Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1962/14 („Mapex“ d.d. Maglaj)
Odluka donesena 14. 10. 2015.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1962/14
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 10. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 14. oktobra 2015. godine, u predmetu broj AP-1962/14, rješavajući apelaciju „Mapex“ d.d. Maglaj, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „Mapex“ d.d. Maglaj podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 42 1 P 005218 14 Gži od 20 januara 2014. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. „Mapex“ d.d. Maglaj (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupaju Bakir Ljubović i Dženana Ljubović, advokati iz Zenice, podnio je 29. aprila 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 42 1 P 005218 14 Gži od 20 januara 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov prigovor izjavljen protiv rješenja o izvršenju Općinskog suda u Zavidovićima, Odjeljenje u Maglaju od 25. decembra 2012. godine. Naime, u toku postupka je, pored ostalog, utvrđeno da je po prijedlogu za izvršenje tražiteljice izvršenja od 29. novembra 2012. godine, protiv apelanta, radi vraćanja na posao, sud donio rješenje o izvršenju od 25. decembra 2012. godine na temelju djelomično pravosnažne i izvršene presude prvostepenog suda od 12. decembra 2011. godine, kojim je naloženo apelantu da u roku od osam dana od dana prijema rješenja vrati tražiteljicu izvršenja na poslove i radne zadatke koje je obavljala prije prestanka radnog odnosa ili druge odgovarajuće poslove i radne zadatke koji odgovaraju njenoj stručnoj spremi i preostaloj radnoj sposobnosti.
2. Nadalje, da bi postupak izvršenja vraćanja zaposlenika na rad bio okončan, utvrđeno je da trebaju biti ispunjena dva uslova i to da tražitelj izvršenja-zaposlenik bude vraćen na rad na iste poslove koje je obavljao prije nezakonitog otkaza i da poslodavac sa njim zaključi novi ugovor o radu, odnosno aneks ugovora o radu u pogledu dana stupanja na rad i dr., obzirom da poništenjem nezakonitog otkaza ugovora o radu, ranije zaključeni ugovor o radu ostaje na pravnoj snazi. Međutim, utvrđeno je da ukoliko je došlo do organizacionih promjena kod poslodavca nakon donošenja nezakonite odluke o otkazu ugovora o radu, koji otkaz je nakon toga poništen, kao što je to u konkretnoj situaciji kod apelanta slučaj, tj. da su poslovi i radni zadaci, odnosno radno mjesto zaposlenika-tražitelja izvršenja ukinuti, poslodavac kao izvršenik je tada u obavezi da tražiteljici izvršenja kao zaposleniku ponudi zaključenje novog ugovora za obavljanje poslova i radnih zadataka koji odgovaraju njenoj stručnoj spremi i da temeljem toga novog ugovora tražiteljicu izvršenja pozove i rasporedi na rad. S obzirom da apelant u okviru konkretnog izvršenja nije postupio shodno navedenom, nego je tražiteljici izvršenja ponovo ponudio zaključenje ugovora o radu za poslove i radne zadatke, odnosno radno mjesto koje nije sistematizovano u okviru važeće sistematizacije radnih mjesta, tj. nepostojeće radno mjesto, sud je zaključio da apelant predmetnim postupanjem izbjegava da postupi po izvršnoj ispravi.
3. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom, u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizilaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju svoje odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman