Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-406/14 (Zaštitni Fond Federacije Bosne i Hercegovine)

Odluka donesena 14. 10. 2015.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-406/14

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 10. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 14. oktobra 2015. godine, u predmetu broj AP-406/14, rješavajući apelacije Zaštitni Fond Federacije Bosne i Hercegovine, na osnovu na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje je podnio:

Zaštitni Fond Federacije Bosne i Hercegovine, protiv presude Kantonalnog suda u Livnu broj 68 2 002792 12 GŽ od 6. decembra 2013. godine;

Zaštitni Fond Federacije Bosne i Hercegovine, protiv presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 46 0 P 033602 13 GŽ od 5.

februara 2014. godine;

Zaštitni Fond Federacije Bosne i Hercegovine, protiv presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 46 0 MAL 035406 13 GŽ od 19. marta 2014. godine;

Zaštitni Fond Federacije Bosne i Hercegovine, protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 086419 13 GŽ od 12.

augusta 2014. godine;

zbog toga što su (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-406/14 Zaštitni Fond Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Odvjetničko društvo "Palameta i Palameta" d.o.o. iz Mostara, podnio je 27. januara 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Livnu broj 68 2 002792 12 GŽ od 6. decembra 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelant je obavezan da tužiteljima M.B. i I.B. naknadi materijalnu koja je nastala na njihovom motornom vozilu usljed prometne nezgode, kao i nematerijalnu štetu na ime pretrpjelih fizičkih bolova i duševnih bolova zbog umanjenja opće životne aktivnosti. U postupku je utvrđeno da je do predmetne prometne nezgode u kojoj je nastala šteta za tužitelje došlo isključivom krivnjom vozača motornog vozila nije bilo osigurano od autoodgovornosti kod ovlaštene osiguravajuće kuće, zbog čega je sud naložio apelantu da tužiteljima naknadi štetu.

2. AP-1823/14 Apelant, kojeg zastupa Irsan Kukić advokat iz Travnika, podnio je 18. aprila 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 46 0 P 033602 13 GŽ od 5. februara 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelant je obavezan da tužitelju M.Š. naknadi materijalnu štetu nastalu na njegovom automobilu, kao i nematerijalnu štetu na ime duševnih bolova zbog umanjenja životne aktivnosti, pretrpjelih fizičkih bolova i pretrpjelog straha. U postupku je utvrđeno da je do predmetne prometne nezgode u kojoj je nastala šteta za tužitelja došlo isključivom krivnjom vozača motornog vozila koje nije bilo osigurano od autoodgovornosti kod ovlaštene osiguravajuće kuće, zbog čega je sud naložio apelantu da tužiteljima naknadi štetu.

3. AP-2464/14 Apelant, kojeg zastupa Irsan Kukić advokat iz Travnika, podnio je 29. maja 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 46 0 MAL 035406 13 GŽ od 19. marta 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tuženi Č.Z. isplati određeni novčani iznos-regresni dug koji je apelant isplatio oštećenom A.H. na ime naknade materijalne štete koju je pretrpio u prometnoj nezgodi. U postupku je utvrđeno da apelant nije dokazao da je tuženi isključivi krivac za predmetnu prometnu nezgodu u kojoj je nastala šteta, zbog čega je njegov tužbeni zahtjev neosnovan.

4. AP-4439/14 Apelant, kojeg zastupa Odvjetničko društvo "Palameta i Palameta" d.o.o. iz Mostara, podnio je 14. oktobra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 086419 13 GŽ od 12. augusta 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim su tražili da im apelant naknadi materijalnu i nematerijalnu štetu koju su pretrpjeli u saobraćajnoj nezgodi. Pored toga, odlučeno je da tužitelji apelantu naknade troškove parničnog postupka u ukupnom iznosu od 3.422,88 KM (umjesto traženog iznosa od 4.401,00 KM). U odnosu na odluku o troškovima postupka, koju apelant pobija predmetnom apelacijom, sud je zaključio da apelantu pripadaju troškovi postupka u smislu Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o advokaturi i Advokatske tarife, a koji čine sastav odgovora na tužbu, zastupanja na pripremnom ročištu, nastavak pripremnog ročišta i nastavak glavne rasprave, dok mu ne pripadaju troškovi postupka za utrošene sate i prevoz u smislu člana 26. Advokatske tarife. Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 406/14.

Apelacioni navodi U svim navedenim apelacijama apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odlukama koje je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

S obzirom na to da je u predmetnim apelacijama apelant nosilac javne vlasti Ustavni sud podsjeća da oni ne uživaju zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba). Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava na koja se apelant pozvao u pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-406/14 (Zaštitni Fond Federacije Bosne i… | Sudska praksa | Aktio