Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4193/12 (TP „Promet“ a.d. Prnjavor)
Odluka donesena 14. 10. 2015.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Troškovi postupka
- Tužba
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4193/12
Apelacija
Odluka o meritumu
14. 10. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4193/12, rješavajući apelaciju TP „Promet“ a.d. Prnjavor, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 14. oktobra 2015. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija TP „Promet“ a.d.
Prnjavor izjavljena protiv Rješenja Višeg privrednog suda u Banjoj Luci broj 57 0 Ps 088844 12 Pž od 17. septembra 2012.
godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. TP „Promet“ a.d. Prnjavor (u daljnjem tekstu: apelant) podnio je 1. decembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Višeg privrednog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 57 0 Ps 088844 12 Pž od 17. septembra 2012. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Višeg privrednog suda, Okružnog privrednog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) i Konfekcije „Pionir“ a.d. u stečaju Prnjavor, kao suprotne strane u postupku (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 16. juna 2015. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Viši privredni sud dostavio je odgovor na apelaciju 22. juna, Okružni privredni sud 24. juna, a tuženi 29. juna 2015. godine.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način:
5. Okružni privredni sud je, odlučujući u pravnoj stvari apelanta kao tužioca protiv tuženog radi naknade štete, donio Rješenje broj 57 0 Ps 088844 10 Ps od 23. januara 2012. godine kojim je utvrdio da je tužba u ovoj pravnoj stvari povučena. Stavom 2 rješenja sud je utvrdio obavezu tuženog da apelantu naknadi troškove parničnog postupka u preciziranom novčanom iznosu, dok je sa preostalim dijelom zahtjeva za naknadu troškova postupka koji predstavlja razliku između traženog i dosuđenog apelant odbijen. Istim rješenjem (stav 3) odbijen je zahtjev tuženog za naknadu troškova postupka.
6. U obrazloženju rješenja Okružni privredni sud je naveo da je apelant podnio tužbu protiv tuženog radi naknade štete, te se pozvao na odredbu člana 59 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) kojom je propisano kada tužilac može da povuče tužbu. Dalje, sud je naveo da je apelant na pripremnom ročištu 23. januara 2012. godine povukao tužbu, ističući da je tuženi nezakonito raspolagao njegovom imovinom, i da je isti vratio u stanje prije tužbe, pa je učinio bespredmetnim tužbeni zahtjev u ovoj pravnoj stvari, iz kojih razloga traži da mu tuženi naknadi parnične troškove. Tuženi je pristao na povlačenje tužbe pa je sud donio odluku.
7. Sud se takođe pozvao na odredbu člana 390 ZPP kojom je propisano da je tužilac koji povuče tužbu dužan da naknadi protivnoj stranci parnične troškove, osim ako je povlačenje tužbe uslijedilo poslije ispunjenja zahtjeva od strane tuženog. S tim u vezi Okružni privredni sud je izvršio uvid u sudski spis 57 0 Ps 088844 10 Ps (napomena: postupak je vođen protiv tuženog i još dva pravna lica, označena ista vrijednost spora, radi utvrđivanja ništavosti ugovora o kupoprodaji ukupne imovine tuženog koja je činila stečajnu masu), kao i apelantove dokaze na osnovu kojih je utvrdio da je tuženi znao da apelant ima izlučno pravo koje se odnosi na nepokretnosti po osnovu kojih apelant potražuje naknadu štete u ovoj parnici, a koje su upisane u zk. ulošku, koje je stekao na osnovu ugovora o zamjeni nepokretnosti i koje nisu bile dio stečajne mase tuženog, što je tuženi priznao tokom stečajnog postupka. I pored navedenog, tuženi je pristupio zaključenju kupoprodajnog ugovora sa trećim licem na osnovu kojeg je izvršen prenos nepokretnosti čime je apelant onemogućen da se upiše na nepokretnostima u zemljišnoj knjizi zbog čega je podnio tužbu u ovoj pravnoj stvari. Iz navedenog sud je zaključio da je do povlačenja tužbe došlo nakon preduzetih radnji od strane tuženog u cilju uspostavljanja ranijeg zemljišno-knjižnog stanja i posjedovnog stanja, a zatim i uknjižbe apelanta u zemljišnim knjigama, zbog čega apelantu pripada pravo na naknadu troškova postupka.
8. U skladu sa čl. 390 i 387 ZPP, imajući u vidu vrijednost spora i opredijeljeni troškovnik, sud je obavezao tuženog na plaćanje troškova, navodeći u čemu se oni sastoje. Sud je u skladu s članom 390 odbio zahtjev tuženog za naknadu troškova postupka jer je utvrđeno da pravo na naknadu ima apelant.
9. Protiv rješenja Okružnog privrednog suda u dijelu koji se tiče troškova postupka tuženi je izjavio žalbu.
10. Viši privredni sud donio je Rješenje broj 57 0 Ps 088844 12 Pž od 17. septembra 2012. kojim je žalba tuženog uvažena, te je prvostepeno rješenje u pogledu odluke o troškovima postupka preinačeno tako da je apelantov zahtjev za naknadu troškova postupka odbijen kao neosnovan. Stavom 2 rješenja apelant je obavezan da tuženom isplati troškove postupka.
11. U obrazloženju rješenja Viši privredni sud je ponovio zaključak prvostepenog suda u pogledu prava na naknadu troškova postupka apelantu koje je dosudio primjenom odredbi čl. 59, 390 i 387 ZPP, te je utvrdio da je žalba tuženog osnovana i da je prvostepeni sud pogrešno utvrdio činjenično stanje usljed čega je pogrešno obavezao tuženog na plaćanje troškova postupka. Svoje obrazloženje Viši privredni sud zasniva na činjenici da iz „stanja u spisu proizilazi da je u pravnoj stvari istih parničnih stranaka, radi utvrđivanja ništavosti ugovora u predmetu broj: 57 0Ps 088288 11Pž isti tužilac [apelant] povukao tužbu i prvostepeni sud je donio rješenje o povlačenju tužbe, te je obavezan tuženi da plati na ime troškova postupka iznos od 17.885,80 KM, gdje je vrijednost spora također označena u iznosu od 1.850.000,00 KM i da je rješenje potvrđeno rješenjem Višeg privrednog suda“ od 23. februara 2012. godine. Istaknuto je da apelant i predmetnom tužbom od 18. oktobra 2010. godine protiv istog tuženog zahtijeva naknadu štete u iznosu od 1.850.000,00 KM. Stoga je, po mišljenju Višeg privrednog suda, prvostepeni sud pogrešno utvrdio činjenično stanje i obavezao tuženog da apelantu naknadi troškove postupka budući da je već u prethodnoj parnici apelant povukao tužbu zato što je uspostavljeno ranije stanje na nepokretnostima i u tom postupku (57 0Ps 088288 11Pž) su mu dosuđeni i troškovi. Ponovo dosuditi troškove apelantu nije pravilno i u konkretnom slučaju tužilac je povukao tužbu, a činjenično se ništa nije promijenilo u odnosu na prethodnu parnicu. Viši privredni sud je istakao da je apelant i u ovoj parnici povukao tužbu „zbog navodnog ispunjenja obaveze od strane tuženog, a što u konkretnom slučaju nije, pogrešan je zaključak prvostepenog suda da je tuženi dužan naknaditi tužiocu (apelantu) troškove postupka“. Viši privredni sud je istakao da je apelant u oba sudska predmeta naveo da je tuženi raspolagao sa nepokretnostima koje su bile predmet ugovora o zamjeni između parničnih stranaka 1983. godine, ali da apelant nije bio upisan kao vlasnik u zemljišnim knjigama, pa kako je upisan kao vlasnik nakon podnošenja tužbe u oba predmeta, zbog čega je povukao tužbu u predmetu 57 0Ps 088288 11Pž gdje je pravilno odlučeno da mu pripadaju troškovi postupka (a koje rješenje je postalo pravosnažno), po mišljenju suda, ne može da zahtijeva troškove i u ovom predmetu. Viši privredni sud je naveo da se postavlja pitanje zašto apelant nije ranije zahtijevao da se upiše u zemljišne knjige kod nesporne činjenice da je u posjedu istih još od 1983. godine. Viši privredni sud je takođe istakao da je nije sporno da je tuženi prodao (apelantove) nepokretnosti trećem licu, ali je takođe nesporno da je imao namjeru da se dozvoli apelantu da se predmetne nepokretnosti izdvoje iz stečajne mase, što je i postignuto, pa apelant nema osnova u oba predmeta tražiti troškove postupka. S obzirom na osnovanost žalbe sud je primjenom odredbi člana 235 stav 1 tačka 3 ZPP odlučio kao u izreci.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
12. Apelant smatra da mu je pobijanim rješenjem povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da je tuženi raspolagao njegovom imovinom, te da on nije imao drugi način da ga spriječi nego da podnese tužbu protiv njega, i to jednu radi poništenja ugovora o kupoprodaji koja je protokolisana pod brojem 57 0 Ps 088288 10 Ps, a drugu (u konkretnom predmetu) radi naknade štete – za slučaj da ne uspije sa poništenjem navedenog ugovora – koju bi pretrpio zbog prodaje nepokretnosti od strane tuženog. Nakon podizanja tužbi tuženi je izostavio nepokretnosti (koje su apelantove) iz ugovora (o kupoprodaji sa trećim licem), a apelant se uknjižio kao vlasnik. U predmetu radi utvrđivanja ništavosti ugovora apelant je povukao tužbu i dosuđeni su mu troškovi postupka jer je tužbeni zahtjev ispunjenjem od strane tuženog postao bespredmetan. Isto je uradio apelant u konkretnom predmetu, ali je Viši privredni sud proizvoljno donio odluku sa razlozima koji su nejasni i suprotni odredbama ZPP, bez utvrđivanja činjenica oko podnošenja tužbe, čime je apelant pored plaćene takse na tužbu obavezan i da tuženom plati troškove postupka. Apelant posebno ističe paušalan navod suda da apelant ne može da naplati troškove postupka u oba postupka, koji je suprotan odredbama ZPP, čime je pogrešno primjenjena odredba 390 ZPP, kao i odredba 194 stav 1 ZPP. Apelant je takođe naveo da je tužba u ovom postupku podnijeta 18. oktobra 2010. godine, a prvostepeno rješenje donijeto tek nakon 15 mjeseci, a drugostepeno još osam nakon prvostepenog, čime je postupak koji je hitne prirode nepotrebno trajao dvije godine iako je tuženi već 28. juna 2011. godine izmijenio ugovor (koji je bio povod za tužbu) i „time učinio bespredmetnim tužbeni zahtjev“. Apelant je naveo da sud nije postupao u rokovima predviđenim članom 433v) ZPP.
b) Odgovor na apelaciju
13. Viši privredni sud je istakao da je na osnovu stanja spisa i izvedenih dokaza utvrdio da je između istih parničnih stranaka vođena parnica pod brojem 57 0 Ps 088288 11 Pž, da je u tom postupku apelant povukao tužbu jer je na nepokretnostima koje su predmet spora uspostavljeno ranije stanje i da su apelantu dosuđeni troškovi postupka. U konkretnom predmetu apelant je povukao tužbu, ali mu ne pripadaju troškovi postupka. Sud je naveo da je postupao u skladu sa zakonom pa su neosnovani navodi o povredi prava iz Evropske konvencije kao i o proizvoljnoj primjeni odredbi čl. 390 i 191 stav 4 ZPP. Osim toga, sud je naveo da mu je prvostepeni sud dostavio predmet na odlučivanje 23. jula 2012. godine, koji je vijeće razmotrilo 25. jula 2012. godine, te je predmet vraćen prvostepenom sudu radi dostavljanja punomoći za parnične stranke, pa nakon što je predmet ponovno dostavljen Višem privrednom sudu isti je donio odluku 17. septembra 2012. godine, te su navodi u pogledu dužine trajanja postupka neosnovani.
14. Okružni privredni sud je naveo da je apelacija neosnovana i da u postupku pred redovnim sudovima nisu povrijeđena apelantova prava.
15. Tuženi je naveo da je apelant pokrenuo jedan postupak - tužbom radi poništenja ugovora o kupoprodaji ukupne imovine apelanta koja je činila stečajnu masu tuženog, kojim je bio obuhvaćen apelantov poslovni prostor (koji je ranije pravnim poslom između tuženog i apelanta prešao na apelanta). Tuženi je prije pokretanja postupka (2009. godine) već dao saglasnost da se apelant uknjiži kao vlasnik na tom prostoru (dakle nije skrivio vođenje postupka), te navodi okolnosti usljed kojih je, nezavisno od volje tuženog, pokrenut sudski postupak. Apelant je zatim tužbom pokrenuo i ovaj privredni spor u konkretnom predmetu. Apelant je obje tužbe zasnovao na istom činjeničnom osnovu i istim dokazima iz istog pravnog posla. Kako je apelant povukao tužbu u konkretnom slučaju, prema mišljenju tuženog, Viši privredni sud je po apelantovoj žalbi, primjenom člana 389 i 390 ZPP tuženom dosudio troškove jer su troškovi u ovoj parnici nastali isključivo krivicom apelanta, kao tužioca. Tuženi je tražio da se apelacija odbije kao nedopuštena, odnosno da se odbije kao neosnovana, te je tražio da mu apelant naknadi troškove sastavljanja odgovora na apelaciju.
V. Relevantni propisi
16. U Zakonu o parničnom postupku Republike Srpske („Služeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08, 45/09 i 49/09) relevantne odredbe glase: Član 59.
(1) Tužilac može povući tužbu bez pristanka tuženog prije nego što tužba bude dostavljena tuženom. Tužba se može povući i poslije dostavljanja tuženom, sve do zaključenja glavne rasprave, ako tuženi na to pristane. Ako se tuženi u roku od osam dana od dana obavještenja o povlačenju tužbe ne izjasni o tome, smatraće se da je pristao na povlačenje.
(2) Povučena tužba smatra se kao da nije ni bila podnijeta i može se ponovo podnijeti.
191. stav 4.
U obrazloženju sud će izložiti: zahtjeve stranaka i njihove navode o činjenicama na kojima se ovi zahtjevi zasnivaju, dokaze i ocjenu dokaza, kao i propise na kojima je sud zasnovao presudu.
Član 387.
(1) Pri odlučivanju koji će se troškovi nadoknaditi stranci sud će uzeti u obzir samo one troškove koji su bili potrebni radi vođenja parnice. O tome koji su troškovi bili potrebni, kao i o visini troškova, odlučuje sud ocjenjujući brižljivo sve okolnosti.
(2) Ako je propisana tarifa za nagrade advokata ili za druge troškove, ovi troškovi odmjeriće se prema toj tarifi.
Član 389.
Ako nije bilo povoda za podnošenje tužbe, zbog toga što je tuženi već priznao svoju obavezu i bio je spreman ispuniti, ili zbog drugih razloga, tužilac će nadoknaditi tuženom parnične troškove.
Član 390.
Tužilac koji povuče tužbu dužan je da protivnoj stranci naknadi parnične troškove, osim ako je povlačenje tužbe uslijedilo poslije ispunjenja zahtjeva od strane tuženog.
VI. Dopustivost
17. U skladu s članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
18. U skladu s članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
19. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je rješenje Višeg privrednog suda protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 2. oktobra 2012. godine, a apelacija je podnesena 1. decembra 2012. godine, tj. u roku od 60 dana kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
20. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
21. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjem Višeg privrednog suda povrijeđeno pravo iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno pravo iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
22. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
23. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
24. Apelant smatra da je sud, pri donošenju rješenja proizvoljno primijenio odredbu čl. 390 i 191 stav 4 ZPP, odnosno pogrešno i paušalno utvrdio činjenice relevantne za odlučenje što je za posljedicu imalo kršenje njegovog prava na pravično suđenje, kao i da nije u razumnom roku donio odluku.
25. U vezi s tim Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je generalno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
26. Ustavni sud se dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao kako očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na apelacione navode, da ispita da li je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.
27. Prije razmatranja konkretnog predmeta Ustavni sud primjećuje da se već u svojoj praksi bavio pitanjem primjene člana 390 ZPP, odnosno dosuđivanjem troškova nakon što tužilac povuče tužbu. Ustavni sud podsjeća da je u Odluci AP-2217/09 od 13. marta 2013. godine (dostupna na www.ustavnisud.b a ) apelant ukazivao na pogrešnu primjenu materijalnog prava (u skladu s članom 390 ZPP) od strane Kantonalnog suda koji je troškove postupka nakon povlačenja tužbe dosudio tuženom. Ustavni sud je utvrdio da je Kantonalni sud proizvoljno primijenio odredbe ZPP koje se odnose na naknadu parničnih troškova u situaciji kada je apelant kao tužilac, koji je s povodom podnio tužbu protiv tuženog kao dužnika, povukao tužbu odmah poslije ispunjenja obaveze tuženog kao dužnika koja je bila predmet tužbenog zahtjeva, čime je povrijedio apelantovo pravo na pravično suđenje, garantovano članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije.
28. Ustavni sud takođe podsjeća da je svaki predmet slučaj za sebe te da u određenim situacijama najsitniji detalji bitno mijenjaju cjelokupnu situaciju. Stoga će razmotriti konkretan predmet, posebno imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, odnosno obrazloženje koje je Viši privredni sud dao. Dakle, u konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud usvojio apelantov zahtjev za naknadu troškova postupka nakon što je apelant povukao tužbu, pozivajući se na član 390 ZPP. Rješavajući po žalbi tuženog Viši privredni sud je uvažio žalbu i troškove postupka dosudio tuženom jer je je prvostepeni sud pogrešno utvrdio činjenice. Viši privredni sud je dao razloge za svoje odlučenje navodeći da je apelant u ranijem predmetu (57 0 P S 088288 11 Pž, radi utvrđivanja ništavosti ugovora) povukao tužbu jer je uspostavljeno ranije stanje na nepokretnostima. U konkretnom predmetu apelant je takođe povukao tužbu i tražio troškove postupka navodno zbog činjenice da je tuženi ispunio obavezu. Međutim, Viši privredni sud je zaključio da u konkretnom predmetu tuženi nije ispunio svoju obavezu iz razloga što je u prethodnoj parnici (u kojoj je tužba ranije povučena) tuženi uspostavio ranije stanje na nepokretnostima (dakle ispunio obavezu). Stoga je Vrhovni sud zaključio da je do apelantovog povlačenja tužbe u konkretnoj parnici u kojoj je doneseno osporeno rješenje došlo bez ikakvih činjeničnih promjena u odnosu na prethodnu parnicu u kojoj su apelantu dosuđeni troškovi postupka. Usljed te činjenice, prema mišljenju Višeg privrednog suda, ne može apelant i u ovom predmetu da zahtijeva troškove postupka, a što je sud još dodatno doveo u vezu s činjenicom da je tuženi nesporno imao namjeru da dozvoli da se nepokretnosti izdvoje iz stečajne mase u korist apelanta, što je na kraju i postignuto u toku trajanja prethodnog postupka, pa apelant nema pravo da u oba predmeta traži troškove postupka.
29. Dakle, Ustavni sud primjećuje da je u stavu Višeg privrednog suda – da u konkretnom predmetu tuženi nije udovoljio tužbenom zahtjevu apelanta jer je to uradio već ranije – jasan osnov za odlučenje. Ovo pogotovo kada se sagleda cjelokupna situacija iz koje proizlazi da je apelant imao dvije tužbe zasnovane na istom činjenično-pravnom osnovu (i dokazima kako proizlazi iz navoda tuženog i suda), te da je tužbu u konkretnom predmetu podnio, kako je sam apelant naveo „u slučaju da ne uspije sa prvom tužbom“. Međutim, nakon što je „uspio sa prvom tužbom“, te mu dosuđeni troškovi postupka u skladu sa odredbom člana 390 ZPP apelant ne može da tvrdi da je i konkretna tužba povučena nakon što je tuženi ispunio (istu) obavezu i u konkretnom predmetu jer to nije tačno. Naime, apelant je sam disponirao tužbenim zahtjevima, te je nesporno da je iz želje da se zaštiti podnio dvije tužbe. Međutim, nakon povlačenja tužbe u predmetu 57 0 Ps 088288 11 Pž tužba (apelantov tužbeni zahtjev) u konkretnom predmetu postaje potpuno bespredmetna, odnosno bez pravnog osnova, te apelant u konkretnom postupku (da nije došlo uz pristanak tuženog do povlačenja tužbe) ne bi, s obzirom na činjenična utvrđenja redovnih sudova, uspio da dokaže štetu (jer je postupak vođen radi naknade štete) i ne bi uspio sa tužbom, te bi u svakom slučaju troškovi postupka bili dosuđeni u korist tuženog. Stoga jasno proizlazi da je apelant „skrivio“ podnošenje tužbe u konkretnom predmetu. Navedena činjenica ovaj predmet u bitnome razlikuje od predmeta AP-2217/09 u kojem je tužilac s povodom podnio tužbu protiv tuženog. Nadalje, Ustavni sud primjećuje da je Viši privredni sud naveo odredbe ZPP na kojima je prvostepeni sud zasnovao presudu ( čl. 59, 390 i 387 ZPP), ali je zaključio da je prvostepeni sud pogrešno utvrdio činjenično stanje (usljed čega je obavezao tuženog na plaćanje troškova postupka), iz čega jasno proizlazi da se odluka drugostepenog suda takođe zasniva na istim odredbama ZPP.
30. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da je Viši privredni sud dao jasne razloge za svoje odlučenje, uz primjenu relevantnih odredaba ZPP, te u ovom dijelu nije došlo do povrede standarda zagarantovanih pravom na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
Pravo na suđenje u razumnom roku
31. Apelant je takođe istakao da mu je postupanjem suda povrijeđeno pravo na donošenje odluke u razumnom roku, imajući u vidu da se radi o postupku koji je po svojoj prirodi hitan. Osim toga apelant ističe da je postupak pokrenut 18. oktobra 2010. godine, a tuženi je izmijenio odredbe ugovora 28. juna 2011. godine, čime je tužbeni zahtjev postao bespredmetan, o čemu je sud obaviješten, a prvostepena odluka donijeta 23. januara 2012. godine. Nakon toga je drugostepeni sud odlučivao o žalbi još osam mjeseci čime je povrijeđeno apelantovo pravo na donošenje odluke u razumnom roku.
32. Prema konzistentnoj praksi Evropskog za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u okviru okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, Aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, izvještaj broj 2002-I, stav 38).
33. Ustavni sud zapaža da je apelant podnio tužbu 18. oktobra 2010. godine i da je predmetni postupak okončan rješenjem Višeg privrednog suda od 17. septembra 2012. godine. Dakle, relevantan period koji Ustavni sud treba da uzme pri ocjeni perioda trajanja predmetnog parničnog postupka jeste period od jedne godine i jedanaest mjeseci.
34. Ustavni sud nalazi da iako se radi o hitnom postupku u kojem je apelant povukao tužbu navedeni period nije „nerazumno dug“, pogotovo kada se uzme u obzir da je postupak vođen na dvije instance. Osim toga, apelant navodi da je tuženi izmijenio odredbe ugovora (čime je apelantov tužbeni zahtjev postao bespredmetan), o čemu je sud obaviješten, a sud je prvostepenu odluku donio tek 23. januara 2012. godine što upućuje da apelant nalazi da je sud trebao u ovom periodu hitnije postupati. Međutim, Ustavni sud primjećuje da je u trenutku izmjene ugovora od strane tuženog jedino apelant mogao da bude siguran u činjenicu da je tuženi „ispunio obavezu“, odnosno da je tužbeni zahtjev bespredmetan. Ipak, apelant je tek na pripremnom ročištu 23. januara 2012. godine povukao tužbu, a na povlačenje je pristao tuženi, te je i sud tada donio prvostepeno rješenje. Osim toga, po žalbi tuženog postupak je trajao osam mjeseci što u svakom slučaju nije „nerazumno dugo“, čak ni za hitne predmete. Stoga Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja ne nalazi doprinos suda trajanju predmetnog postupka, te su apelantovi navodi i u ovom dijelu neosnovani.
35. Imajući u vidu sve navedeno Ustavni sud primjećuje da u konkretnom slučaju nije došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
36. Ustavni sud smatra da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, kada je Viši privredni sud dao razloge za svoje odlučenje koje se ne doima proizvoljnim. Takođe, nema povrede prava na suđenje u razumnom roku kada je postupak na dvije instance trajao jednu godinu i jedanaest mjeseci.
37. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
38. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman