Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3394/12 („Nova banka“ a.d. Banja Luka)
Odluka donesena 16. 09. 2015.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Nekretnina
- Obligaciono- pravni odnosi
- Ništavost
- Bračna stečevina
- Hipoteka
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3394/12
Apelacija
Odluka o meritumu
16. 09. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3394/12, rješavajući apelaciju „Nove banke“ a.d. Banja Luka, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 16. septembra 2015. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija „Nove banke“ a.d. Banja Luka izjavljena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118 0 P 000708 11 Rev od 14. juna 2012. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. „Nova banka“ a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Ognjen Avlijaš, advokat iz Bijeljine, podnio je 19. septembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske ( u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118 0 P 000708 11 Rev od 14. juna 2012. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Savke Maksimović, kao suprotne strane u postupku (u daljnjem tekstu: tužiteljka), zatraženo je 11. juna 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud i tužiteljka su dostavili odgovor na apelaciju 22. juna 2015. godine.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Osnovni sud u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) donio je Presudu broj P.218/05 od 10. marta 2008. godine kojom je odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljke kojim je tražila da se utvrdi da su ništavi sporazumi o zasnivanju založnih prava, zaključeni pred Osnovnim sudom u predmetu broj IP-371/01 od 25. februara, 8. aprila 2001. godine i 12. decembra 2001. godine, u predmetu IP-93/01 od 23. aprila, kao i predmetu IP- 484/02 od 27. decembra 2002. godine između apelanta i Jove Maksimovića, što je apelant dužan priznati i trpjeti da se na osnovu presude zk. ul. broj 2665 k.o. Bijeljina brišu tereti zaloge upisani u teretnom listu C u apelantovu korist. Istom presudom odbijen je zahtjev tužiteljke da joj tuženi naknadi troškove postupka, te je naloženo tužiteljki da plati apelantu troškove postupka.
6. U obrazloženju presude Osnovni sud je istakao da je izvršio uvid u predmet br. IP- 175/02, IP-371/01, IP-93/01 i predmet broj IP-484/02 iz kojih proizilazi da je apelant (kao povjerilac) sa SUR-om motel „Kod Karalije“ i Jovom Maksimovićem, odnosno sa DOO „Karalija“ i Jovom Maksimovićem kao dužnikom zaključio sporazum o zasnivanju založnog prava na nepokretnostima bliže označenim u ugovorima radi obezbjeđenja novčanih potraživanja apelanta kao povjerioca po osnovu kredita koji je apelant dao, odnosno po osnovu bankarske garancije. Uvidom u spis suda broj IP-175/02 Osnovni sud je utvrdio da je apelant pokrenuo postupak protiv DOO „Karalija“ i Jove Maksimovića radi naplate novčanog potraživanja javnom prodajom nepokretnosti, kojem je sud udovoljio. Takođe, Osnovni sud je utvrdio da je Rješenjem broj I-1475/03 za privremenog zastupnika nasljednicima iza umrlog Jove Maksimovića određena Savka Maksimović (tužiteljka), koja je na rješenje o izvršenju izjavila prigovor da se radi o imovinu stečenoj u braku, te da predmetna imovina predstavlja njenu imovinu, odnosno zajedničku imovinu između nje i umrlog Jove Maksimovića. Osnovni sud je zaključkom odbio prigovor tužiteljke, te je utvrđeno da su predmetne nepokretnosti u izvršnom postupku dosuđene Milenku Tomiću, te da je apelantovo potraživanje 390.355,38 KM, a uplaćena kupoprodajna cijena za nepokretnosti je 209.100,00 KM. Uvidom u spis broj O-619/04 Osnovni sud je utvrdio da je Jovo Maksimović umro, te da iza njega nije okončan ostavinski postupak. Nadalje, uvidom u predmet broj P-1259/04 utvrđeno je da je u tom predmetu po tužbi Savke Maksimović (tužiteljke) protiv ostalih nasljednika Jove Maksimovića postavljen zahtjev da se utvrdi da predmetne nepokretnosti predstavljanju zajedničku bračnu imovinu, te da je njen udio u toj imovini ½, a predmetni postupak je bio u toku.
7. Nadalje, Osnovni sud je istakao da je tužiteljka navela da je zaključila brak sa pokojnim Jovom Maksimovićem, da je tokom trajanja braka stekla imovinu – motel u Bijeljini i kafanu u Sremskoj Rači, da joj nije bilo poznato da joj je muž registrovao društvo „Karalija“, kao ni da je imovinu opteretio kreditima, odnosno hipotekom, jer je u posljednje vrijeme bračna zajednica samo formalno postojala. Međutim, sud ovaj navod tužiteljke nije prihvatio kao validan. Nadalje, sud se pozvao na odredbu člana 265 Porodičnog zakona (koji je bio na snazi u vrijeme zaključivanja sporazuma o zasnivanju založnog prava), kojim je određeno da zajedničkom imovinom bračni drugovi raspolažu sporazumno. Osnovni sud je naveo da se prava odnose na sva stvarna i obligaciona prava, tako da jedan supružnik ne može samostalno raspolagati zajedničkom imovinom, niti je opteretiti pravnim poslom. Osnovni sud je naveo da se pod raspolaganjem podrazumijeva otuđenje ili opterećenje, a nemogućnost samostalnog raspolaganja svojim udjelom u zajedničkoj imovini proizilazi iz neopredijeljenosti udjela bračnih drugova u toj imovini. Osnovni sud je nadalje istakao da, ukoliko jedan bračni drug nije dao odobrenje za zaključenje ugovora o raspolaganju zajedničkom imovinom, stranka sa kojom je ugovor zaključen može tražiti naknadu štete ako u trenutku zaključenja ugovora nije znala, niti je mogla znati da to lice nije imalo ovlašćenje za zaključenje ugovora u skladu sa članom 88 stav 4 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Dakle, ako bračni supružnik ne odobri predmetni ugovor na osnovu kojeg je treće savjesno lice steklo određena prava uzdajući se u fikciju apsolutne tačnosti zemljišnih knjiga, ugovor je punovažan, odnosno nevažeći je samo ako je lice koje je zaključilo ugovor znalo ili moralo znati da je predmetna nepokretnost zajednička imovina. Osim toga, Osnovni sud je naveo da tužiteljka nema pravosnažnu presudu kojom bi se utvrdilo da predmetna imovina predstavlja zajedničku imovinu, jer je postupak po njenoj tužbi u predmetu broj P-1259/04 još u toku.
8. Međutim, i pod pretpostavkom da se radi o zajedničkoj imovini, Osnovni sud je istakao da nisu ispunjeni uslovi za „poništenje“ osporenih sporazuma na osnovu kojih je konstituisana hipoteka u zemljišnim knjigama. Ovo stoga što je u vrijeme zaključenja sporazuma Jovo Maksimović bio upisan kao vlasnik sa dijelom 1/1 na predmetnim nepokretnostimaa. Osnovni sud se pozvao na član 14 (ranije važećeg) Zakona o premjeru i katastru i član 95 istog zakona. Osim toga, sud je naveo da je osnovno pitanje da li je apelant znao ili morao znati da predmetne nepokretnosti predstavljaju zajedničku imovinu. S tim u vezi, Osnovni sud se pozvao na princip javnosti i povjerenja u zemljišnu knjigu, te je zaključio da svako savjesno lice koje je imalo povjerenje u zemljišnoknjižno stanje ne može imati štetne posljedice ni onda kada ono ne odgovara stvarnom stanju. Takođe, sud se pozvao na bezbjednost pravnog poretka u vezi s upisanim pravima u zemljišne knjige, tj. naveo da po proteku roka od tri godine od dana upisa nastupa fikcija apsolutne tačnosti zemljišnih knjiga koja djeluje prema savjesnim licima. Nadalje, sud se pozvao na čl. 7 i 123 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), te je naveo da tužiteljka nije izvela niti jedan dokaz u pogledu apelantove nesavjesnosti prilikom zaključenja ugovora. Nadalje, sud je naveo da su sporazumi o zasnivanju založnog prava (koji su akcesornog karaktera, jer su samo obezbjeđenje glavnog prava iz tražbine) nastali 2001. godine, odnosno 2002. godine, zaključeni u sudu i tužiteljka traži utvrđivanje njihove ništavosti više od tri godine kasnije. Stoga je sud zaključio da tužba nije osnovana, da je apelant postupao savjesno i da bi drugačiji zaključak vodio apsolutnoj pravnoj nesigurnosti.
9. Rješavajući po žalbi tužiteljke, Okružni sud u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) donio je Presudu broj 12 0 P 001259 08 Gž od 29. oktobra 2010. godine kojom je žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio.
10. U obrazloženju presude Okružni sud je ponovio činjenično utvrđenje prvostepenog suda, kao i zaključak. Takođe, Okružni sud je naveo da pravosnažna presuda u predmetu broj P-1259/04 (od 7. oktobra 2008. godine), koja je donesena po tužbi tužiteljke u predmetu utvrđivanja da je ona sa umrlim Jovom Maksimovićem stekla predmetne nepokretnosti u Bijeljini sa suvlasničkim dijelom ½ i sa pravom na uknjižbu svog suvlasničkog dijela u zemljišnim knjigama nije od uticaja, odnosno nema pravno dejstvo na apelanta (koji nije učestvovao u tom postupku) a pogotovo nije od uticaja na Milenka Tomića (kojem su nepokretnosti prilikom javne prodaje nepokretnosti dosuđene). Okružni sud je naveo da tužiteljka u žalbi ističe da apelant nije bio savjestan prilikom zaključenja sporazuma iz razloga što nije kao dobar privrednik provjerio ko posjeduje nepokretnosti. S tim u vezi Okružni sud je naveo da je apelant bio savjestan, jer je utvrdio da je Jovo Maksimović vlasnik sa dijelom 1/1 na nepokretnostima i nema dokaza da je apelant znao ili mogao pretpostaviti da je tužiteljka bračni drug Jove Maksimovića. Osim toga, Okružni sud je naveo da apelantovo uvjerenje proizilazi i iz činjenice da je prvostepeni sud bio uključen u zaključenje sporazuma, te da nema zakonskih propisa o apelantovoj obavezi da provjeri bračno stanje lica sa kojim zaključuje kredit, ili da utvrđuje da li se radi o bračnoj stečevini. Stoga je opravdana pretpostavka da je tužiteljka dala saglasnost Jovi Maksimoviću da se prilikom podizanja kredita uspostavi hipoteka kao sredstvo obezbjeđenja, ili da je takvu saglasnost dala prećutno, što je prema mišljenju suda i realno s obzirom na to da je Jovo Maksimović bio upisan kao vlasnik sa dijelom 1/1, kao i da je tužbu podigla tek 2004. godine, a da je kao dobar domaćim mogla provjeriti zemljišno-knjižno stanje i opterećenje.
11. Odlučujući po reviziji tužiteljke, Vrhovni sud je donio Presudu broj 118 0 P 0000708 11 Rev od 14. juna 2012. godine kojom je reviziju usvojio, preinačio presudu Okružnog suda i presudio na način da je žalbu tužiteljke usvojio, preinačio presudu Osnovnog suda i usvojio tužbeni zahtjev tužiteljke tako što je utvrđeno da su ništavi sporazumi o zasnivanju založnih prava zaključeni pred Osnovnim sudom u Bijeljini broj IP-93/01 od 12. decembra 2001. godine, 25. februara 2002. godine i 8. aprila 2002. godine, broj IP-93/01 od 23. aprila 2001 godine i Ip-484/02 od 27. decembra 2002. godine između apelanta i Jove Maksimovića, što je apelant dužan priznati i trpjeti da se na osnovu presude brišu tereti upisani na nepokretnostima pobliže opisanim u presudi u apelantovu korist. Apelant je obavezan da tužiteljki plati troškove postupka.
12. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je revizija osnovana. S tim u vezi Vrhovni sud se pozvao na odredbe člana 265 ranije važećeg Porodičnog zakona koji je primjenjivan u trenutku zaključenja predmetnih sporazuma između apelanta i Jove Maksimovića - kojim je propisano da zajedničkom imovinom bračni drugovi raspolažu sporazumno, koje su kogentnog karaktera i čiju primjenu bračni drugovi ne mogu isključiti, niti mogu njihov sadržinu svojim raspolaganjem promijeniti. Osim toga, Vrhovni sud se pozvao na član 103 ZOO, u skladu sa kojom je određeno da je ugovor koji je protivan prinudnim propisima ništav. Vrhovni sud je istakao da je tužiteljka dostavila u spis pravosnažnu Presudu broj P-1259/04 kojom je utvrđen njen dio u sticanju zajedničke imovine. Takođe, Vrhovni sud je naveo da apelant u toku postupka ovu činjenicu nije ni osporavao, samo je isticao svoju savjesnost. Takođe, Vrhovni sud je utvrdio kao nesporno da su apelant i Jovo Maksimović zaključili sporazume o založnom pravu na koji način je Jovo Maksimović pravnim poslom među živima opteretio dio zajedničke imovine koju je stekao u toku braka sa tužiteljkom. Prema tome, Vrhovni sud je zaključio da je očigledno da su osporeni sporazumi o založnom pravu zaključeni protivno članu 265 Porodičnog zakona, što ima kao posljedicu ništavost u smislu citirane odredbe člana 103 ZOO. Vrhovni sud je, takođe, naveo da je u konkretnom slučaju neprimjenljiva odredba člana 88 ZOO jer se ne radi o ugovoru koji je zaključio Jovo Maksimović kao punomoćnik tužiteljke, koji nije imao ovlašćenje. Osim toga, i u tom slučaju apelant nije tražio da se tužiteljka izjasni li ugovor (član 88. stav 2. ZOO), a s obzirom da ga odobrava ona nije odobrila imalo bi se smatrati da ugovor nije ni zaključen.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
13. Apelant je naveo da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava od Vrhovnog suda, kao i da nije tačno da je nesporna činjenica o karakteru založene imovine (kao zajedničke). Osim toga, apelant smatra da se nisu mogle primijeniti odredbe ZOO na način utvrđen u presudi, kao i da se sporazum o založnom pravi tretira kao ugovor, što je pogrešno. Apelant ističe da je predmet tužbe „poništenje založnog prava“ koje je upisano na osnovu pravosnažnog rješenja Osnovnog suda u Bijeljini donesenog na osnovu zajedničkog prijedloga hipotekarnog dužnika (Jove Maksimovića) i hipotekarnog povjerioca (apelanta). Ovakav stav Vrhovnog suda, po apelantovom mišljenju, trasira put pravnoj nesigurnosti i izbjegava se pomenuti odluka suda u postupku. Apelant se poziva na praksu Ustavnog suda Republike Hrvatske, koja je promijenjena na način da je data prednost upisu u zemljišne knjige u sličnoj situaciji.
b) Odgovor na apelaciju
14. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je istakao da je apelacija neosnovana i da su navodi iz apelaciji paušalni i neosnovani, te da je sud za svoje odlučenje dao jasne i konkretne razloge.
15. U odgovoru na apelaciju tužiteljka je istakla da je apelacija, prima facie, neosnovana, te da su neki od apelantovih navoda netačni - da je „iskrivljeno“ činjenično stanje ili navod da apelant nije mogao učestvovati u postupku po tužbi tužiteljke radi utvrđivanja bračne stečevine. Nadalje, tužiteljka ističe da je motel „Kod Karalije“ najpoznatiji ugostiteljski objekat u Bijeljini, a u njemu je radila i vodila ga tužiteljka (dok je Jovo Maksimović boravio u objektu u Sremskoj Rači), pa se apelant nije mogao pozivati na savjesnost.
V. Relevantni propisi
16. Porodični zakon („Službeni list Republike BiH“ br. 71/79 i 44/89), koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja osporenih sporazuma, u relevantnom dijelu glasi: Član 264. stav 2.
Imovinu koju su bračni drugovi stekli radom tokom bračne zajednice, kao i prihodi iz te imovine, čine zajedničku imovinu.
Član 265.
Bračnom imovinom bračni drugovi raspolažu sporazumno.
Svojim udjelom u zajedničkoj imovini jedan bračni drug ne može samostalno raspolagati niti ga opteretiti pravnim poslom među živima.
17. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93 i 3/96) relevantne odredbe glase:
Član 103. stav 1.
1)Ugovor koji je protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima je ništav ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje šta drugo.
VI. Dopustivost
18. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
19. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
20. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 118 0 P 000708 11 Rev od 14. juna 2012. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 1. avgusta 2012. godine, a apelacija je podnesena 21. septembra 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
22. Apelant smatra da mu je osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno pravo iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
23. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
24. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
25. Apelant smatra da je Vrhovni sud, pri donošenju svoje odluke, proizvoljno primijenio odredbu člana 265 Porodičnog zakona i odredbe 103 ZOO, te da je „iskrivio“ činjenično stanje.
26. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
27. Ustavni sud se dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao kako očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na apelacione navode, ispitati da li je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.
28. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud preinačio nižestepene presude, te da je tužbeni zahtjev tužiteljke u cijelosti usvojio. Svoju odluku Vrhovni sud je obrazložio činjenicom da je tužiteljka izdejstvovala pravosnažnu presudu u kojoj je utvrđeno da su predmetne nepokretnosti (koje su opterećene založnim pravom) bračna stečevina, kojim je bez saglasnosti tužiteljke raspolagao Jovo Maksimović, te da su sporazumi o založnom pravu na nepokretnostima između Jove Maksimovića i apelanta zaključeni suprotno odredbi člana 265 Porodičnog zakona. Nadalje, Vrhovni sud je jasno istakao da je sadržina ove norme prinudnog karaktera čiju primjenu stranke (u vrijeme važenja ranijeg zakona) nisu mogle isključiti, odnosno promijeniti, te je u skladu sa članom 103 ZOO utvrdio ništavost sporazuma o založnom pravu, koji su zaključeni protivno prinudnim propisima. U konkretnom slučaju u obrazloženju presude Vrhovnog suda Ustavni sud ne može naći proizvoljnosti ili bilo šta što ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava, ili „iskrivljenje“ činjenica. Osim toga, Ustavni sud podsjeća da je već ranije u svojoj praksi rješavao gotovo identično pravno pitanje (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 2000/09, dostupnu na www.ustavnisud.ba) u apelaciji u kojoj je apelant (Unicredit Bank d.d. Mostar) osporio odluke redovnih sudova, u postupku u kojem je takođe utvrđeno da je tužiteljka (u predmetu broj AP 2000/09) dokazala da založene nepokretnosti čine zajedničku bračnu imovinu u pogledu kojih ima ½ dijela, a da u postupku zasnivanja založnog prava (hipoteke), koji je sproveo njen suprug, kao založni dužnik, i apelant, kao založni povjerilac, tužiteljka nije učestvovala, te je Vrhovni sud, pozivanjem na član 265 stav 2 Porodičnog zakona FBiH, utvrdio da pravna radnja kojom je suprug tužiteljke bez njene saglasnosti izvršio opterećenje predmetnih nepokretnosti založnim pravom ne proizvodi pravno dejstvo. U predmetu broj AP 2000/09 Ustavni sud je zaključio da je u odnosu na član II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, kao i član 6 i član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju apelacija, prima facie, neosnovana.
29. Ustavni sud primjećuje da navodima predmetne apelacije stav i obrazloženje Vrhovnog suda u konkretnom predmetu, kao i ranije zauzet stav Ustavnog suda nisu dovedeni u pitanje. Apelantovo pozivanje na predmet Ustavnog suda Republike Hrvatske je irelevantno i nije obavezujeće za Ustavni sud, a osim toga, u navedenom predmetu, na koji se apelant poziva, utvrđen je drugačiji činjenični supstrat, jer iz odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske proizilazi da je u konkretnom predmetu tužiteljka (koja je, takođe, osporavala upis založnog prava na zajedničkoj imovini) znala od početka za raspolaganja svog supruga.
30. Stoga, Ustavni sud zaključuje da u obrazloženju osporene odluke nema ništa što bi upućivalo da je Vrhovni sud povrijedio apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
Ostali navodi
31. S obzirom na zaključak o povredi člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da su i navodi o povredi prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, koji su identični navodima o povredi prava na pravično suđenje, takođe, neosnovani.
VIII. Zaključak
32. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada je Vrhovni sud dao jasne i odlučne razloge za odlučenje uz primjenu relevantnog materijalnog i procesnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
33. Takođe, nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant navode o kršenju ovog prava svodi na navode o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
34. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
35. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman