Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3031/12 (M. T.)
Odluka donesena 14. 10. 2015.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Suvlasništvo
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Građanski postupak
- Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima
- Građevinsko zemljište
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o građevinskom zemljištu Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Odluka kojom se donosi zakon o građevinskom zemljištu Federacije Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-3031/12
Apelacija
Odluka o meritumu
14. 10. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3031/12, rješavajući apelaciju Muhameda Talundžića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b. i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 14. oktobra 2015. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Muhameda Talundžića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 22 0 P 014426 11 Rev od 12. juna 2012. godine, Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 01 0 P 002644 77 Gž od 7.
januara 2011. godine i Presude Općinskog suda u Sanskom Mostu broj P-315/05 od 7. novembra 2006. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Muhamed Talundžić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sanskog Mosta podnio je 9. augusta 2012. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 22 0 P 014426 11 Rev od 12. juna 2012. godine, Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 01 0 P 002644 77 Gž od 7. januara 2011. godine i Presude Općinskog suda u Sanskom Mostu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-315/05 od 7. novembra 2006. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i Baise Šabić (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 31. oktobra 2014. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 6. novembra 2014. godine, Kantonalni sud 10. novembra 2014. godine i Općinski sud 13. novembra 2011. godine. Tužena nije dostavila odgovor na apelaciju.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Apelant je pred Općinskim sudom pokrenuo parnični postupak protiv tužene radi utvrđenja prava suvlasništva. U tužbi je naveo da mu je rješenjem SO Sanski Most od 29. oktobra 1964. godine dodijeljeno na korištenje nacionalizirano neizgrađeno građevinsko zemljište na k.č. 689 K.O. Sanski Most (u daljnjem tekstu: predmetna parcela), koje je 12. decembra 1967. godine izmijenjeno na način da mu je dodijeljena 1/3 iste parcele radi izgradnje porodičnog objekta. Od tada je u posjedu navedene parcele na kojoj je izgradio porodični stambeni objekat koji je tokom rata devastiran, a budući da se karakter nacionaliziranog zemljišta izmijenio donošenjem Zakona o građevinskom zemljištu koji je stupio na snagu 16. maja 2003. godine (u daljnjem tekstu: ZGZ) i da je prema tom zakonu stekao pravo vlasništva na zemljištu pod zgradom i onom koje služi za redovnu upotrebu zgrade, predložio je da se donese odluka kojom će se utvrditi da mu pripada pravo suvlasništva na navedenoj parceli sa dijelom 1/3 ili alternativno da se utvrdi granica parcele koja mu je data na korištenje.
6. Općinski sud je odlučujući o apelantovom zahtjevu i protivtužbenom zahtjevu tužene donio Presudu broj P-315/05 od 7. novembra 2006. godine, potvrđena presudama Kantonalnog suda i Vrhovnog suda, kojom se oglasio nenadležnim za postupanje po apelantovom zahtjevu za utvrđenje da mu pripada pravo suvlasništva sa dijelom 1/3 na predmetnoj parceli, a preostale 2/3 dijela da pripadne tuženoj i da mu na istoj parceli pripada jače pravo na posjed u površini od 80 m koje tužena drži u posjedu bez pravnog osnova, te da joj se naloži da apelantu preda u posjed navedeni dio parcele. U navedenom dijelu apelantova tužba je odbačena zbog nenadležnosti i ukinute su sve radnje koje su provedene u postupku. Istom presudom je odbijen protivtužbeni zahtjev tužene kojim je tražila utvrđenje fizičke diobe predmetne parcele između pravnih prednika parničnih stranaka.
7. U toku postupka provedeni su dokazi i izvršen uvid, između ostalog, u obimnu pismenu dokumentaciju, te je proveden dokaz vještačenjem po vještaku geodetske struke. Imajući u vidu prigovor tužene o nenadležnosti suda za rješavanje konkretne pravne stvari, o kojem sud pazi u toku cijelog postupka po službenoj dužnosti, Općinski sud je ocijenio da za rješavanje spornog odnosa između apelanta i tužene nije nadležan sud već organ uprave, shodno odredbama čl. 39. i 96. ZGZ-a. S tim u vezi Općinski sud je, polazeći od apelantovog opredijeljenog zahtjeva, naveo da prema odredbi člana 96. st. 1. i 2. ZGZ-a po sili zakona prestaje državno vlasništvo na građevinskom zemljištu koje nije privedeno namjeni u skladu s prostornim (regulacionim) planom, a u državno (društveno) vlasništvo je prešlo na osnovu odluke općine. Prestanak državnog vlasništva na građevinskom zemljištu utvrđuje se rješenjem općinskog organa uprave nadležnog za imovinsko-pravne odnose. Iz navedene odredbe proizlazi da organ uprave donosi rješenje u smislu člana 96. stav 2. ZGZ-a nakon provedenog postupka i saslušanja stranaka. Prema odredbi člana 39. ZGZ-a, kako je dalje obrazloženo, stupanjem na snagu istog zakona vlasnik zgrade stiče pravo vlasništva na zemljištu pod zgradom i na onoj površini zemljišta koje je regulacionim planom utvrđeno da služi za redovnu upotrebu zgrade. Ako regulacionim planom ili planom parcelacije nije utvrđena površina zemljišta koje je potrebno za redovnu upotrebu zgrade, tu površinu utvrđuje rješenjem općinski organ uprave nadležan za imovinsko-pravne poslove uz pribavljeno mišljenje općinskog organa uprave nadležnog za urbanizam. U smislu navedenih odredaba, kako je zaključio Općinski sud, samo organ uprave ima ovlaštenje donijeti rješenje kojim se utvrđuje prestanak državnog vlasništva na gradskom građevinskom zemljištu i uspostavljanje privatnog vlasništva.
8. Imajući u vidu da je apelant postavio zahtjev za utvrđenje prava suvlasništva na parceli koja predstavlja gradsko građevinsko zemljište, a da je organ uprave isključivo nadležan da odlučuje o takvom zahtjevu, Općinski sud je zaključio da je apsolutno nenadležan da odlučuje o takvom apelantovom zahtjevu. U odnosu na drugi, alternativno postavljeni zahtjev kojim je apelant zatražio da se utvrdi njegovo jače pravo na posjed na osnovu sačinjenog plana parcelacije iz 1991. i 1998. godine, kojim je kako je tvrdio utvrđena površina parcele koja služi za redovnu upotrebu, proveden je dokaz vještačenjem po vještaku geodetske struke. Na osnovu nalaza i mišljenja vještaka, kao i njegovog iskaza, sud je utvrdio da u konkretnom slučaju ne postoji zvaničan dokument na osnovu kojeg bi se moglo utvrditi da je 1991. i 1998. godine sačinjen plan parcelacije za parcelu koja je predmet spora, zbog čega je izveden zaključak da takav plan ne postoji i da se smatra da nije ni donesen. Iz istih razloga, sud nije mogao prihvatiti da je nadležni organ uprave utvrdio oblik i površinu apelantove parcele, te je s tim u vezi ocijenjeno da je samo organ uprave ovlašten utvrditi granice između građevinskih parcela koje su apelant i prednik tužene dobili na korištenje na osnovu rješenja SO Sanski Most 1972. godine, odnosno utvrditi površinu parcele potrebnu za redovnu upotrebu apelantovog objekta u smislu člana 39. ZGZ-a. Na osnovu odredbe člana 16. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) Općinski sud je apelantovu tužbu odbacio zbog nenadležnosti da o njegovom zahtjevu odlučuje.
9. Kantonalni sud je Presudom broj 01 0 P 002644 07 Gž od 7. januara 2011. godine apelantovu žalbu, izjavljenu protiv prvostepene presude, odbio kao neosnovanu. Nakon što je prvostepenu presudu ispitao u granicama žalbenih navoda i po službenoj dužnosti, Kantonalni sud je prije svega istakao nespornu činjenicu da je predmet tužbenog zahtjeva gradsko građevinsko zemljište, a da je apelantova tužba usmjerena na utvrđenje prava suvlasništva na gradskom građevinskom zemljištu u državnom vlasništvu koje je parničnim strankama radi građenja dodijelila Općina Sanski Most. Zatim su navedene odredbe čl. 2. i 4. ZGZ-a kojima je određeno da se gradskim građevinskim zemljištem smatra i izgrađeno i neizgrađeno zemljište u gradovima i naseljima gradskog karaktera koje je urbanističkim planovima namijenjeno za izgradnju objekata i da može biti u državnom i privatnom vlasništvu. Odredba člana 39. ZGZ-a odnosi se, kako je naglašeno, na sva izgrađena građevinska zemljišta gdje, prema ovoj odredbi, organ uprave donosi rješenje kojim utvrđuje prestanak državnog vlasništva i trajno pravo korištenja na gradskom građevinskom zemljištu pod zgradom i koje služi za redovnu upotrebu, uz istovremeno uspostavljanje privatnog vlasništva na tom zemljištu u korist vlasnika zgrade. Dalje, površina zemljišta koje je potrebno za redovnu upotrebu zgrade utvrđuje se regulacionim planom ili planom parcelacije, a ako to nije učinjeno odredba člana 39. stav 2. ZGZ-a daje ovlaštenje nadležnom organu da tu površinu utvrdi svojim rješenjem nakon prethodno pribavljenog mišljenja općinskog organa uprave nadležnog za urbanizam. Upravo u smislu navedene zakonske odredbe, sud na osnovu odredbe člana 16. ZPP-a nije nadležan odlučivati o pravu vlasništva na gradskom građevinskom zemljištu u državnom vlasništvu jer se radi o zemljištu posebnog pravnog režima reguliranog ZGZ-om.
10. Vrhovni sud je Presudom broj 22 0 P 014426 11 Rev od 12. juna 2012. godine apelantovu reviziju izjavljenu protiv drugostepene presude odbio. Vrhovni sud je ocijenio da su nižestepeni sudovi, imajući u vidu odredbe člana 39. ZGZ-a, izveli pravno osnovan zaključak da rješavanje o apelantovom tužbenom zahtjevu ne spada u sudsku nadležnost (član 16. ZPP-a) jer se radi o zemljištu posebnog pravnog režima, a nadležnost općinskog organa uprave je, prema odredbi člana 39. stav 2. ZGZ-a, izričito propisana.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
11. Apelant smatra da su mu osporenim presudama prekršena sljedeća prava: pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo da ne bude diskriminiran iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, te prava iz čl. 6. i 7. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. Kršenje navedenih prava apelant obrazlaže proizvoljnom primjenom materijalnog prava. S tim u vezi, ukazao je da se 1991. i 1998. godine obraćao nadležnim upravnim organima sa zahtjevom da se izvrši parcelacija i odredi oblik i veličina njegove građevinske parcele i da je taj akt sačinjen i izdat, a zatim poništen i predmet vraćen na ponovni postupak. Međutim, po njegovom zahtjevu za uređenje međe, nadležni općinski organi su se oglasili nenadležnim za postupanje, zbog čega je podnio tužbu u konkretnoj pravnoj stvari i zatražio utvrđenje prava suvlasništva, odnosno utvrđenje jasne granice parcele koju koristi. Međutim, redovni sudovi su, odlučujući o predmetnom zahtjevu, također donijeli odluke kojima nisu prihvatili nadležnost za postupanje, pa smatra da su mu takvim odlukama redovnih sudova, kao i organa uprave o nenadležnosti, uskraćena prava na koja je apelacijom ukazao.
b) Odgovor na apelaciju
12. Vrhovni sud je naveo da ostaje kod razloga datih u obrazloženju presude i suprotno apelantovom stavu, smatra da pri donošenju presude nisu uskraćena apelantova prava na koja je ukazano, niti je primjena prava u konkretnom slučaju bila proizvoljna.
13. Kantonalni sud je predložio da se o apelaciji odluči na osnovu stanja u spisu.
14. Općinski sud je u odgovoru na apelaciju istakao da u cijelosti pobija navode iz apelacije budući da je postupak proveden u skladu s odredbama ZPP-a i ZGZ-a kao materijalnog propisa. Tokom postupka nisu povrijeđena apelantova prava, nije bilo povrede procesnog zakona niti materijalnih propisa, pa je predloženo da se apelacija odbije kao neosnovana.
V. Relevantni propisi
15. U Zakonu o građevinskom zemljištu („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 25/03 i 67/05), koji je stupio na snagu 16. maja 2003. godine, relevantne odredbe glase: Član 39.
Vlasnik zgrade ili posebnog dijela zgrade stupanjem na snagu ovoga zakona stiče pravo vlasništva na zemljištu, pod zgradom i na onoj površini zemljišta koje je prostornim planom ili planom parcelizacije utvrđeno da služi za redovnu upotrebu zgrade, izuzev slučajeva koji su predmet revizije u skladu sa čl. 87. do 92. prijelaznih odredaba ovoga zakona.
Ako prostornim planom ili planom parcelacije nije utvrđena površina zemljišta koje je potrebno za redovnu upotrebu zgrade, tu površinu utvrđuje rješenjem općinski organ uprave nadležan za imovinsko-pravne poslove uz pribavljeno mišljenje općinskog organa uprave nadležnog za poslove urbanizma.
16. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) u relevantnom dijelu glasi:
Član 2.
U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku. Sud u postupku primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i nije vezan za navode stranaka u pogledu materijalnog prava.
Član 16.
Sud u toku cijelog postupka, po službenoj dužnosti pazi da li rješavanje spora spada u sudsku nadležnost.
Kad sud u toku postupka utvrdi da za rješavanje spora nije nadležan sud nego neki drugi organ, oglasit će se nenadležnim, ukinuti provedene radnje u postupku i odbaciti tužbu.
Kad sud u toku postupka utvrdi da za rješavanje spora nije nadležan sud u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Federacija), po službenoj dužnosti će se proglasiti nenadležnim, ukinut će provedene radnje u postupku i odbaciti tužbu.
VI. Dopustivost
17. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
18. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
19. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 22 0 P 014426 11 Rev od 12. juna 2012. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 20. jula 2012. godine, a apelacija je podnesena 9. augusta 2012. godine, tj. u roku od 60 dana kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
20. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
21. Apelant pobija presude redovnih sudova ukazujući da su mu prekršena prava iz čl. II/3.e), k) i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije, člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana 14. Evropske konvencije, te prava iz čl. 6. i 7. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima.
Pravo na pravično suđenje Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
22. Ustavni sud, prije svega, zapaža da se u predmetnom postupku koji je okončan osporenom presudom odlučivalo o apelantovom zahtjevu za utvrđenje prava suvlasništva i alternativno, prava na posjed, dakle o predmetu građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da je član 6. Evropske konvencije primjenjiv na konkretan slučaj. S obzirom na navedeno, Ustavni sud će ispitati je li postupak pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijevaju član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije.
23. U suštini, apelant smatra da mu je pravo na pravično suđenje prekršeno zbog proizvoljne primjene prava. S tim u vezi Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova ocijeniti činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
24. Ustavni sud se, dakle, prema navedenome stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise. U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje).
25. Ustavni sud iz navoda apelacije i dostavljene dokumentacije zapaža da je apelant prije pokretanja sudskog postupka iz kog je proizašla osporena presuda, tokom 1991, 1998. i 2003. godine od organa uprave zahtijevao sačinjavanje plana parcelacije za parcelu koja je predmet spora, a kasnije za uređenje međe iste parcele. Iz navoda također proizlazi da je povodom zahtjeva sa sačinjavanje plana parcelacije predmet vraćen na ponovni postupak, a da su se organi uprave povodom zahtjeva za uređenje međe predmetne parcele oglasili nenadležnim za postupanje.
26. Ustavni sud dalje zapaža da je predmet konkretnog sudskog spora apelantov zahtjev za utvrđenje suvlasništva na predmetnoj parceli ili, alternativno, utvrđenje granica te parcele. Tokom postupka nije bilo sporno da je predmet tužbenog zahtjeva gradsko građevinsko zemljište, te da stoga potpada pod poseban pravni režim reguliran odredbama ZGZ-a. S tim u vezi, imajući prije svega u vidu odredbu člana 2. ZPP-a kojom je propisano da sud donosi odluku u granicama tužbenog zahtjeva i odredbu člana 16. ZPP-a na koju sud pazi po službenoj dužnosti, a na čiju primjenu je u konkretnom slučaju ukazala i tužena, redovni sudovi su na sve tri instance zauzeli identičan stav da sud nije nadležan odlučivati o pravu vlasništva na gradskom građevinskom zemljištu u državnom vlasništvu niti o granici predmetne parcele, budući da je nadležnost općinskog organa uprave izričito propisana (član 39. stav 2. ZGZ-a). Pri tome su redovni sudovi po mišljenju Ustavnog suda, naveli jasne i argumentirane razloge zasnovane na odredbi člana 39. ZGZ-a u vezi s procesnim odredbama čl. 2. i 16. ZPP-a.
27. Što se tiče apelantovih navoda kojima je ukazao da su se organi uprave i redovni sudovi oglasili nenadležnim za rješavanje njegovog zahtjeva, Ustavni sud primjećuje da iz navoda apelacije i dostavljene dokumentacije proizlazi da se apelant tokom 1991. godine, a zatim i 1998. godine obraćao organima uprave radi provođenja postupka parcelacije gradskog građevinskog zemljišta i da o tom zahtjevu nije pravomoćno riješeno (vraćen na ponovni postupak i daljnji ishod nije poznat), a kasnije pred istim organom vodio postupak za uređenje međe, kojim povodom je doneseno rješenje o odbacivanju zahtjeva zbog nenadležnosti. Iz navedenog proizlazi da apelant pred organima uprave nije vodio postupak za utvrđenje prava suvlasništva kao u sudskom postupku iz kog su proizašle osporene presude, već je zahtijevao uređenje međe na predmetnoj parceli o kom se rješava prema odredbama Zakona o vanparničnom postupku. Iz navedenog proizlazi da se radi o dva potpuno različita zahtjeva na koja se primjenjuju i različiti materijalnopravni propisi, a ne o identičnim zahtjevima, kako apelant tvrdi. Stoga su neosnovani apelantovi navodi da su se i organ uprave i redovan sud povodom njegovog zahtjeva oglasili nenadležnim, budući da se radi o dva različita zahtjeva.
28. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da su u osporenim presudama, navedeni jasni, argumentirani i precizni razlozi, kako u pogledu procesnih odredbi (čl. 2. i 16. ZPP-a) tako i u pogledu materijalnopravnih odredbi (39. ZGZ-a), da su presude obrazložene na način koji zadovoljava standarde propisane u članu 6. stav 1. Evropske konvencije koje, kao takve, prihvata i Ustavni sud, kojima evidentno nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
29. Apelant je naveo da mu je osporenim presudama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine odnosno člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud, međutim, zapaža da apelant kršenje ovog prava zasniva na identičnim navodima kao i u pogledu prava na pravično suđenje, dakle pogrešnoj primjeni materijalnog prava o čemu je u prethodnim tačkama ove odluke dato detaljno obrazloženje, pa Ustavni sud smatra da su navodi apelanta u pogledu navodnog kršenja ovog prava neosnovani iz istih razloga koji su navedeni u vezi s pravom na pravično suđenje.
Ostali navodi
30. Apelant je, pored već navedenih, istakao i povredu prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i čl. 6. i 7. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. Imajući u vidu da povrede ovih prava nije posebno obrazlagao niti argumentirao, Ustavni sud cijeni da kršenja ovih prava dovodi u vezu s pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Imajući u vidu zaključak do kojeg je Ustavni sud došao u pogledu člana 6. Evropske konvencije u vezi s pogrešnom primjenom materijalnog prava, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi u pogledu navodnog kršenja ovih prava neosnovani iz istih razloga kao u vezi s pravom na pravično suđenje.
VIII. Zaključak
31. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada sud detaljno i jasno obrazloži svoju odluku u pogledu primjene relevantnih odredaba materijalnog i procesnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
32. Nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije te čl. 6. i 7. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima kada apelant kršenje ovih prava vezuje za navode o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da materijalno pravo nije proizvoljno primijenjeno.
33. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
34. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman