Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1814/12 (M. H. i B. B.)
Odluka donesena 14. 10. 2015.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o obligacionim odnosima · čl. 126
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-1814/12
Apelacija
Odluka o meritumu
14. 10. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1814/12, rješavajući apelaciju Muhameda Hatića i Bahrije Beriš, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 14. oktobra 2015. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Muhameda Hatića i Bahrije Beriša podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 80 0 P 012968 11 Rev od 1. marta 2012. godine, Presude Okružnog suda u Bijeljini broj 80 0 P 012968 10 Gž od 23. novembra 2010. godine i Presude Osnovnog suda u Bijeljini broj 80 0 P 012968 03 P od 18. novembra 2009. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Muhamed Hatić i Bahrija Beriš (u daljnjem tekstu: prvoapelant i drugoapelantica ili apelanti), koje zastupa Advokatska kancelarija „Muhić i dr.“ d.o.o. za obavljanje advokatske djelatnosti Tuzla, podnijeli su 17. maja 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 80 0 P 012968 11 Rev od 1. marta 2012. godine, Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 80 0 P 012968 10 Gž od 23. novembra 2010. godine i Presude Osnovnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 80 0 P 012968 03 P od 18. novembra 2009. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. stav (1) Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda i Općine Bijeljina, koju zastupa Pravobranilaštvo Republike Srpske, sjedište zamjenika u Bijeljini, zatraženo je 6. marta 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni, Okružni i Osnovni sud su odgovorili na apelaciju 16, 19. i 21. januara 2015. godine, dok je Općina Bijeljina odgovor na apelaciju dostavila 19. januara 2015. godine. III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Prvoapelant je 30. juna 2003. godine podnio tužbu Osnovnom sudu protiv tuženih Općine Bijeljina, OJDP „Komunalac“ Bijeljina i AD „Bijeljina putevi“ Bijeljina, koja je kod tog suda registrirana pod brojem P-586/03. Prvoapelant je u tužbi naveo da je suvlasnik parcele sa dijelom 2500/9389, ukupne površine 9.389 m2 (u daljnjem tekstu: sporno zemljište), koja se nalazi u Velikoj Obarskoj, pobliže označeno kao u obrazloženju tužbenog zahtjeva, u koju su tuženi ušli u posjed 1993. godine bez pravnog osnova i počeli je koristiti kao šljunkaru na koji način su mu pričinili štetu, jer su mu uništili poljoprivredno zemljište i onemogućili ga da navedeno zemljište drži u posjedu. Prvoapelant je, dalje, naveo da su tuženi, prema njegovim saznanjima, šljunak koristili za nasipanje lokalnih puteva na području mjesne zajednice. Imajući u vidu navedeno, prvoapelant je predložio da taj sud obaveže tužene da mu izvrše povrat spornog zemljišta, da ga privedu svrsi poljoprivredne proizvodnje i osiguraju mu pristup zemljištu, ili ukoliko uspostavljanje ranijeg stanja nije moguće, predlaže da se tuženi obavežu da mu solidarno isplate naknadu u iznosu od 8.000,00 KM, da se te finansijske obaveze tuženi mogu osloboditi ukoliko mu u roku od 30 dana od dana pravosnažnosti ove presude osiguraju drugo odgovarajuće zemljište, površine od 2,5 dunuma, sličnog ili istog položaja i zemljišnog boniteta. Prvoapelant je, također, zatražio da taj sud obaveže tužene da mu solidarno naknade štetu u vidu izmakle koristi u visini od 3.687,00 KM, sve sa zakonskom zateznom kamatom.
6. Osnovni sud je tužbu prvoapelanta tuženim dostavio na odgovor 20. augusta 2003. godine, nakon čega je zakazao pet pripremnih ročišta (30. juna 2004. godine, 7. oktobra 2004. godine, 15. decembra 2004. godine, 22. marta 2005. godine, 31. marta 2005. godine) od kojih je održao samo jedno ročište (31. marta 2005. godine). U međuvremenu, 17. marta 2005. godine, drugoapelantica se pridružila tužbi prvoapelanta, također predlažući da sud obaveže tužene da joj izvrše povrat parcele, pobliže označene kao u tužbenom zahtjevu (u daljnjem tekstu: sporno zemljište), ukupne površine od 21.477 m2, da ga dovedu u prvobitno stanje i da ga privedu svrsi poljoprivredne proizvodnje, te da joj osiguraju pristupni put tom zemljištu, a ukoliko uspostavljanje ranijeg stanja nije moguće, da joj tuženi solidarno isplate novčanu naknadu u iznosu od 68.726,00 KM, sve sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, ili da joj osiguraju drugo odgovarajuće zemljište, površine 21.477 m2, sličnog ili istog položaja i zemljišnog boniteta. Apelanti su, također, predložili da se tuženi obavežu da prvoapelantu solidarno naknade štetu u vidu izmakle koristi u iznosu od 3.687,00 KM, a drugoapelantici u iznosu od 31.680 KM, sa zakonskom zateznom kamatom.
7. Osnovni sud je tuženim 20. aprila 2005. godine dostavio na odgovor tužbu apelanata, koji su odgovor sudu dostavili 26. aprila 2005. godine. Na pripremnom ročištu, održanom 1. juna 2005. godine, na prijedlog apelanata taj sud je naložio izvođenje dokaza vještačenjem, koje će obaviti vještak geodetske struke, na okolnost identifikacije spornog zemljišta, a vještak poljoprivredne struke na okolnost izgubljene dobiti apelanata za vrijeme eksploatacije spornog zemljišta. Ti vještaci su dužni sudu dostaviti nalaz do ročišta za glavnu raspravu zakazanog za 30. august 2005. godine, koje je ovaj sud odgodio za 26. oktobar 2005. godine, budući da su apelanti zatražili dodatni nalaz i mišljenje vještaka geodetske struke. Ročište zakazano za 15. decembar 2005. godine Osnovni sud je održao i zaključio da će odluku u konkretnoj pravnoj stvari donijeti 13. januara 2006. godine.
8. Presudom Osnovnog suda broj P.586/03 od 13. januara 2006. godine odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev podnesen protiv tuženih.
9. Osnovni sud je u obrazloženju presude naveo da su tuženi istakli prigovor zastare predmetnog potraživanja, u smislu člana 376. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), koji je taj sud usvojio kao osnovan. S tim u vezi je ukazao da je citiranom odredbom ZOO propisano da potraživanje naknade prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine od dana kada je oštećenik doznao za štetu ili za lice koje je štetu učinilo, a da iz izvedenih dokaza proizlazi da su apelanti za štetu saznali 1996. godine, jer je eksploatacija šljunka na spornom zemljištu vršena u periodu od 1996. godine do 1998. godine, a da je prvoapelant tužbu sudu podnio 30. juna 2003. godine a drugoapelantica 17. marta 2005. godine, dakle, po proteku rokova iz člana 376. ZOO, na temelju čega je taj sud odlučio kao u izreci presude.
10. Protiv Presude Osnovnog suda broj P-586/03 od 13. januara 2006. godine apelanti su 13. februara 2006. godine izjavili žalbu Okružnom sudu.
11. Okružni sud je Presudom broj 012-0-Gž-06-000 216 od 11. marta 2009. godine žalbu apelanata uvažio, presudu Osnovnog suda od 13. januara 2006. godine ukinuo i predmet vratio tom sudu na ponovno suđenje. Okružni sud je zaključio da prvostepeni sud nije dao odgovore o činjenicama bitnim za pravilnu primjenu materijalnog prava o kojem je dužan da vodi računa po službenoj dužnosti, a zatim da donese zaključak o dokazanosti ili nedokazanosti bitnih činjenica u skladu sa pravilima o teretu dokazivanja iz čl. 123. i 126. ZPP, zbog čega je taj sud, u skladu sa članom 227. stav 1. tačka 2, te u vezi sa članom 221. ZPP, žalbi apelanata udovoljio i osporenu presudu ukinuo.
12. Na ročištu održanom 11. juna 2009. godine apelanti su povukli tužbu podnesenu protiv tuženih AD „Bijeljina putevi“ Bijeljina i OJDP „Komunalac“ Bijeljina, te tužbeni zahtjev (istovjetan prvobitno postavljenom tužbenom zahtjevu) ostavili samo u odnosu na tuženu Općinu Bijeljina (u daljnjem tekstu: tužena).
13. Presudom Osnovnog suda broj 80 0 P 012968 03 P od 18. novembra 2009. godine odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanata.
14. Osnovni sud je na osnovu izvedenih dokaza zaključio da nema pouzdanih dokaza na temelju kojih bi se sa sigurnošću moglo zaključiti da je tužena vršila eksploataciju šljunka sa predmetnog spornog zemljišta u vlasništvu apelanata. S tim u vezi je ukazao da je nesporno da je Zakonom o poljoprivrednom zemljištu („Službeni glasnik RS“ broj 13/97) koji je tada bio na snazi utvrđena obaveza općine, odnosno da općina ima pravo nadzora u vezi sa iskorištavanjem poljoprivrednog zemljišta, kao i ovlaštenja i odgovornosti u vezi sa preduzimanjem mjera kojima se sprečava pretvaranje poljoprivrednog zemljišta u nepoljoprivredne svrhe. Međutim, pošto u konkretnom slučaju taj sud na temelju izvedenih dokaza, posebno ocjenjujući iskaze saslušanih svjedoka, nije mogao utvrditi da li je tužena i odgovorna za navedene radnje, da je zemljište apelanata koristila za šljunkaru, taj sud je primjenom čl. 123. i 126. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) odlučio kao u izreci presude.
15. Osnovni sud je dopunskom Presudom broj 80 0 P 012968 03 P od 30. novembra 2009. godine obavezao apelante da tuženoj nadoknade troškove parničnog postupka u iznosu od 6.300,00 KM. U obrazloženju presude je navedeno da, pošto presudom tog suda od 18. novembra 2009. godine nije odlučio o zahtjevu tužene za naknadu troškova postupka iako je tužena na glavnoj raspravi od 20. oktobra 2009. godine podnijela takav zahtjev, a 25. novembra 2009. godine i prijedlog za dopunu spomenute presude, te pošto je prijedlog podnesen blagovremeno, Osnovni sud je primjenom čl. 192, 193. i 194. ZPP odlučio kao u izreci presude.
16. Okružni sud je Presudom broj 80 0 P 012968 10 Gž od 23. novembra 2010. godine žalbe apelanata odbio i prvostepenu presudu potvrdio.
17. Okružni sud je u obrazloženju presude istakao da se žalbom apelanata, u biti, pobija presuda prvostepenog suda zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava. Uvidom u spise predmeta prvostepenog suda Okružni sud je zaključio da su žalbe apelanata neosnovane. Naime, taj sud je zaključio da apelanti nisu dokazali da je tužena vršila eksploataciju šljunka sa spornog zemljišta, tj. da nisu dokazali da je tužena propustila učiniti neke radnje koje je bila dužna činiti prema zakonu a da je to u vezi sa štetom koju su apelanti pretrpjeli, te da je uopće organizirala eksploataciju šljunka sa spornog zemljišta, pa stoga nije odgovorna zbog pretvaranja predmetnog poljoprivrednog zemljišta apelanata u nepoljoprivredno - šljunkaru. Osim toga je zaključio da je prvostepeni sud na potpuno pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno i procesno pravo, te da nije počinio nikakve povrede postupka zbog kojih bi pobijana odluka bila nepravilna i nezakonita. Okružni sud je odbio žalbene navode apelanata i njihovo pozivanje na odredbe člana 1. stav 2. Zakona o rudarstvu („Službeni glasnik RS“ br. 10/95, 10/98 i 63/02), kojom je propisano da skupština općine, na osnovu prethodno pribavljene saglasnosti nadležnog ministarstva, odlukom utvrđuje prostor na kome se može vršiti eksploatacija pijeska i šljunka. Međutim, kako je Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o rudarstvu („Službeni glasnik RS“ broj 63/02) stupio na pravnu snagu 19. oktobra 2002. godine, to se ista odredba zakona, po ocjeni tog suda, ne može retroaktivno primjenjivati, jer je izmjena navedene odredbe člana 1. stupila na pravnu snagu 2002. godine, a eksploatacija šljunka sa spornog zemljišta apelanata nije vršena nakon stupanja na snagu ovog zakona. Osim toga, pošto apelanti tokom trajanja postupka nisu dokazali da je u konkretnom slučaju Skupština općine Bijeljina utvrdila da se na spornom zemljištu koje je vlasništvo apelanata vrši eksploatacija šljunka, a tvrdnje apelanata da je tužena morala znati da se eksploatacija vrši na zemljištu koje nije predviđeno za šljunkaru, po ocjeni tog suda, samo su pretpostavka, jer apelanti nisu dokazali da je tužena propustila nadzor nad načinom korištenja poljoprivrednog zemljišta, odnosno apelanti u konkretnom slučaju nisu dokazali da bi to bio osnov za utvrđivanje odgovornosti tužene za štetu pričinjenu apelantima, tj. da se odgovornost tužene za predmetnu štetu apelantima ne može zasnivati na pretpostavci „da je samo općina Bijeljina mogla biti nalogodavac da se tako velika površina zemljišta u privatnom vlasništvu eksploatira za potrebe nasipanja lokalnih puteva i buduće željezničke trase“, kao i činjenica da se pored predmetnog spornog zemljišta u vlasništvu apelanata nalazi druga šljunkara sama po sebi ne znači da je eksploataciju spornog zemljišta apelanata u smislu vađenja šljunka vršila tužena. Prema tome, Okružni sud je primjenom člana 226. ZPP odlučio kao u izreci presude.
18. Presudom Vrhovnog suda broj 80 0 P 012968 11 Rev od 1. marta 2012. godine revizija apelanata je odbijena kao neosnovana.
19. Iz obrazloženja presude Vrhovnog suda slijedi da je taj sud na temelju spisa predmeta utvrdio da je nesporno da je na predmetnom zemljištu apelanata, usljed eksploatacije šljunka, došlo do njegovog oštećenja, da su iskopana udubljenja, te oštećen pristupni put, zbog čega su apelanti zatražili otklanjanje štete u vidu uspostavljanja prijašnjeg stanja ili naturalne restitucije, naknade u novcu, odnosno uspostavljanje onog stanja koje bi postojalo u oštećenikovoj imovini da nije bilo štetnog događaja. Vrhovni sud je ukazao da je, prema odredbi člana 185. Zakon o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), propisano da je odgovorno lice dužno uspostaviti stanje koje je bilo prije nego što je šteta nastala (stav 1), a ukoliko uspostavljanje ranijeg stanja štetu ne uklanja potpuno, odgovorno lice je dužno za ostatak štete dati naknadu u novcu (stav 2). Dakle, Vrhovni sud je ukazao da nije sporno da je apelantima nanesena šteta, ali, prema ocjeni tog suda, da bi se utvrdila odgovornost za pričinjenu štetu, potrebno je ne samo da je neko lice pretrpi već da se ostvare i druge pretpostavke, i to: štetna radnja, protivpravnost štetne radnje, uzročna veza između štetne radnje i štete i postojanje subjektivne ili objektivne odgovornosti. Prema tome, Vrhovni sud je ocjenom izvedenih dokaza zaključio da su nižestepeni sudovi pravilno zaključili da nije pouzdano dokazano da je radnjama radnika ili organa tužene apelantima nanesena šteta, pa je, saglasno pravilu o teretu dokazivanja, zaključio da u konkretnom slučaju nema mjesta za primjenu odredaba čl. 170. i 172. ZOO i utvrđenju odgovornosti tužene za nastalu štetu zbog čega je ove revizione navode apelanata odbio kao neosnovane. Vrhovni sud je, također, odbio kao neosnovane revizione navode apelanata da im je zauzeta velika površina zemljišta, što nije moglo ostati neprijećeno od lokalne uprave i nadležnih organa tužene, zbog čega smatraju da se tužena, u najmanju ruku, nije koristila svojim pravom nadzora, odnosno nije poduzela zakonske mjere da bi spriječila nastanak štete, uslijed čega smatraju da se na ovim razlozima može utemeljiti odgovornost tužene, jer smatra da je u konkretnoj situaciji nesporno ostalo neutvrđeno čijom radnjom je šteta nastala. Iz izloženog proizlazi da pobijana presuda nema nedostataka na koje ukazuju apelanti, niti onih na koje sud pazi po službenoj dužnosti, zbog čega je Vrhovni sud primjenom člana 448. ZPP odlučio kao u izreci presude.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
20. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U apelaciji apelanti, u suštini, iznose hronologiju postupanja sudova, kao i neslaganje sa stavovima tih sudova, smatraju da su, odlučujući o njihovom tužbenom zahtjevu, proizvoljno primijenili materijalno pravo, odredbu člana 123. ZPP i čl. 170. i 172. ZOO, zbog čega smatraju da im je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ovo zbog toga što su, kako navode, tokom trajanja postupka dokazali da je tužena vršila eksploataciju šljunka na spornom zemljištu. Apelanti, dalje, tvrde da je nesporno da su vlasnici spornog zemljišta na kojem je u periodu od 1996. godine do 1998. godine vršena eksploatacija šljunka, koju je tužena koristila za izgradnju puta Bijeljina – Brčko – Miloševac, za izgradnju zaobilaznice oko Bijeljine, kao i za nasipanje lokalnih puteva, zbog čega tvrde da je ona znala za postojanje šljunkare, te ukoliko nije koristila šljunak za svoje potrebe, odnosno potrebe lokalne zajednice, smatraju da je bila dužna da naredi eksploatatoru da zemljšte vrati u prvobitno stanje. Apelanti, također, navode da im je povrijeđeno pravo na pravično suđenje u razumnom roku, jer je predmetni spor pokrenut 2003. godine, koji je do donošenja revizijske odluke trajao neprimjereno dugo, tj. za prvoapelanta osam godina i devet mjeseci, a za drugoapelanticu sedam godina, zbog čega apelanti potražuju naknadu nematerijalne štete, i to prvoapelant u iznosu od 10.000,00 KM, a drugoapelantica u iznosu od 8.000,00 KM.
b) Odgovor na apelaciju
21. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da odlukom tog suda nije došlo do povrede prava apelanata na koja se pozivaju u apelaciji, pa predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
22. Okružni sud navode apelanata smatra neosnovanim i ističe da taj sud u svemu ostaje kod razloga iz datih u osporenoj presudi, pa, također, predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
23. Pravobranilaštvo u odgovoru na apelaciju ističe da su sudovi pravilno zaključili da se na temelju izvedenih dokaza ne može izvesti zaključak da je sa zemljišta apelanata za potrebe tužene vršena eksploatacija šljunka. Dakle, smatra da je na apelantima bio teret dokazivanja, i to da im je pričinjena šteta, te ko je odgovoran za nju. Stoga, smatra paušalnim navode apelanata da je eksploatacija šljunka vršena za potrebe općine, koje apelanti nisu dokazali tokom trajanja postupka, zbog čega predlaže da se apelacija apelanata odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
24. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07 i 49/09) u relevantnom dijelu glasi:
Član 10.
Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 123.
Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev. Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
Član 126.
Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu o postojanju ove činjenice, zaključiće primjenom pravila o teretu dokazivanja.
25. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85 i 57/89 „ Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 39/03 i 74/04) u relevantnom dijelu glasi:
Odgovornost preduzeća Član 170.
(1) Za štetu koju zaposleni u radu ili u vezi sa radom prouzrokuje trećem licu odgovara preduzeće u kome je zaposleni radio u trenutku prouzrokovanja štete, osim ako dokaže da je zaposleni u datim okolnostima postupao onako kako je trebalo.
(2) Oštećenik ima pravo zahtijevati naknadu štete i neposredno od radnika ako je štetu prouzrokovao namjerno.
(3) Odredbom stava 1. ovog člana ne dira se u pravila o odgovornosti za štetu koja potiče od opasne stvari ili opasne delatnosti.
Odgovornost pravnog lica za štetu koju prouzrokuje njegov organ Član 172.
(1) Pravno lice odgovara za štetu koju njegov organ prouzrokuje trećem licu u vršenju ili u vezi sa vršenjem svojih funkcija.
(2) Ako za određeni slučaj nije što drugo u zakonu određeno, pravno lice ima pravo na naknadu od lica koje je štetu skrivilo namerno ili krajnjom nepažnjom.
(3) To pravo zastarijeva u roku od šest meseci od dana isplaćene naknade štete.
VI. Dopustivost
26. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
27. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
28. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 80 0 P 012968 11 Rev od 1. marta 2012. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 19. marta 2012. godine, a apelacija je podnesena 17. maja 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
29. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
30. Apelanti smatraju da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
31. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
32. Apelanti smatraju da su redovni sudovi pri donošenju svojih odluka proizvoljno primijenili odredbe člana 123. ZPP, kao i odredbe čl. 170. i 172. ZOO, što je kao posljedicu imalo kršenje njihovog prava na pravično suđenje.
33. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopćeno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
34. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su sudovi na sve tri instance Presudom Osnovnog suda od 18. novembra 2009. godine, potvrđenom Presudom Okružnog suda od 23. novembra 2010. godine i Presudom Vrhovnog suda od 1. marta 2012. godine, odbili kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se tužena obaveže da sporno zemljište dovede u prvobitno stanje i privede svrsi poljoprivrednog zemljišta, da im osigura pristupni put zemljištu, te da im naknadi štetu na ime izmakle koristi, dok su eventualnim tužbenim zahtjevom tražili da im za zaposjednuto sporno zemljište tužena isplati naknadu u visini pobliže označenom izrekom navedenih presuda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da su redovni sudovi u obrazloženjima svojih odluka dali detaljne, jasne i potpune razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Naime, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi jasno ukazali da je u toku postupka na temelju brojnih izvedenih dokaza utvrđeno da nije sporno da je u konkretnom slučaju vršena eksploatacija šljunka sa spornog zemljišta i da je navedenim radnjama apelantima pričinjena šteta, ali da, u smislu čl. 170. i 172. ZOO, nije dokazana odgovornost tužene za pričinjenu im štetu, odnosno da apelanti, u smislu odredbe člana 123. ZPP, nisu dokazali da im je tužena tu štetu prouzrokovala, tj. da apelanti nisu dokazali čijim radnjama im je pričinjena šteta na spornom zemljištu, budući da nije utvrđeno da je tužena dala dozvolu za eksploataciju šljunka sa spornog zemljišta, a što joj je bila i zakonska obaveza, zbog čega nije postojala obaveza tužene da apelanatima isplati štetu na ime izmakle koristi. Dovodeći u vezu navedene odredbe ZPP i ZOO sa odlučenjem redovnih sudova, te obrazloženjem koje su dali u vezi s tim, Ustavni sud, suprotno navodima apelanata, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u pogledu primjene navedenih odredaba zakona na predmetnu situaciju. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali zadovoljavajuće, jasne i potpune razloge za svoje odlučenje, te da su na taj način ispoštovali garancije prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u ovom dijelu neosnovani.
35. Apelanti smatraju da im je, zbog dužine trajanja predmetnog postupka, povrijeđeno pravo na "suđenje u razumnom roku" iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Dakle, pošto je prvoapelant tužbu Osnovnom sudu podnio 30. juna 2003. godine, a drugoapelantica 17. marta 2005. godine, a postupak je okončan presudom Vrhovnog suda od 1. marta 2012. godine, relevantan period koji Ustavni sud treba uzeti pri ocjeni dužine predmetnog postupka u odnosu na prvoapelanta je osam godina i devet mjeseci, a u odnosu na drugoapelanticu sedam godina.
36. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da se radi o tužbenom zahtjevu apelanata radi naknade štete. S obzirom na činjenična i pravna pitanja koja su sudovi u predmetnom slučaju trebali riješiti izvođenjem brojnih materijalnih dokaza, vještačenjem vještaka geodetske i poljoprivredne struke, uvidom u dokumentaciju nadležnog organa tužene, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radi o složenom sudskom postupku.
37. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). Također, Evropski sud je ukazao da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi, Evropski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, Serija A broj 228-B, stav 18, i Novović protiv Crne Gore, predstavka broj 13210/05, presuda od 23. oktobra 2012. godine, stav 51).
38. Ustavni sud zapaža da je prvo prvoapelant podnio tužbu Osnovnom sudu 30. juna 2003. godine protiv tuženih AD „Bijeljina putevi“ Bijeljina, OJDP „Komunalac“ Bijeljina, te Općine Bijeljina, kojem tužbenom zahtjevu se pridružila drugoapelantica 17. marta 2005. godine, da bi na ročištu održanom 11. juna 2009. godine apelanti povukli tužbu podnesenu protiv tuženih AD „Bijeljina putevi“ Bijeljina i OJDP „Komunalac“ Bijeljina, te tužbeni zahtjev ostavili samo u odnosu na tuženu Općinu Bijeljina.
39. Dalje, ocjenjujući ovaj postupak sa aspekta dužine njegovog trajanja, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud, odlučujući o tužbi apelanata, svoju prvu presudu donio 13. januara 2006. godine, dakle nakon dvije godine i šest mjeseci od podnošenja tužbe prvoapelanta, a po tužbenom zahtjevu drugoapelantice nakon devet mjeseci i 26 dana. Prema mišljenju Ustavnog suda, vrijeme u kom je Osnovni sud donio osporenu presudu je u okviru razumnog roka iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Međutim, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud (presudom od 11. marta 2009. godine) presudu Osnovnog suda ukinuo zbog procesnih razloga, jer je prvostepeni sud propustio da da odgovore o činjenicama bitnim za pravilnu primjenu materijalnog prava, te da, zatim, donese zaključak o dokazanosti ili nedokazanosti bitnih činjenica u skladu sa odredbom čl. 123. i 126. ZPP. Upravo navedena okolnost jasno ukazuje da odgovornost za ovaj procesni propust snosi Osnovni sud. Ipak, navedeni propust nije dovoljan da se a priori zaključi da je došlo do povrede prava na pravično suđenje u odnosu na razuman rok. Ustavni sud, dalje, zapaža da je Osnovni sud, postupajući u ponovnom postupku (18. novembra 2009. godine) na temelju brojnih izvedenih dokaza donio presudu kojom je zahtjev apelanata odbio kao neosnovan, zaključivši da apelanti nisu dokazali da je tužena vršila eksploataciju šljunka na spornom zemljištu, niti to proizlazi iz izvedenih dokaza u smislu da je tužena nekome izdala dozvolu za eksploataciju. Iz navedenog proizlazi da je Osnovni sud novu presudu donio u roku od šest mjeseci (11. marta 2009. godine je ukinuta prvostepena presuda, a nova presuda je donesena 18. novembra 2009. godine). Ustavni sud, dalje, zapaža da je Okružni sud po žalbi apelanata odlučio u roku od jedne godine (23. novembra 2010. godine), a Vrhovni sud (1. marta 2012. godine) po reviziji apelanata izjavljenoj protiv presude Okružnog suda u roku od jedne godine i tri mjeseca.
40. U okolnostima konkretnog slučaja Ustavni sud, također, smatra da su dužini trajanja predmetnog postupka doprinijeli i sami apelanti u smislu relevantnih odredaba ZPP zbog toga što je prvobitno tužbeni zahtjev postavio prvoapelant (7. jula 2003. godine), kojem se pridružila drugoapelantica protekom jedne godine i osam mjeseci, nakon što je Osnovni sud tužbu prvoapelanta već bio dostavio na odgovor tuženim i zakazao pripremna ročišta.
41. Stoga, Ustavni sud zaključuje da dužina predmetnog postupka, koji je na tri sudske instance u odnosu na prvoapelanta trajao osam godina i devet mjeseci, a u odnosu na drugoapelanticu sedam godina, kojoj su djelimično, ali ne i u odlučujućoj mjeri, doprinijeli i sami apelanti, također uz uvažavanje činjenica konkretnog slučaja koje se tiču složenosti postupku u kontekstu više tužbenih zahtjeva, provođenja velikog broja dokaza, da se radilo o složenom sudskom postupku, zadovoljava zahtjev „razumnog roka" iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da, stoga, ne postoji kršenje prava apelanata na suđenje „u razumnom roku" kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
42. U pogledu zahtjeva apelanata za naknadu nematerijalne štete, Ustavni sud ukazuje da, u smislu člana 74. stav 1. Pravila Ustavnog suda, može u odluci kojom usvaja apelaciju odrediti naknadu nematerijalne štete, koja se, u smislu stava 2. navedenog člana, određuje na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda. Međutim, kako je u konkretnom slučaju utvrđeno da nije bilo kršenja prava apelanata na "suđenje u razumnom roku" u predmetnom postupku, Ustavni sud ukazuje da samim tim apelantima ne pripada pravo na isplatu te naknade.
Pravo na imovinu
43. Apelanti navode da im je prekršeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da apelanti kršenje navedenog prava vezuju za kršenje prava na pravično suđenje, odnosno obrazloženje presude i primjenu materijalnog prava. S obzirom na navedeno, kao i na elaboraciju iz prethodnih tačaka u kojima je utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno obrazlagati navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII. Zaključak
44. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer su redovni sudovi detaljno i jasno obrazložili svoje odluke u pogledu primjene relevantnih odredaba ZPP-a i ZOO na predmetnu situaciju, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
45. Dalje, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer dužina trajanja postupka pred redovnim sudovima u odnosu na prvoapelanta, koji je trajao osam godina i devet mjeseci, a u odnosu na drugoapelanticu sedam godina, te kojoj su djelimično, ali ne i u odlučujućoj mjeri, doprinijeli i sami apelanti, uz uvažavanje činjenica konkretnog slučaja koje se tiču složenosti postupka u kontekstu više tužbenih zahtjeva, izvođenja velikog broja dokaza, te da se radilo o složenom sudskom postupku, zadovoljava zahtjev „razumnog roka" iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
46. Također, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, jer apelanti kršenje tog prava vezuju za pogrešnu primjenu relevantnih odredaba ZPP-a, a Ustavni sud je već zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
47. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
48. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman