Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4671/12 (A. P.)

Odluka donesena 14. 10. 2015.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Ratna šteta
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Nematerijalna šteta
  • Zastara
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4671/12

Apelacija

Odluka o meritumu

14. 10. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4671/12, rješavajući apelaciju Anđelka Pikelje, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1), (2) i (3) i člana 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 14. oktobra 2015. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija Anđelka Pikelje.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 042734 12 Gž od 12. oktobra 2012. godine.

Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu s članom 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, Anđelku Pikelji, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, isplati ukupan iznos od 1.950,00 KM zbog nedonošenja odluke u razumnom roku uz obavezu da nakon isteka ovog roka plati Anđelku Pikelji zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu s članom 72 stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neosnovana apelacija Anđelka Pikelje, podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 042734 12 Gž od 12. oktobra 2012. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 042734 11 P 2 od 28. septembra 2011. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, kao i u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Anđelko Pikelja (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kneževa, kojeg zastupa Gordana M. Popović, advokat iz Beograda, Republika Srbija, podnio je 25. decembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 042734 12 Gž od 12. oktobra 2012. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 042734 11 P 2 od 28. septembra 2011. godine i zbog dužine trajanja postupka.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda od Republike Srpske, koju zastupa Pravobranilaštvo Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tužena), zatraženo je da 23. juna 2015. godine dostavi odgovor na apelaciju, od Okružnog suda 2. jula 2015. godine, a od Osnovnog suda 23. juna, 21. jula i 1. septembra 2015. godine.

3. Tužena je dostavila odgovor 29. juna 2015. godine, a Okružni sud 9. jula 2015. godine. Osnovni sud nije dostavio odgovor na apelaciju.

4. Na traženje Ustavnog suda od 1. septembra 2015. godine, Osnovni sud je 10. septembra 2015. godine dostavio spis na uvid.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

6. Apelant je 17. juna 1999. godine Osnovnom sudu podnio tužbu protiv tužene radi naknade štete. U tužbi je, između ostalog, naveo da je ranjen 21. marta 1995. godine kao vojni obveznik i pripadnik Vojske Republike Srpske, da je trpio intenzivan i dugotrajan fizički bol i strah, da mu je današnja životna aktivnost bitno umanjena, da podnosi teške duševne patnje zbog uočljive naruženosti, te da je nadležna ljekarska komisija utvrdila ukupan invaliditet od 90 %, treće kategorije, po osnovu predmetnog ranjavanja.

7. Osnovni sud je Presudom broj 71 0 P 042734 11 P 2 od 28. septembra 2011. godine obavezao tuženu da apelantu na ime naknade neimovinske štete isplati, i to: na ime pretrpljenih fizičkih bolova iznos od 1.500,00 KM, na ime pretrpljenog straha iznos od 1.500,00 KM, na ime pretrpljenih duševnih bolova zbog umanjenja životne aktivnosti iznos od 15.000,00 KM i na ime pretrpljenih duševnih bolova zbog naruženosti iznos od 3.000,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom počevši od presuđenja do konačne isplate, dok je odbijen apelantov zahtjev za naknadu nematerijalne štete u preostalom dijelu između zahtijevanog i dosuđenog iznosa kao neosnovan. Istom presudom je obavezana tužena da apelantu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 3.433,84 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od presuđenja pa do isplate, dok je odbijen apelantov zahtjev za naknadu troškova postupka u preostalom dijelu između zahtijevanog i dosuđenog iznosa kao neosnovan. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da se u konkretnom slučaju spornim postavilo pitanje osnovanosti potraživanja naknade štete po ovom osnovu, s obzirom da je tužena istakla prigovor zastarjelosti potraživanja ovog vida štete. Odlučujući o prigovoru zastare potraživanja, sud je zauzeo pravni stav da nije nastupila zastara potraživanja u predmetnom postupku shodno članu 376 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Naime, u konkretnom slučaju, apelant je povrijeđen 21. marta 1995. godine, međutim, u to vrijeme je Odlukom Predsjedništva Republike Srpske u Bosni i Hercegovini broj 03-11/92 od 15. aprila 1992. godine („Službeni glasnik Srpskog naroda u BiH“ broj 6/92) već bilo proglašeno stanje neposredne ratne opasnosti, a kasnije i ratno stanje, koje je ukinuto Odlukom Narodne skupštine Republike Srpske broj 02- 732/96 od 19. juna 1996. godine, koja je istoga dana stupila na pravnu snagu („Službeni glasnik RS“ broj 15/96). Osnovni sud je istakao da rat u odnosu na rokove zastarjelosti ima nesavladive prepreke iz odredbe člana 383 ZOO, za čijeg trajanja se može smatrati da su na strani apelanta postojali opravdani razlozi za propuštanje da se obrati nadležnom sudu sa zahtjevom za naknadu nematerijalne štete, to imajući u vidu navedenu zakonsku odredbu i odredbu člana 384 ZOO zastarjevanje nije moglo početi da teče do 19. juna 1996. godine. Od tog dana započeo je da teče rok zastarjelosti od tri godine propisan odredbom člana 376 stav 1 ZOO. Imajući u vidu navedeno, a s obzirom da je tužba podnesena 17. juna 1999. godine, to proizlazi da je ista podnesena prije isteka subjektivnog roka zastarjelosti od tri godine, propisanog odredbom člana 376 stav 1 ZOO, čime u konkretnom slučaju nije nastupila zastarjelost potraživanja naknade predmetne štete. Dalje, Osnovni sud je, na osnovu izvedenih dokaza, zaključio da je tužena odgovorna za predmetnu štetu koju je pretrpio i koju trpi apelant na osnovu odredbi čl. 173 i 174 ZOO, po osnovu objektivne odgovornosti. S druge strane, tužena u postupku nije dokazala da postoje razlozi kojim bi se mogla osloboditi te obaveze prema odredbi člana 177 ZOO. Prilikom odlučivanja o visini nematerijalne štete sud je imao u vidu odredbu člana 200 ZOO. Osim toga, odluku o troškovima postupka Osnovni sud je donio primjenom odredbi člana 386 stav 2 i člana 387 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).

8. Protiv navedene presude i apelant i tužena su podnijeli žalbe Okružnom sudu koji je Presudom broj 71 0 P 042734 12 Gž od 12. oktobra 2012. godine apelantovu žalbu djelimično uvažio i prvostepenu presudu preinačio u odbijajućem dijelu tako što je obavezao tuženu da apelantu na ime pretrpeljenih fizičkih bolova isplati iznos od 3.000,00 KM, umjesto iznosa od 1.500,00 KM, kao i da mu na ime duševnih bolova zbog naruženosti isplati iznos od 4.000,00 KM umjesto iznosa od 3.000,00 KM, dok je u ostalom dijelu apelantova žalba odbijena i prvostepena presuda u preostalom odbijajućem dijelu potvrđena. Istom presudom Okružni sud je djelimično uvažio i žalbu tužene i prvostepenu presudu preinačio u dosuđujućem dijelu odluke o troškovima parničnog postupka, tako što je obavezao tuženu da apelantu na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 3.106,22 KM, umjesto iznosa od 3.433,84 KM, dok je u ostalom dijelu žalba tužene odbijena i prvostepena presuda u preostalom dosuđujućem dijelu potvrđena. Okružni sud je u obrazloženju presude, između ostalog, naveo da s obzirom na intenzitet i dužinu trajanja fizičkih bolova, pravičnu novčanu satisfakciju za taj vid štete predstavlja iznos od 3.000,00 KM, koji iznos će omogućiti apelantu da zadovolji potrebe koje inače ne bi mogao zadovoljiti, ublaži trpljenje zbog fizičkog bola, a s druge strane po svojoj visini predstavlja satisfakciju koja nije nespojiva s njenom prirodom i društvenom svrhom. Pored toga, Okružni sud je naveo da prema nalazu i mišljenjui vještaka, kod apelanta postoji prisutna naruženost srednjeg stepena, te da okolnosti konkretnog slučaja opravdavaju da se apelantu na ime pravične novčane satisfakcije za duševne bolove zbog naruženosti dosudi iznos od 4.000,00 KM. Navodi žalbe tužene kojima se osporava odluka o troškovima postupka su djelomično osnovani, budući da je konačan uspjeh apelanta u parnici 65,30% to mu na ime troškova parničnog postupka pripada iznos od 3.106,22 KM, a na osnovu odredbe člana 386 stav 2 i člana 387 ZPP.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

9. Apelant smatra da mu je u postupku kojeg je vodio radi naknade štete povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant je opisao hronologiju predmetnog postupka kako je navedeno u činjeničnom stanju, te istakao da je predmetna parnica okončana tek poslije 13 godina, zbog čega je došlo do povrede prava na pravično suđenje u razumnom roku. Osim toga, apelant je naveo da je neokončavanje postupka u razumnom roku proizvelo štetu i to na njegovoj imovini, u vidu izostanka realno očekivanog priliva novčanih sredstava po osnovu obeštećenja. Naime, apelant smatra da redovni sudovi nisu okončali postupak u roku i da je to propuštanje uzrokovalo da se u konkretnom predmetu primijeni Zakon o ostvarivanju prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu ratnih dejstava od 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine čija je primjena za njega nepovoljnija. Stoga, apelant smatra da je navedenim radnjama nečinjenja, odnosno nepostupanja u skladu sa zakonom predviđenim rokovima, povrijeđen Zakon o parničnom postupku koji predviđa dužnost suda da postupak sprovede bez odugovlačenja. Imajući u vidu navedeno, apelant smatra da je primjena pozitivno-pravnih propisa od strane postupajućih sudova bila očigledno proizvoljna i da se sudovi nisu rukovodili principom procesne efikasnosti radi okončanja postupka na što brži način. Apelant je predložio da Ustavni sud usvoji apelaciju, utvrdi povredu navedenih prava i obaveže Vladu Republike Srpske da mu isplati naknadu štete u iznosu od 300,00 KM za svaku godinu vođenja postupka, što je za 13 godina ukupno 3.900,00 KM, a zbog nedonošenja odluke u razumnom roku.

b) Odgovor na apelaciju

10. Okružni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da smatra da odlukom tog suda nisu povrijeđena apelanova prava, pa je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.

11. Tužena strana u odgovoru na apelaciju ističe da su neosnovani apelantovi navodi da je navedenim odlukama došlo do povrede njegovih prava iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Osim toga, tužena, kao učesnik u postupku, smatra da su pravilna shvatanja sudova koji su donijeli osporavane odluke, te da apelant nema opravdan zahtjev koji ukazuje na kršenje prava zagarantovanih Evropskom konvencijom i Ustavom BiH. Imajući u vidu sve navedeno, tužena je predložila da Ustavni sud, nakon sprovedenog postupka, donese odluku kojom se odbija apelacija i utvrđuje da ne postoje povrede i kršenja građanskih prava propisanih Evropskom konvencijom i Ustavom BiH.

V.Relevantni propisi

12. U Zakonu o ostvarivanju prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu ratnih dejstava od 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine („Službeni glasnik RS“ br. 103/05, 1/09, 49/09 i 118/09), relevantne odredbe glase: Član 1. stav 1.

Ovim zakonom uređuju se postupak, uslovi i kriterijumi za ostvarivanje prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu ratnih dejstava od 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine, fizičkim i pravnim licima po čijim tužbenim zahtjevima nije pravosnažno okončan sudski postupak za naknadu štete, kao i onim koji su podnijeli zahtjeve za naknadu štete Pravobranilaštvu Republike Srpske, te postupak sklapanja vansudskih poravnanja za navedenu štetu.

[…].

Član 2.

Pravo na naknadu nematerijalne štete (satisfakciju) imaju fizička lica koja su u periodu iz člana 1. ovog zakona, pretrpjela fizičke ili duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti ili straha, kao i zbog smrti ili nestanka bliskog lica.

Pravo na naknadu štete iz člana 2. stav 1. ako je priznato pravosnažnom sudskom odlukom ili vansudskim poravnanjem, prelazi na nasljednika u slučaju smrti nosioca prava.

Član 5. st. 1. i 2.

Pravo na naknadu štete imaju fizička i pravna lica čiji su tužbeni zahtjevi pred nadležnim sudovima po tom osnovu zaprimljeni zaključno sa 19. junom 2001. godine.

Pravo iz stava 1. ovog člana imaju i ona lica čiji su zahtjevi zaprimljeni poslije 19. juna 2001. godine, ako je šteta koju su pretrpjeli u uzročno-posljedičnoj vezi sa obavljanjem vojne službe i poslova odbrane u periodu od 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine, te lica kod kojih je proces liječenja završen poslije 19. juna 2001. godine, s tim da zahtjev bude podnesen najkasnije do 28. februara 2010. godine.

13. U Zakonu o parničnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 14/94 i 32/94) relevantna odredba glasi:

Član 10.

Sud je dužan da nastoji da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

14. U Zakonu o parničnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07 i 49/09) relevantne odredbe glase:

Član 10.

Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Član 386. st. 1. i 2.

(1) Stranka koja u cjelini izgubi parnicu dužna je da protivnoj stranci nadoknadi troškove.

(2) Ako stranka djelimično uspije u parnici, sud može s obzirom na postignuti uspjeh, odrediti da svaka stranka podmiruje svoje troškove ili da jedna stranka naknadi drugoj srazmjeran dio troškova.

Član 387.

Pri odlučivanju koji će se troškovi nadoknaditi stranci sud će uzeti u obzir samo one troškove koji su bili potrebni radi vođenja parnice. O tome koji su troškovi bili potrebni, kao i o visini troškova, odlučuje sud ocjenjujući brižljivo sve okolnosti.

Ako je propisana tarifa za nagrade advokata ili za druge troškove, ovi troškovi odmjeriće se po toj tarifi.

15. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85 i 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase: Član 173.

Šteta nastala u vezi sa opasnom stvari, odnosno opasnom djelatnošću smatra se da potiče od te stvari odnosno djelatnosti, izuzev ako se dokaže da one nisu bile uzrok štete.

Član 174.

Za štetu od opasne stvari odgovara njen imalaca za štetu od opasne djelatnosti odgovara lice koje se njom bavi.

Imaocem se smatra sopstvenik stvari, kao i društveno pravno lice koje ima pravo raspolaganja, odnosno kome je stvar data na privremeno korišćenje. Član 200.

(1) Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode ili prava ličnosti, smrti bliskog lica kao i za strah sud će, ako nađe da okolnosti slučaja, a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdava, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete kao i u njenom odsustvu.

Prilikom odlučivanja o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete kao i o visini njene naknade, sud će voditi računa o značaju povrijeđenog dobra i cilju kome služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom.

Član 376. stav 1.

Potraživanje naknade prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kad je oštećenik doznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo.

Član 383.

Zastarijevanje ne teče za sve vrijeme za koje povjeriocu nije bilo moguće zbog nesavladivih prepreka da sudskim putem zahtijeva ispunjenje obaveze.

Član 384.

(1) Ako zastarijevanje nije moglo početi da teče zbog nekog zakonskog uzroka, ono počinje teći kad taj uzrok prestane.

(2) Ako je zastarijevanje počelo teći prije nego što je nastao uzrok koji je zaustavio njegov dalji tok, ono nastavlja da teče kad prestane taj uzrok, a vrijeme koje je isteklo prije zaustavljanja računa se u zakonom određeni rok za zastarjelost.

VI.Dopustivost

16. U skladu s članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

17. U skladu s članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

18. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 71 0 P 042734 12 Gž od 12. oktobra 2012. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu Presudu Okružnog suda broj 71 0 P 042734 12 Gž od 12. oktobra 2012. godine apelant je primio 26. oktobra 2012. godine, a apelacija je podnesena 25. decembra 2012. godine, dakle u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

19. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

20. Apelant pobija osporene presude, tvrdeći da mu je tim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da osporene odluke nisu donesene u razumnom roku.

Pravo na pravično suđenje

21. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

22. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […] A) Primjena materijalnog prava

23. Apelant smatra da mu je odlukama redovnih sudova prekršeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu zbog proizvoljne primjene pozitivno-pravnih propisa. Kršenja ovih prava apelant dovodi u vezu sa Zakonom o ostvarivanju prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete. S tim u vezi Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je generalno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

24. Ustavni sud se, dakle, prema navedenome stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise. U kontekstu navedenoga Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Odluku Ustavnog suda AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i mutatis mutandis Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizuje, ispitati da li su pobijane odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa.

25. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, odlučujući u granicama postavljenog tužbenog zahtjeva, na osnovu provedenih dokaza, utvrdili iznose nematerijalne štete koja pripada apelantu, zakonske zatezne kamate i troškove postupka pri čemu su se pozvali na relevantne odredbe ZOO i ZPP. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi svoje odluke o navedenim pitanjima obrazložili na argumentovan i jasan način koji je u potpunosti u skladu sa standardima Evropske konvencije. Pri tome Ustavni sud ima u vidu da su redovni sudovi u svojim presudama naveli jasne razloge u pogledu primjene odredaba ZOO, a ne Zakona o ostvarivanju prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete za vrijeme rata, kako apelant tvrdi, te da iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da su redovni sudovi prilikom utvrđivanja iznosa naknade nematerijalne štete na čiju je visinu apelant u apelaciji ukazao, donijeli odluke na temelju odredbi ZOO koje su citirane u prethodnim tačkama ove odluke. Zbog toga, Ustavni sud apelantove navode u vezi s primjenom materijalnog prava u pogledu visine nematerijalne štete smatra neosnovanim.

26. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da iz činjenica predmeta ne proizlazi da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalne propise niti je apelant svojim navodima doveo u pitanje njihovo postupanje. Zbog navedenog Ustavni sud smatra neosnovanim apelantove navode o kršenju ostalih aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. B) Pravo na pravično suđenje u razumnom roku

27. Apelant smatra da je sudski postupak po njegovoj tužbi neprimjereno dugo trajao, budući da je tužbu podnio 17. juna 1999. godine.

a) Relevantni principi

28. Ustavni sud, prije svega, ističe da se prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda razumnost dužine trajanja postupka mora cijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, izvještaj broj 2002-I, stav 38).

b) Period koji se uzima u obzir

29. Ustavni sud zapaža da je postupak povodom apelantove tužbe započeo 17. juna 1999. godine, a da je okončan Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 042734 12 Gž od 12. oktobra 2012. godine. Dakle, navedeni postupak je trajao ukupno 13 godina i tri mjeseca, i to je period koji će Ustavni sud da uzme u obzir prilikom analize razumnosti trajanja konkretnog postupka.

c) Analiza dužine trajanja postupka

30. U konkretnom slučaju se radi o postupku utvrđivanja apelantovog prava na naknadu nematerijalne štete zbog ranjavanja kao pripadnika Vojske Republike Srpske. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da se s obzirom na činjenična i pravna pitanja koje su sudovi trebali da rasprave nije radilo o složenom predmetu.

31. Ustavni sud zapaža da je, nakon što je apelant podnio tužbu 17. juna 1999. godine, Osnovni sud donio presudu tek nakon 12 godina i tri mjeseca. Uzimajući u obzir navedeno, Ustavni sud smatra da nije nužno upuštati se u daljnju analizu razumnosti trajanja postupka jer je očigledno da nema nikakvog razumnog opravdanja niti objašnjenja zbog čega je Osnovnom sudu trebalo 12 godina i tri mjeseca da odluči o apelantovoj tužbi, odnosno donese odluku u konkretnom predmetu. Imajući u vidu navedeno, te značaj koji konkretna pravna stvar – isplata nematerijalne štete zbog ranjavanja kao pripadnika Vojske Republike Srpske – ima za apelanta, Ustavni sud smatra da je dužina predmetnog sudskog postupka a priori suprotna principu „razumnog roka“ iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te da bi se mogla opravdati samo u izuzetnim okolnostima. Međutim, Ustavni sud ne nalazi takve izuzetne okolnosti niti je Osnovni sud dostavio odgovor na traženje Ustavnog suda od 23. juna i 21. jula 2015. godine, odnosno nije ponudio nikakve argumente niti ukazao na objektivne okolnosti koje su uticale na dužinu trajanja tog postupka. Što se tiče Okružnog suda, Ustavni sud ukazuje da taj sud nije uticao na dužinu trajanja postupka, budući da je u vrlo kratkom roku donio odluku povodom apelantove žalbe i žalbe tužene. Stoga, Ustavni sud smatra da odgovornost za dužinu postupka u potpunosti snosi Osnovni sud.

32. S druge strane, Ustavni sud nije mogao da utvrdi da je apelant na bilo koji način doprinio dužini postupka.

33. Ocjenjujući sve navedeno, kao i kriterijume koji su navedeni u prethodnim tačkama ove odluke, Ustavni sud smatra da dužina postupka ne zadovoljava zahtjev razumnosti iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te da postoji kršenje prava na suđenje u razumnom roku kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

Pitanje naknade nematerijalne štete

34. Apelant je zatražio da mu se naknadi šteta zbog dužine trajanja postupka. Prema članu 74 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može, u odluci kojom usvaja apelaciju, odrediti naknadu nematerijalne štete na osnovu pravednosti uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda. Shodno navedenom, odlučujući o naknadi nematerijalne štete Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen princip određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi, Odluku Ustavnog suda broj AP 938/04, objavljenu u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 20/06, st. 48-51).

35. Prema utvrđenom principu, apelantu bi za svaku godinu odgađanja da se donese odluka trebalo isplatiti približno 150,00 KM, a ukoliko se radi o hitnom postupku, 300,00 KM. Imajući u vidu činjenicu da je postupak trajao 13 godina i tri mjeseca i da se ne radi o postupku koji je prema zakonskim odredbama hitan, apelantu se u konkretnom slučaju dodjeljuje naknada nematerijalne štete u iznosu od 1.950,00 KM. Ovaj iznos apelantu je dužna da isplati Vlada Republike Srpske, s obzirom na sjedište redovnih sudova, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu. Pravo na imovinu

36. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju ovog prava, takođe, zasnivaju na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe, neosnovani.

VIII.Zaključak

37. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u odnosu na primjenu materijalnog prava kada su redovni sudovi svoju odluku o naknadi nematerijalne štete zasnovali na relevantnim odredbama ZOO i ZPP.

38. S druge strane postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u odnosu na donošenje oduke u razumnom roku kada je postupak za naknadu nematerijalne štete zbog ranjavanja, koji nije bio složen, trajao 13 godina i tri mjeseca, a pri tome nema objektivnih okolnosti koje su uticale na tako dugo trajanje tog postupka.

39. Nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant navode o kršenju tog prava vezuje za primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je utvrdio da materijalno pravo nije proizvoljno primijenjeno.

40. Na osnovu člana 59 st. (1), (2) i (3) i člana 74 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

41. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-4671/12 (A. P.) | Sudska praksa | Aktio