Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-325/14 („Čamdžić Komerc“ d.o.o. Kladanj i drugi)
Odluka donesena 14. 10. 2015.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Invalidnina
- Upravni postupak
- Penzija
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-325/14
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 10. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 14. oktobra 2015. godine, u predmetu broj AP-325/14, rješavajući apelacije „Čamdžić Komerc“ d.o.o. Kladanj i drugih, na osnovu na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
„Čamdžić Komerc“ d.o.o. Kladanj , protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 U 010343 13 U od 17. decembra 2013. godine;
Mustafa Kafadar, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 07 0 U 005285 11 UVP od 14. novembra 2013. godine;
Rajko Dragičević, protiv presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 14 0 U 002184 13 U od 30. decembra 2013. godine;
J. S., protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 006170 10 U od 19. februara 2014. godine;
zbog toga što su (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-325/14 „Čamdžić Komerc“ d.o.o. Kladanj (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Muriz Gurda advokat iz Kladnja, podnio je 21. januara 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 U 010343 13 U od 17. decembra 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelant je obavezan da Zavodu zdravstvenog osiguranja Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: Zavod) uplati iznos od 11.866,04 KM na ime neuplaćenih doprinosa za obavezno zdravstveno osiguranje. U postupku je utvrđeno da je, nakon izvršene kontrole obračuna i uplata za obavezno zdravstveno osiguranje od strane Zavoda, konstatirano da apelant za period od januara 2000. do septembra 2005. godine nije izmirio dug u iznosu od 11.866,04 KM, koji je apelant pismenom izjavom priznao i obavezao se da će ga izmiriti u ratama. Zbog navedenog, sud je donio odluku kao u izreci presude.
2. AP-888/14 Mustafa Kafadar (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Semir Kajtaz advokat iz Mostara, podnio je 27. februara 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 07 0 U 005285 11 UVP od 14. novembra 2013. godine. U konkrentom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov zahtjev za priznavanje svojstva ratnog vojnog invalida (u daljnjem tekstu: RVI). Na temelju nalaza i mišljenja nadležne Komisije za drugostepeni postupak medicinskog vještačenja, koji je suglasan sa nalazom i mišljenjem Komisije za revizijski postupak medicinskog vještačenja, utvrđeno je da invaliditet kod apelanta iznosi ispod zakonskog minimuma od 20%, zbog čega nisu ispunjeni uslovi za priznanje svojstva RVI, a koji su propisani Zakonom o pravima branilaca i članova njihovih porodica.
3. AP-959/14 Rajko Dragičević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Foče, kojeg zastupa Milenko - Vojo Radović advokat iz Foče, podnio je 4. marta 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 14 0 U 002184 13 U od 30. decembra 2013. godine. U konkrentom slučaju osporenom konačnom odlukom apelantu je priznato pravo na starosnu penziju u mjesečnom iznosu od 524,91 KM. U postupku je utvrđeno da je apelant ostvario pravo na starosnu penziju počev od aprila 2013. godine, kada je napunio 65 godina života i ukupni penzijski staž od 36. godina, šest mjeseci i 27 dana, pri čemu u apelantov penzijski staž nije uračunat ukupni staž osiguranja ostvarene u periodu od februara do jula 2003. godine, jer je za navedeni period izvršena pojedinačna uplata doprinosa od strane apelantovog poslodavca.
4. AP-1059/14 J. S. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, podnijela je 7. marta 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 006170 10 U od 19. februara 2014. godine. U konkrentom slučaju osporenom konačnom odlukom apelantici je priznato svojstvo RVI VI grupe sa 60% invaliditeta, kao i pravo na ličnu invalidninu u mjesečnom iznosu od 132,12 KM (umjesto ranije priznatog svojstva RVI III grupe sa 90% invaliditeta i mjesečnom invalidninom od 403,70 KM). U postupku je utvrđeno da je postotak RVI kod apelantice utvrđen na osnovu nalaza i mišljenja Instituta za medicinsko vještačenje zdravstvenog stanja Sarajevo- Ljekarske komisije u postupku revizije medicinskog vještačenja u Sarajevu, neposrednog pregleda apelantice, te uvidom u priloženu medicinsku dokumentaciju.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 325/14. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman