Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-457/14 (S. V. i F. H. i drugi)

Odluka donesena 14. 10. 2015.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Obligaciono- pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-457/14

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 10. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 14. oktobra 2015. godine, u predmetu broj AP-457/14, rješavajući apelacije Slavke Vukovića i drugih, na osnovu na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Slavko Vuković, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 78 0 P 000762 11 REV od 30. oktobra 2013. godine;

M. S., protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 72 0 P 004404 13 REV od 13. februara 2014. godine;

Faruk Hadžibegić, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 56878 13 REV od 8. maja 2014.

godine;

A. G., protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 032779 13 REV od 15. aprila 2014. godine;

Ljeposava Ukropina, protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 95 0 P 003932 12 REV od 18. septembra 2014. godine;

zbog toga što su (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-457/14 Slavko Vuković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Teslića, kojeg zastupa Branko Buzaković advokat iz Teslića, podnio je 29. januara 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 78 0 P 000762 11 REV od 30. oktobra 2013. godine. U konkrentom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tuženi „Dušanić“ d.o.o. Prnjavor zbog kašnjenja u izvršenju ugovora o kupoprodaji poslovnog prostora iz 2005. godine, sa aneksom ugovora iz 2006. godine, na ime ugovorne kazne-penala zbog kašnjenja u predaji izgrađenog poslovnog prostora plati ukupni iznos od 26.760,00 KM. U postupku je utvrđeno da je sporni ugovor o kupoprodaji poslovnog prostora u Prnjavoru zaključen u skladu sa odredbama člana 9. stav 2. Zakona o prometu nepokretnosti, tj. u pisanoj formi, te da su potpisi ugovornih strana ovjereni kod nadležnog suda, što znači da je, slijedom toga, a u skladu sa odredbama člana 67. stav

2. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), aneks tog ugovora morao biti zaključen u istoj formi da bi proizvodio pravno dejstvo. S tim u vezi, sud je zaključio da, budući da popisi na aneksu ugovora nisu ovjereni kod nadležnog suda, aneks ugovora nema pravno dejstvo, a jedini akt kojim su regulisani međusobni odnosi ugovornih strana ostaje osnovni kupoprodajni ugovor. Sud je, također zaključio, da prema jednoj od odredaba navedenog kupoprodajnog ugovora, prodavac (tuženi) odobrava kupcu (apelantu) popust od 10.000,00 KM ukoliko uplati ugovorenu cijenu do određenog roka. Budući da to apelant nije učinio, tj. nije u cjelosti izvršio svoju ugovornu obavezu, prema stavu suda, a po načelu istovremenog ispunjenja obaveze u dvostranim ugovorima iz člana 122. ZOO, to ni tužitelj nije bio dužan izvršiti svoju obavezu (predaja izgrađenog poslovnog prostora u određenom roku), a time ni plaćati ugovornu kaznu na način kako to apelant traži u tužbi.

2. AP-1194/14 M. S. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Srpca, koju zastupa Smiljana Moravac Babić advokatica iz Banja Luke, podnijela je 19. marta 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 72 0 P 004404 13 REV od 13. februara 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da je prednik apelantice Ž.S. neprekidno živio u ekonomskoj zajednici i bio član porodičnog domaćinstva umrle R.S., da je pravno valjan ugovor o korištenju predmetnog stana koji se nalazi u Srpcu, na osnovu kojeg je Ž.S. stekao stanarsko pravo na predmetnom stanu, a da su pravno ništavi ugovor o korištenju i ugovor o kupoprodaji stana koji su zaključeni između tuženog N.S. i a.d. „Itris Srbac“. U postupku je na osnovu izvedenih dokaza utvrđeno da je jedini člana porodičnog domaćinstva umrle R.S., kao ranijeg nosioca stanarskog prava na spornom stanu, bio tuženi N.S., koji je predmetni stan otkupio, dok apelantica nije dokazala da je njen prednik Ž.S., nakon razvoda braka sa R.S. živio u ekonomskoj zajednici sa R.S., u periodu od 1982. do 1992. godine, niti je u skladu sa odredbama člana 6. stav 2. Zakona o stambenim odnosima mogao da stekne svojstvo člana porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava i da zaključi ugovor o korištenju, odnosno otkupu stana.

3. AP-3627/14 Faruk Hadžibegić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Vahdet Ibranović advokat iz Ilidže, podnio je 4. augusta 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 56878 13 REV od 8. maja 2014. godine. U konkrentom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se naloži tuženoj Stambenoj zadruzi „Željezničar“ da mu preda u posjed novoizgrađeni poslovni prostor koji se nalazi u Sarajevu, a na temelju ugovora o udruživanju sredstava za stambenu izgradnju iz 1991. godine. U postupku je utvrđeno da apelant nije dokazao da je ispunio svoju ugovornu obavezu, tj. da je platio kupoprodajnu cijenu u cjelosti ili pretežnom dijelu. S tim u vezi, sud je zaključio da apelant nema pravo da traži od tužene ispunjenje obaveze, tj. predaje izgrađenog poslovnog prostora, jer u skladu sa odredbama člana 122. ZOO u dvostranim ugovorima nijedna strana nije dužna ispuniti svoju obavezu ako druga strana ne ispuni ili nije spremna istovremeno ispuniti svoju obavezu. S obzirom na navedeno, donesena je odluka kao i izreci presude.

4. AP-4362/14 A. G. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Vinkovaca, Republika Hrvatska, kojeg zastupa Zoran Opačić advokat iz Banja Luke, podnio je 3. oktobra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 032779 13 REV od 15. aprila 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je ništav ugovor o zamjeni nekretnina koji je apelant zaključio sa tuženim S.K. 1993. godine, a prema kojem je apelant zamijenio svoje nekretnine u Banja Luci (zemljište) za nekretnine tužitelja koje se nalaze u Novoj Gradišci-Republika Hrvatska (zemljište i stambena zgrada), da se naloži tuženom da trpi da se u katastru nekretnina uspostavi zemljišnoknjižno i posjedovno stanje kakvo je bilo prije zaključenja ugovora o zamjeni, kao i da se naloži tužitelju da apelantu preda u posjed kuću koja je predmet zamjene, slobodnu od lica i stvari. Sud je na osnovu izvedenih dokaza utvrdio da je predmetni ugovor zaključen 1993. godine u Novoj Gradišci gdje je apelant boravio od 1992. godine; da stranke nisu vršile međusobni pritisak prilikom pregovaranja i zaključivanja ugovora; da je predmetni ugovor izvršen na način da su stranke stupile u posjed zamijenjenih nekretnina i upisale se kao vlasnici u zemljišnim knjigama. Zbog navedenog, sud je zaključio da predmetni ugovor odgovara svim uslovima ugovora o zamjeni koji su propisani odredbom člana 552. ZOO. Osim toga, sud je zaključio da je nesporno da je predmetni ugovor o zamjeni zaključen u vrijeme ratnih sukoba na teritoriji Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine, ali da apelantovi navodi da je kao pripadnik manjinskog naroda u Banja Luci zbog opće situacije 1992. godine otišao u Republiku Hrvatsku, ne mogu predstavljati dovoljan osnov za ništavost predmetnog ugovora. Sud je, također, zaključio da iz provedenih dokaza proizilazi da je predmetni ugovor zaključen slobodnom voljom stranaka, da apelant nije bio izložen posebnim pritiscima koji bi uticali na njegovu volju da zaključi ugovor, tj. da nema nedostataka koji bi ga činili ništavim, a da u prilog tome ide i činjenica da je apelant tek nakon 11 godina od okončanja ratnog stanja u Bosni i Hercegovini podnio tužbu tražeći da se utvrdi ništavost ugovora, a do tada nije poduzimao nikakve korake za vraćanje svoje imovine. Na koncu, sud je zaključio i da apelantovi navodi da imovina koju je zamijenio sa tuženim predstavlja bračnu stečevinu njega i njegove supruge sa ½ dijela, te da je sporni ugovor potpisao samo apelant dok njegova supruga nije potpisala ugovor, nemaju uticaja za valjanost predmetnog ugovora, budući da je apelantova supruga u svom iskazu izjavila da je prisustvovala potpisivanju ugovora, da se nije izričito protivila potpisivanju ugovora, nego da je odluku o tome prepustila apelantu.

5. AP-4936/14 Ljeposava Ukropina (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Trebinja, koju zastupa Častimir Mandarić advokat iz Mostara, podnijela je 20. novembra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 95 0 P 003932 12 REV od 18. septembra 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da je temeljem ugovora o kupoprodaji iz 1965. godine, odnosno dosjelošću i nasljeđivanjem postala nositeljica prava korištenja, a potom i prava vlasništva na nekretnini koja se nalazi u Trebinju, kao i da se utvrdi da je ništav ugovor o doživotnom izdržavanju koji je zaključen između S.V., kao primatelja izdržavanja, i tuženog N.M., kao davatelja izdržavanja. Pored toga, odbijen je i apelantičin alternativni tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da je pravno nevaljana uknjižba prava korištenja i kasniji upis prava vlasništva na predmetnoj nekretnini u korist tuženog. U postupku je utvrđeno da je ugovor o doživotnom izdržavanju, čiju ništavost apelantica traži, sačinjen u skladu sa pozitivnim propisima i ovjeren od strane nadležnog suda. Nadalje, utvrđeno je da je tuženi na osnovu pravomoćne sudske odluke i provedenog ostavinskog postupka uknjižen kao vlasnik sporne nekretnine sa dijelom 1/1. Također je utvrđeno da se posjed sporne nekretnine često mijenjao, te da to mijenjanje posjeda u katastarskom operatu isključuje mogućnost nesmetane državine tužiteljice u periodu od 20 godina i onemogućava je da postane vlasnicom sporne nekretnine dosjelošću u smislu člana 28. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima. S obzirom na navedeno, sud je zaključio da je apelantičin tužbeni zahtjev u cjelosti neosnovan.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 457/14. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-457/14 (S. V. i F. H. i drugi) | Sudska praksa | Aktio