na tzv. vojnim stanovima i na taj način ih lišavaju njihovih imovinskih prava) u skladu sa odredbom člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (tač. 68-72). Međutim, Ustavni sud je, podržavajući stav Evropskog suda zauzet u predmetu Đokić, ukazao da naknada koju propisuje član 39e. Zakona o prodaji stanova, kao satisfakciju zbog lišavanja prava na povrat stanova (restituciju), ne uspostavlja pravičnu ravnotežu između javnog interesa i interesa nosioca prava. Naime, Ustavni sud je ukazao da bi isplatom takve naknade na nosioce prava koji su lišeni imovine bio stavljen "poseban i prekomjeran teret". S obzirom na to, Ustavni sud je zaključio da odredbe člana 39.e st. 3 i 4 Zakona o prodaji stanova u dijelu koji se odnosi na utvrđivanje naknade nisu u skladu sa odredbom člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (tač. 85 i 93).
26. Ustavni sud je u Odluci broj AP 1205/08, imajući u vidu stavove iznesene u Odluci broj U 15/11, ukazao da apelanti u tom predmetu, za razliku od aplikanta Đokića pred Evropskim sudom, nisu pred redovnim sudovima zahtijevali naknadu koja je trenutno propisana zakonom, niti je to pitanje bilo predmet odlučivanja u osporenim odlukama. Međutim, slijedeći svoju Odluku broj U 15/11, Ustavni sud je zaključio da je u tom predmetu povrijeđeno pravo apelanata na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju jer, pored zakonitog miješanja u pravo na imovinu koje je imalo legitiman cilj, propisivanjem neadekvatne naknade u članu 39e. Zakona o prodaji stanova koja pripada licima koja imaju pravno obavezujući ugovor o otkupu tzv. vojnog stana, umjesto uknjižbe i povrata stana u posjed, među kojima su i apelanti, nije postignuta proporcionalnost miješanja u imovinu apelanata, odnosno stavljen je prevelik teret na apelante (tačka 51).
27. Dovodeći u vezu činjenice konkretnog predmeta s navedenim stavovima iz Odluke broj AP 1205/08, Ustavni sud zapaža da iz osporenih odluka proizilazi da apelant, takođe, ima pravno valjan ugovor na osnovu kojeg se ne može uknjižiti, te da u postupku pred redovnim sudovima nije isticao zahtjev za naknadu u smislu člana 39e. Zakona o prodaji stanova, koji je bio u primjeni u relevantnom periodu. S druge strane, nesporno je da u smislu stava Ustavnog suda iz Odluke broj AP 1205/08 taj stan predstavlja apelantovu imovinu, da je osporenim odluka redovnih sudova kojima je odlučeno o apelantovom tužbenom zahtjevu (da ima pravno obavezujući ugovor, ali da nema pravo na uknjižbu prava svojine) došlo do miješanja u apelantovu imovinu, da je miješanje bilo zakonito, ali da iz trenutno važećeg teksta Zakona o prodaji stanova uopšte nije moguće utvrditi visinu naknade koja apelantu pripada umjesto upisa svojine u zemljišne knjige u odnosu na sporni stan iz čega proizilazi da nije postignuta proporcionalnost miješanja u apelantovu imovinu.
28. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud, podržavajući praksu iz predmeta broj AP 1205/08, odlučio je da odluku dostavi Vladi Federacije Bosne i Hercegovine kako bi apelantu obezbijedila prava u skladu sa standardima Odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj U 15/11 od 30. marta 2012. godine, objavljene u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 37/12, u roku od tri mjeseca od podnošenja zahtjeva. Ostali navodi
29. Imajući u vidu navode i zaključke iznesene u povodu razmatranja povrede apelantovog prava na imovinu, Ustavni sud smatra da nije neophodno razmatrati navode o povredi prava na pravično suđenje i prava na poštivanje doma iz člana II/3e) i f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1 i 8 Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
30. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju jer, pored zakonitog miješanja u pravo na imovinu koje je imalo legitiman cilj, propisivanjem neadekvatne naknade koja pripada licima koja imaju pravno obavezujući ugovor o otkupu tzv. vojnog stana, umjesto uknjižbe i povrata stana u posjed, odnosno apsolutnom nemogućnošću da se utvrdi visina naknade koja apelantu pripada umjesto upisa svojine u zemljišne knjige u odnosu na sporni stan, nije postignuta proporcionalnost miješanja u apelantovu imovinu, odnosno stavljen je preveliki teret na apelanta.
31. Na osnovu člana 59 st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
32. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman