Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2337/12 (JU „Dom zdravlja“-Zenica)

Odluka donesena 16. 09. 2015.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Prava iz radnog odnosa
  • Kolektivni ugovor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2337/12

Apelacija

Odluka o meritumu

16. 09. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2337/12, rješavajući apelaciju JU „Dom zdravlja“ Zenica, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 16. septembra 2015. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija JU „Dom zdravlja“ Zenica podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 43 0 P 002856 10 Rev od 3. aprila 2012. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 41 0 P 002856 09 Gž od 2.

juna 2010. godine i Presude Općinskog suda u Zenici broj 43 0 P 002856 08 P od 27. aprila 2009. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. JU „Dom zdravlja“ Zenica (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa prim. dr. Ferid Alić, apelantov direktor, podnio je 20. juna 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 43 0 P 002856 10 Rev od 3. aprila 2012. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 41 0 P 002856 09 Gž od 2. juna 2010. godine i Presude Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 43 0 P 002856 08 P od 27. aprila 2009. godine. Apelant je dopunio apelaciju 18. marta 2013. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog, Kantonalnog i Općinskog suda, te od Ante Petrušića, pravnog zastupnika tužitelja V. K. i D. S. (u daljnjem tekstu: prvotužitelj i drugotužitelj ili tužitelji), zatraženo je 26. juna 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni, Kantonalni i Općinski sud dostavili su odgovore na apelaciju 6. jula 2015. godine, a tužitelji 8. jula 2015. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Tužitelji su 21. maja 2007. godine Općinskom sudu putem punomoćnika podnijeli tužbu protiv apelanta kao poslodavca radi isplate potraživanja iz osnova radnog odnosa. U tužbi su naveli da su zaposleni kod apelanta, shodno odredbama zaključenih ugovora o radu i rješenjima koja je donio apelantov direktor, a kojim su, u skladu s odredbama člana 1. i člana 8. pojedinačnih ugovora o radu, raspoređeni na radna mjesta kod apelanta prema stručnoj spremi i radnim sposobnostima i kojim im je utvrđen koeficijent složenosti za plaće.

6. Presudom Općinskog suda broj 43 0 P 002856 08 P od 27. aprila 2009. godine obavezan je apelant da prvotužitelju isplati, po osnovu neisplaćenih plaća, neisplaćenih naknada za topli obrok za period od 21. maja 2004. godine do 10. septembra 2007. godine, te neisplaćenih naknada za korištenje godišnjeg odmora za 2004, 2005, 2006. i 2007. godinu, ukupan novčani iznos od 23.423,64 KM sa zakonskom zateznom kamatom, na način utvrđen prvostepenom presudom. Istom presudom apelant je obavezan da prvotužitelju naknadi troškove postupka u iznosu od 3.211,72 KM, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja. Dio tužbenog zahtjeva preko dosuđenog iznosa u visini od 570,07 KM, kao i tužbeni zahtjev u odnosu na drugotužitelja D. S. odbijeni su kao neosnovani.

7. Općinski sud je proveo velik broj dokaza koji je obuhvatao uvid u materijalnu dokumentaciju, te dokaze provođenjem vještačenja iz oblasti ekonomsko-finansijskih odnosa na okolnosti utvrđivanja visine potraživanja. Općinski sud je utvrdio da među parničnim strankama nisu sporne činjenice da je prvotužitelj u spornom periodu od 1. aprila 2004. godine do 9. oktobra 2007. godine bio apelantov zaposlenik, te da su plaće i naknade plaće za navedeni period isplaćivane u skladu s apelantovim pojedinačnim aktima u okviru raspoloživih novčanih sredstava. Sporno je da li prvotužitelju u navedenom spornom periodu pripada plaća, kao i naknade plaće (naknada za ishranu u toku rada i naknada za korištenje godišnjeg odmora), utvrđene u visini prema odredbama Kolektivnog ugovora o pravima i obavezama zaposlenika u oblasti zdravstva na teritoriji Federacije BiH („Službene novine FBiH“ broj 49/00; u daljnjem tekstu: Granski kolektivni ugovor), odnosno da li se na prvotužitelja za sporni period primjenjuju odredbe navedenog kolektivnog ugovora.

8. Razmatrajući osnovanost tužbenog zahtjeva, sud je pošao od odredbi Zakona o radu FBiH („Službene novine FBiH“ br. 43/99, 32/00, 29/03; u daljnjem tekstu: ZOR), kojim je, tačnije odredbama člana 68, propisano da se plaće zaposlenika utvrđuju kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu, dok je odredbom iz člana 69. stav l. Zakona propisano da se kolektivnim ugovorom i pravilnikom o radu utvrđuju najniža plaća, te uvjeti i način njenog usklađivanja. Odredbom iz člana 69. stav 2. ZOR-a propisano je da poslodavac kojeg obavezuje kolektivni ugovor ili pravilnik o radu ne može zaposleniku obračunavati i isplaćivati plaću manju od plaće utvrđene kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu. Polazeći od citiranih odredbi ZOR-a, Općinski sud je zaključio da su neosnovani prigovori tuženog da se Granski kolektivni ugovor ne primjenjuje na apelanta i da ga ne obavezuje zbog toga što Vlada Zeničko-dobojskog kantona nije dala saglasnost na zaključivanje Granskog kolektivnog ugovora, kao i zbog toga što apelant nije potpisnik navedenog Kolektivnog ugovora, a nije mu ni naknadno pristupio u skladu s odredbom člana 115. ZOR-a. Naime, u preambuli Granskog kolektivnog ugovora navedeno je da je ugovor zaključen između Vlade Federacije BiH i Nezavisnog strukovnog sindikata radnika u zdravstvu Federacije Bosne i Hercegovine, a ti potpisnici u konkretnom slučaju predstavljaju poslodavce i zaposlenike za područja Federacije BiH, što je u skladu s odredbama čl. 111. i 112. st. 1. i 3. ZOR-a. S obzirom na navedeno, Općinski sud je zaključio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan, a materijalnopravna osnova potraživanja su odredbe Granskog kolektivnog ugovora.

9. Općinski sud navodi da iz apelantovog Pravilnika o radu broj 3270/02 od 28. novembra 2002. godine proizlazi da je pravilnik donio apelantov Upravni odbor uz prethodnu konsultaciju sa Osnovnom organizacijom sindikata Nezavisnog strukovnog sindikata apelantovih zaposlenika, te da, između ostalih odredbi, Pravilnik sadrži odredbe o plaći odnosno naknadama plaće zaposlenicima. Primjenom odredbi apelantovog Pravilnika o radu, vještakinja je utvrdila da je tuženi u obavezi prvotužitelju za sporni period od 1. aprila 2004. godine do 10. septembra 2007. godine isplatiti iznos od 10.900,67 KM, prema odredbama Granskog kolektivnog ugovora (osnovica najniža plaća od 70% prosječne plaće u FBiH u spornom periodu), zatim da je tuženi obavezan isplatiti iznos od 22.509,01 KM, dok je primjenom istih odredbi, ali uz osnovicu od 70% prosječne plaće Zeničko-dobojskog kantona i koeficijenta složenosti, uvećane za sve dodatke propisane navedenim članovima, saglasno stvarnim satima provedenim na radu, vještakinja utvrdila da je tuženi na ime plaće prvotužitelju dužan isplatiti iznos od 14.731,98 KM.

10. Kako je vještak finansijske struke primjenom navedenih odredaba Granskog kolektivnog ugovora za prvotužitelja utvrdio iznose koje je apelant prvotužitelju trebao isplatiti po osnovu plaće, Općinski sud je obavezao apelanta da prvotužitelju isplati iznos od 22.509,01 KM na ime razlike plaće za navedeni period. Sud je naveo da je vještak finansijske struke primjenom odredbe člana 40. Granskog kolektivnog ugovora utvrdio iznos koji tuženi prvotužitelju treba isplatiti po osnovu naknade za ishranu u visini od 30% prosječne plaće isplaćene na teritoriji FBiH, te je sud obavezao apelanta da prvotužitelju isplati iznos od 635,08 KM po osnovu naknade za ishranu. Dosuđujući prvotužitelju na ime naknade za korištenje godišnjeg odmora za 2004, 2005, 2006. i 2007. godinu iznos od 849,62 KM, sud je imao u vidu odredbe člana 69. stav 1. apelantovog Pravilnika o radu (prečišćeni tekst) broj 1525/03 od 28. marta 2003. godine, kojim je propisano da zaposleniku pripada pravo na regres za godišnji odmor u visini od 70% prosječne plaće isplaćene u FBiH, prema posljednjem objavljenom podatku, ukoliko su osigurana sredstva u okviru Zavoda zdravstvenog osiguranja ili osnivača, a prema nalazu i mišljenju vještaka.

11. Presudom Kantonalnog suda broj 41 0 P 002856 09 Gž od 2. juna 2010. godine apelantova žalba je odbijena i prvostepena presuda potvrđena.

12. Kantonalni sud je zaključio da nije ostvaren žalbeni razlog povrede odredaba parničnog postupka, kao i da nisu ostvarena ni druga dva žalbena razloga zbog kojih apelant osporava presudu prvostepenog suda u dosuđujućem dijelu. Prema mišljenju Kantonalnog suda, sve činjenice odlučne za donošenje zakonite i pravilne presude prvostepeni sud je pravilno i potpuno utvrdio.

13. Navedeno je da je prvotužitelj u postupku koji je prethodio donošenju osporavane presude izvođenjem dokaza vještačenjem vještaka finansijske struke dokazao visinu utuženog potraživanja na ime razlika plaća i naknada za topli obrok i regres. Prema ocjeni Kantonalnog suda, ostali žalbeni navodi ustvari su ponavljanje svega onoga što je apelant iznosio prvo u pismenom odgovoru na tužbu od 5. septembra 2008. godine, zatim na pripremnom ročištu održanom 22. januara 2009. godine, uz dopune i na ročištu za glavnu raspravu, također uz dopune navoda iz odgovora na tužbu. Kantonalni sud zaključuje da je prvostepeni sud te navode ocijenio i o toj svojoj ocjeni u obrazloženju osporavane presude na str. 9, 10, 11. i 12. prijepisa presude dao više nego iscrpne, a uz to i odgovarajuće razloge, kojima se nema više ništa dodati, pa nema potrebe da se ti razlozi, koje je Kantonalni sud u potpunosti prihvatio, a sve saglasno odredbi člana 231. ZPP, dodatno razmatraju. Na osnovu svega iznesenog, Kantonalni sud zaključuje da žalbeni razlozi zbog kojih apelant osporava presudu prvostepenog suda nisu ostvareni budući da je prvostepeni sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo, odredbe čl. 68. i 69. stav 2, te čl. 106, 111. i 112. ZOR-a, zatim odredbe člana 3. stav 3. i člana 39. stav 2. Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju FBiH, te odredbe čl. 2, 26, 27, 28, 29, 30, 33. i 40. Granskog kolektivnog ugovora, kao i odredbu člana 69. stav 1. apelantovog Pravilnika o radu, te odredbe čl. 277. i 279. ZOO-a, pri čemu je istakao da sud, u smislu člana 2. stav 2. i člana 53. stav 3. ZPP, materijalno pravo primjenjuje prema vlastitoj ocjeni i da nije vezan za apelantove navode u pogledu materijalnog prava, niti je vezan za pravni osnov tužbenog zahtjeva, zbog čega je žalbu kao neosnovanu trebalo odbiti i presudu u osporavanom dijelu potvrditi jer nisu ostvareni ni razlozi na koje drugostepeni sud saglasno odredbi člana 221. ZPP pazi po službenoj dužnosti.

14. Presudom Vrhovnog suda broj 43 0 P 002856 10 Rev od 3. aprila 2012. godine apelantova revizija je djelimično uvažena, nižestepene presude preinačene u dijelu u kojem je udovoljeno tužbenom zahtjevu za naknadu toplog obroka, korištenje godišnjeg odmora i razlike plaće za periode navedene u stavu 1. izreke prvostepene presude, kao i u odluci o troškovima postupka, na način da je apelant obavezan da prvotužitelju naknadi ukupan iznos od 12.385,37 KM umjesto iznosa od 23.423,64 KM, sa zakonskom zateznom kamatom na iznos od 11.324,70 KM od 1. juna 2007. godine, a na iznos od 1.060,58 KM od 21. januara 2009. godine pa do isplate, te troškove parničnog postupka u iznosu od 1.605,86 KM umjesto iznosa od 3.211,72 KM, dok je u ostalom dijelu revizija odbijena.

15. U obrazloženju presude Vrhovni sud navodi da je u vrijeme donošenja drugostepene presude Ustavni sud FBiH Odlukom broj U-28/08 od 24. septembra 2009. godine utvrdio da Kolektivni ugovor u odnosu na Zeničko-dobojski kanton nije bio zaključen u skladu s odredbom Ustava FBiH. Kod takve pravne situacije drugostepeni sud nije mogao primijeniti odredbe navedenog Granskog kolektivnog ugovora jer taj ugovor ne proizvodi pravno djelovanje od dana objavljivanja Odluke Ustavnog suda FBiH u „Službenim novinama FBiH“ (član 40. Ustava FBiH). Dalje, članom 68. ZOR-a regulirano je da se plaće zaposlenika utvrđuju kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu, a članom 69. stav 2. regulirano je da poslodavac kojeg obavezuje kolektivni ugovor ili pravilnik o radu ne može zaposleniku obračunati i isplatiti manju plaću utvrđenu kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu. Imajući u vidu navedenu odluku Ustavnog suda FBiH, Vrhovni sud nalazi da je osnovan prigovor revizije da se u konkretnom slučaju nije mogao primijeniti Granski kolektivni ugovor. Međutim, prema mišljenju Vrhovnog suda, prvotužitelj ima pravo na naknadu prema Pravilniku o radu koji, između ostalog, sadrži i odredbe kojima su regulirani pravo na plaću, pravo na visinu plaće, pravo na regres i pravo na naknadu za ishranu (čl. 69. i 70). Istaknuto je da naše radno zakonodavstvo kombinira zakonsko i autonomno pravo rada, te da pravilnik o radu predstavlja autonomni opći akt poslodavca kojim regulira situacije iz oblasti rada, na način da se na osnovu njega može riješiti veći broj individualnih pravnih situacija. Vrhovni sud je naveo da, iako se pravilnik donosi na osnovu ZOR-a i kolektivnog ugovora, odnos između njih nema obilježje hijerarhije koje obilježava odnos zakona i podzakonskih akata, što znači da ne postoji pravilo o međusobnoj usklađenosti tih akata. Istaknuto je da to znači da pravilnikom o radu poslodavac može neko pravo iz radnog odnosa regulirati na povoljniji način, a iz odredbi o autonomnosti pravilnika o radu (čl. 68. i 69. ZOR-a i član 3. stav 3. Općeg kolektivnog ugovora), kako je naveo Vrhovni sud, nužno proizlazi zaključak da u slučaju prestanka važenja kolektivnog ugovora automatski ne prestaju važiti odredbe pravilnika o radu.

16. Stoga, kako navodi Vrhovni sud, okolnost da je Ustavni sud FBiH Odlukom broj 28/08 od 24. septembra 2009. godine utvrdio da Granski kolektivni ugovor u odnosu na Zeničko-dobojski kanton nije bio zaključen u skladu s odredbama Ustava FBiH ne oduzima pravnu snagu apelantovom Pravilniku o radu, odnosno ne stavlja van snage odredbe tog Pravilnika, niti njegove odredbe koje reguliraju plaću i druga primanja apelantovih zaposlenika. Budući da se u konkretnom slučaju radi o zahtjevu za naknadu potraživanja iz radnog odnosa na koja prvotužitelj ima pravo prema odredbama Pravilnika o radu, a da su ih nižestepeni sudovi prvotužitelju nepravilno dosudili primjenom Granskog kolektivnog ugovoru koji je proglašen neustavnim i koji nema pravno djelovanje od 24. septembra 2009. godine, to je Vrhovni sud nižestepene presude preinačio i odlučiti kao u izreci. Kako nije bilo povreda postupka na koje revizija ukazuje, a ni onih na koje Vrhovni sud pazi po službenoj dužnosti, te kako je drugostepeni sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo, to je na osnovu člana 250. stav 1. ZPP odlučeno kao u izreci ove odluke.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

17. Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

18. Apelant napominje da nižestepene presude nisu dale pravni odgovor o povredi prava tužitelja na isplatu plaće, regresa i toplog obroka iz Pravilnika o radu i Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika o radu, s obzirom na to da je tim presudama utvrđeno da prvotužitelju prvenstveno pripada pravo na potraživanje prema odredbama Kolektivnog ugovora. U skladu s izloženim, apelant je mišljenja da u predmetnoj pravnoj stvari postoji arbitrarno postupanje Vrhovnog suda, jer je evidentno da apelant nije od tog suda dobio zadovoljavajuće obrazloženje, što predstavlja bitan kriterij pravičnog suđenja. Apelant, također, smatra da Vrhovni sud i nižestepeni sudovi nisu imali pravni osnov da utvrde da je apelant u odnosu prema prvotužitelju, u isplati plaće, regresa i toplog obroka, povrijedio relevantne odredbe Pravilnika o radu, odnosno Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika o radu, te da je apelant zbog toga i prema izloženom materijalnopravnom osnovu dužan prvotužitelju isplatiti potraživanje u iznosu glavnog duga od 12.385,37 KM sa zakonskim zateznim kamatama. U dopuni apelacije apelant je Ustavnom sudu dostavio Presudu Vrhovnog suda broj 43 0 P 038242 11 Rev navodeći da je u potpuno identičnom pravnom pitanju taj sud utvrdio da tužitelj nema pravo na potraživanje prema apelantovom Pravilniku o radu, dakle suprotno stavu iz osporene presude Vrhovnog suda. Stoga, apelant predlaže da se apelacija usvoji, utvrdi kršenje prava na pravično suđenje, u skladu s članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije, i ukine presuda Vrhovnog suda.

b) Odgovor na apelaciju

19. Vrhovni sud predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana jer je sud svoju odluku donio u skladu sa zakonom i Ustavom, pri čemu nije bilo povreda na koje apelant ukazuje.

20. Kantonalni sud navodi da je postupkom pred tim sudom apelantu omogućeno da zaštiti svoja prava i slobode zaštićene Ustavom Bosne i Hercegovine bez diskriminacije po bilo kojem osnovu, pa sud predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

21. Općinski sud smatra da apelant nije dao obrazloženje u čemu vidi povredu prava na pravičan postupak, pa stoga i ne može dati odgovor na apelaciju.

22. U prvotužiteljevom odgovoru navodi se da je osporena presuda Vrhovnog suda već bila predmet odlučivanja Ustavnog suda Bosne i Hercegovine u Odluci AP 1363/12 od 24. aprila 2014. godine (kojim je prvotužiteljeva apelacija podnesena protiv iste presude Vrhovnog suda koja se osporava ovom apelacijom odbačena kao očigledno prima facie neosnovana). Tom je odlukom jasno određeno da je osporena presuda Vrhovnog suda zakonita i u skladu s Ustavom Bosne i Hercegovine, pa se u tom smislu ima smatrati da se radi o res iudicata.

V.Relevantni propisi

23. U Zakonu o radu („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 43/99, 32/00 i 29/03) relevantne odredbe glase:

Član 12. st. 2. i 3.

Kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ne mogu se utvrditi manja prava od prava utvrđenih u ovom zakonu, osim ako to nije izričito predviđeno ovim ili drugim zakonom.

Kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu mogu se utvrditi povoljnija prava od prava utvrđenih ovim zakonom, ako zakonom nije drugačije predviđeno.

Član 68.

Plaće zaposlenika utvrđuju se kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu.

Član 69.

Kolektivnim ugovorom i pravilnikom o radu utvrđuje se najniža plaća, te uvjeti i način njenog usklađivanja.

Poslodavac kojeg obavezuje kolektivni ugovor ili pravilnik o radu, ne može zaposleniku obračunati i isplatiti plaću manju od plaće utvrđene kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i Ugovorom o radu.

Član 111.

Kolektivni ugovor može se zaključiti za teritoriju Federacije, za područje jednog ili više kantona, određenu djelatnost, jednog ili više poslodavaca.

Član 115.

Kolektivni ugovor je obavezan za strane koje su ga zaključile, kao i za strane koje su mu naknadno pristupile.

24. Opći kolektivni ugovor za teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 54/05 i 62/08) u relevantnom dijelu glasi:

Član 3.

Ovim kolektivnim ugovorom, kolektivnim ugovorima na razini kantona, kolektivnim ugovorima za područja djelatnosti, pravilnikom o radu i ugovorom o radu, ne mogu se utvrditi manja prava od prava utvrđenih u Zakonu o radu („Službene novine Federacije BiH“ br. 43/99, 32/00 i 29/03) i drugim zakonima kojima se reguliraju prava po osnovu rada.

Kolektivnim ugovorima na razini područja djelatnosti, pravilnicima o radu i ugovorima o radu, ne mogu se utvrditi manja prava za zaposlenike od prava utvrđenih ovim kolektivnim ugovorom.

Ako je neko pravo iz radnog odnosa različito uređeno ovim kolektivnim ugovorom, kolektivnim ugovorom na razini kantona, kolektivnim ugovorom za područje djelatnosti, pravilnikom o radu, ugovorom o radu ili zakonom, primjenjuje se za zaposlenika najpovoljnije pravo, osim u slučaju člana 8. stav 3. ovog kolektivnog ugovora.

VI.Dopustivost

25. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

26. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

27. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 43 0 P 002856 10 Rev od 3. aprila 2012. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 14. maja 2012. godine, a apelacija je podnesena 20. juna 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII.Meritum

29. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

30. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

31. Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da je apelant javna ustanova i nosilac je određenih javnopravnih ovlaštenja. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na svoj stav da državni organi i javna vlast kao učesnici sudskih postupaka ne uživaju prava iz Evropske konvencije, ali da uživaju garancije prava na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 19/04, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati navode apelacije u odnosu na apelantovo ustavno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.

32. Apelant smatra da u predmetnoj pravnoj stvari postoji arbitrarno postupanje Vrhovnog suda, te da je apelant u odnosu prema tužitelju, u isplati plaće, regresa i toplog obroka, povrijedio relevantne odredbe ZOR-a, Kolektivni ugovor, te da je apelant zbog toga dužan tužitelju isplatiti potraživanje u iznosu glavnog duga od 12.385,37 KM sa zakonskim zateznim kamatama.

33. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

34. Ustavni sud se, dakle, prema navedenome stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizira, ispitati jesu li osporavane odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa.

35. Ustavni sud zapaža da su nižestepeni sudovi djelimično udovoljili tužbenom zahtjevu, te obavezali apelanta da prvotužitelju isplati iznos preciziran u prvostepenoj presudi primjenom odredbi ZOR-a i odredbi Granskog kolektivnog ugovora kojim je regulirano pravo na plaću i naknade iz radnog odnosa. Međutim, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud djelimično uvažio apelantovu reviziju na način da je apelanta obavezao da prvotužitelju na ime navedenih potraživanja (plaće, naknade za ishranu i regres) isplati manji novčani iznos od onoga koji je utvrđen nižestepenim presudama. U vezi s apelantovim navodima o arbitrarnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, u svojoj odluci koja predstavlja konačnu odluku u konkretnoj pravnoj stvari, razmatrajući apelantovu reviziju, naveo da je u vrijeme donošenja drugostepene presude Ustavni sud FBiH Odlukom broj U-28/08 od 24. septembra 2009. godine utvrdio da Kolektivni ugovor u odnosu na Zeničko-dobojski kanton nije bio zaključen u skladu s odredbom Ustava FBiH, te da zbog toga drugostepeni sud nije mogao primijeniti odredbe Granskog kolektivnog ugovora jer taj ugovor ne proizvodi pravno djelovanje od dana objavljivanja Odluke Ustavnog suda FBiH u „Službenim novinama FBiH“ (član 40. Ustava FBiH). Imajući u vidu navedenu odluku Ustavnog suda FBiH, Vrhovni sud je djelimično uvažio apelantovu reviziju, budući da se u konkretnom slučaju nije mogao primijeniti Granski kolektivni ugovor. Međutim, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud utvrdio da prvotužitelj, s obzirom na odredbe ZOR-a, nezavisno od te činjenice ima pravo na naknadu prema apelantovom Pravilniku o radu, koji, između ostalog, sadrži i odredbe kojima je regulirano pravo na plaću, pravo na visinu plaće, pravo na regres i pravo na naknadu za ishranu (čl. 69. i 70), te da je stoga tužbeni zahtjev u odnosu na prvotužitelja djelimično osnovan upravo primjenom apelantovog Pravilnika o radu. Budući da prvotužitelj ima pravo na plaće i druga primanja prema odredbama Pravilnika o radu, a da su ih nižestepeni sudovi prvotužitelju nepravilno dosudili primjenom Granskog kolektivnog ugovoru koji je proglašen neustavnim i koji nema pravno djelovanje od 24. septembra 2009. godine, to je Vrhovni sud nižestepene presude preinačio na način utvrđen kao u izreci.

36. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je, dakle, Vrhovni sud utvrdio da prvotužitelj, nezavisno od okolnosti da apelanta ne obavezuje Granski kolektivni ugovor, ima pravo na plaće i druga primanja prema odredbama Pravilnika o radu, te je djelimično usvojio prvotužiteljev tužbeni zahtjev, s tim da je obavezao apelanta da prvotužitelju isplati manji novčani iznos, a sve shodno nalazu vještaka koji je, kako to proizlazi iz prvostepene presude, sačinio i nalaz o visini prvotužiteljevog potraživanja primjenom odredbi apelantovog Pravilnika o radu.

37. Dovodeći u vezu navedene stavove s relevantnim odredbama ZOR-a i Općeg kolektivnog ugovora, kao i odredbama apelantovog Pravilnika o radu, kojima su regulirana pitanja isplate potraživanja iz osnova radnog odnosa, na kojima je Vrhovni sud zasnovao svoju odluku, u vezi sa suštinom apelacije kojom je ukazano na pogrešnu primjenu materijalnog prava u konkretnom slučaju, Ustavni sud, suprotno apelacionim navodima, ne može zaključiti da su redovni sudovi u osporenim odlukama proizvoljno primijenili materijalno pravo kada su u konačnici prihvatili prvotužiteljev tužbeni zahtjev na način utvrđen odlukom Vrhovnog suda. Ustavni sud ukazuje na to da apelantovo nezadovoljstvo osporenim odlukama i rezultatom postupka ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima, a apelant ne navodi nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne. Imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje kako nižestepenih sudova tako i Vrhovnog suda, koji je otklonio propuste nižestepenih sudova i u konačnici obavezao apelanta na isplatu manjeg iznosa od onog koji je utvrđen nižestepenim odlukama, u pogledu razloga za prihvatanje tužbenog zahtjeva, Ustavni sud ne nalazi ništa što bi ukazalo na proizvoljnost u postupanju suda, te da osporena odluka sadrži obrazloženje koje zadovoljava zahtjeve iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.

38. I konačno, u vezi s navodima iznesenim u dopuni apelacije od 18. marta 2013. godine, Ustavni sud zapaža da se odlučenje iz te odluke Vrhovnog suda broj 43 0 P 038242 11 Rev od 15. januara 2013. godine ne može primijeniti na konkretnu apelaciju. Naime, u navedenom predmetu revizija je uvažena, te nižestepene presude preinačene na način da je tužiteljicin tužbeni zahtjev odbijen uz obrazloženje Vrhovnog suda da je tužiteljica, u predmetu na koji se apelant poziva u dopuni apelacije, prihvatila mogućnost da se njena plaća usklađuje zavisno od finansijskih mogućnosti ustanove, što taj predmet u bitnome razlikuje od okolnosti konkretnog slučaja, te da stoga nisu povrijeđene odredbe člana 21. stav 2. tačka 8. ZOR-a, pa nije bilo osnova dosuditi razliku plaće koja bi trebala biti isplaćena da je tužena poslovala bez finansijskih gubitaka, jer je dokazala da je isplatu vršila u skladu sa svojim realnim finansijskim mogućnostima. Budući da iz činjenica te apelacije proizlazi da se, dakle, ne radi o istoj situaciji, to se pokazuju neosnovanim navodi apelacije da je Vrhovni sud odlučujući o identičnom pravnom pitanju donio drugačiju odluku.

39. S obzirom na sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da ne postoji bilo šta što bi u konkretnom slučaju ukazivalo na proizvoljnost u primjeni materijalnog prava. Stoga, nema kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine. VIII.Zaključak

40. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine kada su redovni sudovi u konačnici prihvatili prvotužiteljev tužbeni zahtjev i apelanta obavezali na isplatu potraživanja iz osnova radnog odnosa, pri čemu su raspravili sve apelantove prigovore u pogledu primjene materijalnog prava, te dali detaljno i jasno obrazloženje u pogledu primjene relevantnih odredbi ZOR-a, Općeg kolektivnog ugovora i apelantovog Pravilnika o radu, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

41. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

42. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-2337/12 (JU „Dom zdravlja“-Zenica) | Sudska praksa | Aktio