Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2275/14 (A. P. i drugi)

Odluka donesena 14. 10. 2015.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Upravni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2275/14

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 10. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 14. oktobra 2015. godine, u predmetu broj AP-2275/14, rješavajući apelacije A. P. i drugih, na osnovu na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

A. P., protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 09 0 U 002629 13 UVP od 13. februara 2014.

godine;

N. M., protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 005709 10 U od 10. marta 2014. godine;

Mile Kudić, protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 014319 11 U od 4. juna 2014. godine;

zbog toga što su (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-2275/14 A. P. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Petrojka Sunarić advokatica iz Sarajeva, podnio je 19. maja 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 09 0 U 002629 13 UVP od 13. februara 2014. godine. U konkrentom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov zahtjev za obnovu ugovora o korištenju stana u Sarajevu, koji je zaključen između apelanta i Stambenog fonda Grada Sarajeva 1997. godine. Pored toga, navedenom odlukom je utvrđeno da apelantu prestaje pravo privremenog korištenja predmetnog stana i naloženo mu da u ostavljenom roku iseli iz stana. U postupku je utvrđeno da se apelant, u smislu odredaba člana 11. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima (u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene), smatra višestrukim korisnikom, tj. ima na raspolaganju drugi smještaj, budući da je članu njegovog porodičnog domaćinstva sa kojim je apelant živio 1991. godine dodijeljen na korištenje drugi stan, koji je on otkupio. Zbog navedenog, zaključeno je da u konkrentom slučaju nisu ispunjeni uslovi za obnovu ugovora o korištenju stana, a koji su propisani odredbama člana 18c. st. 2. i 3. Zakona o prestanku primjene.

2. AP-2493/14 N. M. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Sejad Šabić advokat iz Sarajeva, podnio je 30. maja 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 005709 10 U od 10. marta 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom poništeno je rješenje Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo iz 2009. godine doneseno po apelantovom zahtjevu za rekonstrukciju spisa (kojim je bilo utvrđeno da je apelant nosilac stanarskog prava na stanu u Sarajevu, te privremenom korisniku stana naloženo da iseli iz predmetnog stana) i upravna stvar riješena tako da je odbijen apelantov zahtjev za rekonstrukciju spisa povrata stana. U postupku je utvrđeno da su upravni organi, postupajući po apelantovom zahtjevu za povrat stana, donijeli rješenje kojim je apelantov zahtjev odbačen kao neblagovremen, ali da je apelant, nakon toga, podnio zahtjev za rekonstrukciju spisa, prilažući određenu dokumentaciju upućujući na to da je zahtjev za vraćanje stana u posjed podnio blagovremeno. Međutim, u predmetnom postupku, nakon provedenih brojnih dokaza (saslušanjem svjedoka, uvidom u nalaz i mišljenje vještaka grafologa, uvidom u priloženu dokumentaciju i sl.), utvrđeno je da apelant nije dokazao da u njegovom slučaju postoji zahtjev za vraćanje stana u posjed, za koji apelant tvrdi da ga je podnio 6. aprila 1999. godine, zbog čega je apelantov zahtjev za rekonstrukciju spisa neosnovan.

3. AP-3675/14 Mile Kudić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Emir Greda advokat iz Konjica, podnio je 8. augusta 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 014319 11 U od 4. juna 2014. godine. U konkrentom slučaju osporenom konačnom odlukom utvrđeno je da I.K. nosilac stanarskog prava na stanu u Sarajevu, a da apelantu, kao privremenom korisniku stana, prestaje pravo na korištenje predmetnog stana, te da je apelant dužan napustiti stan u roku od 15 dana, bez prava na alternativni smještaj po standardima utvrđenim Zakonom o prestanku primjene. U postupku je utvrđeno da je raniji nosilac stanarskog prava blagovremeno podnio zahtjev za vraćanje u posjed predmetnog stana. Također je utvrđeno da je apelant privremeni korisnik predmetnog stana, kao i da ima riješeno stambeno pitanje na drugi način, budući da je njegova supruga vlasnica stana u Prozoru, zbog čega je donesena odluka kao u izreci presude.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 2275/14. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2275/14 (A. P. i drugi) | Sudska praksa | Aktio