Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-87/14 (JP Elektroprivreda BiH D.D. Sarajevo, ZD „Rudnik Mrkog Uglja“ Kakanj, D.O.O. Kakanj i drugi)
Odluka donesena 14. 10. 2015.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-87/14
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 10. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 14. oktobra 2015. godine, u predmetu broj AP-87/14, rješavajući apelacije JP Elektroprivreda BiH D.D. Sarajevo, ZD „Rudnik Mrkog Uglja“ Kakanj, D.O.O. Kakanj i drugih, na osnovu na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
JP Elektroprivreda BiH D.D. Sarajevo, ZD „Rudnik Mrkog Uglja“ Kakanj, D.O.O. Kakanj, protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 36 0 RS 018619 13 RSŽ od 3. decembra 2013. godine;
JP Elektroprivreda BiH D.D. Sarajevo ZD „Rudnici Kreka“ D.O.O. Tuzla, protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 P 010849 12 GŽ od 10. aprila 2014. godine;
JP Elektroprivreda BiH D.D. Sarajevo ZD „Rudnici Kreka“ D.O.O. Tuzla, protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 P 002462 13 REV od 22. maja 2014. godine;
zbog toga što su (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-87/14 JP Elektroprivreda BiH D.D. Sarajevo, ZD „Rudnik Mrkog Uglja“ Kakanj, D.O.O. Kakanj (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 8. januara 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 36 0 RS 018619 13 RSŽ od 3. decembra 2013. godine. U konkrentom slučaju osporenom konačnom odlukom apelant je obavezan da tužitelju M.B. uplati razliku doprinosa za penzijsko-invalidsko osiguranje u iznosu od 4.221,49 KM, kao i da mu naknadi materijalnu štetu-razliku između penzije u iznosu od 2.458,90 KM. U postupku je utvrđeno da je tužitelj bio zaposlenik apelanta do aprila 2010. godine kada mu je prestao radni odnos zbog odlaska u penziju. Također je utvrđeno da apelant u spornom periodu nije uplaćivao tužitelju doprinose za penzijsko-invalidsko osiguranje, kao i da mu nije obračunavao i isplaćivao plaću u skladu sa kolektivnim ugovorom, zbog čega je tužitelju kasnije nastala šteta u vidu manje utvrđenog penzionog osnova i manje isplaćenih penzija.
2. AP-2355/14 JP Elektroprivreda BiH D.D. Sarajevo ZD „Rudnici Kreka“ d.o.o. Tuzla (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 22. maja 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 P 010849 12 GŽ od 10. aprila 2014. godine. U konkrentom slučaju osporenom konačnom odlukom apelant je obavezan da tužitelju V.Đ. naknadi nematerijalnu štetu zbog povrede na radu na ime pretrpjelog straha, fizičkih bolova i duševnih bolova zbog smanjenja životne aktivnosti. U postupku je utvrđeno da je tužitelj, kao zaposlenik D.O.O. „Rudar“ Tuzla, sa kojim apelant ima zaključen ugovor o međusobnim obavezama i odnosima u provođenju zaštite na radu, a prema kojem se D.O.O. „Rudar“ Tuzla, kao izvođač radova, obavezao da će u vrijeme trajanja ugovorenih radova angažirati svoje radnike. Također je utvrđeno da je do povrjeđivanja tužitelja došlo pri izvođenju radova u jamskim prostorijama apelanta, zbog čega je sud zaključio da je apelant, kao odgovorno lice koje se bavi opasnom djelatnošću, odgovoran za nastalu štetu tužitelju po principu pretpostavke uzročnosti, propisane članom 173. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Pored toga, sud je zaključio da apelant u konkretnom slučaju nije dokazao da njegova djelatnost nije uzrok nastale štete, odnosno da je šteta nastala isključivom radnjom tužitelja ili trećeg lica, a kako bi se eventualno mogao osloboditi odgovornosti za štetu, zbog čega je donesena odluka kao u izreci presude.
3. AP-2859/14 JP Elektroprivreda BiH D.D. Sarajevo ZD „Rudnici Kreka“ d.o.o. Tuzla (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 19. juna 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 P 002462 13 REV od 22. maja 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom odlukom apelant je obavezan da tužitelju E.M. naknadi nematerijalnu štetu na ime duševnih bolova zbog umanjenja opće životne aktivnosti i za pretrpjeli strah. U postupku je utvrđeno da je došlo do povrjeđivanja tužitelja prilikom penjanja uz stepenice koje vode do njegove kancelarije, u krugu apelanta, a koje su bile oštećene duži vremenski period. Sud je zaključio da, budući da se sporne stepenice smatraju opasnom stvari, za štetu od opasne stvari (po pravilima objektivne odgovornosti iz člana 154. stav 2. u vezi sa čl. 173. i 174. ZOO) odgovara apelant kao njen imalac, a koji je propustio da stepenice popravi i dovede ih u stanje za sigurno korištenje.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 87/14.
Apelacioni navodi U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
S obzirom na to da su u predmetnim apelacijama apelanti imaju status javnog preduzeća, Ustavni sud podsjeća da oni ne uživaju zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava na koja su se apelanti pozvali u pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman