Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-3826/15 (M. P.)

Odluka donesena 16. 09. 2015.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3826/15

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

16. 09. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman i potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 16. septembra 2015. godine, u predmetu broj AP-3826/15, rješavajući zahtjev Milorada Pilića za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev Milorada Pilića za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. Milorad Pilić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupaju Zoran Bubić i Bojana Duka-Bubić, podnio je 31. jula 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 050415 15 Rev od 22. aprila 2015. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 050415 Gž 2 od 16. septembra 2014. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 050415 12 P 2 od 10. marta 2014. godine. Apelant je takođe, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud "obustavio izvršenje Presude Okružnog suda broj 71 0 P 050415 Gž 2 od 16. septembra 2014. godine i Presude Osnovnog suda broj 71 0 P 050415 12 P 2 od 10. marta 2014. godine", do donošenja odluke o apelaciji.

2. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 050415 12 P 2 od 10. marta 2014. godine naloženo je apelantu da iseli iz zajedničke prostorije u suterenu (podrumu) stambene zgrade u ulici Miloša Obilića br. 54-56 i tu prostoriju preda u posjed tužiocu Zajednici etažnih vlasnika zgrade u ulici Miloša Obilića br. 54-56 (u daljnjem tekstu: tužilac), slobodnu od lica i stvari, te da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka (stav I izreke presude). Odbijen je apelantov protivtužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tužilac da mu isplati iznos od 31.893,60 KM na ime povećane vrijednosti nepokretnosti koja se odnosi na izvršeno ulaganje, sa zakonskom zateznom kamatom (stav II izreke presude).

3. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv prvostepene presude, Okružni sud je donio Presudu broj 71 0 P 050415 Gž 2 od 16. septembra 2014. godine kojom je žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio.

4. Vrhovni sud, odlučujući o apelantovoj reviziji protiv drugostepene presude, donio je Presudu broj 71 0 P 050415 15 Rev od 22. aprila 2015. godine kojom je odbio apelantovu reviziju izjavljenu protiv drugostepene presude u dijelu u kojem je apelantova žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena u odbijajućem dijelu odluke o apelantovom protivtužbenom zahtjevu, dok je odbacio kao nedozvoljenu apelantovu reviziju izjavljenju protiv drugostepene presude u dijelu u kojem je apelantova žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena u usvajajućem dijelu odluke o tužiočevom tužbenom zahtjevu. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je drugostepeni sud, kod činjenice da je apelant izvršio pretvaranje zajedničkih prostorija u stan prije podnošenja zahtjeva od strane Ministarstva odbrane Republike Srpske za izdavanje urbanističke saglasnosti, pravilno zaključio da je apelant nesavjestan posjednik navedenih prostorija (član 39. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima). Takođe, Vrhovni sud je naveo da je drugostepeni sud pravilno zaključio da radovi koje je izvršio apelant nemaju karakter nužnih niti korisnih troškova, te da stoga nema osnova za dosuđivanje naknade tih troškova apelantu u smislu odredaba člana 39. st. 4. i 5. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da se u konkretnom slučaju radilo o dva odvojena zahtjeva (tužbenom i protivtužbenom zahtjevu), te da se dozvoljenost revizije mora ispitati u odnosu na svaki od postavljenih zahtjeva. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da vrijednost spora po tužiočevom tužbenom zahtjevu iznosi 10.100,00 KM, što ujedno predstavlja pobijani dio pravosnažne presude u odnosu na taj dio zahtjeva. S obzirom na to, Vrhovni sud je naveo da nije ispunjen uslov dozvoljenosti revizije propisan odredbama člana 237. stav 2. Zakona o parničnom postupku (prema kojima revizija nije dozvoljena kao vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude ne prelazi 30.000,00 KM), slijedom čega je odlučio kao u izreci presude.

5. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. U pogledu zahtjeva za donošenje privremene mjere, apelant navodi da je u konkretnom slučaju očigledno da je došlo do kršenja njegovog prava na izjavljivanje djelotvornog pravnog lijeka, te povrede prava na dom. Apelant navodi da se Vrhovni sud, u pogledu odluka nižestepenih sudova kojima je usvojen tužiočev tužbeni zahtjev, nije upuštao u meritum predmeta iz procesnih razloga, ali uz kršenja prava na djelotvoran pravni lijek. Takođe, apelant navodi da je očigledno da je njegov protivtužbeni zahtjev osnovan, ali da mora sačekati nekoliko godina do donošenja odluke Ustavnog suda, tako da bi izvršenjem nižestepenih presuda (predajom stana u posjed tužiocu) ostao bez doma i bez novca tj. prava na vraćanje uloženih sredstava, čime bi apelant u ogromnoj mjeri osiromašio, dok bi se tužilac obogatio npr. izdavanjem stana u zakup.

6. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

7. Ustavni sud, prije svega, napominje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju apelantovih ustavnih prava tokom postupka koji je rezultirao osporenim odlukama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.

8. Ustavni sud ukazuje da zahtjev za donošenje privremene mjere mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se usvoji predložena privremena mjera. Pri tome, Ustavni sud ponavlja da se zahtjev za donošenje privremene mjere ne može zasnivati na činjenicama koje se tiču merituma predmeta. U konkretnom slučaju, apelant traži od Ustavnog suda da odloži izvršenje pravosnažne presude Osnovnog suda (kojom je naloženo apelantu da iseli iz predmetne prostorije i tu prostoriju preda u posjed tužiocu) do donošenja odluke o apelaciji. Pri tome, Ustavni sud zapaža da apelant svoj zahtjev zasniva na tvrdnji da je Vrhovni sud, odbacujući njegovu reviziju kao nedozvoljenu u tom dijelu, prekršio njegovo pravo na djelotvoran pravni lijek. Naime, apelant smatra da je Vrhovni sud trebalo da odluči o osnovanosti njegove revizije u tom dijelu, a ne da odbaci reviziju iz formalnih razloga. Međutim, Ustavni sud ukazuje da o ovako postavljenom zahtjevu ne može odlučivati na način na koji to traži apelant, jer bi u suprotnom Ustavni sud prejudicirao ishod postupka o apelaciji. Naime, Ustavni sud ukazuje da je predmetna apelacija podnesena i protiv odluke Vrhovnog suda kojom je odbačena apelantova revizija kao nedozvoljena (u dijelu koji se odnosi na iseljenje i predaju u posjed predmetne prostorije), a koju odluku Ustavni sud tek treba da razmatra u redovnom postupku ispitivanja dopustivosti i merituma predmetne apelacije. Stoga, Ustavni sud smatra da je apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovan.

9. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

10. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Mirsad Ćeman

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-3826/15 (M. P.) | Sudska praksa | Aktio