Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-531/14 (N. K.)
Odluka donesena 27. 10. 2015.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Isplata duga
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
- Naknada
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-531/14
Apelacija
Odluka o dopustivosti
27. 10. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 27. oktobra 2015. godine, u predmetu broj AP-531/14, rješavajući apelacije Nedeljka Kesića i drugih, na osnovu na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Nedeljko Kesić, protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 71 0 P 111031 13 Gž od 11. novembra 2013. godine;
Zoran Malić, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 72 0 P 009797 12 Rev od 8. maja 2014. godine;
Miroslav Ćetković, protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 73 0 I 004285 13 Gž od 15. maja 2014. godine;
Esad Halkić, protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 Mal 018553 12 Gž od 5. maja 2014. godine, zbog toga što su (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-531/14 Nedeljko Kesić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banja Luke, kojeg zastupa Luka Vulin advokat iz Mrkonjić Grada, podnio je 4. februara 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 71 0 P 111031 13 Gž od 11. novembra 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom obavezan je apelant da tužitelju isplati na ime naknade za korištenje zemljišta za 2008., 2009. i 2010. godinu određene novčane iznose. U toku postupka je utvrđeno da je apelant sa tužiteljem zaključio ugovor o zakupu od 1. novembra 2010. godine, na period od deset godina iz kojeg proizilazi da je tužitelj kao zakupodavac ustupio apelantu kao zakupcu na korištenje putno zemljište za potrebe privredne djelatnosti apelanta, da naknada za kalendarsku 2000/01. godinu iznosi određeni novčani iznos, da se apelant svojim potpisom na ugovoru saglasio sa svim elementima ugovora o zakupu, te da je kao ugovorna strana dužan da izvrši svoju obavezu i odgovoran je za njeno ispunjenje. Nadalje, utvrđeno je da na temelju izvedenih dokaza ne proizilazi da je ugovor bio raskinut zbog neispunjenja ugovorne obaveze tužitelja, pa je neosnovan apelantov navod da nije obavezan da plati zakupninu, jer nije uveden u posjed zakupljenog prostora. Također, utvrđeno je da je tužitelj donio rješenje od 5. februara 2007. godine kojim je odobrio apelantu privremeno korištenje putnog zemljišta za prilaz poslovnom objekt-benzinskoj pumpi, uz obavezu plaćanja naknade u određenim novčanim iznosima, pa je donošenjem tog rješenja stavio van snage ugovor o zakupu od 6. jula 2006. godine. S obzirom da apelant u upravnom postupku nije osporavao navedeno rješenje, isto je postalo pravosnažno 5. marta 2007. godine i izvršno 30. jula 2010. godine, pa je sud odlučio kao u izreci presude.
2. AP-3062/14 Zoran Malić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kladara, kojeg zastupaju Mile Kovačević i Marica Đukanović, advokati iz Gradiške, podnio je 7. jula 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 72 0 P 009797 12 Rev od 8. maja 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelant je obavezan da tužitelju iznos od 15.000,00 KM. Imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje, te nalazeći da je logična izjava tužitelja da vrijednost traktora u vrijeme podjele iznosi 15.000,00 KM, prvostepeni sud nije prihvatio iskaz apelanta da je vrijednost traktora u vrijeme podjele iznosila 25.000,00 KM. Nadalje, utvrđeno je da je prvostepeni sud u pogledu vrijednosti kamiona prihvatio iskaz svjedoka M.S., kao i iskaz tužitelja, dat u svojstvu parnične stranke, te nalazeći da apelant nije dokazao da je između stranaka dogovoreno da mu pripadne veća vrijednost, zaključio je da je apelant u obavezi da tužitelju isplati zahtjevani iznos, jer je u diobi dobio veću vrijednost za taj iznos. S obzirom na navedeno, a imajući u vidu pravila iz Opšteg građanskog zakonika u paragrafima 1175.-1216., te relevantne odredbe Zakona o obligacionim odnosima, sud je odlučio kao u izreci presude.
3. AP-3464/14 Miroslav Ćetković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kneževa, podnio je 24. jula 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 73 0 I 004285 13 Gž od 15. maja 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom obavezani su tuženi, a među njima i apelant, da na ime duga solidarno isplate tužitelju određeni novčani iznos. U toku postupka je utvrđeno da je apelant tvrdio da je on slijepa osoba i da kao takav nije mogao staviti svoj potpis na spornu mjenicu niti na mjeničnu izjavu koja je ovjerena od strane nadležnog općinskog organa, a za takvu svoju tvrdnju je sudu predlagao dokaze – nalaze koji ukazuju na to da isti ima problema sa vidom i da je nesporno da je danas oštećenje njegovog vida 100%. Međutim, utvrđeno je da se ta činjenica ne može prihvatiti kao relevantna u smislu zaključka da isti nije potpisao spornu mjeničnu izjavu i stavio potpis na mjenicu. To posebno što je mjenica potpisana 22. juna 2006. godine, a mjenična izjava koju je potpisao i apelant ovjerena 22. juna 2006. godine. Također, utvrđeno je da apelant u toku postupka nije dokazao da se radi o falsifikovanom potpisu na predmetnim dokazima tako da su bez osnova žalbeni navodi u smislu da isti nije mogao kao slijepo lice potpisati mjenicu i mjeničnu izjavu. Isto tako, utvrđeno je da su nalazi u pogledu oštećenja vida sa 100% su iz 2012. godine i nisu relevantni za zaključak da je apelant u vrijeme potpisivanja mjenice i mjenične izjave bio slijep 100%. Shodno tome, utvrđeno je da su neosnovani i žalbeni navodi da lice koje je ovjeravalo mjeničnu izjavu nije izvršilo na pravilan način identifikaciju apelanta, jer za takve tvrdnje apelant nije sudu predočio relevantne dokaze i sud nije ovlašten da letimičnim pogledom utvrđuje da li je određeni potpis falsifikovan ili nije. Naime, utvrđeno je da takav zaključak može biti samo u domenu vještaka grafološke struke, a koji dokaz u predmetnom postupku apelant nije izveo.
4. AP-3559/14 Esad Halkić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bihaća, kojeg zastupa njegov sin, diplomirani pravnik Emir Halkić iz Tuzle, podnio je 30. jula 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 Mal 018553 12 Gž od 5. maja 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom, pored ostalog, obavezan je apelant da tužitelju isplati određeni novčani iznos. U toku postupka je, između ostalog, utvrđeno da je prvostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo iz relevantne odredbe Zakona o obligacionim odnosima kada je obavezao apelanta da tužitelju za pruženu uslugu
– isporučenu i utrošenu vodu u označenom periodu plati dug u određenom novčanom iznosu. Također, utvrđeno je da je o troškovima parničnog postupka prvostepeni sud pravilno odlučio u skladu sa relevantnim odredbama Zakona o parničnom postupku, a višak zahtjeva za naknadu troškova, koji se odnose na naknadu putnih troškova i troškova dnevnica za izostanak s posla apelantovog punomoćnika je pravilno odbio, jer apelant nije dostavio dokaze koji bi opravdali dosuđenje i tih troškova.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-531/14. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman