Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-599/14 (ŠGD „Šume Središnje Bosne“ d.o.o Donji Vakuf i drugi)

Odluka donesena 14. 10. 2015.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Vlasničko-pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-599/14

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 10. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 14. oktobra 2015. godine, u predmetu broj AP-599/14, rješavajući apelacije ŠGD „Šume Središnje Bosne“ d.o.o Donji Vakuf i drugih, na osnovu na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

ŠGD „Šume Središnje Bosne“ d.o.o Donji Vakuf, protiv presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 46 0 P 032908 13 GŽ od 21. novembra 2013. godine;

Filip Geljić, protiv presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 P 006769 14 REV od 1. jula 2014.

godine;

Mustafa Krivdić, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 75 0 P 000711 13 REV od 26. augusta 2014. godine;

Anđelko Gazić, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 039031 13 REV od 13. augusta 2014. godine;

Kata Luburić, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 64 0 P 003689 14 REV od 9. septembra 2014.

godine;

zbog toga što su (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-599/14 ŠGD „Šume Središnje Bosne“ d.o.o Donji Vakuf (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 7. februara 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 46 0 P 032908 13 GŽ od 21. novembra 2013. godine. U konkrentom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je dosjelošću stekao pravo vlasništva na nekretninama bliže opisanim u izreci presude. U postupku je utvrđeno da su sporne nekretnine upisane u zemljišnim knjigama na ime N.K., koji je 2001. godine kupio pomenute nekretnine od ranijih vlasnika S.K. i J.K. Također je utvrđeno da je apelant sa S.K. i J.K. 1978. godine zaključio predugovor o kupovini spornih nekretnina, ali se nikada nije uknjižio kao vlasnik nekretnina, niti je od zaključenja predugovora de facto bio u posjedu predmetnih nekretnina. Sud je zaključio da, budući da apelant nije dokazao da je bio u posjedu spornih nekretnina, nisu su stekle pretpostavke iz člana 32. Zakona o vlasničko pravnim odnosima za sticanje prava vlasništva po osnovu dosjelosti.

2. AP-3977/14 Filip Geljić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Donje Skakave, podnio je 28. augusta 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 P 006769 14 REV od 1. jula 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelantu je naloženo da prestane sa korištenjem nekretnina koje su u vlasništvu tužitelja na način da apelant i njegovi članovi domaćinstva prestanu preko parcele tužitelja prelaziti poljoprivrednim mašinama i progoniti sitnu i krupnu stoku, te da se ubuduće klone takvog i sličnog uznemiravanja vlasništva tužitelja. U postupku je utvrđeno da je apelant, na navedeni način, uznemiravao tužitelje u vršenju njihovih vlasničkih i drugih stvarnih prava, zbog čega je sud u skladu sa odredbama člana 47. Zakona o vlasničkim i dugim stvarnim pravima Brčko distrikta Bosne i Hercegovine donio odluku kao u izreci presude.

3. AP-4384/14 Mustafa Krivdić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mrkonjić Grada, kojeg zastupa Emina Začiragić advokatica iz Jajca, podnio je 7. oktobra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 75 0 P 000711 13 REV od 26. augusta 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom utvrđeno je da je tužitelj Š.Š. suvlasnik sa ¼ dijela na nekretninama koje se nalaze u Mrkonjić Gradu, što je apelant dužan priznati i dozvoliti uknjižbu navedenog suvlasničkog dijela tužitelja u javnim evidencijama nekretnina. U postupku je utvrđeno da su apelant i tužitelj 1964. godine postigli sporazum o zajedničkoj gradnji kuće sa dva stana na zemljištu koje je Opština Mrkonjić Grad dodijelila apelantu, te da su nakon izgradnje kuće i apelant i tužitelj uselili u svoje stanove. Također je utvrđeno da je apelant u javnim knjigama upisan kao vlasnik, odnosno nosilac prava korištenja parcele na kojoj je kuća izgrađena, te da su sve saglasnosti i odobrenja za građenje glasila na njegovo ime. Međutim, uzimajući u obzir okolnosti koje su pratile zaključenje sporazuma o zajedničkoj izgradnji kuće, pravu volju i namjeru apelanta i tužitelja, te cijeneći njihov doprinos u izgradnji kuće i ulaganje u njenu obnovu (pri čemu je utvrđeno da je apelantov doprinos bio veći), sud je zaključio da tužitelju pripada suvlasnički dio od ¼.

4. AP-4799/14 A. G. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Krapine, Republika Hrvatska, kojeg zastupa Bogdan Toljaga advokat iz Banja Luke, podnio je 10. novembra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 039031 13 REV od 13. augusta 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je vlasnik nekretnina u Banja Luci i da su tuženi dužni da trpe da se apelant upiše kao vlasnik tih nekretnina u zemljišno-knjižnim evidencijama. U postupku je utvrđeno da je apelant sa prednikom tuženih 1971. godine zaključio ugovor o kupoprodaji spornih nekretnina, ali da su sporne nekretnine u vrijeme zaključenja ugovora imale karakter neizgrađenog građevinskog zemljišta koje je van prometa, odnosno da su bile nacionalizovane, te da su postale društvena svojina, a što je predmetni ugovor činilo ništavim. S tim u vezi, sud je zaključio da se na navedenim nekretninama nije moglo steći pravo vlasništva održajem, a kako apelant tvrdi, zbog čega je donesena odluka kao u izreci presude.

5. AP-5518/14 Kata Luburić i Vladimir Luburić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Širokog Brijega, koje zastupa Zvonimir Jelić advokat iz Širokog Brijega, podnijeli su 19. decembra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 64 0 P 003689 14 REV od 9. septembra 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom utvrđeno je da je tužitelj V.L. vlasnik dijela nekretnina-kuće koja se nalazi u Širokom Brijegu, a koje pravo je stekao temeljem gradnje, što su apelanti dužni priznati i dozvoliti da tužitelj ovo pravo uknjiži u zemljišnoj knjizi. Istom presudom odbijen je alternativno istaknuti tužbeni zahtjev kojim je tužitelj tražio da mu apelanti nadoknade određeni novčani iznos na ime ulaganja u izgradnju kuće. Pored toga, odbijen je kao neosnovan protivtužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se utvrdi da je njihov prednik od prednika tužitelja kupio sporne nekretnine-objekat u fazi izgradnje, te da su apelanti pomenuti objekat dovršili i da ga od tada mirno koriste. U postupku je utvrđeno da su prednici apelanata i tužitelja kupili zajednički zemljište na kojem je izgrađena sporna kuća, te da su se uknjižili u zemljišnim knjigama kao suvlasnici sa jednakim dijelovima, pri čemu su se sporazumjeli da će svaki od njih biti vlasnik jednog dijela kuće, tj. da će sjeverni dio kuće pripadati predniku tužitelja, a južni dio predniku apelanata. S tim u vezi, sud je zaključio da je tužitelj dokazao da je nasljednik vlasnika sjevernog dijela kuće, koji se nalazi u faktičkoj vlasti apelanata, zbog čega je sud ocijenio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan. Osim toga, sud je zaključio da apelanti nisu dokazali svoje navode iz protivtužbenog zahtjeva da su od prednika tužitelja kupili predmetnu kuću dok je bila u fazi izgradnje, jer nisu sudu dostavili niti jedan dokaz na tu okolnost, niti to proizilazi iz drugih dokaza koji su izvedeni u predmetnom postupku, već upravo suprotno, tj. sud je istakao da iz izvedenih dokaza proizilazi da su prednici apelanata i tužitelja 1989. godine dogovorili diobu nekretnine, a ne kupovinu suvlasničkih dijelova.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 599/14. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-599/14 (ŠGD „Šume Središnje Bosne“ d.o.o… | Sudska praksa | Aktio