Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3408/12 (B. N.)
Odluka donesena 14. 10. 2015.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Krivični postupak
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
- Dokaz
- Pravo na odbranu
- Dokazni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3408/12
Apelacija
Odluka o meritumu
14. 10. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3408/12, rješavajući apelaciju Borislava Nišića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 14. oktobra 2015. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Borislava Nišića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 K 005435 12 Kž 10 od 5. jula 2012. godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 11 0 K 05435 11 K od 7.
novembra 2011. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Borislav Nišić (u daljnjem tekstu: apelant), kog zastupa Milica Cvijanović, advokat iz Banje Luke, podnio je 24. septembra 2012. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 K 005435 12 Kž 10 od 5. jula 2012. godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 K 05435 11 K od 7. novembra 2011. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog i Okružnog suda, te od Okružnog tužilaštva u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružno tužilaštvo) zatraženo je 6. marta 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud je odgovor dostavio 18. marta 2015. godine, a Okružni sud i Okružno tužilaštvo 11. marta 2015. godine.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Okružni sud je Presudom broj 11 0 K 05435 11 K od 7. novembra 2011. godine, koja je u cjelini potvrđena Presudom Vrhovnog suda broj 11 0 K 005435 12 Kž 10 od 5. jula 2012. godine, apelanta i ostale optužene proglasio krivim za krivično djelo neovlašćena proizvodnja i promet opojnih droga iz člana 224 stav 2 u vezi sa stavom 1 Krivičnog zakona Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ br. 49/03, 108/04, 37/06, 70/06 i 73/10, u daljnjem tekstu: KZRS), pa mu je izrekao kaznu zatvora u trajanju od četiri godine i šest mjeseci.
6. U obrazloženju presude detaljno su pobrojani brojni materijalni dokazi, među kojim i 312 transkripta tonskih zapisa zabilježenih razgovora i SMS poruka, te su navedeni i svjedoci koje je predložilo Okružno tužilaštvo. Nadalje, u obrazloženju presude su navedeni i dokazi koji su izvedeni a koje je predložio svaki od optuženih. Tako je navedeno da je optuženi D.M. predložio da se u svojstvu svjedoka saslušaju E.B. i O.K. Nadalje, u obrazloženju presude je navedeno i da su pobrojana lica, među kojim su navedeni i svjedoci E.B. i O.K. predloženi od optuženog D.M., zaključili sporazum o priznanju krivice sa Okružnim tužilaštvom, pa je postupak u odnosu na njih razdvojen i posebno dovršen, kao i da se optuženi M.K. nalazi u bjekstvu, pa je postupak u odnosu na njega razdvojen u fazi izjašnjenja o krivici.
7. Okružni sud je neosnovanim ocijenio tvrdnje da za suđenje u ovom predmetu nije stvarno nadležan ovaj sud, već Sud BiH. S tim u vezi je ukazano da je zaključeno da radnje koje čine obilježje krivičnog djela nedozvoljena proizvodnja i promet opojnih droga, a koje su apelantu i ostalim optuženim stavljeni na teret optužnicom, nemaju međunarodni karakter, odnosno da se ne radi o djelu sa međunarodnom dimenzijom.
8. Nadalje, iz obrazloženja presude proizilazi da je 14 svjedoka optužbe promijenilo svoju izjavu na glavnom pretresu u odnosu na izjave koje su dali u prethodnom postupku. Ovi svjedoci su na glavnom pretresu tvrdili da nisu dali izjave kako je navedeno u zapisnicima iz prethodnog postupka, da su natjerani da potpišu zapisnik, a da nisu znali šta je u njemu navedeno, jer ga je sastavljao inspektor koji ih je saslušao, a oni ga nisu pročitali. Provjeravajući ove navode, a na prijedlog Okružnog tužilaštva, saslušano je osam lica zaposlenih u CJB Banja Luka, te tri lica zaposlena u MUP-u FBiH - Federalna uprava policije, koji su potvrdili da su saslušavali 14 navedenih svjedoka, da su ih tom prilikom prvenstveno upoznali sa njihovim pravima, da niti jedan od njih nije izjavio da je pod uticajem droge u vrijeme saslušanja, da su u zapisnike unesene izjave onako kako su date, te, najzad, da u toku saslušanja prema njima nije primjenjivana prinuda, sila ili prijetnja. Okružni sud je zaključio da su iskazi lica zaposlenih u CJB Banja Luka i Federalnoj upravi policije identični, da su pri davanju iskaza bili kategorični i uvjerljivi u svojim iskazima, ukazano je da se radi o ovlašćenim službenim licima koja su profesionalci u svojoj struci, pa je sud njihovim iskazima i poklonio vjeru. Takođe, ukazano je i da je uvidom u zapisnike o saslušanju svih 14 svjedoka koji su uvršteni u dokazni materijal u skladu sa članom 288 stav 1 Zakona o krivičnom postupku RS (u daljnjem tekstu: ZKPRS) utvrđeno da su ovi svjedoci izjave pročitali, da nisu stavili bilo kakve primjedbe, te da su potpisali zapisnike. Na temelju navedenog Okružni sud je, ocjenjujući iskaze 14 svjedoka, te ovlašćenih službenih lica pojedinačno i u uzajamnoj vezi, prihvatio iskaze 14 svjedoka koje su dali u istrazi, smatrajući da su iskazi dati na glavnom pretresu iskonstruisani i usmjereni na dovođenje apelanta i ostalih optuženih u povoljniji položaj. Nadalje, ukazano je da se iz iskaza ovih svjedoka koje su dali u prethodnom postupku vidi da su detaljno objasnili način na koji su i od koga nabavljali opojnu drogu marihuanu u označenom periodu, te da su naveli brojeve telefona za koje je nesporno utvrđeno da su ih koristili apelant i ostali optuženi. Okružni sud je u obrazloženju detaljno interpretirao i sadržinu iskaza svih 14 svjedoka. Na temelju iskaza ovih svjedoka utvrđeno je od koga od optuženih su kupovali drogu, da je optuženi Ž.B. drogu kupovao od apelanta, kao i da je optuženi Ž.B. sa svjedokom E.N. dolazio kod apelanta radi kupovine droge.
9. Nadalje, iz obrazloženja presude proizilazi da je preslušavanjem CD medija sa pratećom analizom tonskih zapisa SMS poruka utvrđeno da su apelant i ostali optuženi međusobno komunicirali, pored ostalih i sa E.B. i O.K., protiv kojih su postupci razdvojeni jer su zaključili sporazum o priznanju krivice, tako da je sud u odvojenim postupcima prihvatio sporazume kojim ih je proglasio krivim, kao i sa već navedenim svjedocima, da su se kontinuirano, po prethodnim dogovorima, koje su međusobno ostvarivali putem mobilnih telefona, bavili kupovinom opojnih droga radi prodaje, njenim držanjem i posredovanjem a radi sticanja finanijske koristi. Nadalje, utvrđujući postojanje međusobne veze između apelanta, te optuženih D.M. i V.K., Okružni sud je ukazao na sadržinu SMS poruke presretnute navedenog datuma između optuženog D.M. i O.K., SMS poruke izemeđu apelanta i optuženog D.M., te apelanta i O.K., telefonski razgovor između svjedoka N.Č. i optuženog V.K. iz kojih proizilazi da je optuženi D.M. nabavio opojnu drogu od E.B., koju je prodao apelantu, a ovaj optuženom V.K., kao i da je E.B. priznao krivicu po navodima optužnice i zaključio sporazum o priznanju krivice, koji je sud prihvatio i osudio ga za počinjeno krivično djelo i izrekao mu kaznu zatvora. Nadalje, na osnovu označenih telefonskih razgovora i presretnutih SMS poruka utvrđeno je da je optuženi D.M. kontaktirao sa O.K., da je nabavljao opojnu drogu koju je dalje prodavao i prenosio do kupaca posredstvom O.K., optuženog A.H., te apelanta. Takođe, ukazano je i da je sud imao u vidu i da je O.K. priznao krivicu i zaključio sporazum o priznanju krivice.
10. Nadalje, iz obrazloženja presude proizilazi da je analizom presretnutih razgovora i SMS poruka između apelanta i optuženog V.K. utvrđeno da je apelant prodao drogu optuženom V.K., koja je i nađena prilikom pretresa stana optuženog V.K. i tom prilikom oduzeta po potvrdi o privremenom oduzimanju koju je on svojeručno potpisao. Takođe, ukazano je i da optuženi V.K. ovu činjenicu nije osporavao, kao i da su svi predmeti oduzeti od njega otvoreni u njegovom i prisustvu njegovog branioca, da je u zapisniku konstatovano da se, radi vještačenja, izuzima označena količina mase smeđeg praha, a za koju je vještačenjem utvrđeno da se radi o označenoj vrsti droge, kao i da su navedeni predmeti nakon vještačenja vraćeni u depozit Osnovnog suda u Banjoj Luci.
11. Vrhovni sud, izjašnjavajući se o pojedinačnim žalbenim navodima apelanta i ostalih optuženih, saglasio se sa razlozima i obrazloženjima iz prvostepene presude ukazujući zbog čega ih prihvata. Nadalje, Vrhovni sud je zaključio da nije povrijeđeno apelantovo pravo na odbranu, zato što je nakon preslušavanja jednog dijela transkripta telefonskih razgovora udaljen iz sudnice za izvjesno vrijeme, u smislu člana 257 stav 2 ZKPRS, jer je postupak nastavljen i preslušan je preostali dio ovih transkripta u prisustvu njegovog branioca. Nadalje, iz obrazloženja presude proizilazi da su iskazi 14 svjedoka koji su na glavnom pretresu promijenili svoje iskaze pravilno ocijenjeni sa aspekta zakonitosti, kao i njihovog vrijednosnog značaja. U vezi s tim je ukazano da su saslušana ovlašćena službena lica negirala upotrebu sile, prijetnje i prinude prilikom njihovog saslušavanja, te unošenje unaprijed pripremljenih sadržina o činjenicama na koje su se ovi svjedoci izjašnjavali, a što su bili suštinski navodi ovih svjedoka za izmjene iskaza na glavnom pretresu. Nadalje, ukazano je da su njihovi iskazi iz istrage, kao i u onom dijelu u kom su izmijenjeni na glavnom pretresu u skladu sa članom 304 stav 7 ZKPRS pravilno ocijenjeni i sa aspekta sadržine dovedeni u vezu sa dokazima pribavljenim sprovođenjem posebnih istražnih radnji, te potvrdama o privremeno oduzetim predmetima. Bez značaja su ocijenjene apelantove tvrdnje da je droga koja je oduzeta od optuženog V.K. izgorjela u požaru u Osnovnom sudu. U vezi s tim je ukazano da je potvrdu o privremenom oduzimanju konkretnih predmeta potpisao optuženi V.K., kao i da tu činjenicu u toku postupka nije osporavao. Neosnovanim su ocijenjene i apelantove tvrdnje da se prvostepena presuda zasniva na sporazumima o priznanju krivice, te je ukazano da iz njenog obrazloženja proizilazi da je, nakon analize i ocjene svih dokaza sprovedenih na glavnom pretresu, samo navedeno da su označena lica zaključila sporazum o priznanju krivice, a zbog čega se ne može govoriti o povredi člana 311 stav 1 tačka z) ZKPRS, tj. da se presuda zasniva na dokazu na kom se ne može zasnovati.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
12. Apelant tvrdi da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
13. Apelant tvrdi da mu je u postupku pred redovnim sudovima bilo onemogućeno da se izjasni o svim činjenicama i dokazima koje ga terete, kao i da mu je u postupku bilo onemogućeno da se upozna sa svim dokazima koji su bili priloženi u spis i da ih komentariše. U prilog ovim tvrdnjama apelant je istakao da je na nastavku ročišta za glavni pretres udaljen iz sudnice zbog nepoštivanja suda, da je „ovakvo procesno rješenje predsjednica vijeća donijela nakon prethodnog upozorenja zbog nedoličnog ponašanja, koje se manifestovalo u raspravi sa sudijom, te je upozorenje bilo opravdano“. Nadalje, apelant ističe da je udaljenje iz sudnice bilo neopravdano, jer se radi o krajnjoj mjeri, te da se cilj, održavanje reda u sudnici i sprovođene glavnog pretresa, mogao ostvariti i dodatnim upozorenjem kao blažom mjerom. Pri tome apelant ukazuje da je na ovaj način bio lišen mogućnosti da neposredno sasluša dokaze koji ga terete, jer je udaljenje iz sudnice određeno dok se ne pročitaju sve SMS poruke koje mu idu na teret. Nadalje, apelant ukazuje da je u usmeno objavljenom dispozitivu rješenja o udaljenju iz sudnice određeno da će biti pozvan u sudnicu kad se sprovede navedeni dokaz, ali da je predsjednica vijeća, dok je bio udaljen iz sudnice, dozvolila i da se izvede dokaz - saslušanje telefonskih razgovora apelanta i drugih lica, ali da ga nije pozvala da prisustvuje sprovođenju ovog dokaza iako je bio istaknut prigovor da glas na snimku ne liči njegovom glasu. I pored navedenog, ovaj dokaz je prihvaćen i na njemu su utvrđivane činjenice iz optužnice a zbog čega apelant smatra da je povrijeđena jednakost stranaka u postupku i načelo neposrednog izvođenja dokaza. Ovo tim prije što je, kako navodi, cijeli postupak boravio u pritvoru gdje nije imao ni tehničke mogućnosti da se naknadno upozna sa dokazima koji su zapisani na diskovima. Nadalje, apelant tvrdi da ga, nakon povratka u sudnicu, predsjednica vijeća nije upoznala sa tokom postupka koji je sproveden dok je udaljenje trajalo.
14. Nadalje, apelant je, kako navodi „opreza radi“, ukazao i da u optužnici nije precizirano mjesto izvršenja krivičnog djela a što ima uticaja na određivanje nadležnosti. Nadalje, apelant tvrdi i da je sud ocijenio i zasnovao presudu i na dokazima koji nisu izvedeni na glavnom pretresu. S tim u vezi, apelant ukazuje na sporazume o priznanju krivice koje su zaključili neki od optuženih, a koji su, kako navodi, posredno uvedeni u dokazni građu, jer je pri ocjeni istinitosti iskaza svjedoka odbrane prvostepeni sud navodio postojanje sporazuma koji su u suprotnosti sa takvim iskazima. Po apelantovom mišljenju, zbog toga su osporene presude zasnovane na nezakonitom dokazu. Apelant osporava i zakonitost izvedenog dokaza - saslušanja svjedoka, jer je, kako tvrdi, kao nesporna utvrđena činjenica da je neke od svjedoka tužilac pozivao prije glavnog pretresa da bi „provjerio“ da li se sjećaju šta su izjavili u CJB Banja Luka. Po apelantovom mišljenju, ovakav postupak tužioca rezultira nezakonitim pribavljanjem dokaza. Apelant tvrdi i da je povrijeđeno načelo ekonomičnosti postupka, jer je sud na glavnom pretresu unaprijed dozvolio tužiocu da izvodi sve dokaze bez upoznavanja apelanta sa okolnostima koje se tim dokazima utvrđuju, da je njegov prigovor, s tim u vezi, odbio uz obrazloženje da će ga tužilac sa okolnostima koje se dokazuju upoznati u završnoj riječi. U vezi s tim, apelant ukazuje da, shodno ZKP, odbrana u ovoj fazi ne može predlagati dokaze i iznositi činjenice kojim bi osporila prethodne opterećujuće činjenice, pa da je mu je uskraćeno pravo da se izjasni o činjenicama koje ga terete a koje su utvrđene sprovedenim dokazima. Nadalje, apelant tvrdi i da je postupak po žalbi pred Vrhovnim sudom bio nezakonit. U vezi s tim je ukazao da su snagu krucijalnog dokaza imali snimljeni telefonski razgovori pohranjeni na CD koji su preslušavani na glavnom pretresu, da Vrhovni sud nije imao uvid u ove tonske zapise, već samo u transkripte, a zbog čega smatra da je povrijeđeno načelo neposrednosti izvođenja dokaza, jer je dokaze koji nisu neposredno izvedeni na glavnom pretresu žalbeni sud ocijenio pri provjeravanju zakonitosti sudske odluke. Apelant navodi da transkript nije autentičan dokaz, već da je to samo snimak telefonskih razgovora, kao i da transkript nije neposredno izveden pred prvostepenim sudom, jer nije pročitan. Najzad, apelant ukazuje da je optuženi M.K., kom je navodno prodavao drogu, do danas u bjekstvu, da su narkotici koje je po optužnici prodao V.K. izgorjeli u depozitu Osnovnog suda u Banjoj Luci, da nije prisustvovao sprovođenju, kako navodi, „krunskog dokaza“, audio-zapisa telefonskih razgovora, da su svjedoci bili izloženi iznudi i pritiscima od organa gonjenja, što su potvrdili i objasnili pred sudom, a zbog čega je, kako tvrdi, doveden u nemoguću situaciju da uvjeri sud da je nevin.
b) Odgovor na apelaciju
15. Vrhovni sud je u odgovoru na navode iz apelacije ukazao da su argumenti izneseni u apelaciji identični onim koje je apelant isticao i u žalbi, pa se, s tim u vezi, pozvao na razloge i obrazloženja iz svoje odluke.
16. Okružni sud je u odgovoru na navode iz apelacije istakao da su u postupku pred ovim sudom u svemu ispoštovana apelantova prava garantovana Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom.
17. Okružno tužilaštvo je u odgovoru na navode iz apelacije istaklo da su neosnovane apelantove tvrdnje da mu je pravo na odbranu povrijeđeno, jer je za vrijeme glavnog pretresa u jednom periodu udaljen iz sudnice s obzirom na to da je izvođenju dokaza za vrijeme njegovog udaljenja bio prisutan njegov branilac koji je mogao isticati prigovore i davati prijedloge u vezi sa sprovedenim dokazima. Neosnovanim je ocijenjena i tvrdnja da je, umjesto udaljenja, mogla biti izrečena blaža mjera, te ukazano da, shodno ZKP, s obzirom na to da se optuženom ne može izreći novčana kazna, druge mjere i nema u slučaju kada optuženi remeti red.
V. Relevantni propisi
18. Krivični zakon Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ br. 49/03, 108/04, 37/06, 70/06 i 73/10) u relevantnom dijelu glasi:
Neovlašćena proizvodnja i promet opojnih droga Član 224.
(1) Ko neovlašćeno proizvodi, prerađuje, prodaje ili nudi na prodaju, ili ko radi prodaje kupuje, drži ili prenosi, ili ko posreduje u prodaji ili kupovini ili na drugi nacin neovlašćeno stavlja u promet supstance ili preparate koji su proglašeni za opojne droge, kazniće se zatvorom od jedne do deset godina.
(2) Ako je djelo iz stava 1. ovog člana izvršeno od strane više lica ili je učinilac ovog djela organizovao mrežu preprodavača ili posrednika, ili je za izvršenje djela iskoristio dijete ili maloljetno lice, učinilac će se kazniti zatvorom od tri do petnaest godina.
19. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ broj 100/09 - prečišćeni tekst) u relevantnom dijelu glasi:
Član 6.
Prava osumnjičenog, odnosno optuženog (…) (2)Osumnjičenom, odnosno optuženom se mora omogućiti da se izjasni o svim činjenicama i dokazima koji ga terete i da iznese sve činjenice i dokaze koji mu idu u korist.
(...)
Član 7.
Pravo na odbranu (1)Osumnjičeni, odnosno optuženi ima pravo braniti se sam ili uz stručnu pomoć branioca koga sam izabere.
(…) (3) Osumnjičenom, odnosno optuženom se mora obezbijediti dovoljno vremena za pripremanje odbrane.
(…) Član 10.
Zakonitost dokaza (1)Zabranjeno je od osumnjičenog, optuženog ili bilo kojeg drugog lica koje učestvuje u postupku iznuđivati priznanje ili kakvu drugu izjavu.
(2)Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima pribavljenim povredama ljudskih prava i sloboda propisanih Ustavom i međunarodnim ugovorima, koje je ratifikovala Bosna i Hercegovina, niti na dokazima koji su pribavljeni bitnim povredama ovog zakona.
(3) Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima koji su dobijeni na osnovu dokaza iz stava 2. ovog člana.
Član 14.
Jednakost u postupanju (1) Sud je dužan da stranke i branioca tretira na jednak način i da svakoj od strana pruži iste mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnom pretresu.
(…) Član 15.
Slobodna ocjena dokaza Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
Član 127.
Oduzimanje predmeta na osnovu naredbe za pretresanje (1)Nakon privremenog oduzimanja predmeta na osnovu naredbe za pretresanje, ovlašćeno službeno lice će napisati i potpisati potvrdu u kojoj će navesti oduzete predmete i naziv suda koji je izdao naredbu.
(2) Ako je predmet privremeno oduzet od određenog lica, takva potvrda mora se uručiti tom licu.(…) Član 134.
Čuvanje privremeno oduzetih predmeta i dokumentacije Privremeno oduzeti predmeti i dokumentacija deponuju se u sudu ili sud na drugi način obezbjeđuje njihovo čuvanje.
Član 135.
Otvaranje i pregled privremeno oduzetih predmeta i dokumentacije (1)Otvaranje i pregled privremeno oduzetih predmeta i dokumentacije vrši tužilac.
(2)O otvaranju privremeno oduzetih predmeta i dokumentacije tužilac je dužan obavijestiti lice ili preduzeće od kojeg su predmeti oduzeti, sudiju za prethodni postupak i branioca.
Član 255.
Redoslijed radnji glavnog pretresa Glavni pretres teče redom koji je određen u ovom zakonu, ali sudija, odnosno predsjednik vijeća može odrediti da se odstupi od redovnog toka raspravljanja zbog posebnih okolnosti, a naročito zbog broja optuženih, broja krivičnih djela i obima dokaznog materijala. U zapisnik o glavnom pretresu unijeće se razlozi zašto se glavni pretres ne održava prema zakonom utvrđenom redoslijedu.
Član 256.
Dužnost sudije, odnosno predsjednika vijeća Dužnost sudije, odnosno predsjednika vijeća je da se stara o održavanju reda u sudnici i dostojanstvu suda. (…) Član 257.
Kažnjavanje zbog narušavanja reda (1)Sudija, odnosno predsjednik vijeća može udaljiti lice iz sudnice da bi zaštitio pravo na pravedno i javno suđenje ili da bi održao dostojanstveno i nesmetano suđenje.
(2)Sudija, odnosno predsjednik vijeća može narediti da se optuženi udalji iz sudnice za određeni vremenski period ukoliko optuženi i nakon upozorenja nastavi s nedoličnim ponašanjem zbog kojeg je opravdano njegovo udaljenje iz sudnice. U tom vremenskom periodu sudija, odnosno predsjednik vijeća može nastaviti postupak, ukoliko optuženi ima branioca.
(...)
Član 268.
Način vođenja zapisnika (1) O radu na glavnom pretresu vodi se zapisnik. Ako je glavni pretres sniman u skladu sa članom 66. ovog zakona, prepis preduzete radnje će se na zahtjev stranaka i branioca dostaviti strankama i braniocu najkasnije u roku od tri dana od preduzete radnje na glavnom pretresu.
(2) Sudija, odnosno predsjednik vijeća može narediti da se određeni dio zapisnika pročita ili reprodukuje, a pročitaće ga ili reprodukovati uvijek ako to zahtijevaju stranke, branilac ili lice čija se izjava unosi u zapisnik. Član 288.
Izuzeci od neposrednog sprovođenja dokaza (1) Iskazi dati u istrazi dozvoljeni su kao dokaz na glavnom pretresu i mogu biti korišćeni prilikom direktnog ili unakrsnog ispitivanja ili pobijanja iznesenih navoda ili u odgovoru na pobijanje ili na dodatno ispitivanje nakon čega se prilažu kao dokazni materijal. U ovom slučaju, licu se može dati mogućnost da objasni ili pobije svoj prethodni iskaz.
(...)
Član 295.
Dokazi na kojima se zasniva presuda (1)Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.
(2)Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana.
Član 295.
Dokazi na kojima se zasniva presuda (1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.
(2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana.
Član 311.
Bitne povrede odredaba krivičnog postupka (1)Bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji:
(…)
g) ako je povrijeđeno pravo na odbranu;
(…)
e) ako je sud donio presudu, a nije bio stvarno nadležan (…) (…)
z) ako se presuda zasniva na dokazu na kome se po odredbama ovog zakona ne može zasnivati presuda (…) (2) Bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji i ako sud u toku glavnog pretresa ili prilikom donošenja presude nije primijenio ili je nepravilno primijenio koju odredbu ovog zakona, a to je bilo ili je moglo biti od uticaja na zakonito i pravilno donošenje presude.
VI. Dopustivost
20. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
21. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 11 0 K 005435 12 Kž 10 od 5. jula 2012. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 25. jula 2012. godine, a apelacija je podnesena 24. septembra 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
24. Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz člana 6 Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje
25. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona o buhvataju:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
26. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […] (…)
3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:
a) da odmah, na jeziku koji razumije, bude podrobno obaviješten o prirodi i razlozima optužbe protiv njega;
b) da mu se osiguraju vrijeme i uslovi neophodni za pripremanje odbrane;
c) da se brani sam ili uz pomoć branioca kojeg sam izabere ili da, ukoliko ne raspolaže sredstvima da plati branioca, da ga dobije besplatno, kada to nalažu interesi pravde;
(…)
27. U suštini, apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje svode se na tvrdnje da nije uživao garancije adversarnog postupka i, s tim u vezi, princip jednakosti stranka u postupku i pravo na odbranu, te na tvrdnje da su osporene presude zasnovane na nezakonitim dokazima. Po njegovom mišljenju, sve ovo je uticalo da se postupak protiv njega, sagledan u cjelini, ne može smatrati pravičnim.
28. Ustavni sud podsjeća da, kada je u pitanju krivični postupak, opšta garancija pravičnog suđenja iz stava 1 člana 6 Evropske konvencije ima elemente koji dopunjuju specifične garancije utvrđene st. 2 i 3 člana 6 (vidi, Evropski sud, Artico protiv Italije, A 37 [1980]). Kada se radi o slučaju koji potpada pod neku od specifičnih garancija ustanovljenih st. 2 i 3 člana 6, on može biti razmatran ili u okviru tih garancija (vidi, Evropski sud, Luedicke protiv FRG, A 29 (1978); 2 EHRR HRR 149) ili u vezi sa stavom 1 člana 6 (vidi, Evropski sud, Benham protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 1996-III; 22 EHRR 293 GC). Međutim, ukoliko se aplikacija suštinski odnosi na tvrdnju da je postupak u cjelini, uključujući i žalbeni postupak, bio nepravičan, navodi se ispituju u smislu stava 1 člana 6 (vidi, Evropski sud, Edwards protiv Ujedinjenog Kraljevstva, A 247-B (1992); 15 EHRR 417, st. 33-34).
29. Rukovodeći se navedenim principima Evropskog suda, Ustavni sud će apelantove navode razmotriti u kontekstu člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
30. Apelant najprije tvrdi da u postupku pred redovnim sudovima nisu poštovane garancije jednakosti stranaka u postupku i da mu je povrijeđeno pravo na odbranu. U prilog ovim tvrdnjama apelant je istakao da mu je izrečena mjera udaljenja iz sudnice za vrijeme sprovođenja dokaza - čitanja SMS poruka, da ga sudija po povratku u sudnicu nije upoznao sa tokom postupka dok je bio van sudnice, da je za vrijeme udaljenja sproveden i dokaz - preslušavanje snimljenih telefonskih razgovora iako se udaljenje nije odnosilo i na ovaj dokaz, da je za sve vrijeme trajanja suđenja bio u pritvoru, gdje nije imao tehničke mogućnosti da ni naknadno presluša dokaz koji je sproveden za vrijeme njegovog udaljenja iz sudnice. Apelant smatra i da se održavanje reda u sudnici i nesmetano odvijanje glavnog pretresa moglo postići i blažom mjerom, odnosno da je mjera udaljenja iz sudnice bila neopravdana. Najzad, apelant tvrdi da je prvostepeni sud unaprijed dozvolio tužiocu da izvodi sve dokaze bez obaveze da upoznaje stranke sa okolnostima koje se tim dokazima utvrđuju, da je prigovor s tim u vezi odbijen uz obrazloženje da će biti upoznati u završnoj riječi tužioca iako u ovoj fazi postupka odbrana nema mogućnost da iznosi dokaze i predlaže činjenice kojim bi pobijala prethodne opterećujuće činjenice.
31. Ustavni sud podsjeća da, prema stanovištu Evropskog suda, princip jednakosti oružja zahtijeva da svakoj strani bude data razumna mogućnost da predstavi svoj slučaj pod uslovima koji ga ne stavljaju u značajno nepovoljniji položaj u odnosu na suprotnu stranu (vidi, Evropski sud, pored ostalih, G.B. protiv Francuske, aplikacija broj 44069/98, stav 58, ECHR 2001-X). Zatim, princip jednakosti oružja je samo jedna karakteristika prava na pravično suđenje, kao šireg koncepta, koje, takođe, uključuje i fundamentalno pravo da krivični postupak treba biti adversarni. Pravo na adversarni postupak u krivičnom postupku znači da i tužiocu i optuženom mora biti data mogućnost da se upoznaju i da komentarišu zapažanja i dokaze suprotne strane (vidi, Evropski sud, Brandstetter protiv Austrije, presuda od 28. avgusta 1991. godine, st. 66 i 67, Serija A broj 211).
32. Nadalje, iako to izričito nije navedeno u članu 6, njegova svrha, sagledana u cjelini, ukazuje da optuženi ima pravo da učestvuje u raspravi. Naime, član 6 stav 3 tač. b) i c) garantuju svakom protiv kog postoji krivična optužba da se „brani sam ili uz stručnu pomoć advokata“, kao i „da ispituje i da budu ispitani svjedoci“, čije uživanje bi bilo teško obezbijediti bez prisustva lica koje je u pitanju (vidi, Evropski sud, Colozza protiv Italije, presuda od 12. februara 1985. godine, Serija A br. 89, paragraf 14, stav 27, Monnell i Morris protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 2. marta 1987. godine, Serija A br. 115, paragraf 22, stav 58). Zbog toga je u interesu obezbješenja pravičnosti krivičnog postupka jedna od dužnosti osigurati prisustvo optuženog u sudnici.
33. Međutim, član 6 stav 3 tačka c) ne garantuje optuženom pravo da bude i lično prisutan u svim okolnostima i njegov izostanak može uslijediti zbog posebnih okolnosti koje su u vezi sa organizovanjem rasprave. Optuženi koji se u sudnici ponaša na način da ozbiljno opstruiše postupak može biti privremeno udaljen iz sudnice (vidi, Colozza protiv Italije, Izvještaj Komisije, stav 117 (1983)). Naime, pravila koja sudovima omogućavaju da sankcionišu nedolično ponašanje u postupku pred njima su zajednička karakteristika svih pravnih sistema država članica Konvencije. Takva pravila i sankcije proizilaze iz suštinskog ovlašćenja suda da obezbijedi pravilno i uredno funkcionisanje postupka (vidi, Evropski sud, Ravnsborg protiv Švedske, presuda od 23. marta 1994, stav 34).
34. Najzad, u procjeni da li je postupak kao cjelina bio pravičan mora se imati u vidu i da li je poštivano pravo na odbranu. Posebno se mora imati u vidu da li je licu koje je u pitanju data mogućnost da osporava autentičnost dokaza i njegovo korišćenje. Pored toga, mora se imati u vidu i kvalitet dokaza, kao i okolnosti u kojim je ovaj dokaz dobijen i da li ove okolnosti bacaju sumnju na njihovu pouzdanost i tačnost. Problem pravičnosti neće biti neophodno pokrenut u situaciji kada dokaz nije podržan drugim materijalnim dokazima, imajući u vidu da, kad je dokaz dovoljno jak i kada ne postoje rizik da je nepouzdan, potreba za drugim dokazom koji ga podržava je srazmjerno manja (vidi, Evropski sud, inter alia, Khan protiv Ujedinjenog Kraljevstva, aplikacija broj 35394/97, st. 35 i 37, ECHR 2000-V, Allan protiv Ujedinjenog Kraljevstva, aplikacija broj 48539/99, stav 43, ECHR 2002-IX, Jallohn protiv Njemačke [GC], aplikacija broj 54810/00, stav 96, ECHR 2006-IX, i Gäfgen protiv Njemačke [GC], aplikacija broj 22978/05, stav 164, ECHR 2010). Nadalje, u ovom kontekstu Evropski sud daje važnost i činjenici da li je dokaz bio ili nije bio odlučujući za ishod postupka (vidi, već citiranu, Khan, st. 35 i 37).
35. Apelant je u apelaciji istakao da mu je mjera udaljenja iz sudnice izrečena zbog nepoštivanja suda, nakon prethodnog upozorenja zbog nedoličnog ponašanja, a koje se manifestovalo u raspravi sa sudijom, kao i da je „upozorenje bilo opravdano“. Međutim, apelant smatra da se svrha, tj. nesmetano odvijanje postupka, mogla obezbijediti i blažom mjerom, a ne udaljenjem kao krajnjom mjerom.
36. Ustavni sud primjećuje da je članom 256 ZKPRS, koji se primjenjivao u relevantnom periodu, bilo određeno da je dužnost sudije, odnosno predsjednika vijeća, da se stara o održavanju reda u sudnici i dostojanstvu suda. Istim zakonom, u članu 257, bilo je propisano da sudija, odnosno predsjednik vijeća, može udaljiti lice iz sudnice da bi zaštitio pravo na pravedno i javno suđenje, ili da bi održao dostojanstveno i nesmetano suđenje, da može narediti da se optuženi udalji iz sudnice za određeni vremenski period ukoliko i nakon upozorenja nastavi da se nedolično ponaša zbog čega je opravdano njegovo udaljenje iz sudnice, te, najzad, da se u tom slučaju može nastaviti postupak ukoliko optuženi ima branioca.
37. Apelant u apelaciji sam navodi da je upozorenje bilo opravdano, ali da je, nakon upozorenja, izrečena mjera udaljenja kao sljedeća mogućnost koja je na raspolaganju predsjedniku vijeća. ZKPRS ne propisuje da li mjeri udaljenja iz sudnice mora prethoditi jedno ili više upozorenja, već odluku o tome prepušta sudiji, odnosno predsjedniku vijeća, u skladu sa njegovom dužnosti da se stara o održavanju reda u sudnici. U situaciji kada apelant svoje ponašanje, nakon upozorenja zbog svog ponašanja, koje je, kako sam kaže, bilo opravdano, nije uskladio na način da ne remeti odvijanje postupka, proizilazi da mjera udaljenja izrečena nakon takvog upozorenja, suprotno njegovim tvrdnjama, nije bila neopravdana. Ovo tim prije što ZKPRS ne propisuje da se prema optuženom, a to svojstvo je imao apelant, izuzev upozorenja i udaljenja iz sudnice na određeno vrijeme, može izreći bilo koja druga mjera zbog nedoličnog ponašanja i ometanja vođenja postupka.
38. Nadalje, apelant tvrdi da mu je, zbog udaljenja iz sudnice, onemogućeno da se neposredno upozna sa dokazima koji su sprovedeni u periodu dok je udaljenje trajalo, da ga predsjednik vijeća po povratku u sudnicu nije upoznao sa tokom postupka koji je trajao za vrijeme njegovog udaljenja, te da je za sve vrijeme suđenja bio u pritvoru, pa da nije imao tehničke mogućnosti da se ni naknadno upozna sa sprovedenim dokazima, tj. da ih presluša. Po apelantovim tvrdnjama, udaljenje je uslijedilo za vrijeme sprovođenja dokaza-čitanja SMS poruka i predsjednik vijeća je odredio da će trajati do okončanja sprovođenja ovog dokaza, ali je udaljenje trajalo i dok je sprovođen dokaz preslušavanja telefonskih razgovora. Iz obrazloženja osporene presude Vrhovnog suda proizilazi da je mjera udaljenja uslijedila u toku sprovođenja dokaza preslušavanje transkripta telefonskih razgovora, pa da je preostali dio transkripta preslušan u prisustvu njegovog branioca.
39. U svakom slučaju, bez obzira na to do kada je udaljenje trajalo ili pri izvođenju kog dokaza je nastupilo, Ustavni sud primjećuje da se, u skladu sa članom 268 ZKPRS, na glavnom pretresu vodi zapisnik o radu, te da se, ako se glavni pretres snima, prepis preduzete radnje na zahtjev stranaka i branioca dostavlja u roku od tri dana od preduzete radnje, da sud može naložiti da se određeni dio zapisnika pročita ili ponovo reprodukuje (ako je sniman), te da će ga uvijek pročitati ili reprodukovati ako to zahtijeva stranka ili branilac.
40. U konkretnom slučaju apelant ne osporava da je za sve vrijeme trajanja postupka pred redovnim sudovima imao branioca, advokata, kao i da je njegov branilac bio prisutan u sudnici za sve vrijeme trajanja njegovog udaljenja. Takođe, apelant ne tvrdi da je njegovom braniocu bila uskraćena mogućnost da za vrijeme sprovođenja dokaza za vrijeme njegovog udaljenja ističe prigovore i da osporava njihovu autentičnost ili tačnost, kao i da je isticao prigovor da se sprovodi i dokaz u odnosu na koji mjera udaljenja nije bila izrečena. Nadalje, apelant ne tvrdi a, s tim u vezi, nije ponudio niti jedan dokaz da je bilo on, bilo njegov branilac zahtijevao da se izda prepis preduzete radnje na glavnom pretresu kojoj nije prisustvovao, kao i da je on ili njegov branilac, nakon njegovog povratka u sudnicu, tražio da se pročita ili reprodukuje dio zapisnika o radnjama koje su preduzete za vrijeme njegovog udaljenja. Najzad, u vezi sa apelantovom tvrdnjom da je istican prigovor da glas na snimcima telefonskih razgovorima nije njegov, te da je ocjenu o tome da li se radi o njegovom glasu mogao dati jedino on, Ustavni sud primjećuje da apelant ne tvrdi da je tražio da se na ovu okolnost sprovede vještačenje, kao ni da je takav njegov zahtjev neosnovano odbijen.
41. Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa što bi uputilo na zaključak da je mjera udaljenja iz sudnice na određeno vrijeme izrečena protivno zakonu i da njena funkcija nije bila obezbjeđenje nesmetanog vođenja postupka. U tom smislu, činjenica da apelant, nakon upozorenja koje sam označava kao opravdano, nije uskladio svoje ponašanje na način da ne ometa odvijanje postupka, već je udaljen, imala je učinak da je, u stvari, sam sebe lišio mogućnosti da prisustvuje i neposrednom sprovođenju konkretnih dokaza. Imajući u vidu da je apelant na raspolaganju imao mogućnost da traži da se sprovede vještačenje da li se zbilja radi o njegovom glasu na snimku telefonskih razgovora, a koju nije koristio, proizilazi i da se nije radilo o preduzimanju radnje koja je neophodno zahtijevala njegovo prisustvo, pa ni zbog, kako on tvrdi, činjenice da je samo on mogao da se izjasni da li se radi ili ne radi o njegovom glasu. Stoga, mjera udaljenja u okolnostima konkretnog slučaja za apelanta nije imala rezultat dovođenja u očigledno nesrazmjeran položaj u odnosu na tužioca, a s obzirom na mogućnosti koje su mu bile na raspolaganju i koje je propustio da koristi, nije imala učinak ni na ograničenje njegovog prava da neposredno sasluša dokaz i na efikasan način ostvari pravo na odbranu. Naime, u toku cijelog postupka pred redovnim sudovima, kao i za vrijeme trajanja udaljenja apelant je imao branioca, advokata, koji je bio u sudnici i kome nije bilo onemogućeno da osporava ni tačnost, ni autentičnost dokaza, te da, s tim u vezi, predlaže sprovođenje drugih dokaza. Nadalje, s obzirom na to da se dio zapisnika mora pročitati, odnosno reprodukovati uvijek kada to traže stranke i branilac, a da apelant ne tvrdi da mu je korišćenje ove mogućnosti bilo uskraćeno, neosnovana je i njegova tvrdnja da je za sve vrijeme suđenja bio u pritvoru i da nije imao tehničke mogućnosti da se sa sprovedenim dokazima naknadno upozna, kao i da je predsjednik vijeća, kako tvrdi, propustio da ga upozna sa tokom postupka za vrijeme dok je udaljenje trajalo. Nadalje, konkretni dokazi, čitanje SMS poruka i snimljenih telefonskih razgovora, pribavljeni su sprovođenjem posebnih istražnih radnji, a apelant u apelaciji ne tvrdi da su ovi dokazi pribavljeni na nezakonit način. Pri tome, a suprotno apelantovim tvrdnjama, proizilazi da snimljeni telefonski razgovori nisu bili i odlučujući dokaz na kome se temelje osporene odluke, već da je ovaj dokaz ocijenjen u vezi sa iskazima saslušanih svjedoka i materijalnim dokazima sprovedenim u toku postupka, a u odnosu na koje apelantu, takođe, nije bila uskraćena mogućnost da se izjašnjava i da ih osporava.
42. Najzad, u vezi sa apelantovim tvrdnjama o načinu sprovođenja dokaza na glavnom pretresu, Ustavni sud primjećuje da, u skladu sa članom 255 ZKPRS, sudija, odnosno predsjednik vijeća, može zbog posebnih okolnosti, a naročito zbog broja optuženih, broja krivičnih djela i obima dokaznog materijala, odstupiti od redovnog toka raspravljanja na glavnom pretresu određenog ZKPRS, te u zapisnik o glavnom pretresu mora unijeti razloge zašto se glavni pretres ne održava u skladu sa redoslijedom određenim zakonom. U konkretnom slučaju iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu ne može se zaključiti da nisu postojale navedene posebne okolnosti s obzirom na broj optuženih i obimnu dokaznu građu. U vezi sa apelantovom tvrdnjom da mu je, zbog provođenja dokaza bez upoznavanja koja se odlučna činjenica njima utvrđuje, bilo onemogućeno da se izjašnjava o činjenicama koje mu se stavljaju na teret, Ustavni sud primjećuje da apelant ne navodi niti jednu odlučnu činjenicu na koju je tužilac ukazao tek u završnoj riječi, a o kojoj se nije mogao izjašnjavati i, s tim u vezi, predlagati i sprovoditi dokaze. Takođe, apelant ne tvrdi da mu optužnica nije bila dostavljena, te da nije imao dovoljno vremena da se upozna sa činjeničnim i pravnim osnovom optužbi protiv njega. Stoga, Ustavni sud nije mogao prihvatiti kao osnovane ni apelantove navode u ovom dijelu.
43. Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi da su povrijeđene garancije adversarnog postupka i, s tim u vezi, jednakost stranaka u postupku i pravo na odbranu neosnovani.
44. Nadalje, apelant tvrdi da su osporene presude zasnovane na nezakonitim dokazima. U vezi s tim, apelant je istakao da je tužilac prije početka glavnog pretresa pozivao neke od svjedoka da bi „provjerio“ da li se sjećaju šta su izjavili u CJB Banja Luka, da ovakvu mogućnost ZKPRS ne propisuje, pa da se radi o nezakonito pribavljenom dokazu. S tim u vezi, apelant ukazuje i da su svi svjedoci na glavnom pretresu osporili svoje iskaze date u istrazi, ali da je sud, i pored toga, poklonio vjeru njihovim iskazima iz istrage. Nadalje, apelant tvrdi da je prvostepeni sud posredno u dokaznu građu „uveo“ sporazume o priznanju krivice sa nekim od lica koja su bila optužena u istom predmetu, da ovi sporazumi nisu neposredno sprovedeni na glavnom pretresu, pa da, zbog toga, ne mogu biti i zakoniti. Nadalje, apelant tvrdi da je osporena presuda Vrhovnog suda zasnovana na transkriptima telefonskih razgovora koji ne predstavljaju autentičan dokaz i koji, takođe, nisu sprovedeni na glavnom pretresu pred prvostepenim sudom, pa da se Vrhovni sud nije mogao oslanjati na njih. Najzad, apelant je istakao i da je oduzeta droga koju je, kako navodi, prema optužnici prodao optuženom V.K. izgorjela u požaru u Osnovnom sudu, gdje je bila deponovana, te da je jedan od saoptuženih kome je, kako tvrdi, prodavao drogu u bjekstvu.
45. U vezi sa ovim dijelom navoda, Ustavni sud podsjeća da, prema stanovištu Evropskog suda i Ustavnog suda, njegov zadatak nije da ocjenjuje da li neki dokaz može biti prihvaćen. Nadalje, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati ni u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodne sudijske ocjene. To je isključivo uloga redovnih sudova čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78). Ustavni sud naglašava da pri tome redovni sud nije vezan, ni ograničen posebnim formalnim dokaznim pravilima, ali da slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih sprovedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su dokazi u korist i protiv lica koje je u pitanju prezentovani tako da obezbijede pravičan postupak (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, Barım protiv Turske (dec.), aplikacija broj 34536/97 od 12. januara 1999. godine).
46. Iz apelantovih navoda proizilazi da najprije smatra da je tužilac izvršio neprimjereni uticaj na svjedoke koji ih je prije glavnog pretresa pozivao da bi ih „podsjetio“ šta su izjavili prilikom saslušanja u policiji i uputio šta treba da kažu na glavnom pretresu. Međutim, ovu tvrdnju apelant ni na koji način nije učinio mogućom i vjerovatnom. Pri tome apelant i sam navodi, a to proizilazi i iz osporene prvostepene presude, da su svi svjedoci na glavnom pretresu osporili svoje iskaze koje su dali u policiji. Ustavni sud ukazuje da ZKPRS ne sadrži niti jednu odredbu koja bi tužiocu zabranjivala da već saslušanog svjedoka ponovo poziva i saslušava kako na okolnosti o kojoj je već dao iskaz, tako i na okolnosti do kojih je eventualno u međuvremenu došao, odnosno kako bi se otklonila eventualna neslaganja u iskazu, da bi neke dijelove iskaza provjerio ili potvrdio. Stoga, u okolnostima konkretnog slučaja, iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu nije moguće zaključiti da, čak i kada bi se prihvatila apelantova tvrdnja da su pojedini svjedoci ponovo pozivani u Tužilaštvo, ova činjenica pokreće pitanje koje bi uticalo na pravičnost postupka u smislu člana 6 stav 1 Evropske konvencije (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, Khodorkovskiy i Lebedev protiv Rusije, presuda od 25. jula 2013. godine, stav 698). Najzad, u ovom dijelu Ustavni sud primjećuje i da je prvostepeni sud, u skladu sa zakonom, prihvatio kao dokaze iskaze svjedoka koje su dali u istrazi, da je njihove tvrdnje na glavnom pretresu zbog čega odustaju od ovih iskaza ocijenio na osnovu predočenih zapisnika o izjavama koje su dali, koje je doveo u vezu sa iskazima ovlašćenih službenih lica, saslušanih u svojstvu svjedoka, koja su uzimala ove izjave, kao i da je iskaze ovih svjedoka ocijenio u vezi sa drugim sprovedenim dokazima. Takođe, apelant ne tvrdi da mu je bila uskraćena mogućnost da ove svjedoke ispituje pred sudom, da osporava njihove iskaze koje su dali u istrazi, kao i da njihovim iskazima suprotstavlja dokaze kojim će ih osporiti ili dovesti u sumnju.
47. Nadalje, apelant tvrdi da su presude zasnovane na dokazima koji nisu sprovedeni na glavnom pretresu, da presuda može biti zasnovana samo na takvim dokazima, pa da zbog toga ovi dokazi ne mogu biti prihvaćeni kao zakoniti. U ovom dijelu apelant je najprije ukazao na sporazume o priznanju krivice koje je, kako navodi, prvostepeni sud posredno uveo u dokaznu građu. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud, ispitujući identičan žalbeni navod, ukazao da iz obrazloženja osporene prvostepene presude proizilazi da je, nakon analize i ocjene svih dokaza sprovedenih na glavnom pretresu, samo navedeno da su označena lica zaključila sporazum o priznanju krivice, a zbog čega se ne može govoriti o povredi člana 311 stav 1 tačka z) ZKPRS, tj. da se presuda zasniva na dokazu na kom se ne može zasnovati. Imajući u vidu razloge i obrazloženja iz osporene prvostepene presude u ovom dijelu, tj. da su sporazumi o priznanju krivice samo pomenuti, u vezi sa ocjenom sadržine SMS poruka i snimljenih telefonskih razgovora, te iskaza lica koja su sporazume i zaključila i koja su saslušana kao svjedoci, kao i iskazima drugih svjedoka, Ustavni sud nije mogao zaključiti da su oni na taj način posredno uvedeni u dokaznu građu iako nisu sprovedeni na glavnom pretresu.
48. Nadalje, u vezi sa apelantovom tvrdnjom da transkripti telefonskih razgovora nisu sprovedeni kao dokaz na glavnom pretresu, Ustavni sud primjećuje da je u prvostepenoj presudi izričito navedeno da je kao dokaz sprovedeno i 312 transkripta telefonskih razgovora, a zbog čega su apelantovi navodi da se Vrhovni sud nije mogao oslanjati na njih neosnovani.
49. Nadalje, u vezi sa apelantovom tvrdnjom da je u depou Osnovnog suda u kom je, u skladu sa zakonom, bila deponovana droga izgorjela, koju je, kako navodi, po optužnici prodao jednom od saoptuženih, Ustavni sud primjećuje da je droga oduzeta pri sprovođenju naredbe o pretresu stana imenovanog optuženog, da je izdata potvrda o oduzimanju, da je otvaranju oduzetog predmeta prisustvovao saoptuženi i njegov branilac, da je obavljeno vještačenje koje je potvrdilo da se radi o drogi, te da su potvrda, zapisnik o otvaranju i nalaz vještaka sprovedeni kao dokazi u postupku. Činjenica da je droga izgorjela u požaru u Osnovnom sudu nema značaja za ostvarivanje apelantovog prava na odbranu, kako tvrdi, s obzirom na to da potvrdu, zapisnik i nalaz vještaka nije osporio, kao i činjenicu da imenovani saoptuženi ove činjenice nije osporavao.
50. Najzad, zaključak redovnih sudova u pogledu stvarne nadležnosti za postupanje u konkretnom predmetu, po ocjeni Ustavnog suda, ne pokreće pitanje iz člana 6 u vezi sa pravom na suđenje pred zakonom ustanovljenim sudom.
51. Stoga, Ustavni sud nije mogao prihvatiti kao osnovane apelantove tvrdnje da se presude zasnivaju na dokazima na kojim se ne mogu zasnovati, kao i da je apelantu uskraćeno suđenje pred zakonom ustanovljenim sudom, pa da je zbog toga pokrenuto pitanje pravičnosti postupka iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
52. Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije neosnovani.
VIII. Zaključak
53. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stava 1 Evropske konvencije kada u okolnostima konkretnog slučaja u pogledu niti jednog pitanja pokrenutog apelacijom nema ništa što bi uputilo na zaključak da postupak, sagledan u cjelini, ne zadovoljva standard pravičnog postupka.
54. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
55. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman