Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3488/15 (A. F.)

Odluka donesena 14. 10. 2015.

Nema povrede
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
  • Pritvor
  • Krivični postupak
  • Krivično djelo
  • Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja izvršenja krivičnog djela
  • Privođenje nadležnoj sudskoj vlasti u kontekstu člana 5. EK
  • Proceduralne garancije preispitivanja zakonitosti lišenja ili hapšenja
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3488/15

Apelacija

Odluka o meritumu

14. 10. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3488/15, rješavajući apelaciju Alena Fazlagića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 14. oktobra 2015. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Alena Fazlagića podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH broj 09 0 K 024091 15 KŽ od 27. jula 2015. godine i Rješenjā Kantonalnog suda u Sarajevu br. 09 0 K 024091 15 Kv 2 od 15.

jula 2015. godine, 09 0 K 024091 15 Kv od 25. juna 2015. godine i 09 0 K 024091 15 Kpp 5 od 18. juna 2015. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Alen Fazlagić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Aldin Lejlić, advokat iz Sarajeva, podnio je 10. augusta 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 09 0 K 024091 15 KŽ od 27. jula 2015. godine i Rješenjā Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) br. 09 0 K 024091 15 Kv 2 od 15. jula 2015. godine, 09 0 K 024091 15 Kv od 25. juna 2015. godine i 09 0 K 024091 15 Kpp 5 od 18. juna 2015. godine. Apelant je podnio i zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud hitno usvojio apelaciju, ukinuo pritvor apelantu i naložio hitno postupanje u predmetu.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Kantonalnog tužilaštva u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 25. augusta 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Kantonalni sud je dostavio odgovor 1. septembra 2015. godine, a Vrhovni sud i Tužilaštvo 3. septembra 2015. godine.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Apelant je 16. juna 2015. godine lišen slobode zbog postojanja osnovane sumnje da je sa ostalim saosumnjičenim počinio krivično djelo razbojništvo iz člana 289. stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona FBiH (u daljnjem tekstu: KZFBiH) i u vezi s članom 31. istog zakona, kao i krivično djelo iz člana 52. Zakona o nabavljanju, držanju i nošenju oružja i municije u vezi s članom 54. KZFBiH.

6. Povodom prijedloga za određivanje pritvora Kantonalni sud je zakazao ročište na kojem su se apelant i E.D. (u daljnjem tekstu: saosumnjičeni) izjasnili o navedenom prijedlogu. Rješenjem Kantonalnog suda broj 09 0 K 024091 15 Kpp 5 od 18. juna 2015. godine apelantu, saosumnjičenom i M.B. određen je pritvor u trajanju od jedan mjesec, koji prema apelantu i saosumnjičenom može trajati najduže do 16. jula 2015. godine do 15 sati, a prema M.B., koji se nalazi u bjekstvu, počev od dana i časa lišenja slobode ili do nove odluke suda. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da se na ročištu apelantov branilac (sa čime se saglasio i apelant) protivio određivanju pritvora zbog nepostojanja osnovane sumnje da je apelant počinio navedeno krivično djelo i ističući da kao dokaz za osnovanu sumnju ne može služiti samo iskaz svjedoka A.G., kao i da ničim nisu opravdani razlozi za određivanje pritvora predviđeni članom 146. stav 1. tač. c) i d) Zakona o krivičnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH). Dalje je navedeno da je na osnovu dokaza, i to zapisnika o uviđaju MUP-a Kantona Sarajevo, dopune navedenog zapisnika, službene zabilješke, iskaza svjedoka A.G. i svjedokinje Z.S. kao i iskaza apelanta i saosumnjičenog, zapisnika o pretresu prostora preciziranih u rješenju i potvrda o privremenom oduzimanju tom prilikom pronađenih predmeta navedenih u rješenju, izvoda iz krivične evidencije na ime apelanta i saosumnjičenog, kao i iskaza Z.N., vlasnika firme Autodijelovi „NUIĆ” d.o.o Ljubuški (u daljnjem tekstu: oštećeni), te ostalih dokaza preciziranih u rješenju, utvrđeno da su apelant i ostali saosumnjičeni 19. maja 2015. godine oko 8,15 sati u Ulici Plandište bb, općina Ilidža, u neposrednoj blizini pravoslavne crkve zajedno, u cilju pribavljanja protupravne imovinske koristi, a po prethodnom dogovoru, nakon što je oštećeni izašao vozilom preciziranim u rješenju iz kruga firme u Ulici Lužansko polje, istog pratili vozilom preciziranim u rješenju, za koje je kasnije utvrđeno da je ukradeno i da je vlasništvo osobe navedene u rješenju, te da su ga pretekli na kolovoznoj traci i iz vozila u pokretu bacali predmete – „ježeve”, koje je oštećeni pokušavao izbjeći, te mu prepriječili put svojim vozilom.

7. Utvrđeno je da su nakon toga saosumnjičeni izašli iz vozila sa maskama „fantomkama“ na glavi, te nakon što su puškom razbili vjetrobransko staklo na vozilu oštećenog, fizički ga napali i povrijedili, te mu iz auta otuđili torbu u kojoj se nalazilo oko 20.000,00 KM, nakon čega su se udaljili predmetnim vozilom. Dalje je utvrđeno da je predmetno vozilo, koje su koristili apelant i ostali saosumnjičeni, nedugo nakon navedenog dođaja zapaljeno u Ulici Osijek do broja 4, te da je osoba koja je zapalila vozilo navedeni lokalitet napustila u vozilu marke golf 2, bijele boje, nepoznatih registarskih tablica, a što su policiji i vatrogascima dojavili svjedoci-građani i što je utvrđeno i na osnovu snimka nadzorne kamere u firmi koja se nalazi u blizini mjesta paljevine. Kantonalni sud je istakao da je tom prilikom zapaljena i ograda privatne kuće koja se nalazi u blizini zapaljenog automobila koji je u potpunosti izgorio. Dalje je navedeno da je svjedokinja Z.S. iz svoje kuće vidjela zapaljeni automobil i ogradu, te osobu čiji je opis preciziran u rješenju, koja je utrčala u automobil golf 2 koji se nakon toga naglim kretanjem brzo udaljio u pravcu naselja Osijek. Osim toga, prema obrazloženju rješenja, svjedok A.G. je posvjedočio da je bio zaposlen u firmi „NUIĆ” d.o.o u kojoj je jednom prilikom bio sa saosumnjičenim koji mu je predložio da „odrade” nekog od radnika firme koji prevoze novac iz firme za Ljubuški što je taj svjedok navodno odbio. Navedeno je da je svjedok izjavio i da se nakon nekoliko dana saosumnjičeni vratio sa još jednom osobom pod nadimkom Fazla, i da su mu predložili isto, te da su mu to predlagali i prilikom njihove posjete sa osobom za koju je saznao da se zove M.B. (dok je saosumnjičeni tvrdio da je svjedok njemu i apelantu predložio navedeno), te da je tada upoznat sa njihovim planovima koji su detaljno navedeni u rješenju. Navedeno je i da je prilikom pregleda vozila oštećenog pronađeno jedno zrno vatrenog oružja nepoznatog kalibra, te tragovi oštećenja na vozilu nastali udarom tog zrna, kao i tragovi papilarnih linija i DNK uzoraka. Prema obrazloženju rješenja, prilikom pretresa objekata preciziranih u rješenju apelantu su oduzeta dva pištolja precizirana u rješenju, municija za oružje, te su apelantu i saosumnjičenom oduzeti mobilni telefoni iz kojih proizlazi međusobna komunikacija svih saosumnjičenih.

8. S tim u vezi je navedeno da je Tužilaštvo zatražilo određivanje pritvora prema apelantu iz razloga propisanih članom 146. stav 1. tač. c) i d) ZKPFBiH, a prema saosumnjičenom iz razloga propisanih članom 146. stav 1. tačka d) i M.B. iz razloga propisanih članom 146. stav 1. tač. a) i d), što je sudija za prethodni postupak prihvatio dok je odbio prijedlog za određivanje pritvora prema svim saosumnjičenim iz razloga propisanog članom 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH. Kantonalni sud je istakao da po ocjeni sudije za prethodni postupak ne postoje uvjeti za određivanje pritvora iz razloga propisanog članom 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH ni prema jednom od saosumnjičenih. Ovo stoga jer su, prema mišljenju tog suda, paušalni navodi Tužilaštva da bi puštanjem na slobodu svi saosumnjičeni ometali daljnji tok istrage utjecajem ili pokušajem utjecanja na svjedoke s obzirom na to da nisu dokazane naročite okolnosti iz kojih bi navedeno proizlazilo, kao ni da bi utjecali jedni na druge kao saizvršioci, te i iz razloga jer u prijedlogu nije navedeno postoji li još svjedoka osim navedenih i koji su to svjedoci.

9. Obrazloženo je da nasuprot navedenom, kao i nasuprot tvrdnjama odbrane i apelanta i saosumnjičenog, iz navedenih dokaza proizlazi osnovana sumnja da su i apelant i saosumnjičeni počinili krivična djela koja im se stavljaju na teret. Navedeno je da je s tim u vezi osnovan prijedlog Tužilaštva za određivanje pritvora apelantu iz osnova propisanog članom 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH. Pri tome je Kantonalni sud naveo da je uvidom u krivičnu evidenciju utvrđeno da je apelant do sada tri puta osuđivan zbog istovrsnih krivičnih djela uz upotrebu nasilja što, prema mišljenju tog suda, ukazuje da se radi o osobi koja je sklona vršenju krivičnih djela, odnosno povratniku u činjenju krivičnih djela. Navedeno, prema obrazloženju Kantonalnog suda, predstavlja naročitu okolnost koja opravdava strah da će apelant, boravkom na slobodi, ponoviti krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna. Ovo pogotovo, kako je navedeno, ako se ima u vidu da je apelant predmetna krivična djela za koja se u konkretnom slučaju tereti počinio po proteku nepuna dva mjeseca od početka vremena provjeravanja po ranije izrečenoj presudi od 25. aprila 2015. godine što, prema mišljenju tog suda, ukazuje da ni ranije izrečene presude ni zatvorske kazne nisu utjecale na apelanta da prestane sa vršenjem krivičnih djela.

10. Dalje je navedeno da postoji osnov i za određivanje pritvora prema svim saosumnjičenim iz razloga propisanog članom 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH jer su osnovano sumnjivi da su počinili krivično djelo razbojništvo za koje se može izreći kazna zatvora najmanje pet godina što, kao što je obrazložio taj sud, znači da se može izreći i kazna zatvora od deset i više godina; da je predmetno djelo posebno teško krivično djelo s obzirom na to što je počinjeno uz upotrebu vatrenog oružja, u sastavu grupe ljudi, na javnom mjestu, na dijelu magistralnog puta na kojem je zbog toga saobraćaj bio obustavljen u jutarnjim satima; da je izvršeno upotrebom više metalnih komada šiljaka varenih u obliku ježa, namijenjenih za bušenje pneumatika radi prisilnog zaustavljanja vozila oštećenog; da je počinjeno uz upotrebu prethodno ukradenog vozila koje je nakon izvršenja krivičnog djela zapaljeno i u potpunosti izgorjelo pri tome nanoseći i štetu ogradi obližnje kuće; da je izvršenjem tog djela od oštećenog oduzeto preko 20.000,00 KM pri čemu su saosumnjičeni i povrijedili oštećenog koji je, zajedno sa uznemirenim građanima, prijavio izvršeno djelo. Kantonalni sud je dalje naveo da iz priloženih dokaza proizlazi da su svi saosumnjičeni prilikom izvršenja predmetnih krivičnih djela iskazali naročitu upornost i bezobzirnost, kao i da su prilikom izvršenja djela ispalili i metak iz vatrenog oružja, čije zrno je pronađeno u unutrašnjosti vozila oštećenog, koji je prouzrokovao i oštećenje vozila precizirano u rješenju. Imajući u vidu navedeno Kantonalni sud je zaključio da je djelo počinjeno u vanrednim okolnostima s obzirom na način izvršenja tog djela i njegove posljedice zbog čega taj sud smatra da bi puštanje osumnjičenih na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom javnom redu i miru. Pri tome je Kantonalni sud istakao da je razmotrio i mogućnosti izricanja drugih-blažih mjera osiguranja, kako to nalažu odredbe člana 137. st. 2. i 3. i člana 145. stav 1. ZKPFBiH i odredbe člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). S tim u vezi je zaključeno da, imajući u vidu sve navedene okolnosti izvršenja djela, kao i svrhu koju je potrebno postići pritvorom iz navedenih osnova, Kantonalni sud smatra da je u ovoj fazi krivičnog postupka jedina adekvatna mjera određivanje pritvora, zbog čega je i donio rješenje kao u dispozitivu.

11. Protiv navedenog rješenja apelant i saosumnjičeni su podnijeli žalbe Kantonalnom sudu koji je Rješenjem broj 09 0 K 024091 15 Kv od 26. juna 2015. godine žalbe odbio kao neosnovane. U odnosu na žalbene prigovore u vezi s postojanjem osnovane sumnje kao općeg uvjeta za određivanje mjere pritvora, vijeće tog suda je zaključilo da su u obrazloženju osporenog rješenja dati jasni i konkretni razlozi za zaključak o postojanju osnovane sumnje da su apelant i saosumnjičeni počinili djela koja im se stavljaju na teret. Navedeno je i da se u toj fazi krivičnog postupka, kada se odlučuje o pritvoru, cijeni isključivo postojanje osnovane sumnje da je počinjeno krivično djelo, a ne apsolutna dokazanost svih odlučnih činjenica u vezi s krivičnim djelom i počiniocem i zbog čega taj sud smatra da je sudija za prethodni postupka ispravno postupio kada se u obrazloženju rješenja nije upuštao u ocjenu dokaza nego samo izveo zaključak o postojanju određenog stepena vjerovatnoće-osnovane sumnje da su osumnjičeni počinili krivično djelo. Kantonalni sud je naveo i da pri tome dokazi koji su navedeni na str. 4-8 osporenog rješenja i koji su analizirani sa stanovišta postojanja osnovane sumnje, i po ocjeni tog suda, doista ukazuju na postojanje osnovane sumnje da su apelant i saosumnjičeni počinili krivična djela koja im se stavljaju na teret te da su, s tim u vezi, ovi žalbeni prigovori neosnovani.

12. Dalje, u pogledu apelanta, Kantonalni sud je obrazložio da je neosnovan i prigovor branioca apelanta da u odnosu na njega ne postoje razlozi iz člana 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH i da mu iz tog razloga pritvor nije mogao biti određen. Ovo stoga jer, kako je obrazložio Kantonalni sud, apelantu pritvor nije ni određen iz ovog razloga. Također je navedeno da nisu osnovani navodi u vezi s nepostojanjem pritvorskog osnova iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH jer, prema mišljenju tog suda, iz priloženih presuda jasno proizlazi da se radi o osobi koja je ranije osuđivana za ista krivična djela, dakle da se radi o osobi koja je sklona vršenju krivičnih djela, konkretno djela za koja se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža, zbog čega i taj sud smatra da postoji osnov iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH za određivanje pritvora apelantu. Kantonalni sud je obrazložio da su neosnovani i žalbeni prigovori apelanta i saosumnjičenog u vezi s nepostojanjem pritvorskog razloga iz člana 146. stav 1. tačka d) ZKPBiH. Prema mišljenju tog suda, u osporenom rješenju su sasvim jasno navedeni razlozi na osnovu kojih činjenica i okolnosti je u konkretnom slučaju izveden zaključak o postojanju vanrednih okolnosti posebno teškog krivičnog djela i stvarne prijetnje narušavanju javnog reda u slučaju puštanja oba osumnjičena na slobodu. Navedeno je da se prije svega radi o krivičnom djelu razbojništvo za koje se može izreći kazna zatvora u trajanju od najmanje pet godina, dalje da je predmetno djelo posebno teško s obzirom na način izvršenja - na javnom mjestu, uz upotrebu vatrenog oružja, na poseban i uporan način, uz upotrebu ukradenog vozila koje je kasnije zapaljeno, pri čemu je ta paljevina nanijela štetu i kući koja se nalazila u neposrednoj blizini kao i da je djelo izvršeno uz primjenu sile i povređivanje oštećenog pri čemu je otuđeno preko 20.000,00 KM. Zbog navedenog je i ovaj sud zaključio da postoje vanredne okolnosti koje bi, puštanjem na slobodu apelanta i saosumnjičenog, objektivno mogle prouzrokovati uznemirenje javnosti i zaprijetiti sigurnosti građana i imovine pri čemu se svrha obezbjeđenja sigurnosti ne bi mogla postići blažim, alternativnim mjerama. Imajući u vidu navedeno Kantonalni sud je odbio žalbe apelanta i saosumnjičenog kao neosnovane.

13. Nakon toga Kantonalni sud je Rješenjem broj 09 0 K 024091 15 Kv 2 od 15. jula 2015. godine apelantu i saosumnjičenom produžio pritvor za dva mjeseca koji, po tom rješenju, može trajati do 15. septembra 2015. godine ili do nove odluke suda. U obrazloženju su detaljno ponovljene činjenice u vezi s predmetnim krivičnim djelima, istaknute u rješenju o određivanju pritvora, i ponovno analizirani dokazi na kojima je zasnovana osnovana sumnja da su apelant i saosumnjičeni počinili krivična djela koja su im stavljena na teret. S tim u vezi Kantonalni sud je zaključio da je zbog navedenog ispunjen opći uvjet za produženje pritvora apelantu i saosumnjičenom te da su analogno tome neosnovani prigovori odbrane apelanta i saosumnjičenog kojim se pobija osnovana sumnja kao opći uvjet za produženje pritvora prema njima. Kantonalni sud je istakao da na navedeno nema utjecaja privatnim putem pribavljena izjava svjedoka, poimenično navedenog u rješenju, koju je priložio branilac saosumnjičenog smatrajući da ista saosumnjičenom predstavlja alibi za inkriminirani period izvršenja djela. Kantonalni sud je naveo da je nakon što je izvršio uvid u kompletan spis zaključio da su u konkretnom slučaju ispunjeni i posebni zakonski uvjeti za produženje mjere pritvora, i to prema apelantu iz razloga propisanih članom 146. stav 1. tač. c) i d) ZKPFBiH, a prema saosumnjičenom iz razloga propisanih članom 146. stav 1. tačka d) istog zakona.

14. S tim u vezi Kantonalni sud je istakao da smatra da je opravdan zahtjev Tužilaštva za produženje pritvora apelantu iz razloga propisanog članom 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH jer iz izvoda iz krivične evidencije proizlazi da je apelant do sada tri puta osuđivan, između ostalog, i za isto krivično djelo koje mu se konkretno stavlja na teret što, prema mišljenju tog suda, ukazuje da se radi o osobi koja je sklona vršenju krivičnih djela, odnosno povratniku. Kantonalni sud je obrazložio da smatra da navedeno predstavlja posebne okolnosti koje opravdavaju strah da bi apelant, boravkom na slobodi, ponovio krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna. Ovo posebno u situaciji, kako je naveo taj sud, kada se apelant osnovano sumnjiči da je krivično djelo koje mu se stavlja na teret izvršio po proteku nepuna dva mjeseca od početka provjeravanja po ranije izvršenoj presudi preciziranoj u rješenju, zbog čega je i prihvatio kao osnovan prijedlog Tužilaštva za određivanje pritvora apelantu iz ovog osnova.

15. Kantonalni sud je istakao da je osnovan prijedlog Tužilaštva za produženje pritvora apelantu i saosumnjičenom i iz osnova propisanog članom 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH. S tim u vezi je navedeno da se u konkretnom slučaju radi o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora u trajanju od najmanje pet godina što znači da im se može izreći i kazna zatvora u trajanju od deset godina pa i teža čime je, prema zaključku tog suda, ispunjen objektivni uvjet koji se tiče ovog pritvorskog osnova. Prema mišljenju tog suda, u konkretnom slučaju se radi i o posebno teškom krivičnom djelu s obzirom na način izvršenja jer se apelant i saosumnjičeni terete da su ga počinili upotrebom vatrenog oružja-puške, u sastavu grupe ljudi, na magistralnom putu, u jutarnjim satima, upotrebljavajući pritom predmete i ponašajući se na način koji je doveo do posljedica preciziranih u rješenju. Prema ocjeni tog suda sve to ukazuje na opravdan zaključak da je javnost usljed inkriminiranog događaja uznemirena i da bi puštanje na slobodu apelanta i saosumnjičenog moglo dovesti do veće uznemirenosti građana i prijetnje narušavanju javnog reda. Pri tome je taj sud naglasio da iz do tada utvrđenih činjenica i okolnosti proizlazi da su apelant i saosumnjičeni, prilikom izvršenja predmetnog djela koje im se stavlja na teret, pokazali naročitu upornost, odlučnost i bezobzirnost jer se sumnjiče da su pored navedenog koristili vatreno oružje tako što su ispalili metak koji je uzrokovao oštećenja na vozilu precizirana u rješenju i čije je zrno pronađeno u unutrašnjosti vozila oštećenog. Osim toga je navedeno da taj sud ističe da su način izvršenja predmetnog djela i posljedice istog poznate najširoj javnosti koja je objektivno uznemirena počinjenjem ovakvih i sličnih djela, kao i činjenicom da je ugrožena sigurnost imovine i građana jer je to djelo izazvalo uznemirenje i strah građana za vlastitu sigurnost i imovinu. Imajući u vidu navedeno Kantonalni sud je produžio pritvor apelantu i saosumnjičenom iz razloga propisanog članom 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH.

16. Konačno, Kantonalni sud je istakao da je razmatrajući neophodnost mjere pritvora, cijenio i mogućnost izricanja drugih blažih mjera osiguranja, ali je imajući u vidu vrstu i težinu krivičnih djela koja se se apelantu i saosumnjičenom stavljaju na teret, svrhu koju je potrebno postići, kao i pritvorske razloge na osnovu kojih im je produžena mjera pritvora, ocijenio da je produženje mjere pritvora u ovoj fazi krivičnog postupka jedina adekvatna mjera. Imajući u vidu navedeno Kantonalni sud je donio odluku kao u dispozitivu rješenja.

17. Protiv navedenog rješenja apelant i saosumnjičeni su podnijeli žalbe Vrhovnom sudu koji je Rješenjem broj 09 0 K 024091 15 KŽ od 27. jula 2015. godine žalbe odbio kao neosnovane. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da su neosnovani žalbeni navodi apelanta i saosumnjičenog u vezi sa nepostojanjem osnovane sumnje kao i da sudovi nisu cijenili iskaz svjedoka A.G. koji je on dao u policijskoj stanici i u kojem je apsolutno negirao bilo kakvo učešće u predmetnom događaju. S tim u vezi, Vrhovni sud je istakao da je prilikom donošenja prvostepenog rješenja Kantonalni sud na str. 2-9 dao jasne i dovoljne razloge na osnovu kojih je utvrdio postojanje osnovane sumnje da su apelanti, zajedno sa osumnjičenim M.B., počinili krivično djelo razbojništvo za koje se protiv njih vodi istraga. Navedeno je da se pri tome Kantonalni sud pozvao na brojne dokaze materijalne prirode i na dokaze subjektivne prirode precizirane u rješenju kojim se, kako je naveo Vrhovni sud, odbrane apelanta i saosumnjičenog u žalbama uopće ne bave niti se, s tim u vezi, žalbenim navodima dovode u pitanje pravilnost i zakonitost pobijanog rješenja. Po ocjeni tog suda žalbenim navodima se ne dovodi u pitanje ni iskaz svjedoka A.G. budući da prvostepeni sud, prema obrazloženju rješenja, svoj zaključak u pogledu postojanja osnovane sumnje nije zasnovao samo na tom iskazu nego i na brojnim naprijed navedenim dokazima.

18. Dalje je navedeno da su neosnovani i apelantovi žalbeni prigovori u vezi s nepostojanjem pritvorskog razloga iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH jer, kako smatra, njegova ranija osuđivanost ne predstavlja automatski razlog za određivanje pritvora po ovom osnovu kao i da postojanje naročitih okolnosti koje opravdavaju bojazan da bi on, boravkom na slobodi, mogao ponoviti isto ili pokušati novo krivično djelo nije dokazano niti obrazloženo. U vezi s ovim prigovorima Vrhovni sud je istakao da iz obrazloženja pobijanog rješenja proizlazi da je prvostepeni sud za svoj zaključak o postojanju naročitih okolnosti koje opravdavaju bojazan da bi apelant, boravkom na slobodi, mogao ponoviti krivično djelo naveo sasvim jasne i određene razloge. Vrhovni sud je naveo da je nesporno da je apelant osuđivan presudama preciziranim u rješenju za krivična djela istovrsna kao i krivična djela za koja se u konkretnom slučaju tereti, a za koja se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna, te da iz navedenog proizlazi da postoji opravdana bojazan da bi ih, boravkom na slobodi, mogao ponoviti. Navedeno je i da se žalbenim navodima i ne dovode u pitanje ove konkretne okolnosti, već da se samo iznosi paušalan navod da iste nisu obrazložene niti dokazane zbog čega, prema mišljenju Vrhovnog suda, nije mogao ni biti doveden u pitanje zaključak prvostepenog suda o postojanju ovog posebnog razloga iz osnova člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH.

19. Prema obrazloženju Vrhovnog suda neosnovani su i žalbeni navodi kojim se dovodi u pitanje postojanje osnova za određivanje pritvora iz člana 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH. Vrhovni sud je s tim u vezi istakao da je nasuprot žalbenim navodima, prvostepeni sud u obrazloženju pobijanog rješenja naveo sasvim konkretne i jasne razloge na osnovu kojih je zaključio da su ispunjeni i svi kumulativno propisani uvjeti za produženje pritvora apelantu i saosumnjičenom iz navedenog osnova. Kako je obrazložio Vrhovni sud, i prema njegovoj ocjeni, predmetno krivično djelo za koje postoji osnovana sumnja da su ga apelant, saosumnjičeni i M.B. zajedno učinili, učinjeno je u vanrednim okolnostima jer se događaj desio oko 8,15 sati ujutro, na javnom mjestu, na magistralnom putu, prilikom čega je pucano iz puške, uz korištenje ukradenog automobila koji je kasnije zapaljen, usljed čega je izgorjela i ograda kuće koja se nalazila u blizini, uz primjenu sile, te obustavljanje saobraćaja na tom lokalitetu zbog predmetnog događaja. Vrhovni sud smatra da s obzirom na sadržaj navedenih okolnosti i dalje postoji stvarna prijetnja narušavanju sigurnosti i javnog reda u slučaju puštanja apelanta i saosumnjičenog na slobodu. Imajući u vidu sve navedeno kao i razloge vezane za žalbene prigovore saosumnjičenog precizirane u rješenju, Vrhovni sud je donio odluku kao u dispozitivu.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

20. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima prekršeno pravo na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i st. 3. i 4. Evropske konvencije. Kršenje navedenih prava apelant vidi u činjenici da, po njegovom mišljenju, ničim nije dokazana osnovana sumnja da je počinio krivična djela koja su mu stavljena teret. Smatra da mu je dato samo formalno pravo da podnese žalbe, ali da pri tome sudovi nisu uopće cijenili njegove žalbene navode u vezi sa utvrđivanjem činjenica i promijenjenim iskazom svjedoka A.G. (za koji je apelant saznao prilikom uvida u spis) koji nije naveden iako su na tom iskazu, prema apelantovom mišljenju, zasnovani i rješenje o određivanju i o produženju pritvora zbog čega smatra da nije ispoštovan standard postojanja osnovane sumnje. Navodi i da redovni sudovi nisu dali obrazloženja i razloge ni o jednom žalbenom navodu u vezi s postojanjem posebnih razloga za pritvor, te da ni iz jedne činjenice ne proizlazi da bi apelant mogao ponovo počiniti bilo kakvo krivično djelo niti da je djelo koje mu je stavljeno na teret počinjeno pod vanrednim okolnostima. Zbog navedenog apelant smatra da Ustavni sud treba donijeti privremenu mjeru kojom bi ukinuo osporena rješenja i pustio apelanta na slobodu, te naložio hitno postupanje u ovom predmetu.

b) Odgovor na apelaciju

21. Vrhovni sud je naveo da niti jedno pravo apelanta na koje se poziva nije prekršeno budući da su dati jasni argumenti iz kojih razloga proizlazi osnovana sumnja da su apelant i saosumnjičeni počinili krivična djela koja im se stavljaju na teret, te da su u osporenim rješenjima cijenjeni iskazi navedenog svjedoka koji nije jedini dokaz na kojem je zasnovan zaključak da postoji osnovana sumnja.

22. Kantonalni sud je naveo da su u rješenjima tog suda dati jasni razlozi zbog kojih je prihvaćen prijedlog Tužilaštva za određivanje i produženje pritvora, te da apelaciju treba odbiti kao neosnovanu.

23. Tužilaštvo je navelo da donošenjem osporenih rješenja nisu prekršena apelantova prava na koja se u apelaciji poziva, te da je predmetna istraga u završnoj fazi, odnosno da će najkasnije do 9. septembra 2015. godine podići optužnicu protiv apelanta i ostalih saoptuženih kada će redovni sudovi ponovno odlučivati o mjeri pritvora.

V. Relevantni propisi

24. U Zakonu o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14) [interno prečišćeni tekst za potrebe ove odluke], relevantne odredbe glase: Član 145. st. 1. i 2.

Opće odredbe (1) Pritvor se može odrediti ili produžiti samo pod uvjetima propisanim u ovom Zakonu i samo ako se isti cilj ne može ostvariti drugom mjerom.

(2) Pritvor određuje ili produžuje rješenjem sud na prijedlog tužitelja a nakon što sud prethodno sasluša osumnjičenog, odnosno optuženog na okolnosti razloga zbog kojih se pritvor predlaže, osim u slučaju iz člana 146. stav (1) tačka a) ovog Zakona.

Član 146. stav 1. tač. c) i d) Razlozi za pritvor (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određena osoba učinila krivično djelo pritvor joj se može odrediti:

c) ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će učiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora najmanje pet godina ili teža kazna,

d) u vanrednim okolnostima, ako se radi o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora deset godina ili teža kazna, a koje je posebno teško, s obzirom na način izvršenja ili posljedice krivičnog djela, ako bi puštanjem na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanja javnog reda.

25. U Krivičnom zakonu Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 36/03, 37/03, 21/04, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14, 76/14) relevantne odredbe glase: Član 31.

Saučinitelj Ako više osoba zajednički učini krivično djelo, učestvovanjem u učinjenju krivičnog djela ili preduzimajući što drugo čime se na odlučujući način doprinosi učinjenju krivičnog djela, svaka će se od njih kazniti kaznom propisanom za to krivično djelo.

Član 289.

Razbojništvo (1) Ko upotrebom sile protiv neke osobe ili prijetnjom da će izravno napasti na njezin život ili organ oduzme tuđu pokretninu s ciljem da njenim prisvajanjem pribavi sebi ili drugom protupravnu imovinsku korist ili da je protupravno prisvoji, kaznit će se kaznom zatvora od jedne do deset godina.

(2) Ako je krivičnim djelom iz stava 1. ovog člana neka osoba s umišljajem teško tjelesno ozlijeđena, ili je to krivično djelo učinjeno u sastavu grupe ljudi, ili ako je upotrebljeno oružje ili opasno oruđe, učinitelj će se kazniti kaznom zatvora najmanje pet godina.

26. U Zakonu o nabavljanju, držanju i nošenju oružja i municije („Službene novine Kantona Sarajevo“ broj 38/07 ) relevantne odredbe glase:

Član 52.

(Krivična djela) (1) Novčanom kaznom ili kaznom zatvora od šest mjeseci do dvije godine kaznit će se za krivično djelo:

a) ko bez odobrenja nabavi, drži ili nosi vatreno oružje, dijelove za vatreno oružje ili municiju, kada je za nabavljanje tog oružja, dijelova za oružje i municije potrebno odobrenje (član 8. st. (1), (2), (4), (5) i (6)).

VI. Dopustivost

27. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

28. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

29. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Vrhovnog suda broj 09 0 K 024091 15 KŽ od 27. jula 2015. godine kojim je apelantu pritvor produžen i Rješenje Kantonalnog suda broj 09 0 K 024091 15 Kv od 25. juna 2015. godine kojim je apelantu pritvor određen, protiv kojih nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje Vrhovnog suda apelant je primio 10. augusta 2015. godine, a rješenje Kantonalnog suda 29. juna 2015. godine, a apelacija je podnesena 10. augusta 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

30. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

31. Apelant pobija navedena rješenja, tvrdeći da su tim rješenjima prekršena njegova prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5. stav 1. tačka c) i st. 3. i 4. Evropske konvencije.

32. Član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.

33. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

(1) Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne smije biti lišen slobode izuzev u niže navedenim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:

[…] c. zakonitog hapšenja ili lišavanja slobode radi privođenja nadležnoj sudskoj vlasti, kada postoji opravdana sumnja da je ta osoba izvršila krivično djelo ili kada postoje valjani razlozi da se osoba spriječi da izvrši krivično djelo ili da, nakon izvršenja krivičnog djela, pobjegne.

[…] (3) Svako ko je uhapšen ili lišen slobode prema odredbama stava 1(c) ovog člana [ ] mora imati pravo na suđenje u razumnom roku ili na puštanje na slobodu do suđenja.

4. Svako kome je uskraćena sloboda hapšenjem ili lišavanjem slobode ima pravo uložiti žalbu sudu kako bi sud, u kratkom roku, razmotrio zakonitost lišavanja slobode i ukoliko ono nije bilo zakonito naložio oslobađanje.

U odnosu na član 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije

34. U konkretnom slučaju, apelant je osoba koja je lišena slobode i u vrijeme podnošenja apelacije se nalazi u pritvoru na osnovu odluka redovnog suda o određivanju pritvora i produženju pritvora, i koja se poziva na kršenje prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije. Ustavni sud prije svega podsjeća na to da se pravo na ličnu slobodu i sigurnost ubraja u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da član 5. Evropske konvencije garantira da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Proizvoljnost lišavanja slobode ocjenjuje se u prvom redu u odnosu na poštivanje proceduralnih zahtjeva ZKPFBiH koji je primijenjen u konkretnom slučaju, dakle nacionalnog prava koje mora biti usklađeno sa standardima iz Evropske konvencije. Također, Ustavni sud podsjeća da se određivanje pritvora u periodu prije podizanja optužnice ne smije za osumnjičenika pretvoriti u kaznu. Stoga je pritvor dopušteno odrediti samo u slučaju u kojem postoji „osnovana sumnja“ da je osoba počinila krivično djelo te, načelno, samo u cilju osiguranja njegove prisutnosti i uspješnog vođenja krivičnog postupka. Stoga ZKPFBiH za određivanje pritvora uvijek traži kumulativno postojanje općeg uvjeta, to jest „osnovane sumnje“ da je osoba počinila krivično djelo i postojanje barem jednog od posebnih razloga taksativno nabrojanih u članu 146. stav 1. tač. a), b), c) i d).

35. Ustavni sud dalje podsjeća da je postojanje osnovane sumnje da je uhapšena osoba počinila neko krivično djelo conditio sine qua non za zakonitost produženja pritvora, ali da nakon proteka određenog vremena to više nije dovoljno. Odluka suda kojom se produžuje pritvor traži čvršću osnovu kako bi se dokazalo ne samo da postoji istinska „osnovana sumnja“ nego i da su postojali i drugi ozbiljni razlozi od javnog interesa koji, bez obzira na predmnijevu nevinosti, pretežu nad pravom na slobodu (vidi, između ostalih izvora prava, predmet A. v. Francuske, 23. septembar 1998, stav 102, Reports 1998-VII). Međutim, to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti postoje li za pritvor relevantni i dovoljni razlozi (vidi Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63). Prema daljnjem stavu Evropskog suda, opravdanost pritvora zavisi i od okolnosti konkretnog slučaja koje moraju biti takve da upućuju na postojanje općeg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da, uprkos presumpciji nevinosti, preteže nad principom poštivanja slobode pojedinca.

36. Također, Ustavni sud ukazuje na to da odredba člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da osoba bude lišena slobode u skladu s članom 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije, tj. da je lišavanje „zakonito“ u smislu navedenog člana, a obuhvata podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih osoba. Evropski sud je zaključio da poštivanje člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi s pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterije predviđene zakonom.

37. Dovodeći naprijed navedene stavove u vezu s činjenicama konkretnog slučaja, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u obrazloženju rješenja o određivanju i produženju pritvora naveli brojne dokaze na osnovu čije su ocjene i analize zaključili da postoji osnovana sumnja da je apelant (sa ostalim saosumnjičenim) počinio krivična djela koja mu se stavljaju na teret. Naime, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u obrazloženima svojih odluka prvenstveno ukazali na iskaze saslušanih svjedoka (koje su, pri tome, detaljno interpretirali u obrazloženjima svojih odluka), kao i na ostale materijalne dokaze u spisu koji su navedeni u prethodnim tačkama ove odluke, te u vezi s tim zaključili da iz tih dokaza proizlazi osnovana sumnja da je apelant počinio krivična djela koja mu se stavljaju na teret. Prema mišljenju Ustavnog suda, navedene okolnosti na kojima su redovni sudovi zasnovali svoje odluku u pogledu postojanja osnovane sumnje takvog su karaktera da mogu uvjeriti objektivnog posmatrača da je moguće da je apelant počinio krivična djela zbog kojih se vodi predmetni postupak u smislu standarda člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije. S tim u vezi Ustavni sud zapaža da su, suprotno apelantovim navodima, redovni sudovi u obrazloženjima osporenih rješenja dali odgovor na njegove prigovore u vezi s prihvatanjem iskaza svjedoka A.G. (koje su odbrane i apelanta i saosumnjičenog istakli već na ročištu, navodeći da iskaz tog svjedoka koji je dat pred Tužilaštvom ne može biti jedini dokaz na kojem se zasniva odluka o određivanju pritvora jer je isti svjedok pred policijom negirao bilo kakvu vezu s krivičnim djelom). Pri tome su redovni sudovi obrazložili da iskaz navedenog svjedoka ne predstavlja jedini dokaz za postojanje osnovane sumnje već da se osnovana sumnja zasniva i na ostalim detaljno navedenim i analiziranim dokazima kao i da ovakvim prigovorom apelanta i saosumnjičenog navedeni iskaz ničim nije doveden u pitanje. Zbog navedenog Ustavni sud smatra neosnovanim apelantove navode da u konkretnom slučaju ničim nije dokazano postojanje osnovane sumnje da je počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret.

38. Dalje, Ustavni sud podsjeća na to da, u skladu sa zakonom, pritvor može biti određen i produžen samo kada je, uz postojanje osnovane sumnje da je krivično djelo počinjeno, ispunjen i jedan od posebnih razloga za određivanje odnosno produženje pritvora propisan zakonom. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su u konkretnom slučaju redovni sudovi utvrdili da je, osim postojanja osnovane sumnje kao opće pretpostavke za određivanje i produženje mjere pritvora apelantu, ispunjen i drugi kumulativni uvjet, odnosno da u konkretnom slučaju postoje posebni pritvorski razlozi iz člana 146. stav 1. tač. c) i d) ZKPFBiH. Međutim, apelant smatra da taj razlog za određivanje i produženje pritvora u predmetnom slučaju nije dovoljno konkretizovan, odnosno obrazložen.

39. U vezi s postojanjem osnova za određivanje pritvora zbog opasnosti od ponovnog izvršenja krivičnih djela (član 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH) Ustavni sud podsjeća da Evropski sud opravdava upotrebu ovog osnova kada postoji stvarna opasnost od ponavljanja teške krivične radnje. Relevantna je kriminalna prošlost, ličnost osumnjičenog ili optuženog. Također su relevantni broj i karakter krivičnih djela, otvorena istraga za druga djela. Osim toga, mora biti ispunjen uvjet koji se tiče visine zapriječene kazne, mora postojati objektivna ocjena ozbiljnosti i trajnosti prijetnje za ponovno izvršenje krivičnih djela, tužilac i sudija moraju imati pristup evidencijama o prethodnim krivičnim djelima, te jezik koji se koristi ne smije dovesti u pitanje presumpciju nevinosti u odnosu na konkretnu osobu.

40. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi da su redovni sudovi zaključak o postojanju osnova iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH utvrdili uvidom u krivičnu evidenciju iz koje proizlazi da je apelant već ranije osuđivan za istovrsna krivična djela i da je osumnjičen da je konkretno krivično djelo počinio samo dva mjeseca od početka provjeravanja po osnovu ranije izrečene presude; da se za navedeno krivično djelo kao i za ranije počinjeno može izreći kazna zatvora od najmanje pet godina (dakle i u visini od deset i više godina) kao i da način na koji je obrazloženje dato ne prejudicira apelantovu krivicu za počinjeno djelo (koja tek mora biti dokazana). S tim u vezi Ustavni sud smatra da su u konkretnom slučaju ispunjeni standardi Evropske konvencije koji su potrebni da bi se pritvor odredio i produžio zbog bojazni da će počinilac ponovno počiniti krivično djelo. Zbog navedenog Ustavni sud ove apelantove navode smatra neosnovanim.

41. Dalje, u vezi sa apelantovim navodima da u njegovom slučaju nisu konkretizovani niti obrazloženi razlozi za određivanje pritvora iz osnova člana 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH, Ustavni sud ukazuje na to da se, prema navedenom članu, pritvor može odrediti odnosno produžiti u vanrednim okolnostima i to ako se radi o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora deset godina ili teža kazna, a koje je posebno teško, s obzirom na način izvršenja ili posljedice krivičnog djela, ako bi puštanje na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanju javnog reda.

42. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na to da, prema stavu Evropskog suda, određena krivična djela zbog svoje posebne težine i reakcije javnosti na njih mogu uzrokovati socijalne nemire, te da se time može opravdati određivanje pritvora barem neko vrijeme. U izuzetnim okolnostima taj faktor se stoga može uzeti u obzir u smislu Evropske konvencije. To u svakom slučaju važi ako nacionalno zakonodavstvo priznaje pojam narušavanja javnog reda kao neposrednu posljedicu nekog krivičnog djela. Međutim, taj osnov se može smatrati relevantnim i dovoljnim samo pod uvjetom da se zasniva na činjenicama iz kojih jasno proizlazi da bi puštanje osumnjičenog na slobodu zaista narušilo javni red. Konačno, pritvaranje će biti zakonito samo ako je javni red i dalje stvarno ugrožen. Produženje pritvora ne može se koristiti kao anticipacija zatvorske kazne (vidi Evropski sud, Letellier protiv Francuske, presuda od 26. juna 1991. godine, stav 51; i I. A. protiv Francuske, presuda od 23. septembra 1998. godine, stav 104). Ovakav stav je slijedio i Ustavni sud u svojoj odluci broj AP 1971/14 (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1971/14 od 17. septembra 2014. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Također, Ustavni sud podsjeća da i Komitet ministara Vijeća Evrope smatra da se ovaj osnov može koristiti kao opravdanje za pritvor samo u slučaju da postoje suštinski dokazi o reakciji na teško krivično djelo poput ubistva. Jedino nastanak izuzetne situacije može učiniti pritvor neophodnim (vidi Preporuku (2006)13 Komiteta ministara Vijeća Evrope o zadržavanju u pritvoru, uvjetima u pritvoru i mehanizmima zaštite od zloupotrebe (C/M Rec (2006) 13). Ustavni sud ukazuje i na to da, u smislu uspostavljenih standarda Evropskog suda, samo postojanje pretpostavke i apstraktno navođenje da bi puštanje na slobodu osumnjičenih moglo dovesti do stvarne prijetnje narušavanju javnog reda nije dovoljno, već se moraju navesti konkretne okolnosti koje, kao takve, nesumnjivo ukazuju na to da će do toga i doći (vidi Evropski sud, odluka od 14. septembra 2009. godine u predmetu Makarov protiv Rusije, aplikacija broj 15217/07).

43. S tim u vezi, Ustavni sud prije svega primjećuje da domaće zakonodavstvo priznaje pojam narušavanja javnog reda kao neposrednu posljedicu nekog krivičnog djela. Dalje, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi prilikom ispitivanja postojanja posebnog pritvorskog razloga iz člana 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH ukazali: na visinu propisane kazne zatvora za predmetna krivična djela (kao objektivnog uvjeta za postojanje tog pritvorskog razloga), na okolnosti pod kojima su krivična djela učinjena, na način izvršenja i posljedice koje su ta djela ostavila. Dovodeći navedene standarde u vezu sa okolnostima konkretnog slučaja Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, osim ukazivanja na težinu krivičnih djela i zapriječene kazne (pozivanje koje ne može predstavljati dovoljan osnov za određivanje pritvora iz ovog razloga), ukazali na postojanje takvih okolnosti iz kojih bi proizlazilo da bi puštanjem apelanta na slobodu postojala stvarna prijetnja narušavanju javnog reda u smislu naprijed navedenih stavova Evropskog suda, odnosno da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da u okolnostima konkretnog slučaja postoje „suštinski dokazi o reakciji na teško krivično djelo“.

44. Naime, iz obrazloženja osporenih rješenja kao i iz činjenica predmeta proizlazi da su redovni sudovi kao suštinske okolnosti naveli i da je predmetno krivično djelo učinjeno na „posebno težak način“, uz iskazivanje velike upornosti apelanata i saosumnjičenih za izvršenje djela i uz prethodno planiranje; da je krivično djelo učinjeno na javnom, frekventnom mjestu (magistralni put) u jutarnjim satima uz upotrebu ukradenog vozila, vatrenog oružja i metalnih šiljaka kojim je pokušano zaustavljanje vozila oštećenog; da je učinjeno uz nanošenje fizičkih povreda oštećenom, nakon čega je vozilo koje je korišteno u izvršenju djela zapaljeno prilikom čega je izgorjela i ograda kuće koja se nalazila u blizini, a što su prijavili i o čemu su svjedočili i uznemireni građani. Ustavni sud smatra da navedeno obrazloženje redovnih sudova da ove činjenice, uz sve ostale okolnosti slučaja, predstavljaju opravdanu bojazan da bi, puštanjem apelanta na slobodu, moglo doći do uznemirenja javnosti ne ostavlja utisak apstraktnog i paušalnog navođenja potencijalne opasnosti od uznemirenja javnosti. Odnosno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi ponudili konkretne okolnosti koje, kao takve, nesumnjivo ukazuju na to da bi moglo doći do uznemirenja javnosti/građana (kako u vidu subjektivnog osjećaja nesigurnosti građana tako i osjećaja nesigurnosti kod oštećenog i njegove porodice), te mogućeg narušavanja javnog reda i mira u smislu navedenih standarda koji su postavljeni odredbama Evropske konvencije i praksom Evropskog suda. Zbog toga Ustavni sud i ove apelantove navode smatra neosnovanim.

45. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije prekršeno apelantovo pravo iz člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije.

U odnosu na član 5. stav 4. Evropske konvencije

46. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima prekršeno i pravo iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije jer mu je, kako navodi, dato samo formalno pravo na podnošenje žalbi protiv navedenih rješenja, ali da sudovi nisu suštinski odgovorili na njegove žalbene prigovore niti su ih uzeli u obzir prilikom odlučivanja o žalbama.

47. U vezi sa ovim navodima, Ustavni sud ukazuje da član 5. stav 4. Evropske konvencije predviđa da osoba lišena slobode hapšenjem ili pritvaranjem ima pravo da ospori zakonitosti takvog lišavanja slobode pred sudom, odnosno pred sudskim organom koji mora biti nezavisan i nepristrasan i koji mora imati nadležnost da donese obavezujuću odluku koja može voditi i puštanju osobe na slobodu (vidi, Evropski sud, De Wilde, Ooms i Versyp protiv Belgije, presuda od 18. novembra 1971. godine, serija A, broj 12, st. 76. i 77). Taj organ mora, također, pružiti „proceduralne garancije koje su odgovarajuće za konkretnu vrstu lišavanja slobode“, a koje nisu „značajno manje“ od garancija u krivičnom postupku, kad je rezultat lišavanja slobode dugotrajno zatvaranje osobe. Naročito, ove garancije podrazumijevaju usmenu raspravu uz pravnu pomoć u postupku u kojem učestvuju obje strane, razmatranje zakonitosti pritvora u najširem smislu, te odluku koja mora biti donesena brzo. Garancije koje pruža član 5. stav 4. moraju biti osigurane u domaćem zakonu, a pravni lijek mora biti djelotvoran i dovoljno siguran, tj. mora postojati mogućnost da se ispitaju zakonitosti samog pritvora, a ne samo postupka ili zloupotrebe ovlaštenja.

48. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je apelant imao mogućnost da na ročištu za razmatranje prijedloga o određivanju pritvora, kao i u žalbenim postupcima protiv donesenih rješenja o određivanju i produženju pritvora, podnese prigovor na prijedlog o određivanju pritvora kao i žalbe protiv rješenja i o određivanju pritvora i o produženju pritvora i da se apelant navedenim mogućnostima i koristio. Osim toga Ustavni sud zapaža da iz sadržaja osporenih rješenja, suprotno apelantovim navodima, proizlazi da su redovni sudovi razmotrili apelantove prigovore i žalbene navode, te da su detaljno i jasno obrazložili zašto ti prigovori i navodi nisu osnovani što je interpretirano u prethodnim tačkama ove odluke. Sama činjenica da ti apelantovi žalbeni prigovori i navodi nisu prihvaćeni kao osnovani ne može predstavljati kršenje apelantovih prava iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije jer navedeno pravo ne podrazumijeva garanciju prihvatanja prigovora i navoda vezanih za određivanje i produženje pritvora pred sudskim organima. Zbog toga Ustavni sud smatra da su i ovi apelantovi navodi neosnovani.

49. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud smatra da nije došlo ni do kršenja apelantovih prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 4. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

50. Nema kršenjaprava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije kada su redovni sudovi obrazložili postojanje osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo za koje je osumnjičen, kao i postojanje posebnih pritvorskih osnova iz razloga propisanih članom 146. stav 1. tač. c) i d), na jasan i argumentiran način koji je u skladu sa standardima Evropske konvencije.

51. Nema kršenja ni prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 4. Evropske konvencije kada je apelant imao pravo da na zakazanom ročištu podnese prigovor protiv prijedloga za određivanje pritvora kao i žalbe protiv rješenja o određivanju i produženju pritvora, što je apelant i koristio, i kada su redovni sudovi u osporenim rješenjima dali odgovore na sva navedena pitanja.

52. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

53. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov prijedlog za donošenje privremene mjere.

54. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman