Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4195/14 (S.S. i drugi)

Odluka donesena 14. 10. 2015.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Isplata duga
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4195/14

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 10. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 14. oktobra 2015. godine, u predmetu broj AP-4195/14, rješavajući apelacije S. S. i drugih, na osnovu na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

S. S., protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 034003 13 REV od 30. maja 2014. godine;

Aleksandra Bjelajac, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 033749 14 REV od 30. jula 2014. godine;

„Izobit“ d.o.o. Brčko, protiv presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 PS 040038 14 PŽ od 16.

septembra 2014. godine;

"Vilina vlas" Višegrad, protiv presude Višeg privrednog suda u Banja Luci broj 61 0 Ps 005023 15 Pž 3 od 10. juna 2015. godine;

zbog toga što su (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-4195/14 S. S. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Laktaša, kojeg zastupa Vitomir Gajić i Ljiljana Mrđa Kulundžija advokati iz Banja Luke, podnio je 15. septembra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 034003 13 REV od 30. maja 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tuženi V.V. isplati dug u iznosu od 252.200,00 KM, koliko je vrijedila nekretnina koju je tuženi trebao ustupiti apelantu u skladu sa izjavom o ustupanju nekretnina koju su 1993. godine dali tuženi, te M.F. i I.M. Sud je napomenuo da apelant samo na osnovu izjave nije mogao steći pravo vlasništva na spornoj nekretnini, za koju je utvrđeno da je vlasništvo tuženog, te da je tuženi navedenu nekretninu svojoj slobodnom voljom otuđio. Osim toga, sud je zaključio da apelant nije dokazao da je došlo do suglasnosti volja između njega, tuženog, te M.F. i I.M. o ustupanju nekretnina, te samim tim nije dokazao ni nastanak obaveze na kojoj temelji svoj tužbeni zahtjev.

2. AP-4434/14 Aleksandra Bjelajac (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banja Luke, podnijela je 13. oktobra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 033749 14 REV od 30. jula 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelantica je obavezana da tužiteljici Republici Srpskoj isplati iznos od 16.703,89 KM na ime duga, tj. troškova apelantičinog školovanja kao kontrolora leta. U postupku je utvrđeno da je tužiteljica, odnosno Direkcija za civilnu vazdušnu plovidbu Banja Luka zaključila sa apelanticom ugovor o školovanju apelantice za oblasnog kontrolora letenja na Institutu za navigaciju u Luksemburgu, pri čemu se apelantica obavezala da će po završetku školovanja ostati na radu kod tužiteljice najmanje pet godina, te da će, ukoliko dođe do raskida ugovora njenom krivicom, apelantica vratiti tužiteljici cjelokupni iznos koji je uplaćen za njeno školovanje. S tim u vezi, sud j utvrdio da je apelantica, nakon završenog školovanja, radila kod tužiteljice u periodu od augusta 2003. do marta 2004. godine, kada joj je radni odnos prestao jednostranim raskidom, tj. na njen zahtjev. S obzirom na navedeno, sud je zaključio da je apelantica dužna da vrati tužiteljici utvrđeni iznos na ime troškova školovanja.

3. AP-5055/14 „Izobit“ d.o.o. Brčko (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Amer Ramić advokat iz Brčkog, podnio je 28. novembra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 PS 040038 14 PŽ od 16. septembra 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelant je obavezan da tužitelju „Organochem“ Klagenfurt, Republika Austrija isplati dug u iznosu od 3.542,28 EUR. U postupku je utvrđeno da je apelant na temelju ugovora o cesiji preuzeo prema tužitelju obavezu preduzeća „Hempro“ d.o.o. Gradačac u određenom novčanom iznosu, te da je jedan dio tog iznosa platio, dok je ostao neizmireni dug u iznosu od 3.542,28 EUR, zbog čega je sud donio odluku kao u dispozitivu presude. Osim toga, sud nije prihvatio apelantove navode kojima osporava valjanost samog ugovora o cesiji, te postojanje predmetnog duga, budući da apelant, prema ocjeni suda, ničim nije dokazao da je pomenuti ugovor falsifikovan, sa lažnim sadržajem, da se ne prepoznaje jasno pečat i potpis ovlaštenog lica, da postoji sumnja u vjerodostojnost priloženog prevoda ugovora koji je zaključen na engleskom jeziku i sl.

4. AP-3875/15 "Vilina vlas" Višegrad (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Radomir Tanasković advokat iz Višegrada, podnio je 3. septembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Višeg privrednog suda u Banja Luci broj 61 0 Ps 005023 15 Pž 3 od 10. juna 2015. godine. Apelant je istakao zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naložio da se obustavi izvršenje osporene presude Višeg privrednog suda do donošenja odluke po njegovoj apelaciji. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelant je obavezan da tužitelju M.R. vlasniku STR „Markova pekara“ isplati iznos od 12.500,00 KM na ime duga po osnovu isporučene a neplaćene robe. U postupku je utvrđeno da su apelant i tužitelj bili u poslovnom odnosu na osnovu govora o isporuci hljeba, te da je tužitelj u 1998. i 1999. godini izvršio isporuku hljeba apelantu u određenoj količini, čija je ukupna vrijednost iznosila 12.5000,00 KM. Budući da apelant tužitelju nije platio navedeni iznos za isporučenu robu, sud je donio odluku kao u dispozitivu presude. Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 4195/14. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

S obzirom na odluku o dopustivosti, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje prijedloga apelanta u predmetu broj AP 3875/15 za donošenje privremene mjere.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4195/14 (S.S. i drugi) | Sudska praksa | Aktio