Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-3838/15 (B. P., S. P., M. P. i S. P. iz Kneževa)

Odluka donesena 16. 09. 2015.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3838/15

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

16. 09. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman i potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 16. septembra 2015. godine, u predmetu broj AP-3838/15, rješavajući zahtjev Bosiljke Pavlović i dr. za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćen tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev Bosiljke Pavlović, Slaviše Pavlovića, Mila Pavlovića i Svjetlane Pavlović za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. Bosiljaka Pavlović, Slaviša Pavlovića, Mile Pavlovića i Svjetlane Pavlović iz Kneževa (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Zoran Bubić, advokat iz Banjaluke, podnijeli su, 31. avgusta 2015. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presuda Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 044621 14 Rev od 30. aprila 2015. godine. Apelanti su također, podnijeli zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud zabranio pokretanje i vođenje izvršnog postupka po presudi Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 044621 14 Gž od 13. juna 2014. godine do okončanja postupak pred Ustavnim sudom.

2. Osnovni sud u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) presudom broj 71 0 P 044621 10 P 2 od 29. avgusta 2013. godine odbio je kao neosnovan tužbeni zahtjev P.M. i ZZ „15. maj“ Kneževo (u daljnjem tekstu: tužioci) da se utvrdi da je apsolutno ništav zaključak IO SO Kneževo označenog broja od 17. novembra 1995. godine, da je apsolutno ništav ugovor zaključen na osnovu rješenja SO Kneževo označenog broja od 22. marta 1996. godine zaključen između apelanta Mila Pavlovića i SIZ stanovanja Kneževo, te da je ništav ugovor o otkupu stana zaključen između opštine Kneževo i apelanta Mila i Svjetlane Pavlović od 4. oktobra 2002. godine, da se na osnovu ove presude izvrši brisanje apelanta Mila i Svjetlane Pavlović, kao vlasnika bliže označenog stana u Kneževu (u daljnjem tekstu: predmetni stan), te da se apelanti isele iz predmetnog stana i predaju ga tužiocu ZZ „15. maj“ u posjed. Kao neosnovan, odbijen je i protivtužbeni zahtjev apelanta Mila i Svjetlane Pavlović kojim su tražili da se utvrdi da imaju pravo da nastave koristiti predmetni stan na osnovu ugovora o korištenju stana, te da imaju pravo na otkup istog.

3. Osnovni sud je dopunskim rješenjem broj 71 0 P 044621 06 P od 28. oktobra 2013. godine odbio kao neosnovan zahtjev apelanta Mila i Svjetlane Pavlović, kao protivtužilaca, da se tužioci obavežu da im nadoknade troškove postupka. Tužioci su obavezani da apelantima Bosiljki i Slaviši Pavlović, u svojstvu tuženih, nadoknade troškove postupka u označenom novčanom iznosu.

4. Okružni sud je presudom broj 71 0 P 044621 14 Gž od 13. juna 2014. godine žalbu tužioca ZZ „15. maj“ uvažio, presudu prvostepenog sud preinačio tako da je utvrdio da je apsolutno ništav zaključak IO Kneževo od 17. novembra 1995. godine, ugovor o korištenju predmetnog stana koji su apelanti Mile i Svjetlana Pavlović zaključili sa SIZ Kneževo 22. marta 1996. godine, kao i ugovor o otkupu stana zaključen između apelanta i opštine Kneževo 4. oktobra 2002. godine, sa nalogom da se izvrši brisanje apelanta kao vlasnika stana, te da tužiocu ZZ „15 maj“ predaju predmetni stan u posjed. Žalba tužioca P.M. i žalba apelanta izjavljena protiv dopunskog rješenja Osnovnog suda od 28. oktobra 2013. godine su uvažene i ovo rješenje je ukinuto.

5. Okružni sud je rješenjem broj 71 0 P 044621 14 Gž od 13. oktobra 2014. godine kao neosnovane odbio prijedloge tužene opštine Kneževo i apelanta za donošenje dopunske odluke na presudu ovog suda od 13. juna 2014. godine. Iz obrazloženja rješenja proizilazi da su apelanti na zapsinik o raspravi 10. novembra 2010. godine postavili supsidijarno protivtužbeni zahtjev kao uslovan u smislu člana 55. stav 4. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), a kojim su tražili da, u slučaju da je apsolutno ništav ugovor o otkupu stana, sud utvrdi da apelanti imaju pravo da nastave koristiti predmetni stan, kao zakupci po osnovu ugovora o korištenju predmetnog stana zaključenog 1996. godine, te da po osnovu zakupa imaju pravo i na otkup predmetnog stana i zaključenje ponovnog ugovora o otkupu stana. Okružni sud je ovaj prijedlog ocijenio neosnivanim ukazujući da apelanti nisu izjavljivali žalbu na prvostepenu presudu čime su izgubili pravo da traže donošenje dopunske odluke, kao i da dopunskom presudom, kako predlažu apelanti, ne može biti odlučeno meritorno o pritivtužbenom zahtjevu jer je to, shodno članu 74. stav 4. ZPP, u nadležnosti prvostepenog suda.

6. Vrhovni sud je presudom broj 71 0 P 044621 14 Rev od 30. aprila 2015. godine reviziju apelanta djelimično usvojio, te drugostepenu presudu u dijelu u kom je odlučeno da se dopunsko rješenje Osnovnog suda od 13. juna 2014. godine ukida bez vraćana na ponovni postupak i kojim je odbijen zahtjev za naknadu troškova postupka na ime sastava žalbe ukinuo i u tom dijelu predmet vratio na ponovno odlučivanje. U preostalom djelu u kojim je prvostepena presuda preinačena i usvojen tužbeni zahtjev tužioca ZZ „15. maj“ revizija apaleanta je odbijena. Najzad, revizija apelanata je usvojena u odnosu na rješenje Okružnog suda od 13. oktobra 2014. godine i u tom djelu je predmet vraćen na ponovno odlučivanje.

7. U obrazloženju presude Vrhovni sud je ukazao da, kod odlučnih činjenica koje su utvrdili nižestepeni sudovi: da je tužilac ZZ „15. maj“ investitor i davalac na korištenje predmetnog stana, da je predniku apelanta prestalo stanarsko pravo na predmetnom stanu na osnovu sporazuma, predajom predmetnog stana davaocu stana na korištenje 1996. godine, da je predniku apelanta, kao ranijem nosiocu stanarskog prava predmetnog stana, dodjeljen trosoban stan za sve članove porodičnog domaćinstva koji su s njim koristili predmetni stan, da je ovako dodijeljeni stan i otkupio, pravilnim je ocijenjen zaključak da je osnovan zahtjev tužioca ZZ „15 maj“. Na pravilnost drugostepene presude bez značaja je ocijenjena činjenica da je apelant Mile Pavlović ostao da živi u predmetnom stanu nakon iseljenja njegovog prednika-nosioca stanarskog prava, te da je opštinski organ prije iseljenja njegovog prednika iz predmetnog stana dao saglasnost za prenos stanarskog prava, a na osnovu čega je apelant Mile Pavlović zaključio ugovor o korištenju predmetnog stana, koji je kasnije i otkupio. U vezi s tim je ukazano da IO opštine Kneževo nije bio ovlašten da raspolaže sa predmetnim stanom, kao i da je uvidom u registar akata IO utvrđeno da, zaključak kojim je ovo tijelo dalo saglasnost za prenos stanarskog prava, u istom nije ni registrovan. Stoga je tužilac ZZ „15 maj“, kao davalac stana na korištenje iz člana 5. stav 1., a u vezi s čl. 21. i 6. Zakona o stambenim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), po ocijeni Vrhovnog suda, u relevantnom periodu bio jedini ovlašten da raspolaže sa predmetnim stanom, dodjeljuje ga na korištenje, daje saglasnost za prenos stanarskog prava i daje stan u otkup. Ukazujući na konkretne materijalne dokaze koji su u postupku provedeni, Vrhovni sud je pravilnim ocijenio i zaključak da je tužilac ZZ „15 maj“ jedini investotor i davalac na korištenje predmetnog stana, a da apelanti nisu dokazali tvrdnju da je većinski vlasnik stana opština Kneževo u procentu od 61% pa da je shodno tome mogla raspolagati predmetnim stanom.

8. Nosnovanim je ocijenjena i tvrdnja apelanata da drugostepeni sud nije poštovao rješenje donijeto u upravnom postupku kojim je utvrđeno da imaju trajno pravo korištenja predmetnog stana, kao i da je pravosnažnom presudom u upravnom sporu odbijena tužba tužioca ZZ „15 maj“. U vezi s tim je ukazano da iz navedenih odluka proizilazi da je tužilac ZZ „15 maj“ 2. novembra 2000. godine podnio zahtjev za iseljenje apelanta iz predmetnog stana, da je presudom utvrđeno da apelanti imaju pravo na korištenje predmetnog stana na temelju ugovora o korištenju stana. Međutim, u upravnom postupku i upravnom sporu se nije odlučivalo o pravnoj valjanosti ovog ugovora, a zbog čega ove odluke ne obavezuju parnični sud.

9. Neosnovanim je ocijenjena i tvrdnja da je apelant Mile imao pravo da koristi stan na temelju člana 22. stav 1. ZOSO. U vezi s tim je ukazano da se u konkretnom slučaju primjenjuje stav 2. navedenog člana, obzirom da je prednik apelanta, nakon što mu je prestalo stanarsko pravo na predmetnom stanu, stekao stanarsko pravo drugom stanu koji mu je dodijeljen i za članove porodičnog domaćinstva, sina S. i sina, apelanta Mila Pavlovića i snahu, pa apelantu Milu Pavloviću, shodno članu 22. stav 2. ZOSO ne pripada pravo da, nakon trajnog prestanka stanarskog prava ranijeg korisnika predmetnog stana, nastavi sa trajnim i nesmetanim korištenjem istog.

10. Neosnovanim je ocijenjena i tvrdnja da drugostepeni sud nije mogao cijeniti zakonitost zaključka IO opštine Kneževo. S tim u vezi je ukazano da se ne radi o aktu donesenom u vršenju javnih ovlaštenja, niti o rješavanju upravnih stvari, nego o rješavanju stambenog statusa apelanta Mila Pavlovića, pa da je redovni sud nadležan cijeni pravnu valjanost navedenog akta.

11. Neosnovanim je ocijenjena i tvrdnja da je tužiocu ZZ „15 maj“ nezakonito dozvoljeno da pristupi tužitelju P.M. U vezi s tim je ukazano da je ova radnja izvršena na pripremnom ročištu održanom 2010. godine, bez saglasnosti apelanta kao tuženih, a što je bilo regulisano relevantnom odredbom ZPP koja je važila u tom periodu. Tek je Zakonom o izmjenama i dopunama ZPP koje su stupile na snagu 27. jula 2013. godine, regulisano da to nije moguće bez saglasnosti tuženog nakon što se upustio u raspravljanje.

12. Apelanti tvrde su im osporenim presudama Vrhovnog i Okružnog suda povrijeđena prava iz člana II/3. e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i iz člana 6. stav 1. i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

13. U opširno obrazloženim navodima apelanti, u suštini, tvrde da su im pobrojana prava povrijeđena jer je činjenično stanje pogrešno utvrđeno i da je proizvoljno primijenjeno relevantno materijalno i procesno pravo.

14. Po njihovom mišljenju, a uz ukazivanje na materijalne dokaze provedene u postupku, pogrešno je utvrđena činjenica da je tužilac ZZ „15 maj“ nosilac prava raspolaganja na predmetnom stanu, kao i da je on, a ne opština Kneževo, većinski vlasnik predmetnog stana. U ovom dijelu apelanti također ukazuju da je potpuno zanemarena, po njihovom mišljenju, značajna činjenica, da je u povodu predmetnog stana vođen upravni postupak i da je rješenjem uprave nadležne za stambene poslove od 26. oktobra 2009. godine, utvrđeno da apelant Mile Pavlović ima pravo trajnog korištenja stana i da je neosnovan zahtjev za njegovo iseljenje, da je tužilac ZZ „15 maj“ protiv ovog rješenja bezuspješno vodio upravni spor, kao i da je sud u parnici iz koje je proistekla osporena presuda Vrhovnog suda, rješenjem prekinuo postupak zbog navedenog upravnog postupka u kom je kao prethodno pitanje trebalo riješiti, kako navode, da li apelant Mile Pavlović ima pravo nastaviti koristiti predmetni stan. U prilog ovih tvrdnji apelanti su ukazali i na relevantne odredbe ZOSO prema kojim davalac stana na korištenja može tražiti iseljenje iz stana člana porodičnog domaćinstva koji nema pravo na trajno korištenje stana samo u postupku pred nadležnim opštinskim organom uprave. Nadalje, apelanti tvrde i da je irelevantno da li je zaključak opštine Kneževo o prenosu stanarskog prava zakonit ili nezakonit kod odlučivanja o pravu člana porodičnog domaćinstva da nastavi sa korištenjem stana a shodno čl. 6., 22. i 28. ZOSO. Također, apelanti smatraju i da redovni sud nije nadležan da odlučuje o pravnoj valjanosti akata izvršene vlasti. Apealnti osporavaju i zaključak da je ugovor o otkupu stana ništav u smislu člana 103. ZOO iz razloga što je stanom raspolagala opština Kneževo umjesto tužioca ZZ „15 maj“ obzirom da u obrazloženju nigdje nije navodno kojim imperativnim propisom je, u smislu citiranog člana, opštini zabranjen prenos prava raspolaganja. Nadalje, apelanti tvrde da je nezakonit i dio presude kojim je naloženo brisanje apelanta kao vlasnika predmetnog stana obzirom da se i ne navodi organ koji bi to trebao da učini, kao i da je prvostepeni sud utvrdio, a što drugostepeni sud nije negirao, da u zemljišnim knjigama i nisu upisani kao vlasnici na predmetnom stanu. Apelanti tvrde i da je tužiocu ZZ „15“ maj nezakonito dopušteno da se priključi tužiocu P.M., ukazujući na novelirani član 362. ZPP koji je bio na snazi u vrijeme donošenja i prvostepene i drugostepene presude, kao i da je tužilac ZZ“15 maj“ prvobitno bio označen kao tuženi, a da o povlačenju tužbe u odnosu na njega sud nikad nije odlučio.

15. U zahtjevu za donošenje privremene mjere apelanti su istakli da je, po njihovom mišljenju, prema izloženom stanju, apelacija očigledno osnovna, da im prijeti izvršni postupak po presudama koje se apelacijom osporavaju, a što bi višečlanu porodicu ostavilo bez stana i bili bi istjerani na ulicu. Zbog toga su predložili donošenje privremene mjere kojom bi bilo zabranjeno pokretanje i vođene izvršnog postupka po osporenim presudama Okružnog i Vrhovnog suda do okončanja postupak pred Ustavnim sudom.

16. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.

17. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

18. Član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

19. Ustavni sud naglašava da donošenje privremene mjere ima smisla i opravdanje jedino u situaciji kada šteta, čiji je nastanak nedvosmisleno naznačen u apelaciji i priloženim dokazima, može biti spriječena ili ograničena uvođenjem privremenih mjera.

20. Također, Ustavni sud napominje da osnovanost apelacije ispituje odvojeno od osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Dakle, razlozi koje Ustavni sud uvažava pri usvajanju ili neusvajanju zahtjeva za donošenje privremene mjere su različiti od razloga koje Ustavni sud uvažava pri odlučivanju o apelaciji. Razlozi i dokazi koje je apelant naveo u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava ne mogu se analogno primijeniti pri odlučivanju o osnovanosti zahtjeva za donošenjeprivremene mjere. U tom pravcu Ustavni sud podsjeća da razlozi i dokazi koje su apelanti dužni dostaviti Ustavnom sudu u prilog zahtjevu za donošenje privremene mjere moraju biti takvi da prima facie ukažu na neophodnost primjene ovog mehanizma kao, u datom trenutku, jedinog raspoloživog mehanizma u domaćem pravnom sistemu koji može privremeno spriječiti određene neotklonjive štetne posljedice i koji je u interesu stranaka i postupka. Izvjesnost nastupanja posljedica i njihov obim apelanti su dužni argumentovati i potkrijepiti relevantnim dokazima i stoga je neprihvatljivo njihovo paušalno isticanje.

21. U konkretnom slučaju, apelanti svoj zahtjev za donošenje privremene mjere ničim posebno ne obrazlažu, ukazujući tek da je, po njihovom mišljenju, apelacija očigledno osnovana, te da im prijeti pokretanje izvršnog postupka u kom će biti iseljeni iz predemtnog stana na ulicu.

22. U vezi sa takvim navodima Ustavni sud podsjeća na već izneseni stav da su apelanti izvjesnost nastupanja posljedica i njihov obim dužni argumentovati i potkrijepiti dokazima. Dakle, imajući u vidu navedene principe u kontekstu zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud smatra da apelanti nisu ponudili takve razloge, niti dokaze koji bi Ustavnom sudu bili dovoljni za usvajanje zahtjeva i donošenje privremene mjere. Dakle, takvi navodi apelanta, bez drugih konkretnih dokaza koji bi ukazivali da je neophodno donijeti privremenu mjeru u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka, per se ne mogu predstavljati razlog za uvažavanje zahtjeva apelanata. Suprotno tumačenje vodilo bi zaključku da, u situaciji kada se apelanti pozovu na razloge kao u konkretnom slučaju, Ustavni sud uvijek mora udovoljiti takvom zahtjevu što je u suprotnosti i sa samim smislom i ciljem instituta privremene mjere na način kako je on regulisan Pravilima Ustavnog suda.

23. Stoga, budući da apelanti nisu ponudili Ustavnom sudu argumente i dokaze koji ukazuju da je donošenje privremene mjere u okolnostima konkretnog slučaja u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka, kako to zahtijeva član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud smatra da je zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovan.

24. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

25. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

26. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Mirsad Ćeman

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-3838/15 (B. P., S. P., M. P. i S. P… | Sudska praksa | Aktio