Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-4426/14 (M. D.)

Odluka donesena 16. 09. 2015.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4426/14

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

16. 09. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman i potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 16. septembra 2015. godine, u predmetu broj AP-4426/14, rješavajući zahtjev Marije Delić za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-Prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 94/14), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev Marije Delić za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. Marija Delić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Beča, Austrija, koju zastupa Darko Delić punomoćnik iz Zagreba, podnijela je, 13. oktobra 2014. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 042997 14 Rev od 12. augusta 2014. godine, presude Okružnog privrednog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 042997 13 Gž od 16. januara 2014. godine i presude Osnovnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 042997 12 P 2 od 15. februara 2013. godine. Apelantica je također 20. augusta 2015. godine, podnijela zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud obustavio uknjižbu prava vlasništva tuženog temeljem osporenih presuda, do donošenja odluke o apelaciji.

2. Stavom 1. presude Osnovnog suda broj 71 0 P 042997 12 P 2 od 15. februara 2013. godine odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da sud obaveže „Sinecoop“ d.o.o. iz Trna (u daljnjem tekstu: tuženi) da joj vrati u posjed zemljište označeno kao k.č. broj 382/2 ZK uložak broj 425 KO Trn (u daljnjem tekstu: predmetno zemljište) slobodno od lica, stvari i građevinskih objekata tako što će izgrađene objekte koje je izgradio, porušiti i sav materijal odvesti te parcelu vratiti u stanje kakvo je bilo prije izvođenja bilo kojih radova. Stavom 2 presude usvojen je protivtužbeni zahtjev tuženog te je utvrđeno je da je tuženi po osnovu građenja stekao pravo vlasništva na predmetnom zemljištu na kojem je do tada pravo vlasništva sa dijelom 1/1 imala apelantica te je određeno da se izvrši uknjižba prava vlasništva na predmetnom zemljištu na ime tuženog sa dijelom 1/1 uz istovremeno brisanje uknjiženih prava sa imena apelantice te je obavezan tuženi da apelantici na ime naknade za predmetno zemljište isplati iznos od 25.190,00 KM u roku od 30 dana od donošenja presude. U obrazloženju je navedeno da je apelantica podnijela tužbu navodeći da je vlasnica predmetnog zemljišta i da je tuženi na tom zemljištu izgradio objekat bez njene saglasnosti; da je gradio objekat kao nesavjestan graditelj i na nezakonit način kao i da se apelantica nije mogla da se protivi gradnji jer je odsutna iz BiH. Također je navedeno da je tuženi u odgovoru na tužbu naveo da je sporni objekat izgrađen na osnovu odobrenja i tehničke dokumentacije; da je savjestan graditelj, da je apelantica znala za gradnju i da joj se nije protivila sve do 2002. godine kada je podnijela predmetnu tužbu te je tuženi istakao protivtužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je na osnovu građenja stekao pravo vlasništva na predmetnom zemljištu te da ga sud obaveže da apelantici isplati iznos od 25.190,00 KM na ime vrijednosti zemljišta. S tim u vezi je navedeno da je u ovoj pravnoj stvari taj sud donio presudu 2. marta 2009. godine koja je odlukama Okružnog suda od 8. oktobra 2009. godine i 5. maja 2012. godine ukinuta i predmet vraćen na ponovno odlučivanje u dijelu tužbenog zahtjeva za predaju u posjed predmetnog zemljišta kao i u dijelu protivtužbenog zahtjeva tuženog u kojem je traženo da se utvrdi da je tuženi građenjem stekao pravo vlasništva na spornom zemljištu.

3. Osnovni sud je obrazložio da je, u vezi s naprijed navedenim proveo novi postupak te da je na osnovu dokaza preciziranih u presudi utvrdio da je apelantica vlasnica predmetnog zemljišta te da je predmetno zemljište u posjedu tuženog koji je na istom izgradio poslovni objekat-sportsko rekreacioni centar-koji se inače prostire na više parcela i jednim dijelom na predmetnom zemljištu u površini od 175m2 dok je na preostalom dijelu predmetnog zemljišta izgrađen parking za automobile i zelena površina. Utvrđeno je i da je vrijednost izgrađenog centra 8.363.132,00 KM a vrijednost predmetnog zemljišta 30.228,00 KM kao i da su svi objekti u sastavu sportsko rekreacionog centra u potpunosti izgrađeni a predmetno zemljište privedeno namjeni predviđenoj Regulacionim planom za to područje. S tim u vezi je navedeno da je članom 37. Zakona o osnovnim svojinsko pravnim odnosima (u daljnjem tekstu: Zakon) propisano da vlasnik tužbom može zahtijevati povrat stvari od posjednika i da u postupku mora dokazati da je vlasnik stvari i da je stvar u posjedu tuženog. Navedeno je i da je članom 24. istog zakona propisano da kada lice koje može biti i nositelj prava vlasništva izgradi građevinu na zemljištu na kojem drugi ima pravo vlasništva, stiče pravo vlasništva i na zemljištu na kojem je izgrađen objekat kao i na zemljištu koje je neophodno za redovnu upotrebu, ako nije znao niti je mogao znati da gradi na tuđem zemljištu a vlasnik se nije odmah protivio. Osnovni sud je nadalje obrazložio da je u postupku utvrđeno da je za navedeno područje gdje se nalazi sporni objekat donesen regulacioni plan kojim je određena namjena predmetnog zemljišta te da je prema tom regulacionom planu 2000. godine i počela izgradnja spornog objekta. Imajući u vidu navedeno Osnovni sud je utvrdio da je osnovan protivtužbeni zahtjev tuženog te je utvrdio da je tuženi stekao pravo vlasništva na predmetnom zemljištu po osnovu građenja i da je pri tom, zbog navedenog, bio savjestan graditelj te je obavezao tuženog da apelantici isplati iznos preciziran u izreci po osnovu naknade za predmetno zemljište. Analogno tome odbijen je tužbeni zahtjev apelantice jer ničim nije dokazala da je tuženi bio nesavjestan graditelj spornog objekta. Imajući u vidu navedeno Osnovni sud je donio presudu kao u dispozitivu.

4. Protiv navedene presude apelantica je podnijela žalbu Okružnom sudu koji je presudom broj 71 0 P 042997 13 Gž od 16. januara 2014. godine djelimično uvažio apelanticinu žalbu i osporenu presudu preinačio u dijelu u kojem je tuženi obavezan da joj na ime naknade za predmetno zemljište isplati iznos od 25.190,00 KM na način da je tuženi obavezan da apelantici isplati naknadu za predmetno zemljište u iznosu od 30.228,00 KM sa zakonskom kamatom počev od 3. februara 2009. godine do isplate. Presudom je žalba u preostalom dijelu odbijena i potvrđena prvostepena presuda. U obrazloženju je ponovljeno utvrđeno činjenično stanje i pravni stav prvostepenog suda te, između ostalog, istaknuto da je apelanticina žalba osnovana u dijelu koji se odnosi na visinu dosuđene naknade za predmetno zemljište. Navedeno je da je u postupku utvrđeno da je ranija vrijednost predmetnog zemljišta bila 25.190,00 KM te da je u međuvremenu porasla i na dan održavanja rasprave 3. februara 2009. godine iznosila 30.228,00 KM zbog čega je taj sud u ovom dijelu i preinačio prvostepenu presudu. Nadalje je obrazloženo da nije pravilan stav prvostepenog suda da je tuženi bio savjestan graditelj obzirom da je u postupku utvrđeno da je tuženi bio nesavjestan graditelj jer je u vrijeme kada je započeo gradnju spornog objekta znao da gradi na tuđem zemljištu i jer u to vrijeme nije imao odbrenje za građenje.

5. Međutim, Okružni sud je istakao da i pored toga žalba apelantice nije osnovana. Ovo stoga jer se, kako je obrazložio taj sud, apelantica nije protivila gradnji objekata sve do 2002. godine kada su isti završeni. Osim toga prema mišljenju tog suda, tužbeni zahtjev apelantice je neosnovan jer je utvrđeno da je vrijednost spornih objekata 8.363.132,00 KM a tržišna vrijednost zemljišta u vrijeme suđenja 30.228,00 KM što bi, prema mišljenju tog suda, bilo nesrazmjerno očekivati da tuženi poruši predmetni objekat koji ima znatno veću vrijednost od spornog zemljišta. Zbog navedenog je prema mišljenju tog suda, pravilan zaključak prvostepenog suda da je tužbeni zahtjev apelantice neosnovan a tužbeni zahtjev tuženog osnovan. Imajući u vidu navedeno Okružni sud je donio presudu kao u dispozitivu.

6. Protiv navedene presude apelantica je izjavila reviziju Vrhovnom sudu koji je presudom broj 71 0 P 042997 14 Rev od 12. augusta 2014. godine reviziju odbio kao neosnovanu. U obrazloženju je istaknuto činjenično stanje i pravni stavovi nižestepenih sudova te navedeno da je odluka drugostepenog suda pravilna. Navedeno je da je odredbama člana 25. st. 1, 2. i 5. Zakona propisano da ako je graditelj znao da gradi na tuđem zemljištu ili ako to nije znao a vlasnik se tome odmah usprotivio, vlasnik zemljišta može tražiti da mu pripadne pravo vlasništva na građevinskom objektu, ili da graditelj poruši građevinski objekat i vrati zemljište u prvobitno stanje ili da mu graditelj isplati prometnu cijenu zemljišta. Osim toga je navedeno da izuzetno od navedenih odredaba, sud može odlučiti da se izgrađeni građevinski objekat ne poruši ako rušenje tog objekta, obzirom na okolnosti slučaja a posebno na vrijednost objekata, imovinske prilike vlasnika zemljišta i graditelja kao i njihovo ponašanje, ne bi bilo društveno opravdano. S tim u vezi je navedeno da je nesporno pravilan zaključak drugostepenog suda da je tuženi bio nesavjestan graditelj ali da kod činjenice da je tržišna vrijednost objekata izgrađenih na predmetnom zemljištu a koji su sastavni dio Sportsko rekreativnog centra u Trnu iznosi 8.363.132,00 KM a tržišna vrijednost predmetnog zemljišta 30.228,00 KM, to je, prema mišljenju Vrhovnog suda, pravilan zaključak drugostepenog suda da je primjenom navedenih odredbi člana 25. Zakona trebalo odbiti apelanticin tužbeni zahtjev a usvojiti protivtužbeni zahtjev tuženog. Imajući u vidu navedeno Vrhovni sud je donio presudu kao u dispozitivu.

7. Apelantica smatra da su joj osporenim presudama prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelantica vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Navodi da je tuženi započeo gradnju 1997. ili 1998. godine i da ona za to nije znala jer je živjela u Švedskoj te da je po saznanju za gradnju podnijela zahtjev za povrat imovine CRPC-u. Navodi i da je odlukom CRPC naloženo da joj se predmetno zemljište vrati te da je donesena odluka kojom je rješenje o izvršenju obustavljeno jer je utvrđeno da izvršenje nije moguće izvesti budući da je predmetno zemljište privedeno namjeni. Apelantica smatra da je pogrešan stav sudova da joj ne pripada pravo na povrat zemljišta budući da nikada nije provedena njegova eksproprijacija te da bi pristala i na dogovor i prihvatila adekvatnu naknadu za predmetno zemljište budući da smatra da ona koja je vještačenjem određena predstavlja bahato podcijenjenu vrijednost predmetnog zemljišta čija je vrijednost 40 do 50 KM po m2.

8. U zahtjevu za donošenje privremene mjere, apelantica navodi da se tuženi pokušava uknjižiti po osnovu osporenih presuda za šta nije znala zbog lošeg zdravstvenog stanja i jer je već dugo van Banja Luke te zbog toga što „osoba koja je zadužena za prijem prispjele pošte ili nije taj posao odradila kako treba ili joj nisu dostavljene odluke tijela uopće“. Smatra da bi provedbom uknjižbe prava vlasništva postojala realna opasnost i bojazan da se predmetno zemljište i nekretnina otuđe tj. prodaju ili opterete čime bi se, prema mišljenju apelantice, provedba odluke Ustavnog suda koja bi bila u korist apelantice ili zakomplicirala ili možda postala neprovediva zbog čega traži da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom bi obustavi uknjižbu prava vlasništva tuženog do donošenja odluke po apelaciji.

9. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.

10. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

11. Član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

12. Ustavni sud, prije svega, napominje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju ustavnih prava apelanta tokom postupka koji je rezultirao osporenim odlukama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.

13. Ustavni sud je u brojnim odlukama ukazao da pravo na izvršenje pravosnažne sudske odluke predstavlja dio prava na "pristup sudu" što je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluke br. AP-288/03 od 17 decembra 2004. godine, AP-464/04 od 17. februara 2005. godine i AP-774/04 od 20. decembra 2005. godine). Stoga, zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se traži odlaganje izvršenja pravosnažne sudske odluke mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se napravi izuzetak od navedenog stava. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da apelantica svoj zahtjev za donošenje privremene mjere zasniva na navodima da provedbom uknjižbe prava vlasništva po osnovu osporenih presuda, postoji bojazan da će predmetno zemljište tj. nekretnina biti prodati ili opterećeni čime bi se, po mišljenju apelantice, provedba odluke Ustavnog suda u njenu korist zakomplicirala ili bi možda ta odluka postala neprovediva. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da istaknuti navodi apelantice na kojima zasniva predmetni zahtjev u okolnostima konkretnog slučaju ne predstavljaju argumente zbog kojih bi Ustavni sud donio privremenu mjeru kojom bi zabranio postupanje nadležnih organa po odluci koja je pravosnažna i izvršna odnosno da apelantica nije ponudila relevantne razloge i dokaze koji bi ukazivali da je donošenje privremene mjere u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka, kako to propisuje član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Stoga, Ustavni sud smatra da je zahtjev apelantice za donošenje privremene mjere neosnovan.

14. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

15. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Mirsad Ćeman

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-4426/14 (M. D.) | Sudska praksa | Aktio