Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-412/14 (S. H. i drugi)
Odluka donesena 14. 10. 2015.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
- Ništavost
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-412/14
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 10. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 14. oktobra 2015. godine, u predmetu broj AP-412/14, rješavajući apelacije S. H. i drugih, na osnovu na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
S. H., protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 46 0 P 013347 12 REV od 13. decembra 2013.
godine;
S. G., protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 P 026973 13 REV od 21. januara 2014. godine;
MKO „Micro-Credit Office“ Šipovo , protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 75 0 P 008886 12 REV od 11.
jula 2014. godine;
Velibor Milašinović, protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 71 0 P 035065 14 GŽ od 20. augusta 2014. godine;
zbog toga što su (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-412/14 S. H. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Bugojna, koju zastupa Mustafa Jusufbašić advokat iz Bugojna, podnijela je 27. januara 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 46 0 P 013347 12 REV od 13. decembra 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da je ništav ugovor o ortakluku zaključen sa tuženim M.G. 2001. godine, zbog zablude i nepostojanja osnova i zbog neispunjenja obaveza iz ugovora od strane tuženog, te da se naloži Registru vrijednosnih papira Federacije Bosne i Hercegovine da sa računa tuženog izvrši prijenos određenog broja dionica na apelantičino ime. U postupku je utvrđeno da su apelantica i tuženi zaključili sporni ugovor o ortakluku zbog postojanja zajedničkog interesa za upis javnih dionica certifikatima, a u cilju otkupa dijela preduzeća „Binas“ d.d. Bugojno, nakon čega je apelantica izvršila prijenos svojih ličnih certifikata sa jedinstvenog računa na jedinstveni račun tuženog, a tuženi od tih sredstava kupio dionice pomenutog dioničkog društva. S tim u vezi, utvrđeno je da je apelantica sporni ugovor potpisala bez bilo kakvih mana volje, da nije postojala zabluda kod apelantice u trenutku zaključenja ugovora, kao i da sami cilj spornog ugovora nije protivan ustavnom uređenju, prinudnim propisima niti moralu društva. Također je utvrđeno da je tuženi ispunio svoj dio ugovorne obaveze, tj. da je uložio u ortakluk svoja sredstva i da ih je ujedinio sa apelantičinim, nakon čega je otkupio dionice preduzeća „Binas“ d.d. Bugojno. Zbog navedenog, sud je zaključio da je apelantičin tužbeni zahtjev neosnovan.
2. AP-1831/14 S. G. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Tuzle, koju zastupa Emil Galušić advokat iz Tuzle, podnijela je 21. aprila 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 P 026973 13 REV od 21. januara 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da je ništav ugovor o kupoprodaji nekretnina-stana u Tuzli, koji je 2004. godine zaključen između tuženog M.G., kao kupca, i S.S. i S.S. kao prodavaca, kao i da se utvrdi da je apelantica u toku trajanja bračne zajednice sa tuženim M.G. stekla ½ vlasništva na pomenutom stanu. Istom presudom usvojen je protivtužbeni zahtjev tuženog-protivtužitelja i utvrđeno je da je apelantica na ime zajedničkog duga za kupovinu predmetnog stana u Tuzli nastalog za vrijeme trajanja bračne zajednice sa tuženim, dužna isplatiti tuženom iznos od 15.325,00 KM. U odnosu na poništenje ugovora o kupoprodaji, sud je istakao da je u ranijem postupku pravomoćno usvojen alternativno postavljeni tužbeni zahtjev za isplatu ½ kupoprodajne cijene stana koji je bio zajednička imovina apelantice i tuženog, zbog čega je iscrpljena mogućnost ponovnog odlučivanja o ovom tužbenom zahtjevu. U odnosu na protivtužbeni zahtjev, sud je zaključio da tuženi-protivtužitelj nakon faktičnog prestanka braka sa apelanticom samostalno vratio dio duga po ugovoru o zajmu za kupovinu predmetnog stana, koji predstavlja njihovu zajedničku imovinu, te da je, stoga, apelantica obavezna ½ vraćenog zajedničkog duga isplatiti tuženom-protivtužitelju.
3. AP-4235/14 MKO „Micro-Credit Office“ Šipovo (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Mile Marčić advokat iz Mrkonjić Grada, podnio je 18. septembra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 75 0 P 008886 12 REV od 11. jula 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se raskine ugovor o zajmu zaključen 1998. godine između „Armije spasa“ iz Šipova, kao zajmodavca, i tuženih P.M. i G.Z. kao zajmoprimaca, te da se tuženi obavežu da apelantu solidarno isplate na ime duga iznos od 22.313,00 KM. U postupku je utvrđeno da apelant nije pravni sljednik „Armije spasa“ iz Šipova, slijedom čega prava i obaveze iz ugovora o zajmu nisu univerzalnom sukcesijom prenesena na apelanta, nego na udruženje koje je osnivač apelanta, pri čemu su apelant i njegov osnivač različiti pravni subjekti između kojih ne postoji odnos pravnog sljedništva. Zbog navedenog, sud je zaključio da apelant u predmetnom sporu nema aktivnu legitimaciju.
4. AP-4996/14 Velibor Milašinović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banja Luke, kojeg zastupa Smiljana Moravac Babić advokatica iz Banja Luke, podnio je 26. novembra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 71 0 P 035065 14 GŽ od 20. augusta 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je pravno valjan predugovor o kupoprodaji nekretnina u Vujinovićima, koji je 2002. godine zaključen između apelanta, kao kupca, i M.A. i D.T, kao prodavaca, te da se naloži Republičkoj upravi za geodetske i imovinsko pravne poslove Republike Srpske da apelanta uknjiže u katastarskim i zemljišnim knjigama, kao vlasnika i korisnika spornih nekretnina sa sijelom 1/2. U postupku je utvrđeno da je predmet pomenutog predugovora o kupoprodaji bilo neizgrađeno građevinsko zemljište u društvenoj svojini na kome su tuženi imali samo pravo privremenog korištenja, zbog čega takvo zemljište nije moglo biti prometovano, jer bi to bilo protivno odredbi čl. 4. i 5. Zakona o građevinskom zemljištu Republike Srpske. Sud je zaključio da, budući da iz navedenog proizilazi da je predmetni ugovor zaključen protivno prinudnim propisima, takav ugovor je ništav, zbog čega je donesena odluka kao u izreci presude. Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 412/14. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman