Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4162/15 (S. M.)

Odluka donesena 14. 10. 2015.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Izdržavanje
  • Povjeravanje djeteta
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4162/15

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 10. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman,potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada

Palavrić, na sjednici održanoj 14. oktobra 2015. godine, u predmetu broj AP-4162/15, rješavajućiapelaciju Slađana Miladića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Slađana Miladićapodnesena protiv presude Okružnog suda u Doboju broj 87 0 P

017759 15 Gž od 3. juna 2015. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Slađan Miladić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Jasenove, Općina Teslić, kojeg zastupa Marijan Savić, advokat iz Teslića, podnio je 9. septembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Doboju broj 87 0 P 017759 15 Gž od 3. juna 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova žalba i potvrđena je prvostepena presuda od 27. februara 2015. godine, kojom je odlučeno da se mijenja pravosnažna presuda Osnovnog suda u Tesliću od 15. oktobra 2012. godine u dijelu odluke o izdržavanju malodobnog djeteta, pa je apelant obavezan da mjesečno plaća iznos od 250,00 Eura na ime svoga doprinosa za izdržavanje malodobnog tužitelja i sina S.M., umjesto ranije dosuđenog iznosa od 200,00 Eura, a počev od dana 27. oktobra 2014. godine, kao dana podnošenja tužbe pa ubuduće sve dok za to budu postojali zakonski razlozi. U toku postupka je utvrđeno da je od donošenja ranije presude kojom je utvrđena zakonska obaveza apelanta kao oca malodobnog tužitelja da doprinosi za izdržavanje mjesečno po 200,00 Eura, prošloviše od dvije godine, te je po ocjeni suda to razuman rok da se mijenja odluka o visini doprinosa za izdržavanje. Naime, utvrđeno je da je to posebno iz razloga što je u tom periodu na strani malodobnog tužitelja došlo do izmjene okolnosti, jer isti sada pohađa srednju školu, putuje iz Teslića u Doboj, pa su njegove životne, a i potrebe za školovanjem sada znatno veće. Osim toga, utvrđeno je da kada se tome dodaju i redovni troškovi liječenja malodobnog tužitelja, obzirom da seradi o djetetu sa posebnim potrebama, onda je pravilno pozivanje prvostepenog suda na relevantne odredbe Porodičnog zakona, a u smislu kojih odredbi su roditelji prvenstveno obavezni da izdržavaju malodobnu djecu i u izvršavanju te obaveze moraju da iskoriste sve svoje mogućnosti. Također, utvrđeno je da je to i obaveza zakonske zastupnice malodobnog tužitelja kao njegove majke, ali u predmetnoj pravnoj stvari nije sporno da se ona brine o vaspitanju, liječenju, školovanju i izdržavanju malodobnog tužitelja kao svog sina.

2. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Povredu ovog prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Također, iz navoda apelacije proizilazi da se apelant poziva i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., pravo na imovinu) ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

3. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava

Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom

Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i

Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi dane postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice nemogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se zastranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, takoda je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

4. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-

Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

5. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom, u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

6. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizilaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju svoje odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se nemože zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

7. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacijaodbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

8. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne iobavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4162/15 (S. M.) | Sudska praksa | Aktio