Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4496/12 (M. S. i M. L.)
Odluka donesena 16. 09. 2015.
- Nema povrede
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član II/5. Ustava BiH (Pravo na povratak)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Vlasničko-pravni odnosi
- Nekretnina
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4496/12
Apelacija
Odluka o meritumu
16. 09. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4496/12, rješavajući apelaciju Maide Smajlagić i Merime Lađarević, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 16. septembra 2015. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Maide Smajlagić i Merime Lađarević podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 050402 13 Rev od 16. oktobra 2013. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 050402 05 P od 30.
decembra 2011. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 050402 05 P od 30. decembra 2011. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Maida Smajlagić i Merima Lađarević, čije je prebivalište van granica BiH (u daljnjem tekstu: apelantice), a koje zastupa Zoran Butorac, advokat iz Banje Luke, podnijele su 18. decembra 2012. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 050402 12 Gž od 8. novembra 2012. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 050402 05 P od 30. decembra 2011. godine.
2. U dopuni apelacije od 27. decembra 2013. godine apelantice su osporile i Presudu Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 050402 13 Rev od 16. oktobra 2013. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog, Okružnog i Osnovnog suda, te od I.D. i M.O. (u daljnjem tekstu: prvotužene) i Đ.K. i L.T. (u daljnjem tekstu: drugotuženi) zatraženo je 13. marta 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.
4. Vrhovni sud je odgovor dostavio 6. aprila 2015. godine, Okružni sud 25. marta 2015. godine, Osnovni sud 27. marta 2015. godine, prvotužene 23. marta 2015. godine. Drugotužena L.T., kojoj je apelacija dostavljena 17. marta 2015. godine, do trenutka donošenja ove odluke nije dostavila odgovor na apelaciju.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
6. Presudama Osnovnog suda broj 71 0 P 050402 05 P od 30. decembra 2011. godine, Okružnog suda broj 71 0 P 050402 12 Gž od 8. novembra 2012. godine i Vrhovnog suda broj 71 0 P 050402 13 Rev od 16. oktobra 2013. godine odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelantica kojim su tražile da se utvrdi da su vanknjižne vlasnice bliže označene nekretnine (kuća i dvorište) a po osnovu ugovora o kupoprodaji koji je njihova majka zaključila sa prvotuženim 22. maja 1990. godine (u daljnjem tekstu: predmetni ugovor), te da se naloži drugotuženim da im predaju u posjed označene nekretnine, slobodne od lica i stvari.
7. Iz obrazloženja pobrojanih presuda, pored ostalog, proizlazi da je na temelju uvida u predmetni ugovor utvrđeno da su kao ugovorne strane označene majka prvotuženih i prvotužene kao prodavac, te majka apelantica kao kupac. Nadalje, utvrđeno je da predmetni ugovor nije potpisala majka apelantica, odnosno njen zastupnik kao kupac predmetnih nekretnina. Također, utvrđeno je i da je članom IV ugovora bilo određeno da će, nakon što ostavinsko rješenje od 18. maja 1990. godine bude evidentirano u katastru, te nakon što se prikupi ostala potrebna dokumentacija, biti sačinjen ugovor o kupoprodaji sa svim potrebnim elementima za prenos prava vlasništva, kao i da ovaj ugovor ima karakter predugovora. Pojedinačnim pismenim izjavama iz 2002. godine prvotužene su izjavile da je ugovor o prodaji navedenih nekretnina pravno valjan. Na temelju uvida u ostavinsko rješenje Osnovnog suda od 18. maja 1990. godine iza preminulog oca prvotuženih utvrđeno je da su za njegove nasljednike proglašene majka prvotuženih, te prvotužene sa dijelom 1/3 na zaostavštini koja se sastoji od nekretnina upisanih u označenom posjedovnom listu na ime oca prvotuženih, te da su navedene nekretnine upisane u označeni zemljišnoknjižni uložak na ime djeda prvotuženih. Najzad, utvrđeno je da je drugotužena L.T. u neposrednom a drugotuženi Đ.K. u posrednom posjedu predmetnih nekretnina.
8. Na temelju navedenog činjeničnog stanja Osnovni sud je zaključio da apelantice nisu dokazale da su prvotužene i njihova majka vlasnice predmetnih nekretnina, te da su, kod činjenice da prednik prvotuženih nije bio upisan u zemljišnim knjigama kao vlasnik predmetnih nekretnina (upisan kao posjednik), apelantice morale dokazati pravni slijed stjecanja prava vlasništva prodavca od njihovog prednika. Shodno navedenom, primjenom člana 33. Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOSPO) tužbeni zahtjev apelantica je odbijen kao neosnovan.
9. Okružni sud je, odlučujući po izjavljenim žalbama na prvostepenu presudu, zaključio da apelantice nemaju valjan pravni osnov za stjecanje prava vlasništva, jer predmetni ugovor nije potpisao kupac, majka apelantica, i da ne ispunjava formu propisanu članom 9. Zakona o prometu nepokretnosti (u daljnjem tekstu: ZPN). Nadalje, Okružni sud je zaključio da se ne može prihvatiti priznanje tužbenog zahtjeva od prvotuženih s obzirom na to da se radi o raspolaganju stranaka koje je protivno prinudnim propisima (član 3. stav 2. Zakona o parničnom postupku, u daljnjem tekstu: ZPP). Najzad, s obzirom na to da su apelantice tužbeni zahtjev temeljile na predmetnom ugovoru, bez značaja su ocijenjeni žalbeni navodi da je prednik prodavca (prvotuženih) pravo vlasništva na predmetnoj kući stekao po osnovu prava građenja 1965. godine s obzirom na to da apelantice svoj tužbeni zahtjev nisu ni temeljile na ovom osnovu, a u postupku nisu ni predlagale ni provodile dokaze u tom smislu.
10. Vrhovni sud je ukazao da su apelantice osnov tužbenog zahtjeva za utvrđivanje prava vanknjižnog vlasništva temeljile na predmetnom ugovoru kojim je u članu IV određeno da ima karakter predugovora. S tim u vezi je ukazano da se predugovorom, shodno članu 45. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), preuzima obaveza zaključenja glavnog ugovora i stranke se obavezuju da će zaključiti glavni ugovor čija sadržina je određena već u samom predugovoru. Nadalje, ukazano je da je za ugovor o kupoprodaji nekretnina, u smislu člana 9. stav 2. ZPN, propisana strogo zakonska, pismena forma i ovjera potpisa ugovarača kod suda. Izuzetno, a shodno stavu 4. istog člana, ugovor zaključen u pismenoj formi će proizvoditi pravno djejstvo i kada potpisi ugovarača nisu ovjereni u nadležnom sudu, ako su ugovorne strane u cjelini ili u pretežnom dijelu izvršile obaveze iz ugovora, ili ako je ugovor zaključen u prisustvu najmanje dvaju svjedoka koji su se potpisali na ugovor. Nadalje, ukazano je da se, u skladu sa čl. 26. i 28. ZOO, ugovor smatra zaključenim kada su se ugovorne strane, slobodno izraženom voljom, saglasile o bitnim elementima ugovora. S obzirom na to da predmetni ugovor, a na kom su apelantice temeljile svoj tužbeni zahtjev, nije potpisala njihova majka kao kupac, odnosno njen opunomoćenik, Vrhovni sud je zaključio da on nije ni zaključen, pa da je neosnovano pozivanje apelantica na član 73. stav 3. ZOO, jer se o konvalidaciji ugovora propisanom ovim članom može govoriti samo kada je ugovor nastao, odnosno kada je zaključen. Slijedom navedenog, Vrhovni sud je zaključio da su nižestepeni sudovi pravilno zaključili da se nisu stekli uvjeti iz člana 37. ZOSPO da drugotuženi predaju u posjed predmetne nekretnine apelanticama. U vezi s tim je ukazano da je, u smislu citirane odredbe, na apelanticama bio teret dokazivanja da su se kumulativno ispunili uvjeti da su vlasnice predmetnih nekretnina čiju predaju u posjed su tražile i da se one nalaze u posjedu drugotuženih. S obzirom na to da nisu dokazale da su vanknjižni vlasnici predmetnih nekretnina, okolnost da su one u posjedu drugotuženih samo po sebi ne doprinosi drugačijem ishodu spora.
11. Vrhovni sud je zaključio da je apelanticama, jednako kao i tuženima, omogućeno da, shodno čl. 7, 102. i 123. ZPP, iznesu činjenice i dokaze na kojim su temeljile svoje zahtjeve, te da se izjasne o činjenicama i dokazima suprotne strane, da im nije bilo uskraćeno korištenje djelotvornih pravnih lijekova, a zbog čega su neosnovanim ocijenjene tvrdnje o povredi prava iz člana 6. stav 1. i člana
14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Najzad, ukazano je da apelantice, u parnici koju su pokrenule, nisu uspjele jer nisu dokazale da je ugovor o kupoprodaji iz 1990. godine, kao osnov za vanknjižno vlasništvo na predmetnim nekretninama, uopće zaključen a od čega je zavisila osnovanost i ostalih dijelova njihovog tužbenog zahtjeva, te je ukazano da je, shodno članu 37. ZOSPO, na njima bio teret dokazivanja. Shodno navedenom, zaključeno je da su neosnovane tvrdnje apelantica o diskriminaciji na nacionalnoj osnovi.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
12. Apelantice tvrde da su im osporenim presudama povrijeđena prava iz člana II/3.e), f, k), čl. II/4, i II/5. Ustava Bosne i Hercegovine, te iz člana 6. stav 1, čl. 8. i 14. Evropske konvencije i člana
1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
13. Opširni apelacioni navodi o povredi navedenih prava, u suštini, svode se na tvrdnje o proizvoljnom tumačenju procesnog i materijalnog prava. Po njihovom mišljenju, predmetni ugovor predstavlja materijalni dokaz da je ugovor i zaključen a s obzirom na to da nije potpisan od majke apelantica, odnosno njenog opunomoćenika, ima značaj usmenog ugovora. S tim u vezi su ukazale i da su prvotužene priznale valjanost ovog ugovora, jer im je njihova majka isplatila ugovorenu kupoprodajnu cijenu, te da su je one uvele u posjed nekretnina koje su bile predmet ugovora, čime je on u cjelini i ispunjen. Shodno navedenom, apelantice smatraju da je ugovor o kupoprodaji iz 1990. godine pravno valjan, jer je u skladu sa članom 73. ZOO. Također, po njihovom mišljenju, iako se radilo o predugovoru, kako je bilo određeno u članu IV, on je sadržao sve elemente glavnog ugovora, a zbog čega njihov tužbeni zahtjev nije mogao biti odbijen. Nadalje, apelantice su istakle da je prednik prvotuženih na zemljištu svog oca, uz njegovo odobrenje, svojim sredstvima izgradio stambeni objekt i na taj način postao njihov vanknjižni vlasnik, pa da se na ovu situaciji odnosi čl. 24. i 25. ZoSPO. Po njihovom mišljenju, s obzirom na to da se radi o vanknjižnom vlasništvu prednika prodavaca, samih prodavaca, kao i njihovog prednika, u konkretnom slučaju se ne mogu primijeniti čl. 33. i 37. ZOSPO. Apelantice tvrde da su svoj tužbeni zahtjev temeljile na članu 41. ZOSPO, jer je njihova majka predmetne nekretnine stekla naplatno od prvotuženih na osnovu kupoprodajnog ugovora koji ima značaj usmenog ugovora i koji je u cijelosti izvršen. Apelantice tvrde da su osporene presude akt diskriminacije na nacionalnoj osnovi, jer su u službi zaštite drugotuženih kojim se na ovaj način omogućava da i dalje bespravno korite njihovu imovinu, te da su politički motivirane. U vezi s tim su ukazale da su redovni sudovi potpuno zanemarili i da uopće nisu ocijenili, po kom osnovu drugotuženi imaju u posjedu predmetne nekretnine. Najzad, apelantice su zatražile da se drugotuženi obavežu da im nadoknade troškove sastavljanja apelacije u označenom novčanom iznosu, te da se ukinu osporene presude Osnovnog i Okružnog suda.
14. U dopuni apelacije, koji je označen kao sastavni dio apelacije, zatraženo je da se ukine i presuda Vrhovnog suda.
b) Odgovor na apelaciju
15. Vrhovni sud se u odgovoru na navode iz apelacije pozvao na obrazloženje svoje presude, te ukazao da njome nisu povrijeđena prava apelantica na koja su u apelaciji ukazale. Neprihvatljivim je ocijenjen navod o političkoj motiviranosti odluka sudova s obzirom na to da apelantice nisu uspjele sa tužbenim zahtjevom, jer nisu dokazale činjenice na kojim su svoj tužbeni zahtjev temeljile, te da je teret dokazivanja u smislu čl. 7, 102. i 123. ZPP bio na njima.
16. Okružni sud je u odgovoru na navode iz apelacije istakao da su osporene odluke donijete uz pravilnu primjenu materijalnog i procesnog prava, nakon pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pa da su neosnovane tvrdnje o povredi prava na koja se u apelaciji ukazuje.
17. Osnovni sud je u odgovoru na navode iz apelacije istakao da je odluku donio na osnovu rezultata dokaznog postupka i uz pravilnu primjenu materijalnih propisa.
18. Prvotužene su u odgovoru na navode iz apelacije istakle da je apelacija osnovana. U prilog navedenom su ukazale da je majka apelantica kupila predmetne nekretnine od njih i njihove majke, da je isplatila kupoprodajnu cijenu, te da su ih odmah uveli u posjed predmetnih nekretnina, kao i da ove činjenice između prvooptuženih i apelantica nisu bile sporne.
V. Relevantni propisi
19. Zakon o osnovnim svojinskopravnim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 6/80 i 36/90, „Službeni list RBiH“ br. 11/93 i 13/94, „Službeni glasnik RS“ broj 38/03) u relevantnom dijelu glasi:
Član 20.
Pravo svojine stiče se po samom zakonu, na osnovu pravnog posla i nasljeđivanjem.
(...)
Član 37.
Vlasnik mora dokazati da na stvar čiji povraćaj traži ima pravo svojine, kao i da se stvar nalazi u faktičkoj vlasti tuženog.
(...)
Član 41.
Lice koje je pribavilo individualno određenu stvar po pravnom osnovu i na zakonit način, a nije znalo i nije moglo znati da nije postalo vlasnik (pretpostavljeni vlasnik), ima pravo da zahtjeva njen povraćaj i od savjesnog držaoca kod koga se ta stvar nalazi bez pravnog osnova ili po slabijem pravnom osnovu.
(...)
20. Zakon o prometu nepokretnosti („Službeni list SRBiH“ br. 38/78, 4/89, 29/90 i 22/91, i „Službeni glasnik RS“ broj 29/94) u relevantnom dijelu glasi:
Član 9.
(...)
Ugovor na osnovu kog se prenosi pravo svojine na nepokretnosti mora biti sačinjen u pismnom obliku a potpisi ugovarača ovjereni u nadležnom sudu.
(...) odnosno ugovor koji je zaključen protivno st.(...) i 2.ovog člana ne proizvodi pravno dejstvo.
Izuzetno od odredbe prethodnog stava, ugovor zaključen u pismenoj formi na osnovu kog se prenosi pravo svojine, proizvodiće pravno dejstvo iako potpisi ugovarača nisu ovjereni u nadležnom sudu, ako su ugovorne strane izvršile u cijelini ili u pretežnom dijelu obaveze koje iz njega nastaju ili ako je taj ugovor zaključen u prisustvu najmanje dva svjedoka koji su se potpisali na ugovoru.
21. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85 i 57/89, „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) u relevantnom dijelu glasi:
Član 26.
Ugovor je zaključen kada su se ugovorne strane saglasile o bitnim sastojcima ugovora.
Član 28.
(1) Volja za zaključenje ugovora može se izjaviti rječima, uobičajenim znacima ili drugim ponašeanjem iz kog se sa sigurnsošću može zaključiti o njenom postojanju.
(2) Izjava volje mora da bude učinjena slobodno i ozbiljno.
Član 45.
(1) Predugovor je takav ugovor kojim se preuzima obaveza da se docnije zaključi drugi, glavni ugovor.
(2) Propisi o formi glavnog ugovora važe i za predugovor, ako je propisana forma uslov punovažnsoti ugovora.
(3) Predugovor obavezuje ako sadrži bitne sastojke glavnog ugovora.
(...)
Član 73.
Ugovor za čije zaključenje se zajhtjeva pismena forma smatra se punovažnim iako nije zaključen u toj formi ako su ugovorne strane izvršile u cijelini ili u pretežnom dijelu, obaveze koje iz njega nastaju osim ako iz cilja zbog kog je forma propisana očigledno ne proizilazi što drugo.
22. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03,74/05, 63/07, 105/08 i 45/09) u relevantnom dijelu glasi:
Član 3.
(…) Sud neće uvažiti raspolaganja stranaka koja su u suprotnosti sa prinudnim propisima. Član 7.
Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
Član 102.
Svaka stranka treba u svojim izlaganjima da iznese sve činjenice potrebne za obrazloženje svojih prijedloga, da ponudi dokaze potrebne za utvrđivanje svojih navoda kao i da se izjasni o navodima i ponuđenim dokazima protivne stranke.
(...)
Član 123.
Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
VI. Dopustivost
23. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
24. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
25. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 70 0 P 000962 10 Rev od 71 0 P 050402 13 Rev od 16. oktobra 2013. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantice su primile 8. novembra 2013. godine a apelacija je podnesena 27. decembra 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
27. Apelantice tvrde su im osporenim presudama povrijeđena prava iz člana II/3.e), f), k), čl. II/4. i II/5. Ustava Bosne i Hercegovine, te iz člana 6. stav 1, čl. 8. i 14. Evropske konvencije i člana
1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
28. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
29. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
30. Apelantice tvrde da im je pravo na pravično suđenje povrijeđeno jer su redovni sudovi proizvoljno primijenili relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava kada su zaključili da je njihov tužbeni zahtjev neosnovan. U prilog ovih tvrdnji, u suštini, istakle su da se u konkretnom slučaju radilo o usmenom ugovoru koji je u potpunosti izvršen, jer je njihova majka isplatila kupoprodajnu cijenu i uvedena je u posjed, odnosno da su tužbeni zahtjev temeljile na članu 41. ZOSPO, da je njihova majka stekla pravo vanknjižnog vlasništva na temelju ovog ugovora od prodavaca koji su, također, bili vanknjižni vlasnici, te da je prednik prvotuženih, također, vanknjižni vlasnik, pravo vlasništva stekao na temelju prava građenja.
31. Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
32. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenoga Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizira, ispitati da li su pobijane odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa.
33. U konkretnom slučaju apelantice su u postupku pred redovnim sudovima tražile da se utvrdi da su postale vanknjižne vlasnice bliže označenih nekretnina a na temelju predmetnog ugovora koji je njihova majka, kao kupac, zaključila sa prvotuženim, kao prodavcima, te da se drugotuženi obavežu da im predaju u posjed predmetne nekretnine. Iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da je njihov tužbeni zahtjev odbijen, jer apelantice nisu dokazale da su se kumulativno ispunili uvjeti iz člana 37. ZOSPO zbog čega je njihov tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan. Citiranom zakonskom odredbom je određeno da vlasnik mora imati pravo vlasništva na stvari koju potražuje i da se ona nalazi u posjedu tuženog.
34. U konkretnom slučaju, u postupku pred redovnim sudovima, bilo je nesporno da se predmetna nekretnina nalazi u posjedu drugotuženih. Stoga su apelantice, da bi uspjele sa svojim tužbenim zahtjevom, trebale dokazati da je istovremeno ispunjen i drugi uvjet - da su na ovim nekretninama stekle pravo vlasništva, tj. da su postale vanknjižni vlasnici na temelju, kako su tvrdile, predmetnog ugovora.
35. Iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da su redovni sudovi zaključili da predmetni ugovor ne predstavlja dozvoljeni osnov za stjecanje prava vlasništva u smislu člana 20. ZOSPO jer ne zadovoljava formu propisanu članom 9. ZPN. Ustavni sud podsjeća da je članom 9. ZPN određeno da ugovor kojim se prenosi pravo vlasništva na nekretninama mora biti zaključen u pismenoj formi a potpisi ugovarača ovjereni u sudu i da bez nekog od ovih elementa ugovor ne proizvodi pravno djejstvo. Izuzetno, ugovor sačinjen u pismenoj formi proizvodit će pravno djejstvo i kad potpisi ugovarača nisu ovjereni u sudu ukoliko su, pored ostalog, ugovorene obaveze u cjelini ili u pretežnom dijelu izvršene. Shodno navedenom, proizlazi da činjenica da je ugovor ispunjen u cjelini ili u pretežnom dijelu ima značaj samo kada je sačinjen u pismenoj formi i sadrži potpise ugovornih strana. Ustavni sud podsjeća da član 9. ZPN predstavlja imperativnu zakonsku normu, odnosno da se ne radi o pravilu koje je na dispoziciji strankama i koje one mogu, saglasnom izjavom volja, mijenjati i uređivati na drugačiji način. Cilj ustanovljenog pravila je da osigura nepotrebne sporove i pravnu sigurnost kako ugovornim stranama, tako i trećim licima.
36. U konkretnom slučaju u postupku pred redovnim sudovima, a što apelantice ne osporavaju u apelaciji, utvrđeno je da predmetni ugovor ne sadrži potpis majke apelantica, odnosno njenog opunomoćenika kao kupca, tj. da mu nedostaje jedan od elemenata zakonske forme koja je uvjet za pravnu valjanost ove vrste ugovora u smislu člana 9. ZPN. S obzirom na to da se radi o imperativnoj zakonskoj odredbi, odnosno da se ona saglasnom voljom stranaka u ugovornom odnosu ne može mijenjati i uređivati na drugačiji način, ne ostavlja utisak proizvoljnosti zaključak iz osporene presude Okružnog suda da bi prihvaćanje izjave prvotuženih da je ugovor pravno valjan (jer je plaćena kupoprodajna cijena i majka apelantica uvedena u posjed) bilo u suprotnosti sa članom 3. stav 2. ZPP kojim je određeno da sud neće uvažiti raspolaganja stranaka koja su u suprotnosti sa prinudnim propisima. Pri tome Ustavni sud primjećuje da ni u toku postupka pred redovnim sudovima ni apelantice ni prvotužene, odnosno apelantice u apelaciji, nisu ponudile bilo kakve razloge i obrazloženja zbog čega predmetni ugovor ne sadrži potpis njihove majke kao kupca, odnosno dokaz kojim bi bile potkrijepljene izjava prvotuženih i tvrdnji apelantica da je kupoprodajna cijena isplaćena, te kada je došlo do uvođenja u posjed predmetnih nekretnina majke apelantica.
37. Nadalje, iz obrazloženja osporenih odluka, a što ni apelantice ne dovode u pitanje, proizlazi da je članom IV predmetnog ugovora bilo određeno da se radi o predugovoru na temelju kog će biti zaključen glavni ugovor sa svim potrebnim elementima za prenos prava vlasništva, a nakon što u katastru bude provedeno ostavinsko rješenje nadležnog suda i pribavljena druga potrebna dokumentacija. Također, utvrđeno je da su čl. 2. i 3. predmetnog ugovora bili određeni predmet ugovora i kupoprodajna cijena. Međutim, imajući u vidu da je članom 45. stav 2. ZOO određeno da propisi o formi glavnog ugovora važe i za predugovor, ako je propisana forma uvjet za punovažnost ugovora, ona, zbog nedostatka potpisa majke apelantica, kao kupca, u smislu člana 9. ZPN nije ispunjena, suprotno tvrdnjama apelantica, pa predmetni ugovor, iako je sadržavao bitne sastojke glavnog ugovora, nije mogao biti i punovažan.
38. Nadalje, kod nesporne činjenice da na predmetnom ugovoru nedostaje potpis majke apelantica kao kupca, a suprotno tvrdnjama apelantica, ne ostavlja utisak proizvoljne primjene prava stav iz osporene presude Vrhovnog suda da predmetni ugovor nije pravno valjan ni u smislu člana 73. ZOO. Ustavni sud podsjeća da je navedenom zakonskom odredbom propisano da ugovor za čiju se punovažnost zahtijeva pismena forma proizvodi pravno djejstvo i kad nije zaključen u ovoj formi, ukoliko je izvršen u cjelini ili u pretežnom dijelu, osim ako iz cilja zbog kog je forma propisana očigledno ne proizlazi šta drugo. U obrazloženju osporene presude Vrhovnog suda ukazano je da se ugovor, u smislu čl. 26. i 28. ZOO smatra zaključenim kada su se ugovorne strane, slobodno izraženom voljom, saglasile o bitnim elementima ugovora, da potpisi ugovornih strana na ugovoru predstavljaju potvrdu slobodno izražene volje i saglasnosti, pa da zbog nedostatka potpisa majke apelantica kao kupca, predmetni ugovor nije ni zaključen. Pri tome Ustavni sud podsjeća da, u skladu sa članom 9. ZPN, propisana forma ugovora o prenosu prava vlasništva predstavlja uvjet za njegovu punovažnost, te da je ovo pravilo ustanovljeno radi izbjegavanja nepotrebnih sporova i omogućavanja pravne sigurnosti kako ugovornih strana, tako i trećih lica.
39. Najzad, imajući u vidu razloge i obrazloženja iz osporenih odluka, Ustavni sud nije mogao prihvatiti osnovanim tvrdnje apelantica da je predmetni ugovor pravno valjan, je jer je prednik tuženih stekao pravo vlasništva građenjem s obzirom na to da apelantice u postupku pred redovnim sudovima nisu predlagale i provodile niti jedan dokaz u prilog ovoj tvrdnji. Pri tome Ustavni sud primjećuje da je prednik prvotuženih od kog su naslijedile predmetne nekretnine upisan u katastru kao njihov posjednik, a ne kao vlasnik. Također, nisu mogli biti prihvaćeni kao osnovani ni navodi apelantica da su svoj tužbeni zahtjev temeljile na članu 41. stav 1. ZOSPO kojom je regulirano da lice koje je pribavilo individualno određenu stvar po pravnom osnovu i na zakonit način, a nije znalo i nije moglo znati da nije postalo vlasnik (pretpostavljeni vlasnik) ima pravo da zahtijeva njen povraćaj s obzirom na to da je u ovoj odluci već ukazano da redovni sudovi nisu proizvoljno postupali kad su zaključili da predmetni ugovor nije valjan, te imajući u vidu član IV predmetnog ugovora u kom je, pored ostalog, izričito bilo navedeno da će naknadno biti zaključen ugovor sa elementima potrebnim za stjecanje prava vlasništva na predmetnim nekretninama.
40. Ustavni sud zaključuje da u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da su redovni sudovi proizvoljno tumačili relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava i tako apelanticama uskratili garancije prava na pravično suđenje.
Pravo na pravično suđenje u vezi sa zabranom diskriminacije
41. Apelantice tvrde da im je osporenim presudama povrijeđeno i pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelantice nisu izričito navele u vezi sa kojim pravom iz Ustava i Konvencije smatraju da su im povrijeđena ova prava, ali iz njihovih navoda proizlazi da smatraju da su diskriminirane u odnosu na pravo na pravično suđenje. Naime, apelantice tvrde da su redovni sudovi potpuno zanemarili i da uopće nisu ocijenili po kom osnovu drugotuženi imaju u posjedu predmetne nekretnine, da je ovo učinjeno sa ciljem da se oni zaštite i da ih i dalje drže u posjedu, a zbog čega su, kako su navele, diskriminirane po nacionalnoj osnovi.
42. U vezi sa ovim dijelom navoda, Ustavni sud ukazuje da je u ovoj odluci već zaključeno da redovni sudovi nisu proizvoljno primijenili materijalno pravo kada su zaključili da tužbeni zahtjev apelantica nije osnovan u smislu člana 37. ZOSPO. Naime, navedenom odredbom je propisano da vlasnik mora dokazati da ima pravo vlasništva na stvari čiji povraćaj traži, kao i da se stvar nalazi u faktičkoj vlasti tuženog. S obzirom na to da apelantice nisu dokazale da su vlasnice nekretnina, nesporna činjenica da su one u posjedu drugotuženih nije sama po sebi mogla biti značajna za njihov uspjeh u parnici, a zbog čega je bez značaja bilo i utvrđivati po kom osnovu drugotuženi ove nekretnine drže u posjedu.
43. Ustavni sud zaključuje da su neosnovane tvrdnje apelantica da im je osporenim presudama, zbog proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava, povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije pojedinačno i u vezi sa pravom na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.
Pravo na dom, pravo na imovinu i pravo na povratak
44. Apelantice tvrde da su im osporenim presudama povrijeđena i prava iz člana II/3.f) i k) i člana II/5. Ustava Bosne i Hercegovine, te prava iz člana 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da se tvrdnje apelantica o povredi ovih prava temelje na istim navodima koji su već detaljno razmotreni u odnosu na pravo na pravično suđenje pojedinačno i u vezi sa pravom na zabranu diskriminacije i za koje je utvrđeno da su neosnovani, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi neosnovani i u pogledu prava iz člana II/3.f) i
k) i člana II/5. Ustava Bosne i Hercegovine, te prava iz člana 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII. Zaključak
45. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije pojedinačno i u vezi sa pravom na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije kada u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da su redovni sudovi proizvoljno primijenili relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava na kojim su zasnovali svoje odluke, odnosno na način koji bi uputio na zaključak da je primjena materijalnog i procesnog prava bila diskriminacijska.
46. Ustavni sud zaključuje da nema povrede ni prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te prava na povratak iz člana II/5. Ustava Bosne i Hercegovine kada se kršenje navedenih prava vezuje za proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
47. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
48. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman