Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-5086/14 (J. J.)

Odluka donesena 14. 10. 2015.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Prava iz radnog odnosa
  • Radni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5086/14

Apelacija

Odluka o meritumu

14. 10. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5086/14, rješavajući apelaciju Jordana Jovanovića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1) i (2), člana 62 stav (7) i člana 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 14. oktobra 2015. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Jordana Jovanovića.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je Rješenjem Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 Rs 009163 08 Rsz od 25. marta 2014. godine vraćen Opštinskom sudu u Sarajevu na ponovni postupak.

Nalaže se Opštinskom sudu u Sarajevu, u skladu s članom 62 stav (7) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, da po hitnom postupku okonča postupak u predmetu broj 065-0-P-06- 006293 u skladu s članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da, u skladu s članom 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke Jordanu Jovanoviću isplati iznos od 3.000,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku, uz obavezu da mu nakon isteka tog roka plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Nalaže se Opštinskom sudu u Sarajevu i Vladi Kantona Sarajevo da, u skladu s članom 72 stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijeste Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Jordan Jovanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Doboja podnio je 27. novembra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog dužine trajanja postupka koji se u vrijeme podnošenja apelacije vodio pred Opštinskim sudom u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Opštinski sud) u predmetu broj 065-0-P-06-006293. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 stav (1) Pravila Ustavnog suda od Opštinskog suda zatraženo je 6. jula 2015. godine da dostavi odgovor na apelaciju.

3. Opštinski sud je 13. jula 2015. godine dostavio odgovor na apelaciju. III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

5. Apelant je 21. oktobra 1999. godine Opštinskom sudu podnio tužbu protiv Federalnog ministarstva prometa i komunikacija Mostar – Direkcije za ceste, kao pravnog sljednika Republičkog fonda za magistralne puteve Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi) radi ostvarivanja prava iz radnog odnosa.

6. Opštinski sud je, postupajući po apelantovom tužbenom zahtjevu, donio Rješenje o mirovanju postupka broj Pr-385/99 od 11. maja 2000. godine.

7. Iz stanja spisa proizlazi da je nakon apelantovog zahtjeva za nastavak predmetnog postupka, Opštinski sud donio Rješenje broj Pr-385/99 od 4. novembra 2000. godine kojim je predmetni postupak prekinut i predmet ustupljen na postupanje Kantonalnoj komisiji za implementaciju člana 143 Zakona o radu (u daljnjem tekstu: Kantonalna komisija).

8. Rješavajući o zahtjevu, Kantonalna komisija je donijela Rješenje broj 13-04-34- Ž.13705/00 od 28. juna 2006. godine kojim je odbijen apelantov zahtjev, a koje je potvrdila i Federalna komisija za implementaciju člana 143 Zakona o radu (u daljnjem tekstu: Federalna komisija) svojim Rješenjem broj 03-34-11-621/06 od 2. oktobra 2006. godine.

9. Apelant je 1. decembra 2006. godine Opštinskom sudu podnio tužbu radi uspostavljanja radno-pravnog statusa, vsp. 150.000,00 KM, koja je odbijena Presudom broj 065-0-P-06-006293 od 8. maja 2008. godine.

10. Odlučujući o apelantovoj žalbi podnesenoj protiv presude od 8. maja 2008. godine, Kantonalni sud u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) donio je Rješenje broj 09 0 Rs 009163 08 Rsz od 25. marta 2014. godine kojim je apelantovu žalbu uvažio, prvostepenu presudu ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak.

11. Prema stanju spisa postupak pred Opštinskim sudom je u toku.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

12. Apelant smatra da mu je, zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant je, između ostalog, istakao da je 1999. godine pokrenuo postupak kod Opštinskog suda radi vraćanja na posao i da taj postupak još uvijek traje (do dana podnošenja apelacije). Apelant je naveo da se u konkretnom slučaju radi o postupku hitne prirode, pa je prosto neshvatljivo da taj postupak nije okončan ni nakon 15 godina od dana podnošenja tužbe, iz čega proizlazi da se radi o gruboj povredi člana 6 Evropske konvencije. Apelant je predložio da Ustavni sud naloži Opštinskom sudu i Kantonalnom sudu da u što kraćem roku okončaju konkretni predmet. Pored toga, apelant je predložio da Ustavni sud odredi kompenzaciju zbog ovakvog odugovlačenja postupka u iznosu koji će odrediti prema njegovim mjerilima.

b) Odgovor na apelaciju

13. Opštinski sud je u odgovoru na apelaciju naveo da je navedeni predmet Pr-385/99 na koji se poziva apelant prekinut i cio predmet dostavljen Kantonalnoj komisiji. Dalje, Opštinski sud je naveo da je postupanje u konkretnom predmetu bilo u skladu s pravilima o hitnom postupanju. Osim toga, Opštinski sud je opisao hronologiju predmetnog postupka, te istakao da je u konkretnom predmetu 8. jula 2015. godine u ponovnom postupku zaključena glavna rasprava, te da se predmet nalazi u fazi izrade presude u zakonskom roku. Dalje, Opštinski sud je naveo „da se radi o konfuznom zahtjevu, da su pomiješani predmeti na koje se poziva apelant, a kada se uzme postupanje prvostepenog suda čak je zadivljujuće u kojim rokovima je postupano, [istakavši da je postupanje tog] suda u cijelosti bilo u skladu sa procesnim pravilima, te osnovnim načelima Zakona o parničnom postupku, uz poštivanje svih procesnih garancija iz člana 6. Evropske konvencije“.

V.Relevantni propisi

14. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 42/98 i 3/99) relevantne odredbe glase:

Član 10.

Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Član 426.

U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a osobito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati osobitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova.

15. Zakon o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) u relevantnom dijelu glasi:

Član 10.

Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Član 420.

U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a osobito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati osobitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova.

VI.Dopustivost

16. U skladu s članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

17. U skladu s članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

18. Ustavni sud naglašava da, u skladu s članom 18 stav (2) Pravila Ustavnog suda, može izuzetno da razmatra apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štite Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Imajući u vidu činjenično stanje predmeta, Ustavni sud smatra da je apelacija u smislu člana 18 stav (2) Pravila Ustavnog suda dopustiva u odnosu na pravo na donošenje odluke u „razumnom roku“ kao jednom od aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 stav (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji koji drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

19. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18 stav (2), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

20. Apelant smatra da mu je zbog dužine trajanja predmetnog postupka povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje – „razuman rok“

21. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2. ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

22. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

23. Ustavni sud podsjeća na to da se, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora da ocjenjuje u okviru okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud za ljudska prava, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

24. Ustavni sud, podržavajući praksu Evropskog suda, podsjeća na to da član 6 stav 1 Evropske konvencije državama ugovornicama nameće dužnost da organizuju svoje pravosudne sisteme na način da sudovi mogu zadovoljiti uslove tog člana, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima u razumnom roku (vidi Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine, stav 23).

a) Period koji se uzima u obzir

25. Ustavni sud zapaža da je postupak započeo podnošenjem tužbe 21. oktobra 1999. godine, te da još uvijek nije okončan, iz čega proizlazi da postupak traje gotovo 16 godina i još uvijek nije okončan, pa je to period koji će biti predmet ocjene Ustavnog suda.

b) Analiza razumnosti trajanja postupka

26. U konkretnom slučaju, u pogledu ocjene složenosti predmeta, Ustavni sud primjećuje da je apelant pokrenuo parnični postupak radi ostvarivanja prava iz radnog odnosa, te da se, s obzirom na činjenice koje je trebalo utvrditi i dokaze koje je trebalo provesti, ne može govoriti o naročito složenom predmetu. Osim toga, Ustavni sud ukazuje na to da je riječ o radnom sporu koji je po zakonu hitan i koji zahtijeva dodatnu ažurnost suda u odnosu na zakonsku obavezu da se parnični postupak provede bez nepotrebnih odugovlačenja. Konačno, Ustavni sud zaključuje da je predmetni postupak značajan za apelanta budući da se radi o ostvarivanju prava iz radnog odnosa.

27. Ustavni sud primjećuje da se u konkretnom slučaju radi o radnom sporu, koji je u smislu odredbe člana 420 ZPP hitan, te da postupak još uvijek nije okončan ni nakon gotovo 16 godina što je sve, samo po sebi, dovoljno za zaključak da dužina radnog spora ne zadovoljava standarde prava na pravično suđenje. Analizirajući tok parničnog postupka na osnovu apelantovih navoda i predočenih dokumenata, Ustavni sud zapaža da je Opštinski sud nakon podnošenja tužbe 21. oktobra 1999. godine u predmetu Pr-385/99/03 donio rješenje o mirovanju postupka od 11. maja 2000. godine, a nakon apelantovog zahtjeva za nastavak predmetnog postupka, Opštinski sud je donio rješenje od 4. novembra 2000. godine kojim je predmetni postupak prekinuo i predmet ustupio Kantonalnoj komisiji. Iz stanja spisa proizlazi da je Kantonalna komisija donijela rješenje od 28. juna 2006. godine, koje je potvrđeno rješenjem Federalne komisije od 2. oktobra 2006. godine, a kojima je odbijen apelantov zahtjev za uspostavljanje radno-pravnog statusa. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak prekinut u periodu od 4. novembra 2000. godine do 1. decembra 2006. godine kada se apelant, nezadovoljan ishodom postupka pred nadležnim komisijama za implementaciju člana 143 ZOR, ponovo obratio Opštinskom sudu (nešto više od šest godina) što je Opštinski sud objektivno sprečavalo da nakon donošenja rješenja o prekidu postupa u predmetu. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na to da je odredbama Zakona o parničnom postupku propisano da za vrijeme trajanja prekida postupka prestaju da teku svi rokovi određeni za obavljanje parničnih radnji. Međutim, budući da je apelant bio nezadovoljan predmetnim rješenjima Kantonalne i Federalne komisije, 1. decembra 2006. godine je podnio tužbu kojom je pokrenuo predmetni radni spor. Nakon toga, Ustavni sud zapaža da je Opštinski sud donio presudu nakon jedne godine i pet mjeseci (8. maja 2008. godine), a da je Kantonalni sud, odlučujući o apelantovoj žalbi, donio rješenje nakon pet godina i 10 mjeseci (25. marta 2014. godine) kojim je žalbu uvažio, prvostepenu presudu ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak. Iz stanja spisa proizilazi da Opštinski sud do dana donošenja odluke Ustavnog suda nije, u ponovnom postupku, odlučio o apelantovoj tužbi. U odgovoru na apelaciju Opštinski sud je, između ostalog, naveo „da se radi o konfuznom zahtjevu, da su pomiješani predmeti na koje se poziva apelant, a kada se uzme postupanje prvostepenog suda čak je zadivljujuće u kojim rokovima je postupano, [istakavši da je postupanje tog] suda u cijelosti bilo u skladu sa procesnim pravilima, te osnovnim načelima Zakona o parničnom postupku, uz poštivanje svih procesnih garancija iz člana 6. Evropske konvencije.“ Uzimajući u obzir da postupak u cijelosti traje gotovo 16 godina (od čega je oko šest godina bio prekinut) i da prema stanju spisa još uvijek nije okončan, a naročito činjenicu da se radi o postupku koji je po zakonu hitan i da je u takvoj vrsti postupaka, shodno praksi Evropskog suda koju Ustavni sud podržava, potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti, Ustavni sud smatra da dužina postupka ne zadovoljava zahtjev razumnosti, pri čemu odgovornost za dužinu postupka isključivo snose redovni sudovi, koji nisu djelotvorno i efikasno kontrolisali i upravljali postupkom u skladu s relevantnim odredbama ZPP.

28. Naime, pored nesporne činjenice da je prekid postupka trajao nešto više od šest godina, činjenica je da se apelantov predmet još uvijek nalazi pred Opštinskim sudom, te da je krajnje neizvjesno kada će Opštinski sud da donese odluku o apelantovoj tužbi. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da dužina parničnog postupka ne zadovoljava zahtjev „razumnog roka“ iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te da postoji povreda apelantovog prava na suđenje u „razumnom roku“ kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Pitanje naknade nematerijalne štete

29. U smislu člana 74 Pravila Ustavnog suda Ustavni sud može da odredi naknadu za nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantovanih ljudskih prava i osnovnih sloboda.

30. Prilikom odlučivanja o apelantovom zahtjevu za naknadu nematerijalne štete Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen princip određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom principu, apelantu bi za svaku godinu odgađanja donošenja odluke trebalo isplatiti iznos od približno 150,00 KM, odnosno dvostruki iznos u predmetima koji zahtijevaju posebnu hitnost.

31. S obzirom na to da postupak traje skoro 16 godina, te da se radi o hitnom postupku, a imajući u vidu da je postupak bio prekinut u periodu od oko šest godina, Ustavni sud smatra da bi apelantu trebalo na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, za period od 10 godina kada nije bilo objektivnih smetnji za vođenje postupka, isplatiti iznos od 3.000,00 KM. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

VIII.Zaključak

32. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u situaciji kada postupak u sporu iz radnog odnosa, koji je prema zakonu hitan, traje gotovo 16 godina, pri čemu je šest godina bio prekinut što je objektivno sprečavalo sud da postupa, ali koji u periodu od 10 godina još uvijek nije okončan, pri čemu odgovornost za dužinu predmetnog postupka snose isključivo redovni sudovi koji nisu djelotvorno kontrolisali i upravljali postupkom na način kako je procesnim zakonom propisano.

33. Na osnovu člana 59 st. (1) i (2), člana 62 stav (7) i člana 74 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

34. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman