Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3123/12 (B. M.)
Odluka donesena 14. 10. 2015.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Isplata duga
- Građanski postupak
- Propisano zakonom
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3123/12
Apelacija
Odluka o meritumu
14. 10. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3123/12, rješavajući apelaciju Bore Mandića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1), (2) i (3) i člana 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 14. oktobra 2015. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija Bore Mandića.
Utvrđuje se povreda člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan donošenjem Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 86 0 P 000718 11 Rev od 7.
juna 2012. godine.
Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, Bori Mandiću, u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od 1.050,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku uz obavezu da nakon isteka ovog roka plati Bori Mandiću zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos, ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 72 stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neosnovana apelacija Bore Mandića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 86 0 P 000718 11 Rev od 7. juna 2012. godine i Presude Okružnog suda u Doboju broj 86 0 P 000718 11 Gž od 14. juna 2011. godine u odnosu na ostale aspekte člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, te u odnosu na član II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Boro Mandić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kojeg zastupa Čedo Đukić, advokat iz Banje Luke, podnio je 24. avgusta 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 86 0 P 000718 11 Rev od 7. juna 2012. godine i Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 86 0 P 000718 11 Gž od 14. juna 2011. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda i tuženog „NBS Group“ d.o.o. Modriča (u daljnjem tekstu: tuženi), kao druge strane u predmetnom postupku, zatraženo je 14. maja 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju. Takođe, od Osnovnog suda u Modriči (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) zatraženo je 21. jula 2015. godine da dostavi odgovor na apelaciju (u odnosu na apelantove navode koji se odnose na dužinu trajanja predmetnog postupka), te da dostavi na uvid spis tog suda broj 86 0 P 000718 05 P.
3. Vrhovni sud je 20. maja 2015. godine dostavio odgovor na apelaciju, a Okružni sud 28. maja 2015. godine. Osnovni sud je 7. avgusta 2015. godine dostavio na uvid predmetni spis, a 31. avgusta 2015. godine odgovor na apelaciju. S obzirom na to da se pismeno kojim je zatražen odgovor na apelaciju od tuženog vratilo sa naznakom „firma zatvorena“, dostava tog pismena je, u skladu sa članom 75 Pravila Ustavnog suda, izvršena 31. avgusta 2015. godine, protekom roka od osam od dana stavljanja predmetnog pismena na oglasnu ploču Ustavnog suda.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Apelant je 1. jula 2005. godine podnio tužbu Osnovnom sudu protiv tuženog radi duga.
6. Osnovni sud je 10. avgusta 2005. godine dostavio tuženom tužbu na odgovor, a tuženi je 12. septembra 2005. godine dostavio odgovor na tužbu.
7. Osnovni sud je zakazao pripremno ročište za 10. februar 2010. godine, koje je na prijedlog tuženog odložio, a zatim je 29. marta 2010. godine održao pripremno ročište.
8. Osnovni sud je odložio ročišta zakazana za 24. maj i 30. juni 2010. godine jer nisu bile ispunjene procesne pretpostavke za održavanje ročišta (nalaz vještaka finansijske struke nije urađen u predviđenom roku, odnosno tuženi je bio spriječen da pristupi na ročište, a svoj izostanak je opravdao). Osnovni sud je 21. septembra 2010. godine održao ročište za glavnu raspravu.
9. Presudom Osnovnog suda broj 86 0 P 000718 05 P od 20. oktobra 2010. godine obavezan je tuženi da apelantu isplati ukupan dug u iznosu od 15.244,75 KM, i to iznos od 13.114,75 KM na ime isporučenog građevinskog materijala i iznos od 2.130,00 KM na ime manje izgrađene površine ugovorenog stana sa zakonskom zateznom kamatom, uz naknadu troškova postupka, dok je u preostalom dijelu, preko dosuđenog iznosa na ime manje izgrađene površine ugovorenog stana, apelantov tužbeni zahtjev odbijen. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je u konkretnom slučaju nesporno da su apelant i tuženi zaključili Ugovor o udruživanju sredstava za izgradnju stana broj 132/02 od 7. februara 2002. godine, kojim se apelant obavezao da udruži sredstva u iznosu od 84.300,00 KM s ciljem izgradnje stambeno-poslovnog objekta u Banjoj Luci, dok se tuženi obavezao da će iz udruženih sredstava izgraditi za apelanta dvosoban stan, površine 56m2, u navedenom objektu. Osnovni sud je naveo da su predmetnim ugovorom apelant i tuženi dogovorili da apelant isplati tuženom iznos od 30.000,00 KM, a preostali iznos cijene stana od 54.300,00 KM da izmiri isporukom građevinskog materijala. Osnovni sud je naveo da je, takođe, među strankama nesporno da je apelant izmirio svoju ugovornu obavezu, to jest da je u ugovorenom roku isplatio tuženom iznos od 30.000,00 KM, te da je putem umješača "Boriksa" d.o.o. Čelinac (u daljnjem tekstu: umješač) isporučio tuženom građevinski materijal za ostatak ugovorene cijene stana.
10. Osnovni sud je naveo da je među strankama sporno da li je apelant tuženom isporučio više građevinskog materijala u vrijednosti od 13.114,75 KM, odnosno građevinskog materijala čija vrijednost prelazi dio cijene stana predviđen za kompenzaciju, te da li je tuženi predao apelantu stan manje površine od ugovorene. Osnovni sud je naveo da iz ugovora o regulisanju međusobnih prava i obaveza od 15. februara 2003. godine, koji su zaključili umješač i tuženi, proizilazi da je umješač isporučio tuženom robu u iznosu od 57.534,75 KM, a da se tuženi obavezao da će tu robu platiti do 30. juna 2003. godine. Osnovni sud je naveo da iz ugovora o nalogu od 31. decembra 2003. godine, koji su zaključili umješač i apelant, proizilazi da je umješač ustupio apelantu 270m3 pijeska u vrijednosti od 10.260,00 KM, koji je isporučen tuženom, s tim da navedeni novčani iznos naplati i upotrijebi za kupovinu stana (tačka 1 ugovora), te da je ustupio apelantu i iznos od 3.234,75 KM da naplati taj iznos ili da se na drugi način kompenzira od tuženog za robu koja je tuženom isporučena, fakturisana, a nije plaćena (tačka 3 ugovora). Osnovni sud je naveo da iz protokola o poravnanju poslovanja između umješača i tuženog od 30. decembra 2004. godine proizilazi da su umješač i tuženi, nakon pregleda poslovne dokumentacije, konstatovali da je tuženi izmirio sve obaveze prema umješaču. Osnovni sud je naveo da je na osnovu apelantovog iskaza, iskaza zakonskog zastupnika umješača, iskaza saslušanih svjedoka, nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke i nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke, te materijalnih dokaza u spisu utvrdio da je "tuženom isporučeno više građevinskog materijala u vrijednosti od 13.114,75 KM, odnosno građevinskog materijala čija vrijednost prelazi dio cijene stana predviđen za kompenzaciju". S obzirom na to, Osnovni sud je naveo da je u tom dijelu usvojio apelantov tužbeni zahtjev shodno odredbama čl. 17 i 262 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Takođe, Osnovni sud je naveo da je utvrdio da je površina stana koji je tuženi predao apelantu manja od ugovorene, što iznosi 2.130,00 KM, dok je predmetnim ugovorom određeno da odstupanje do 2% nema uticaja na ugovorenu cijenu, te da je stoga u tom dijelu djelimično usvojio apelantov tužbeni zahtjev.
11. Odlučujući o žalbi tuženog protiv prvostepene presude, Okružni sud je donio Presudu broj 86 0 P 000718 11 Gž od 14. juna 2011. godine kojom je žalbu djelimično uvažio, prvostepenu presudu preinačio u dijelu u kojem je tuženi obavezan da apelantu za isporučeni građevinski materijal isplati iznos od 13.114,75 KM sa zakonskom zateznom kamatom, tako što je apelantov tužbeni zahtjev u tom dijelu odbio, te tuženog obavezao da apelantu naknadi troškove postupka u iznosu od 1.351,40 KM umjesto dosuđenog iznosa od 6.115,80 KM, dok je u preostalom dijelu žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio.
12. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo, između ostalog, da je tuženi u žalbi osnovano ukazao da apelant nije aktivno legitimisan da potražuje od tuženog navedeni novčani iznos na ime građevinskog materijala koji je tuženom isporučio umješač. Naime, Okružni sud je naveo da iz ugovora o nalogu od 31. decembra 2003. godine, koji su zaključili umješač i apelant, proizilazi da je umješač ustupio apelantu 270m3 pijeska u vrijednosti od 10.260,00 KM, koji je isporučen tuženom, s tim da navedeni novčani iznos naplati i upotrijebi za kupovinu stana (tačka 1 ugovora), te da je ustupio apelantu i iznos od 3.234,75 KM da naplati taj iznos ili da se na drugi način kompenzira od tuženog za robu koja je tuženom isporučena, fakturisana, a nije plaćena (tačka 3 ugovora). Takođe, Okružni sud je naveo da je tačkom 4 navedenog ugovora određeno da apelant prihvata nalog umješača i prima količinu robe (pijeska) u navedenoj vrijednosti, kao i pravo na naplatu potraživanja iz člana 2 ugovora, usaglašavajući se da mu je na taj način plaćena naknada za obavljeni posao posredovanja, te da će izvršiti poravnjanje obaveza sa tuženim s kojim je zaključio ugovor o udruživanju sredstava za izgradnju stana u Banjoj Luci. Po ocjeni Okružnog suda, suština zaključenog ugovora o nalogu je ta da je umješač svoje potraživanje koje ima prema tuženom ustupio apelantu kako bi apelant to potraživanje kompenzirao sa tuženim za kupovinu stana. Okružni sud je ukazao da je apelant, kod takvog stanja stvari, mogao ustupljeno potraživanje naplatiti samo kao kompenzaciju za izgradnju stana, a ne tražiti isplatu vrijednosti isporučenog građevinskog materijala i druge robe koju je umješač isporučio tuženom. S obzirom na to, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je obavezao tuženog da isplati apelantu navedeni novčani iznos. Okružni sud je naveo da je, zbog toga, primjenom odredaba člana 229 stav 1 tačka 4 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), preinačio prvostepenu presudu tako što je odbio apelantov tužbeni zahtjev u tom dijelu.
13. Odlučujući o apelantovoj i umješačevoj reviziji protiv drugostepene presude, Vrhovni sud je donio Presudu broj 86 0 P 000718 11 Rev od 7. juna 2012. godine kojom je reviziju odbio. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je u konkretnom slučaju nesporno da je apelant izvršio svoju ugovornu obavezu time što je platio tuženom cijenu stana, i to u pretežnom dijelu kompenzacijom, to jest u građevinskom materijalu, kao i da je tuženi izvršio svoju obavezu predaje izgrađenog stana apelantu. Vrhovni sud je ukazao da je sporno da li je apelant „preplatio“ stan, odnosno da li je u građevinskom materijalu dao više od ugovorenog iznosa od 54.300,00 KM. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da je u predmetnom postupku utvrđeno da su umješač i tuženi bili u poslovnom odnosu, te da je umješač isporučivao tuženom razlićitu robu i za tu robu ispostavljao fakture. Vrhovni sud je naveo da je vlasnik i direktor umješača apelantov sin, da je apelant bio ovlašćen da za umješača obavlja poslove uz naknadu (poslovi savjetnika i posrednika), te da je ispunjenje apelantove ugovorne obaveze isporuke građevinskog materijala tuženom izvršio umješač. Vrhovni sud je ukazao da iz apelantovog iskaza proizilazi da se prilikom isporuke građevinskog materijala tuženom nije vodilo računa o količini, niti je razgraničeno koliko se materijala isporučuje na ime izvršenja apelantove ugovorne obaveze, a koliko na ime poslovne saradnje umješača i tuženog. Stoga, Vrhovni sud je naveo da se ima smatrati da je građevinski materijal u vrijednosti od 54.300,00 KM isporučen na ime apelantove ugovorne obaveze, a da je sav preostali građevinski materijal isporučen na ime poslovne saradnje umješača i tuženog. S obzirom na to, Vrhovni sud je naveo da apelantu ne pripada pravo da traži isplatu navedenog novčanog iznosa u smislu odredaba člana 210 ZOO, imajući u vidu da je cijena stana plaćena u građevinskom materijalu i da se tuženi nije neosnovano obogatio za taj iznos, jer je tuženom umješač, a ne apelant, ispostavio račune za taj materijal i da je tuženi taj dug u cijelosti izmirio (što proizilazi iz protokola o poravnjanju između umješača i tuženog od 30. decembra 2004. godine).
14. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da se ugovorom o cesiji, tj. ustupanju potraživanja vrši promjena povjerioca kroz prelaženje (prenos) postojećeg potraživanja sa povjerioca na treće lice kako bi to lice postalo novi povjerilac, a pri tome dužnik i potraživanje ostaju i dalje isti (čl. 436-443 ZOO). Vrhovni sud je ukazao da cesija, u smislu odredaba člana 438 ZOO, djeluje prema dužniku od časa kada ga o izvršenom ustupanju potraživanja izvijesti povjerilac. Vrhovni sud je naveo da apelant nije pružio dokaze da su on ili umješač takvo obavještenje dali tuženom, te da stoga ugovor o nalogu, koji je zaključen između apelanta i umješača, ne djeluje prema tuženom. Vrhovni sud je naveo da je, osim toga, isporuka građevinskog materijala tuženom, radi izvršenja ugovorne obaveze plaćanja cijene stana, vršena u periodu od juna do avgusta 2002. godine, a da je ugovor o nalogu, kojim je umješač ustupio apelantu svoje potraživanje u iznosu od 3.234,75 KM, kao i 270m3 pijeska, zaključen 31. decembra 2003. godine, dakle, godinu i po nakon izvršenja ugovorne obaveze plaćanja cijene stana u građevinskom materijalu. Vrhovni sud je naveo da stoga taj ugovor ne proizvodi pravno dejstvo, budući da je zaključen retroaktivno, i to nakon ispunjenja obaveze, dok do cesije, tj. ustupanja potraživanja može doći samo dok potraživanje, odnosno dug postoji. Konačno, Vrhovni sud je naveo da drugostepeni sud, suprotno apelantovim navodima, nije utvrdio drugačije činjenično stanje u odnosu na ono koje je utvrdio prvostepeni sud, već je samo izveo drugačiji zaključak u odnosu na onaj koji je izveo prvostepeni sud. Pri tome Vrhovni sud je naveo da je tačno da je drugostepeni sud propustio da navede materijalne propise na kojima je zasnovao svoju odluku, ali da to nije imalo uticaja na pravilnost i zakonitost te odluke koja je donesena na sjednici vijeća primjenom odredaba člana 229 stav 1 tačka 4 ZPP.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
15. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, proizvoljno primijenili materijalno pravo, te da za svoje odlučenje nisu dali jasne i valjane razloge. Apelant navodi da se u konkretnom slučaju radi o potraživanju koje mu je ustupljeno ugovorom, te da su stoga redovni sudovi bili dužni primijeniti odredbe člana 440 ZOO prema kojima apelant prema dužniku ima sva prava koja je imao i ustupilac. Apelant dalje navodi da je drugostepeni sud u svojoj presudi, koju je donio na sjednici vijeća, utvrdio drugačije činjenično stanje u odnosu na ono koje je utvrdio prvostepeni sud, te da je propustio da u obrazloženju svoje presude navede odredbe materijalnog prava na kojima je zasnovao svoju odluku, a da te nedostatke nije otklonio ni Vrhovni sud. Takođe, apelant navodi da se Vrhovni sud u svojoj presudi neovlašćeno bavio utvrđivanjem činjenice da li je umješač obavijestio tuženog o ustupanju predmetnog potraživanja apelantu. Pri tome apelant navodi da i eventualno neobavještavanje tuženog o ustupanju potraživanja ne utiče na ostvarivanje apelantovog prava u smislu odredaba člana 440 ZOO. Osim toga, apelant navodi da se proizvoljna primjena materijalnog prava od Vrhovnog suda ogleda i u tome što je naveo da ugovor o ustupanju ne proizvodi pravno dejstvo, jer je zaključen retroaktivno. Konačno, apelant navodi da je tužba u predmetnoj pravnoj stvari podnesena 2005. godine, a da je pripremno ročište zakazano tek 2010. godine. Apelant navodi da je predmetni postupak trajao sedam godina, što, s obzirom na sve okolnosti konkretnog slučaja, predstavlja nerazumnu dužinu trajanja postupka, te stoga traži od Ustavnog suda da obaveže Vladu Republike Srpske da mu, na ime naknade nematerijalne štete, isplati iznos od 1.050,00 KM.
b) Odgovor na apelaciju
16. Osnovni sud je naveo da je tužba u predmetnoj pravnoj stvari podnesena 1. jula 2005. godine, da su tokom postupka pred tim sudom održana tri ročišta, te da je taj sud 20. oktobra 2010. godine donio prvostepenu presudu. Osnovni sud je naveo da je potrebno napomenuti da su u toku postupka pred tim sudom sprovedena dva vještačenja (finansijsko i građevinsko). Osnovni sud je naveo da je ročište koje je bilo zakazano za 24. maj 2010. godine odloženo jer nije na vrijeme urađen nalaz vještaka finansijske struke, a zatim i ročište koje je bilo zakazano za 30. juni 2010. godine zbog spriječenosti tuženog.
17. Okružni sud je naveo da je taj sud našao da je prvostepeni sud potpuno i pravilno utvrdio sve relevantne činjenice, ali da nije pravilno primijenio materijalno pravo u dijelu koji se odnosi na apelantovo potraživanje za isporučeni građevinski materijal, za koje potraživanje apelant nije aktivno legitimisan, te da je stoga preinačio prvostepenu presudu u tom dijelu na osnovu odredaba člana 229 stav 1 tačka 4 ZPP. Okružni sud je naveo da odlukom tog suda nisu povrijeđena apelantova prava na koja ukazuje u apelaciji, jer su u obrazloženju presude tog suda dati razlozi zbog čega nije prihvaćen stav prvostepenog suda u pogledu osnovanosti tog dijela tužbenog zahtjeva. Takođe, Okružni sud je naveo da je postupak pred tim sudom trajao kraće od četiri mjeseca, računajući od kada je predmet dostavljen tom sudu na odlučivanje o žalbi (tj. 18. februara 2011. godine) pa do donošenja presude tog suda, te da stoga pred tim sudom nije bilo odugovlačenja postupka.
18. Vrhovni sud je naveo da su neosnovani apelantovi navodi da obrazloženje presude tog suda ne sadrži razloge zbog kojih je odbijena apelantova revizija. Naime, Vrhovni sud je naveo da je apelant u apelaciji, u suštini, ponovio navode koje je apelant iznio u reviziji protiv drugostepene presude, a o kojima se taj sud izjasnio u svojoj odluci. Vrhovni sud je naveo da okolnost što se drugostepeni sud u svojoj presudi nije pozvao na odgovarajuće materijalne propise nije imala uticaja na zakonitost drugostepene presude, te da je taj sud, odlučujući o reviziji, otklonio taj nedostatak tako što je naveo odredbe zakona koje treba primijeniti u konkretnom slučaju. Takođe, Vrhovni sud je naveo da je predmet tom sudu na odlučivanje o reviziji dostavljen 19. septembra 2011. godine, dakle, da je postupak pred tim sudom trajao kraće od devet mjeseci, te da je stoga neosnovan apelantov navod o nerazumnoj dužini trajanja postupka.
V. Relevantni propisi
19. U Zakonu o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase:
Član 17. stav 1.
(1) Učesnici u obligacionom odnosu dužni su da izvrše svoju obavezu i odgovorni su za njeno ispunjenje, Član 210. stav 1.
(1) Kad je neki dio imovine jednog lica prešao na bilo koji način u imovinu nekog drugog lica, a taj prelaz nema svoj osnov u nekom pravnom poslu ili u zakonu, sticalac je dužan da ga vrati, a kad to nije moguće – da naknadi vrijednost postignutih koristi.
Član 262. stav 1.
(1) Povjerilac u obaveznom odnosu ovlašćen je da od dužnika zahtijeva ispunjenje, a dužnik je dužan ispuniti je u svemu kako ona glasi.
Član 438. stav 1.
(1) Za prenos potraživanja nije potreban pristanak dužnika, ali je ustupilac dužan obavijestiti dužnika o izvršenom ustupanju.
Član 440. stav 1.
(1) Prijemnik ima prema dužniku ista prava koja je ustupilac imao prema dužniku do ustupanja.
VI. Dopustivost
20. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
21. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 86 0 P 000718 11 Rev od 7. juna 2012. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 26. juna 2012. godine, a apelacija je podnesena 24. avgusta 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
24. Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije i člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje
25. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
[…]
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
26. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
27. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da sporovi između privatnih lica koji se tiču imovinskih prava uvijek spadaju u građanska prava, te se stoga na njih primjenjuju i standardi koje propisuju član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 stav 1 Evropske konvencije.
U odnosu na primjenu materijalnog prava
28. Apelant smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, proizvoljno primijenili materijalno pravo, te da za svoja odlučenja nisu dali valjana obrazloženja, što je kao posljedicu imalo kršenje njegovog prava na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminatorska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
29. Ustavni sud zapaža da je prvostepenom presudom obavezan tuženi da apelantu isplati ukupan dug u iznosu od 15.244,75 KM, i to iznos od 13.114,75 KM na ime isporučenog građevinskog materijala i iznos od 2.130,00 KM na ime manje izgrađene površine ugovorenog stana shodno odredbama čl. 17 i 262 ZOO. Međutim, Ustavni sud zapaža da je drugostepenom presudom, koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda, preinačena prvostepena presuda u dijelu u kojem je tuženi obavezan da apelantu za isporučeni građevinski materijal isplati iznos od 13.114,75 KM, tako što je apelantov tužbeni zahtjev u tom dijelu odbio, uz obrazloženje da apelant nije aktivno legitimisan da potražuje od tuženog isplatu navedenog novčanog iznosa. Naime, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud u obrazloženju svoje odluke ukazao na sadržinu ugovora o nalogu od 31. decembra 2003. godine, koji su zaključili umješač i apelant, te u vezi s tim ukazao da je suština tog ugovora da apelant ustupljeno potraživanje kompenzira sa tuženim za kupovinu stana, slijedom čega je zaključio da je apelant to potraživanje mogao naplatiti samo kao kompenzaciju za izgradnju stana, a ne tražiti isplatu vrijednosti isporučenog građevinskog materijala koji je umješač isporučio tuženom. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, odlučujući o apelantovoj reviziji protiv drugostepene presude, prihvatio kao pravilno odlučenje drugostepenog suda da apelantu ne pripada pravo da traži isplatu navedenog novčanog iznosa, te se, pri tome, pozvao na odredbe člana 210 ZOO. U vezi s navedenim, Ustavni sud smatra da su Vrhovni sud i Okružni sud u obrazloženjima svojih odluka dali jasne i zadovoljavajuće razloge za svoja odlučenja, tako da Ustavni sud ne nalazi ništa što bi ukazalo na proizvoljno postupanje redovnih sudova u tom pogledu.
30. Takođe, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, odlučujući o apelantovim navodima kojima je u reviziji ukazivao da predmetni ugovor o nalogu predstavlja ugovor o ustupanju potraživanja, te da mu po tom osnovu pripada pravo na isplatu navedenog novčanog iznosa, u obrazloženju svoje odluke, uz pozivanje na relevantne odredbe ZOO, dao detaljne i jasne razloge zbog čega je smatrao da takav ugovor ne djeluje prema tuženom, odnosno da ne proizvodi pravno dejstvo, u čemu Ustavni sud, takođe, ne nalazi proizvoljnost. Konačno, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, odlučujući o identičnim apelantovim navodima kojima je ukazivao da je drugostepeni sud utvrdio drugačije činjenično stanje u odnosu na ono koje je utvrdio prvostepeni sud i da nije naveo odredbe materijalnog prava na kojima je zasnovao svoju odluku, u obrazloženju svoje odluke dao jasne i zadovoljavajuće razloge u pogledu neosnovanosti tih navoda, tako da Ustavni sud ni u tom pogledu ne nalazi proizvoljnost. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, u obrazloženjima osporenih odluka dali zadovoljavajuće, jasne i potpune razloge za svoja odlučenja, te da su taj način ispoštovali garancije prava na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
31. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
U odnosu na „suđenje u razumnom roku“
32. Apelant smatra da mu je, zbog dužine trajanja predmetnog postupka, povrijeđeno pravo na "suđenje u razumnom roku" kao segmentu prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
33. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je apelant 1. jula 2005. godine pokrenuo predmetni postupak, te da je taj postupak okončan donošenjem Presude Vrhovnog suda broj 86 0 P 000718 11 Rev od 7. juna 2012. godine. Dakle, relevantan period koji Ustavni sud treba uzeti pri ocjeni dužine predmetnog postupka je oko sedam godina. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža, kako to proizilazi iz činjeničnog stanja predmeta, da je Osnovni sud tek nakon četiri godine i šest mjeseci od podnošenja tužbe zakazao pripremno ročište u predmetnoj pravnoj stvari. Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud, nakon toga, u relativno kratkom roku održao pripremno ročište i ročište za glavnu raspravu, te u roku od šest mjeseci okončao prvostepeni postupak. Ustavni sud ukazuje da iz navedenog proizilazi da je predmetni postupak pred tim sudom trajao tako dugo isključivo zbog neaktivnosti tog suda. S obzirom na to, Ustavni sud ne nalazi da su sprovedena vještačenja u znatnoj mjeri uticala na dužinu trajanja postupka, tako da ne može prihvatiti kao valjane razloge koje je u tom pravcu iznio Osnovni sud u odgovoru na apelaciju. Što se tiče Okružnog suda i Vrhovnog suda, Ustavni sud ne nalazi da su ovi sudovi svojim ponašanjem uticali na dužinu trajanja predmetnog postupka, budući da su u vrlo kratkom roku, računajući od datuma kada im je dostavljena žalba, odnosno revizija, donijeli svoje odluke. Ustavni sud, takođe, ne nalazi da je apelant svojim ponašanjem doprinio dužini trajanja predmetnog postupka. Imajući u vidu da je predmetni postupak trajao oko sedam godina, i to isključivo zbog neaktivnosti Osnovnog suda (koji je u periodu od četiri godine i šest mjeseci bio potpuno pasivan), Ustavni sud smatra da je dužina trajanja predmetnog postupka suprotna principu "razumnog roka" iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
34. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da dužina predmetnog postupka ne zadovoljava zahtjev "razumnog roka" iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te da postoji kršenje apelantovog prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
Pitanje naknade nematerijalne štete
35. U smislu člana 74 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može u odluci kojom usvaja apelaciju odrediti naknadu nematerijalne štete, koja se, u smislu stava 2 navedenog člana, određuje na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizilaze iz prakse Ustavnog suda.
36. Prilikom odlučivanja o apelantovom zahtjevu za naknadu nematerijalne štete Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen princip određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom principu, apelantima bi za svaku godinu odlaganja donošenja odluke trebalo isplatiti iznos od 150,00 KM, odnosno dvostruki iznos u predmetima koji zahtijevaju posebnu hitnost. S obzirom na to da je predmetni postupak trajao oko sedam godina, a da se ne radi o hitnom postupku, Ustavni sud smatra da bi apelantu trebalo isplatiti na ime nematerijalne štete, zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, iznos od 1.050,00 KM. Navedeni iznos apelantu je dužna da isplati Vlada Republike Srpske u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
Pravo na imovinu
37. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju ovog prava zasnivaju na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke u vezi s pravom na pravično suđenje. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe, neosnovani.
VIII. Zaključak
38. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, jer je sudski postupak trajao oko sedam godina, i to isključivo zbog neaktivnosti prvostepenog suda, koji pri tome nije ponudio valjane razloge koji bi mogli opravdati neaktivnost tog suda, odnosno tako dugo trajanje predmetnog postupka.
39. Međutim, Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, jer su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne i jasne razloge za svoja odlučenja, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
40. Takođe, Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje ni prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer apelant kršenje tog prava zasniva na istim navodima koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je već zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
41. Na osnovu člana 59 st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
42. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman