Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3063/14 (M. B. i drugi)

Odluka donesena 14. 10. 2015.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Radni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3063/14

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 10. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 14. oktobra 2015. godine, u predmetu broj AP-3063/14, rješavajući apelacije Miodrag Berić i drugih, na osnovu na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Miodrag Berić, protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 95 0 11 012339 13 REV od 8. maja 2014. godine;

Drago Đurđević, protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 77 0 RS 045756 14 RSŽ od 18. juna 2014. godine;

Adija Mulić, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 RS 396421 13 REV od 22. jula 2014. godine;

S. L., protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 85 0 RS 024010 13 REV od 24. jula 2014. godine;

Milen Trnjanac, protiv presude Okružnog suda u Doboju broj 84 0 RS 037621 14 RSŽ od 18. jula 2014. godine;

zbog toga što su (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-3063/14 Miodrag Berić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banja Luke, podnio je 7. jula 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 95 0 11 012339 13 REV od 8. maja 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tuženi „Dom penzionera“ Trebinje isplati naknadu za rad kao članu Upravnog odbora tuženog za period od maja 2008. do novembra 2011. godine, kao i da uplati porez i doprinose nadležnim fondovima. U postupku je utvrđeno da je Odlukom o naknadama za rad članova Upravnog odbora tuženog od 29. jula 2008. godine (u daljnjem tekstu: Odluka o naknadama) određena pomenuta naknada u mjesečnom iznosu od 250,00 KM koja će se isplaćivati iz granta koji se odobri tuženom iz Budžeta Republike Srpske za 2008. godinu. S tim u vezi, sud je zaključio da se navedena odluka bez sumnje odnosila samo na 2008. godinu, a da tuženi nakon toga nije donosio nikakvu odluku o naknadi za rad članovima Upravnog odbora jer nije imao dodatna sredstva granta koja su mu odobrena za te namjene u Budžetu Republike Srpske. Pored toga, sud je, također, zaključio da ne postoji nikakva zakonska obaveza za tuženog da isplaćuje ovakve naknade, te da pomenuta Odluka o naknadama tuženog nije imala uporište u Zakonu o sistemu javnih službi, niti se Odluka Vlade Republike Srpske o visini naknada članovima upravnog i nadzornog odbora državnog preduzeća iz 1996. godine, a na koju se apelant poziva, mogla primijeniti u konkrentom slučaju, budući da tuženi nije državno preduzeće, nego javna služba. Zbog navedenog, sud je donio odluku kao u izreci presude.

2. AP-3925/14 Drago Đurđević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prijedora, podnio je 25. augusta 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 77 0 RS 045756 14 RSŽ od 18. juna 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se poništi rješenje tužene OŠ „Jovan Cvijetić“ iz Brezičana o prestanku radnog odnosa apelanta i prestanku prava korištenja stana, te da se tužena obaveže da apelantu uspostavi radno-pravni status i vrati ga na ranije radno mjesto, kao i da mu isplati neisplaćene plaće i topli obrok, i uplati doprinose za penziono i zdravstveno osiguranje. U postupku je utvrđeno da je apelantu prestao radni odnos kod tuženog po sili zakona, tj. zbog ispunjavanja uslova za starosnu penziju, odnosno navršenih 40. godina staža osiguranja, zbog čega je sud zaključio da je rješenje tužene o prestanku radnog odnosa apelanta bilo zakonito. U odnosu na pravo korištenja stana, sud je zaključio da se radilo o stanu koji se nalazi u sklopu školske zgrade i koji ima namjenski karakter, te da je apelantu taj stan dodijeljen kao privremeni smještaj, na kojem apelant u smislu odredaba Zakona o stambenim odnosima nije mogao steći stanarsko pravo. Sud je zaključio da, budući da je apelant prestao obavljati dužnost pedagoga škole, zbog sticanja uslova za penziju, to više nema niti osnova da dalje koristi sporni stan.

3. AP-4329/14 Adija Mulić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Esad Hrvačić advokat iz Sarajeva, podnijela je 30. septembra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 RS 396421 13 REV od 22. jula 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da joj je prestao radni odnos kod tuženog „Unis Pretis Nis“ d.d. Vogošća 10. oktobra 2005. godine, te da se tuženi obaveže da joj isplati neisplaćene plaće i uplati doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje za periode i u iznosima koji su bliže navedeni u izreci presude. U postupku je utvrđeno da se apelantica na dan 5. novembra 1999. godine, kada je stupio na snagu Zakon o radu (u daljnjem tekstu: ZOR), kao zaposlenica tuženog zatekla na čekanju posla, te da je tuženi najdalje do 5. maja 2000. godine nije pozvao na rad, zbog čega joj je u smislu člana 143. stav 4. ZOR-a prestao radni odnos uz pravo na otpremninu, koja je apelantici isplaćena od strane tuženog. Zbog navedenog, sud je donio odluku kao u izreci presude.

4. AP-4387/14 S. L. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Doboja, kojeg zastupa Tatjana Stojković advokatica iz Doboja, podnio je 7. oktobra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 85 0 RS 024010 13 REV od 24. jula 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se ponište kao nezakonita rješenja tuženog Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srpske-Centra javne bezbjednosti Doboj o prestanku radnog odnosa apelanta, te da se naloži tuženom da apelanta vrati na radno mjesto tehničkog sekretara u Jedinici za podršku Centra javne bezbjednosti Doboj ili drugo radno mjesto koje odgovara njegovoj stručnoj spremi i radnim sposobnostima, kao i da mu tuženi isplati sva novčana potraživanja na ime izgubljene zarade. U postupku je utvrđeno da je apelantu radni odnos kod tuženog prestao zbog teže povrede radne dužnosti počinjene u postupku izdavanja putnih isprava, koja je utvrđena od strane disciplinske komisije tuženog, a koja je apelantu izrekla disciplinsku mjeru prestanka radnog odnosa u skladu sa Pravilnikom o disciplinskoj i materijalnoj odgovornosti radnika MUP-a Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Pravilnik). Sud je zaključio da, budući da je odluka disciplinske komisije tuženog donesena u skladu sa odredbama Zakona o unutrašnjim poslovima, te Pravilnika tuženog, apelantov tužbeni zahtjev je neosnovan.

5. AP-4712/14 Milen Trnjanac (u daljnjem tekstu: apelant) iz Dervente, kojeg zastupa Dragan Tolimir advokat iz Banja Luke, podnio je 4. novembra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Doboju broj 84 0 RS 037621 14 RSŽ od 18. jula 2014. godine. U konkrentom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se poništi kao nezakonita odluka tuženog AD „Rafinerija nafte“ Brod o prestanku radnog odnosa apelanta iz organizacionih i ekonomskih razloga, te da se obaveže tuženi da apelanta vrati na rad i rasporedi na radno mjesto koje odgovara njegovom obrazovanju, stručnom i radnom iskustvu, kao i da mu naknadi štetu zbog nezakonitog otkaza ugovora o radu i izgubljene zarade, u iznosima koji su bliže navedeni u izreci presude. U postupku je utvrđeno da je odlukom upravnog odbora tuženog ukinuta Služba obezbjeđenja u kojoj je radio apelant, te da je svim radnicima ponuđeno da pređu kod novog poslodavca - „Alpha Security Plus“ d.o.o. Banja Luka sa kojim je tuženi zaključio ugovor o pružanju usluga obezbjeđenja, ali da apelant nije prihvatio navedenu ponudu, dok tuženi nije imao mogućnosti da ga rasporedi na drugo radno mjesto. Zbog navedenog, zaključeno je da je osporena odluka tuženog o prestanku radnog odnosa apelanta donesena u skladu sa relevantnim odredbama Zakona o radu.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 3063/14. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3063/14 (M. B. i drugi) | Sudska praksa | Aktio