Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3089/12 (A. P.)

Odluka donesena 14. 10. 2015.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Nematerijalna šteta
  • Naknada štete
  • Materijalna šteta
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3089/12

Apelacija

Odluka o meritumu

14. 10. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3089/12, rješavajući apelaciju Almire Pekarić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 14. oktobra 2015. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Almire Pekarić.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u parničnom postupku koji je, nakon podnošenja apelacije, okončan Presudom Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 P 002564 10 Gž od 20. maja 2013. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Almira Pekarić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Tuzle, koju zastupa Aida Smajić, advokat iz Tuzle, podnijela je 21. augusta 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog dužine trajanja parničnog postupka koji je u vrijeme podnošenja apelacije bio u toku pred Kantonalnim sudom u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) pod brojem 03 0 P 002564 10 Gž. Apelantica je 12. jula 2013. godine dopunila apelaciju.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) zatraženo je 5. juna 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Kantonalni sud je 10. juna 2015. godine dostavio odgovor na apelaciju, dok je Općinski sud 11. juna 2015. godine dostavio odgovor na apelaciju.

4. Ustavni sud je 5. juna 2015. godine zatražio od Općinskog suda da dostavi na uvid spis broj 032- 0-P-09-000286. Općinski sud nije dostavio Ustavnom sudu traženi spis.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

6. Apelantica je 30. januara 2009. godine podnijela tužbu Općinskom sudu protiv tuženog „Triglav BH osiguranja“ d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi) radi naknade štete pričinjene uslijed saobraćajne nezgode.

7. Općinski sud je Presudom broj 032-0-P-09-000286 od 30. oktobra 2009. godine obavezao tuženog da apelantici na ime razlike neisplaćene materijalne i nematerijalne štete na ime pretrpljenih fizičkih bolova, pretrpljenog straha, duševnih bolova zbog naruženosti, na ime tuđe njege i pomoći isplati određeni ukupni novčani iznos, dok je odbio preostali dio apelanticinog tužbenog zahtjeva za isplatu naknade štete za pretrpljeni strah i duševne bolove zbog naruženosti, kao i zahtjev tuženog za naknadu troškova postupka, sve kako je bliže opisano u izreci predmetne presude.

8. Apelantica i tuženi su podnijeli žalbe protiv presude Općinskog suda. Kantonalni sud je Presudom broj 03 0 P 002564 10 Gž od 20. maja 2013. godine odbio apelanticinu žalbu, dok je uvažio žalbu tuženog u pogledu odluke o troškovima postupka i u tom dijelu preinačio prvostepenu presudu na način bliže opisan u izreci te presude, a u preostalom dijelu je potvrdio prvostepenu presudu.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

9. Apelantica smatra da joj je u predmetnom parničnom postupku prekršeno pravo na pravično suđenje zbog nedonošenja odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. U vezi sa tim, navodi da već skoro četiri godine ne raspolaže pravosnažnom sudskom odlukom zbog čega smatra da je prekršen član

10. Zakona o parničnom postupku i navedena prava zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom, te traži da joj se isplati i naknada nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u iznosu od 650,00 KM.

10. U dopuni apelacije apelantica je istakla da je čekala oko četiri i po godine da se njen predmet pravosnažno okonča, čime su, kako smatra, povrijeđena njena prava i grubo zanemareni zakonski rokovi, te da ostaje pri zahtjevu za naknadu nematerijalne štete. Uz dopunu apelacije apelantica je dostavila presudu Kantonalnog suda.

b) Odgovor na apelaciju

11. Kantonalni sud je naveo da mu je spis predmeta u konkretnom slučaju dostavljen 27. septembra 2011. godine. Također, istakao je da na građanskom referatu ima veliki broj neriješenih starih predmeta zbog čega je taj referat obuhvaćen Planom rješavanja predmeta, prema kojem je konkretan predmet stavljen u Plan rješavanja starih predmeta za II kvartal 2013. godine, u okviru kojeg je i riješen. Shodno tome, istakao je da apelantici nisu povrijeđena prava na čiju povredu je ukazala u svojoj apelaciji. U prilog svojim navodima dostavio je navedeni Plan rješavanja predmeta.

12. Općinski sud je u odgovoru na apelaciju, između ostalog, naveo da je tužba upućena na odgovor 9. februara 2009. godine, da je pripremno ročište održano 7. maja 2009. godine, a glavna rasprava 14. oktobra 2009. godine. Također, naveo je da se u konkretnom slučaju radi o složenom predmetu sa velikim brojem izvedenih dokaza, ali da je, i pored toga, u konkretnom predmetu postupao u skladu sa članom 10. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) i da je predmetni postupak pred tim sudom okončan u razumnom roku, a da su apelacioni navodi neosnovani.

V. Relevantni propisi

13. Zakon o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 53/03, 73/05 i 19/06) u relevantnom dijelu glasi: Član 10.

Sud je dužan da postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

VI. Dopustivost

14. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

15. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

16. Ustavni sud naglašava da, u skladu sa članom 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda, može izuzetno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Imajući u vidu činjenično stanje predmeta, odnosno okolnost da je apelacija podnesena zbog dužine trajanja parničnog postupka, jer u vrijeme podnošenja apelacije predmetni postupak nije bio okončan, Ustavni sud smatra da je apelacija, u smislu člana 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda, dopustiva u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku kao jednom od aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

17. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (2), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

18. Apelantica smatra da joj je u predmetnom parničnom postupku prekršeno pravo na pravično suđenje zbog nedonošenja odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na nediskriminiaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje – razuman rok

19. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

20. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

21. Ustavni sud podsjeća na to da se, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta.

22. Ustavni sud zapaža da je apelantica podnijela tužbu Općinskom sudu 30. januara 2009. godine i da je predmetni postupak okončan donošenjem Presude Kantonalnog suda od 20. maja 2013. godine. Dakle, relevantan period koji Ustavni sud treba uzeti pri ocjeni dužine trajanja predmetnog parničnog postupka jesu četiri godine i četiri mjeseca.

23. U konkretnom slučaju, u pogledu ocjene složenosti predmeta, Ustavni sud ukazuje da se predmetni postupak ticao apelanticinog tužbenog zahtjeva za naknadu razlike neisplaćene naknade materijalne i nematerijalne štete (na ime pretrpljenih fizičkih bolova, pretrpljenog straha, duševnih bolova zbog naruženosti, na ime tuđe njege i pomoći) nastale uslijed saobraćajne nezgode, u kojem nije bilo sporno da je osiguranik tuženog kriv za nastalu nezgodu i pričinjenu štetu (što predstavlja osnov odgovornosti tuženog prema relevantnim odredbama Zakona o obligacionim odnosima), već da je bila sporna visina apelanticinih potraživanja te štete. Ustavni sud, također, ukazuje da je dokazni postupak u konkretnom slučaju proveden uvidom u materijalne dokaze, među kojima su nalazi i mišljenja vještaka M.S. i M.T., te saslušanje vještaka M.T. Dakle, imajući u vidu činjenice koje je trebalo utvrditi, te pravna pitanja koja je trebalo razmotriti, kao i obim dokaznog postupka koji je proveden u konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da se u predmetnom slučaju, nasuprot tvrdnjama Općinskog suda, ne radi o naročito složenom predmetu.

24. Posmatrajući ponašanje redovnih sudova i postupak u cjelini, Ustavni sud primjećuje da je taj sud sve vrijeme od pokretanja parničnog postupka bio aktivan u konkretnom predmetu i da je predmetnu presudu donio 30. septembra 2009. godine, odnosno u kratkom roku od devet mjeseci od dana podnošenja tužbe. Međutim, Ustavni sud primjećuje da je Kantonalni sud u odgovoru na apelaciju naveo da mu je spis tog predmeta dostavljen na postupanje povodom žalbi 27. septembra 2011. godine, dakle, nakon dvije godine od donošenja prvostepene presude, što je, po mišljenju Ustavnog suda, apsolutno nerazuman rok za preduzimanje navedene radnje. U vezi sa tim, Ustavni sud zapaža da Općinski sud nije dostavio spis konkretnog predmeta, uvidom u koji bi se ovi navodi Kantonalnog suda eventualno mogli opovrgnuti, iako je Ustavni sud zatražio od Općinskog suda da to učini. Dakle, Ustavni sud smatra da je nedostavljanjem spisa predmeta u razumnom vremenskom roku Općinski sud znatno i neopravdano produžio trajanje predmetnog parničnog postupka, čime je postupio suprotno garancijama iz člana 6. Evropske konvencije. U odnosu na ponašanje Kantonalnog suda, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud drugostepenu odluku u konkretnom slučaju donio u roku od godinu i osam mjeseci od dana dostavljanja spisa predmeta tom sudu. Pri tome Ustavni sud ima u vidu da je Kantonalni sud u odgovoru na predmetnu apelaciju istakao da na građanskom referatu ima veliki broj neriješenih starih predmeta zbog čega je taj referat obuhvaćen Planom rješavanja predmeta, te da je konkretan predmet riješen u skladu sa Planom rješavanja starih predmeta za drugi kvartal 2013. godine. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda i vlastitu jurisprudenciju prema kojima je dužnost države da organizira svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uvjetima iz Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, Serija A broj 194, stav 21, i Ustavni sud, Odluka broj AP 1070/05 od 9. februara 2006. godine, stav 34). Osim toga, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, hronična opterećenost sudova nije opravdanje, dok se trenutni zastoj, koji za sistem predstavlja iznenađenje, uzrokovan, naprimjer, recesijom, može opravdati efikasnim mjerama koje se preduzimaju za njegovo otklanjanje (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Buchholz protiv Njemačke, presuda od 6. maja 1981. godine). Naime, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, države ugovornice nisu odgovorne u slučaju privremenog zaostatka svojih sudova pod uvjetom da preduzmu odgovarajuće mjere da se takva vanredna situacija popravi (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Zimmermann i Steiner protiv Švajcarske, presuda od 13. jula 1983. godine, Serija A broj 66, st. 25-32). Ustavni sud smatra da iz odgovora na apelaciju proizlazi da je Kantonalni sud evidentno preduzeo određene korake na organiziranju svog rada kako bi, prema raspoloživim mogućnostima, postigao bolju efikasnost u radu pri čemu je odluku o žalbi donio u razumnom roku.

25. Pored toga, Ustavni sud primjećuje da apelantica svojim ponašanjem nije doprinijela dužini trajanja predmetnog parničnog postupka.

26. Ocjenjujući sve navedeno, kao i kriterije koji su navedeni u prethodnim tačkama ove odluke, uključujući zaključak o složenosti predmeta i njegov značaj za apelanticu, Ustavni sud smatra da predmetni postupak u cjelini, koji je na dvije sudske instance trajao četiri godine i četiri mjeseca, ne zadovoljava zahtjev razumnosti iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, a takvo neopravdano trajanje parničnog postupka može se pripisati ponašanju Općinskog suda, koji spis konkretnog predmeta nije dostavio Kantonalnom sudu na postupanje povodom žalbe u periodu od dvije godine od donošenja prvostepene presude. Shodno tome, Ustavni sud smatra da postoji kršenje apelanticinog prava na suđenje u razumnom roku kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pitanje naknade nematerijalne štete

27. Apelantica je tražila naknadu nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u iznosu od 650,00 KM. U skladu sa članom 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud, izuzetno, može odrediti naknadu za nematerijalnu štetu. Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Uzimajući u obzir predmet konkretnog postupka, njegov značaj za apelanticu i činjenicu da je konačna odluka donesena, te imajući u vidu dosadašnju praksu Ustavnog suda vezanu za kompenzaciju u ovakvim slučajevima (vidi, npr., Odluku Ustavnog suda broj AP 2524/09 od 19. jula 2012. godine, objavljenu na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba, tačka 26), Ustavni sud smatra da je za apelanticua dovoljna satisfakcija ova odluka kojom se utvrđuje kršenje njenih ustavnih prava.

Ostali navodi iz apelacije

28. S obzirom na zaključak Ustavnog suda u vezi sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije, te činjenicu da se navodi o povredi prava na imovinu i prava na nediskriminaciju zasnivaju na navodima o nerazumno dugom trajanju postupka, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati apelanticine navode u odnosu na pravo na imovinu i pravo na nediskriminaciju.

VIII. Zaključak

29. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku kada je postupak radi isplate razlike neisplaćene naknade materijalne i nematerijalne štete, koji u konkretnom slučaju nije bio naročito složen, trajao četiri godine i četiri mjeseca, te da se takvo neopravdano trajanje parničnog postupka može pripisati ponašanju Općinskog suda, koji spis predmeta nije u razumnom roku (dvije godine) dostavio Kantonalnom sudu na odlučivanje povodom žalbe.

30. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

31. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-3089/12 (A. P.) | Sudska praksa | Aktio