Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-3513/15 (Z. T. iz Sarajeva)

Odluka donesena 16. 09. 2015.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3513/15

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

16. 09. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman i potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 16. septembra 2015. godine u predmetu broj AP-3513/15, rješavajući zahtjev Zijada Turkovića za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev Zijada Turtkovića za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. Zijad Turković iz Sarajeva (u daljnjem tekstu: apelant) koji se nalazi na izdržavanju kazne dugotrajnog zatvora u KPZ-u Zenica, kojeg zastupa Fahrija Karkin, advokat iz Sarajeva, podnio je 14. avgusta 2015. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 2 K 006087 14 KŽK od 16. aprila 2015. godine i 25. aprila 2014. godine i S1 2 K 006087 11 K od 28. novembra 2013. godine. Također, apelant je podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se „prekida izvršenje kazne zatvora apelantu po Presudi Suda BiH broj S1 2 K 006087 14 KŽK od 16. aprila 2015. godine, do donošenja konačne odluke Ustavnog suda po ovoj apelaciji.“ Protiv istih presuda, Ustavnom sudu je, 28. avgusta 2015. godine, i apelant lično podnio apelaciju.

2. Presudom Suda BiH broj S1 2 K 006087 11 K od 28. novembra 2013. godine apelant i još tri saoptužene osobe (u daljnjem tekstu: drugi saoptuženi) je proglašen krivim da je, radnjama pobliže opisanim u osuđujućem dijelu izreke presude, počinio krivično djelo organizirani kriminal iz člana 250. stav 3. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ BiH) u vezi sa krivičnim djelima neovlašteni promet opojnim drogama iz člana 195. stav 1. KZ BiH, razbojništvo iz člana 289. stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ FBiH), pokušaj ubistva iz člana 166. stav 2. tačka a) KZ FBiH, izazivanje opće opasnosti iz člana 323. stav 1. KZ FBiH, neovlašteni promet oružjem i vojnom opremom, te proizvodima vojne upotrebe iz člana 193. stav 1. KZ BiH, pripremanje krivičnog djela iz člana 339. KZ BiH, u vezi sa članom 166. stav 2 tačka a) KZ FBiH i ubistvo iz člana 166. stav 2. tačka a) KZ FBiH za koja djela mu je utvrđena kazna dugotrajnog zatvora u trajanju od 40 godina; krivično djelo iznuda iz člana 295. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZ FBiH za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od dvije godine, te produženo krivično djelo pranje novca iz člana 209. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZ BiH za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od tri godine. Sud BiH je, uz primjenu člana 53. stav 2. tačka a) KZ BiH, apelantu izrekao jedinstvenu kaznu dugotrajnog zatvora u trajanju od 40 godina, u koju se uračunava vrijeme koje je proveo u pritvoru, počev od 21. septembra 2010. godine pa nadalje. Na osnovu člana 188. stav 1. Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP BiH), apelant i ostali saoptuženi su obavezani da naknade troškove krivičnog postupka u odnosu na osuđujući dio presude, čija visina će se odrediti posebnim rješenjem. Istom presudom, a na osnovu člana 69. stav 1. tačka d), u vezi sa članom 74. st. 1. i 2. KZ BiH, prema apelantu su izrečene mjere sigurnosti oduzimanja predmeta i to: brojača novca i VF predajnika – ometača gsm signala, te pmv marke Mercedes ML i marke Audi 100 „blinda“, sa podacima pobliže opisanim u izreci presude, sa pratećom dokumentacijom i ključevima vozila. Nadalje, na osnovu člana 110. KZ BiH, od apelanta je oduzeta imovinska korist stečena krivičnim djelom, i to: pravo vlasništva na firmi „Bell Amy“ u Sarajevu, pravo vlasništva na apartmanu i na nekretnini - porodičnoj kući bliže opisanim u izreci presude kao i novčana sredstva u iznosu navedenom u izreci presude koja su položena na račun Š.J.. Konačno, Sud BiH je, na osnovu člana 198. stav 2. ZKP BiH, 12 poimenično navedenih osoba, sa izjavljenim imovinskopravnim zahtjevima, uputio na parnicu.

3. Istom presudom apelant je oslobođen od optužbe da je radnjama pobliže opisanim pod tačkama A., B., C. i D izreke presude, počinio krivična djela organizirani kriminal iz člana 250. stav 3. KZ BiH u vezi sa krivičnim djelom zločinačka organizacija iz člana 342. stav 3. KZ FBiH i u vezi sa krivičnim djelom iznude iz člana 295. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZ FBiH (u odnosu na tačku A); u vezi sa krivičnim djelom zločinačka organizacija iz člana 342. stav 3. KZ FBiH u vezi sa krivičnim djelom ubistvo iz člana 166. stav 2 tačka a) KZ FBiH i u vezi sa članom 28. KZ FBiH (pokušaj) (u odnosu na tačku B); u vezi sa krivičnim djelom zločinačka organizacija iz člana 342. stav 3. KZ FBiH u vezi sa krivičnim djelom ubistvo iz člana 166. stav 2 tačka a) KZ FBiH, u vezi sa članom 28. KZ FBiH (pokušaj) (u odnosu na tačku C); te radnjama opisanim u tački D. izreke presude u vezi sa krivičnim djelom organizirani kriminal iz člana 383 A stav 3 KZ RS, u vezi sa krivičnim djelom teško ubistvo iz člana 149. stav 1. tačka 1. KZ RS.

4. Sud BiH - vijeće Apelacionog odjeljenja (u daljnjem tekstu: Apelaciono vijeće) je rješavajući po žalbi Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) i žalbama apelantovog branioca te branilaca ostalih saoptuženih donijelo Presudu broj S1 2 K 006087 14 Kž 24 od 25. aprila 2014. godine, kojom je žalbu Tužilaštva odbilo a žalbu branilaca apelanta i drugih saoptuženih uvažio, te je uz primjenu člana 309. ZKP BiH BiH i u odnosu na optuženog M.Z., prvostepenu presudu od 28. novembra 2013. godine, u osuđujućem dijelu (tačka 1, 1-A, 2, 2-A, 3, 3-A, 4, 5, 6, 7 i 8) ukinulo i odredilo održavanje pretresa pred tim vijećem. U obrazloženju presude Apelaciono vijeće je, između ostalog, navelo da se, prema njegovom stavu, u žalbama apelanta i drugih saoptuženih osnovano ukazuje da je u prvostepenom postupku počinjeno nekoliko bitnih povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 297. stav 1. tač. d) i k) ZKP BIH. Naime, zaključeno je da je u prvostepenom postupku došlo do kršenja prava na odbranu i prava na pravično suđenje garantirano odredbom člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i povrede postupka propisanu odredbama člana 297. stav 1. tačka k) ZKP BiH, zbog čega se prvostepena presuda, u odnosu na apelanta i druge saoptužene ukida, te se u tom dijelu određuje održavanje pretresa pred vijećem Apelacionog odjeljenja. Ukazano je da će se u ponovnom postupku otkloniti navedeni propusti, po potrebi izvesti već izvedeni dokazi u smislu člana

317. ZKP BiH, te uz ocjenu i ostalih žalbenih navoda, eventualno izvesti i novi dokazi.

5. Apelaciono vijeće je, nakon održanog pretresa, donijelo Presudu broj S1 2 K 006087 14 Kž 24 od 16. aprila 2015. godine. Tom presudom, apelant je proglašen krivim što je, radnjama opisanim u izreci presude, sam ili skupa sa drugim saoptuženim (kako je navedeno u pojedinim tačkama izreke) počinio: 1. krivično djelo organizirani kriminal iz člana 250. stav 3. KZ BiH u vezi sa krivičnim djelima: neovlašteni promet opojnim drogama iz člana 195. stav 1. KZ BiH, razbojništvo iz člana 289. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZ FBiH, pokušaj ubistva iz člana 166. stav 2. tačka a) KZ FBiH, izazivanje opće opasnosti iz člana 323. stav 1. KZ FBiH, neovlašteni promet oružjem i vojnom opremom, te proizvodima vojne upotrebe iz člana 193. stav 1. KZ BiH, pripremanje krivičnog djela iz člana 339. KZ BiH, u vezi sa članom 166. stav 2 tačka a) KZ FBiH, ubistvo iz člana 166. stav 2. tačka

a) KZ FBiH i ubistvo iz člana 166. stav 2. tačka a) KZ FBiH za koja djela mu je utvrđena kazna dugotrajnog zatvora u trajanju od 40 godina; 2. krivično djelo iznuda iz člana 295. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZ FBiH za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od dvije godine, te 3. produženo krivično djelo pranje novca iz člana 209. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZ BiH za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od tri godine, pa mu je konačno, uz primjenu člana 53. stav 2. tačka a) KZ BiH izrečena jedinstvena kazna dugotrajnog zatvora u trajanju od 40 godina, u koju se uračunava vrijeme koje je proveo u pritvoru, počev od 21. septembra 2010. godine pa nadalje.

6. Istom presudom, a na osnovu člana 69. stav 1. tačka d), u vezi sa članom 74. st. 1. i 2. KZ BiH, prema apelantu su izrečene mjere sigurnosti oduzimanja predmeta i to: brojača novca i VF predajnika

– ometača gsm signala, vozila marke Mercedes ML i Audi 100 „blinda“, sa podacima pobliže opisanim u izreci presude, sa pratećom dokumentacijom i ključevima vozila. Nadalje, na osnovu člana 110. u vezi sa članom 111. KZ BiH, od apelanta je oduzeta imovinska korist stečena krivičnim djelom, i to: novčanih iznosa pobliže navedenih u izreci presude koji su stečeni prenosom - ustupanjem udjela u privrednom društvu za proizvodnju, trgovinu, export-import, promet, konsignaciju i usluge „Bel Ami Company“ d.o.o. Sarajevo kao i koji potiče od izvršenja krivičnog djela iz tačke 1 izreke presude, a kojim iznosom je apelant kupio ½ vlasništva na nekretnini-porodičnoj kući sa podacima pobliže opisanim u izreci, na način da se apelant obavezuje da te novčane iznose uplati na račun budžeta Bosne i Hercegovine, u roku od šest mjeseci od dana pravosnažnosti ove presude; apartman u Travniku, sa podacima pobliže opisnim u izreci, te iznos od 47.766,56 KM, koja sredstva su položena na transakcijski račun otvoren kod Unicredit banke d.d. Mostar na ime Š.J. Konačno, Sud BiH je, na osnovu člana 198. stav 2. ZKP BiH, 12 poimenično navedena lica, sa izjavljenim imovinsko-pravnim zahtjevima, uputio na parnicu.

7. Apelant u obje apelacije navodi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1., 2. i 3. Evropske konvencije. U veoma obimnim apelacijama, između ostalog, ističe da se povrede odnose na procesna prava apelanta jer je postupak koji je protiv njega vođen „bio očigledno nepravičan“. Ističe da Sud BiH nije istinito i potpuno utvrdio činjenice koje su važne za donošenje zakonite odluke i nije vodio zakonit postupak, da nije sa jednakom pažnjom ispitivao i utvrđivao činjenice koje terete apelanta i one koje mu idu u korist što je dovelo do onemogućavanja prava na odbranu apelanta. Nadalje, ukazuje da je sud bio nepropisno sastavljen i da su se određene sudije morale izuzeti kao i da je tužilac, koji je također postupao u predmetu, morao biti izuzet. Nadalje navodi da je povrijeđeno njegovo pravo da prisustvuje glavnom pretresu i aktivno u njemu učestvuje, da je više puta isključivan sa suđenja koje je potom nastavljeno u njegovoj odsutnosti. Ukazuje na izmjenu činjeničnog supstrata te mijenjanje objektivnog i subjektivnog identiteta optužnice te pravne kvalifikacije na njegovu štetu. Smatra da su se u postupku koristili nezakoniti dokazi ili su ti dokazi nezakonito izuzeti i kao takvi uvršteni u dokaznu građu a na njima se oslanjaju sve tri presude Posebno ukazuje na povredu prava na jednakost u postupku, a naročito da je povrijeđeno njegovo pravo da sasluša ključnog svjedoka I.K. zbog kojeg je i prvostepena presuda ukinuta ali da saslušanje nije provedeno ni u ponovnom postupku. Navodi da mu je povrijeđeno pravo na odbranu, između ostalog, i zbog ograničavanja vremena za pripremu odbrane. Ističe da je u toku predmetnog postupka povrijeđeno i njegovo pravo na presumciju nevinosti zbog “zlonamjerne medijske kampanje“ protiv njega jer je, kako navodi u dnevnim novinama Avaz u periodu kada je trajao postupak protiv njega, objavljeno 2.560 članka u kojim je „konstantno netačno izvještavano o predmetnom suđenju“ što je imalo utjecaja na stvaranje dojam u javnosti i kod suda o njegovoj krivici. Ističe da je vlasnik tih novina bio „F.R., koji je jedno vrijeme bio čak i ministar sigurnosti BiH, to jest, visoki državni dužnosnik.“

8. Konačno, apelant navodi da bi „njegovim nastavljanjem izdržavanja kazne zatvora prije konačne odluke po ovoj apelaciji nastavljeno kršenje njegovih ljudskih prava sa nesagledivim posljedicama što bi dovelo i do nastanka štete koja se ne bi mogla nadoknaditi niti na koji drugi način spriječiti“ pa predlaže da se na osnovu odredbe člana 77. Pravila Ustavnog suda donese privremena mjera „kojom se prekida izvršenje kazne zatvora apelantu po presudi Suda BiH broj SI 2 K 00608714 KžK od 16. aprila 2015 godine, do donošenja konačne odluke Ustavnog suda po ovoj apelaciji.

9. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.

10. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

11. Član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

12. Razlozi kojima se rukovodi Ustavni sud prilikom usvajanja ili neusvajanja zahtjeva za donošenje privremene mjere mogu biti različiti od razloga kojima se Ustavni sud rukovodi prilikom odlučivanja o apelaciji. Razlozi i dokazi koje je apelant naveo u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava, ne mogu se analogno primijeniti prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Stoga, slijedi da apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.

13. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da apelant predlaže izdavanje privremene mjere, kojom bi se prekinulo njegovo izdržavanje kazne dugotrajnog zatvora u trajanju od 40 godina, koju izdržava u KPZ-Zenica jer je tim izdržavanjem, „nastavljeno kršenje njegovih ljudskih prava sa nesagledivim posljedicama što bi dovelo i do nastanka štete koja se ne bi mogla nadoknaditi niti na koji drugi način spriječiti“. Pri tome, Ustavni sud zapaža da apelant uopće ne konkretizuje u čemu bi se ogledala ta šteta. Iz navedenog proizilazi da apelant očigledno smatra da navodi o kršenju prava na pravično suđenje predstavljaju dovoljan osnov i razlog za donošenje privremene mjere. Međutim, Ustavni sud ukazuje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni druge razloge, a ne razloge koji se suštinski odnose na meritum apelacije, ne prejudicirajući pri tome ishod postupka o apelaciji. Stoga, imajući u vidu da apelant nije ponudio argumente i dokaze koji bi prima facie ukazali na neophodnost intervencije Ustavnog suda, Ustavni sud smatra da je apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovan budući da u okolnostima konkretnog slučaja, ništa ne ukazuje da bi donošenje privremene mjere bilo u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka shodno odredbama člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.

14. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

15. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Mirsad Ćeman

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-3513/15 (Z. T. iz Sarajeva) | Sudska praksa | Aktio