Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4314/12 (J. S.)

Odluka donesena 14. 10. 2015.

Povreda
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Proporcionalnost
  • Miješanje u imovinu
  • Stanovi JNA
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Uknjižba
  • Građanski postupak
  • Legitiman cilj
  • Stanarsko pravo
  • Naknada
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4314/12

Apelacija

Odluka o meritumu

14. 10. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4314/12, rješavajući apelaciju Jovana Starovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 14. oktobra 2015. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Jovana Starovića.

Utvrđuje se povreda prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ova odluka se dostavlja Vladi Federacije Bosne i Hercegovine, koja je dužna osigurati apelantova prava u skladu sa standardima Odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj U 15/11 od 30.

marta 2012. godine, objavljene u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 37/12, u roku od tri mjeseca od podnošenja zahtjeva.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Jovan Starović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Beograda, kojeg zastupa Šaćir B. Komad, advokat iz Sarajeva, podnio je 10. decembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 190 493 12 Rev od 16. oktobra 2012. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), te od Federacije Bosne i Hercegovine - Vlade Federacija BiH (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 3. septembra 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Kantonalni sud, te tužena su odgovore na apelaciju dostavili u periodu od 7. septembra do 11. septembra 2015. godine, dok Općinski sud nije dostavio odgovor u roku koji je istekao 9. septembra 2015. godine.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Presudom Općinskog suda broj P 4545/04 od 7. decembra 2005. godine odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da sud utvrdi da je pravno valjan Ugovor o kupoprodaji stana u Sarajevu, u Ulici Skenderija broj 20 (u daljnjem tekstu: sporni stan), koji je zaključen pod brojem 3513-567 -4 od 28. februara 1992. godine (u daljnjem tekstu: predmetni ugovor) između apelanta i države SFRJ - SSNO - Vojne ustanove za upravljanje stambenim fondom JNA Beograd – Odjeljenje Sarajevo, kao prednika tužene, te da se tužena obaveže izdati nalog Zemljišnoknjižnom uredu Općinskog suda u Sarajevu da se u zemljišnim knjigama izvrši upis prava vlasništva na spornom stanu u apelantovu korist sa dijelom 1/1. Istom presudom apelant je obavezan da tuženoj nadoknadi troškove postupka u iznosu od 1.069,00 KM. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je u toku postupka nesporno utvrđeno da je apelant sa državom SFRJ – SSNO – Vojna ustanova za upravljanje SFJNA Beograd – Odjeljenje Sarajevo zaključio predmetni ugovor od 28. februara 1992. godine koji je i potpisan od strane ugovarača. Općinski sud je naveo da je uvidom u potvrdu Srpska Banka A.D. broj 44 od 28. augusta 2004. godine utvrdio da je apelant „u cijelosti platio kupoprodajnu cijenu 5.3.1992. godine na ime otkupa predmetnog stana“. Općinski sud je dalje naveo da je uvidom u naredbu Saveznog sekretarijata za narodnu odbranu Oružanih snaga SFRJ broj 2-10 od 1. februara 1990. godine utvrdio da je apelant unaprijeđen u čin veterinarskog potpukovnika-majora i to s danom 26. decembar 1989. godine, te da je Naredbom broj 10-111 od 11. maja 2000. godine Vojske Jugoslavije apelantu, kao veterinarskom potpukovniku-majoru, prestala profesionalna vojna služba u Vojsci Jugoslavije.

6. Općinski sud je dalje naveo da je uvidom u Obavijest Republike Srpske, Ministarstvo odbrane Banja Luka broj 8-03-37-140/04 od 3. marta 2005. godine utvrdio da se apelant nalazi na rednom broju 1260 o rješavanju stambenog pitanja iz Stambenog fonda vojske Srbije i Crne Gore. Općinski sud je također utvrdio da je pravomoćnim rješenjem Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo od 7. oktobra 2002. godine odbijen apelantov zahtjev za povrat u posjed spornog stana u skladu s odredbom člana 3a. stav 2. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima (u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene). S tim u vezi, Općinski sud je naveo da je na osnovu izvedenih dokaza, nesporno utvrdio da je apelant nakon 14. decembra 1995. godine ostao u aktivnoj službi u oružanim snagama van teritorije BiH, pa je stoga odbio apelantov tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan u smislu odredaba člana 39. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (u daljnjem tekstu: Zakon o prodaji). Odluku o troškovima postupka sud je donio primjenom odredbe člana 386. ZPP.

7. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv prvostepene presude, Kantonalni sud je donio Presudu broj 009-0-Gž- 06-003016 od 19. marta 2008. godine kojom je žalbu odbio kao neosnovanu. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud na osnovu izvedenih dokaza pravilno utvrdio činjenično stanje, te saglasno odredbi člana 39a. Zakona o izmjenama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (u daljnjem tekstu: Zakon o prodaji) pravilno postupio kada je u cijelosti odbio apelantov tužbeni zahtjev. Naime, Kantonalni sud je naveo da bi se predmetni ugovor o kupoprodaji smatrao pravno valjanim u smislu odredbe člana 39a. Zakona o prodaji moraju kumulativno biti ispunjena dva uvjeta, i to da je apelant kupoprodajni ugovor o otkupu stana zaključio prije 6. aprila 1992. godine, te da je legalni korisnik predmetnog stana. Kantonalni sud je zaključio da iz provedenih dokaza proizlazi da apelant nije dokazao da ispunjava kumulativne uvjete propisane odredbom člana 39a. Zakona o prodaji i to da je legalni korisnik predmetnog stana. S obzirom na to, Kantonalni sud je zaključio da apelant ne ispunjava zakonski uvjet legalnog posjeda u smislu odredaba člana 39a. Zakona o prodaji stanova, te da je stoga neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kako je pravilno odlučio prvostepeni sud.

8. Odlučujući o apelantovoj reviziji Vrhovni sud je donio Presudu broj 65 0 P 190493 12 Rev 2. od 16. oktobra 2012. godine kojom je (stav 1. izreke) apelantova revizija djelimično uvažena i nižestepene presude preinačene tako da je utvrđeno da je pravno valjan Ugovor o kupoprodaji – otkupu nekretnina broj 3513567-4 od 28. februara 1992. godine, zaključen s prednikom tužene (državom SFRJ, SSNO-Vojno-građevinskom direkcijom Sarajevo) kao prodavcem i apelantom kao kupcem. U ostalom dijelu revizija je odbijena. U obrazloženju presude Vrhovni sud je ponovio činjenično utvrđenje nižestepenih sudova, te je s tim u vezi zaključio da nižestepeni sudovi nisu pravilno primjenili materijalno pravo kada su odbili apelantov tužbeni zahtjev u dijelu kojim je tražio da se utvrdi da je predmetni ugovor o kupoprodaji pravno valjan. Ovo stoga što iz provedenih dokaza nesporno proizlazi da je apelant zaključio predmetni ugovor 28. februara 1992. godine i izvršio uplatu kupoprodajne cijene u cijelosti 5. marta 1992. godine. Vrhovni sud je naveo da je s obzirom na provedene dokaze koji se nalaze u spisu predmetni kupoprodajni ugovor pravno valjan, zbog čega je Vrhovni sud djelimično uvažio apelantovu reviziju i odlučio kao u stavu 1. izreke. U vezi s apelantovim revizionim navodima koji se odnose na uknjižbu prava vlasništva na predmetnom stanu, Vrhovni sud ih je ocijenio neosnovanim. Naime, Vrhovni sud je istakao da bi se apelant, u skladu s članom 39a. Zakona o prodaji, mogao upisati kao vlasnik predmetnog stana moraju kumulativno biti ispunjena dva uvjeta, i to: da je prije 6. aprila 1992. godine zaključio pravno obavezujući ugovor o kupovini predmetnog stana i da predmetni stan koristi zakonito. Vrhovni sud je naveo da je na osnovu provedenih dokaza u spisu nesporno utvrđeno da je apelant prije 6. aprila 1992. godine zaključio predmetni ugovor, ali da pritom nije zakoniti posjednik predmetnog stana jer je 1992. godine, zajedno s porodicom, napustio predmetni stan i nastavio aktivnu vojnu službu u Oružanim snagama Vojske Jugoslavije, dakle van Bosne i Hercegovine. S obzirom na navedeno, Vrhovni sud je zaključio da apelant ne ispunjava zakonski uvjet legalnog posjeda u smislu odredaba člana 39a. Zakona o prodaji stanova, te da mu stoga ne pripada pravo upisa vlasništva na predmetnom stanu.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

9. Apelant smatra da je osporenom odlukom u dijelu kojim je odbijen njegov zahtjev za upis prava vlasništva na predmetnom stanu u javne knjige povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da je u predmetnom postupku proizvoljno primijenjeno materijalno pravo, a posebno što u postupku nije dovedena u pitanje pravna valjanost predmetnog ugovora. Apelant traži od Ustavnog suda da naloži tuženoj da mu vrati predmetni stan u posjed i omogući uknjižbu prava vlasništva na predmetnom stanu ili da, ukoliko Ustavni sud utvrdi da apelant nema pravo na vraćanje u posjed i upis prava vlasništva na predmetnom stanu, naloži tuženoj da apelantu isplati naknadu štete u vidu adekvatne, tržišne vrijednosti stana.

b) Odgovor na apelaciju

10. Vrhovni sud je naveo da odlukom tog suda nisu povrijeđena apelantova ustavna prava na koja se pozvao u apelaciji niti je primjena materijalnog prava bila proizvoljna.

11. Kantonalni sud je naveo da nisu osnovani apelantovi navodi jer je odluka tog suda donesena pravilnom primjenom materijalnih propisa kojima je regulirano pitanje povrata vojnih stanova. Kantonalni sud je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.

12. Tužena je navela hronologiju postupka te je istakla da je osporena odluka Vrhovnog suda donesena u skladu s važećim propisima. Tužena je navela da je u predmetnom sudskom postupku pravilno utvrđeno da je apelant ostao u oružanim snagama van teritorije BiH nakon 14. decembra 1995. godine, te da se ne smatra raseljenom osobom i izbjeglicom zbog čega nema pravo na vraćanje predmetnog stana shodno odredbi člana 3a. Zakona o izmjenama. Također, tužena je navela da je utvrđeno da apelant nema ni legalan posjed kako je propisano odredbom člana 39a. Zakona o prodaji stanova. Tužena smatra da nisu povrijeđena apelantova ustavna prava na koja se pozvao u apelaciji, te predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

V. Relevantni propisi

13. U Zakonu o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 32/01, 61/01, 15/02, 54/04, 36/06, 45/07, 51/07, 72/08, 23/09 i 5/10) relevantne odredbe glase:

Član 27.

Pravo vlasništva na stan kupac stječe upisom u zemljišne knjige.

Član 39.

Nosilac prava iz kupoprodajnog ugovora zaključenog sa bivšim SSNO-om, na osnovu Zakona o stambenom obezbjeđenju u JNA („Službeni list SFRJ“, broj 84/90) i podzakonskih akata za njegovo provođenje, na stan koji je na raspolaganju Federalnom ministarstvu odbrane zaključio je pravno obavezujući ugovor ako je zaključio pisani ugovor o otkupu stana do 06. aprila 1992. godine i ugovor dostavio na ovjeru nadležnoj poreskoj službi, te ukoliko je kupoprodajna cijena utvrđena u skladu sa tada važećim zakonom i cijenu izmirio u cijelosti u ugovorenom roku.

Član 39a.

Ako nosilac stanarskog prava na stanu koji je na raspolaganju Vlade Federacije Bosne i Hercegovine taj stan koristi legalno, i ako je prije 6. aprila 1992. godine zaključio pravno obavezujući ugovor o otkupu stana sa Saveznim sekretarijatom za narodnu odbranu (SSNO) u skladu sa zakonima navedenim u članu 39. ovog zakona, Vlada Federacije Bosne i Hercegovine izdaje nalog da se nosilac stanarskog prava uknjiži kao vlasnik stana u nadležnom sudu.

Član 39e.

Nosilac prava iz kupoprodajnog ugovora koji je zaključio pravno obavezujući ugovor iz člana 39. stav 1. Zakona, a koji je napustio stan u Federaciji Bosne i Hercegovine i nakon toga iz istog stambenog fonda ili novoformiranih stambenih fondova oružanih snaga država nastalih iz bivše SFRJ stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu, sticanjem novog stana raskinut je ugovor o otkupu stana u Federaciji Bosne i Hercegovine, te nema pravo na upis prava vlasništva na tom stanu.

Umjesto prava na upis vlasništva nosiocu prava iz kupoprodajnog ugovora iz stava (1) ovog člana pripada naknada iz stava (3) ovog člana.

(Napomena: Odlukom Ustavnog suda o dopustivosti i meritumu broj U 15/11 od 30. marta 2012. godine utvrđeno je da odredba člana 39e. st. 3. i 4. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, u dijelu koji se odnosi na utvrđivanje naknade, nije u skladu s članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud je Rješenjem o neizvršenju broj U 15/11 od 16. januara 2013. godine utvrdio da Parlament Federacije Bosne i Hercegovine nije izvršio Odluku Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj U 15/11 od 30. marta 2012. godine u ostavljenom roku od tri mjeseca od dana njenog objavljivanja u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“, pa je utvrđeno da odredba člana 39e. st. 3. i 4. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 32/01, 61/01, 15/02, 54/04, 36/06, 45/07, 51/07, 72/08, 23/09 i 5/10), u dijelu koji se odnosi na utvrđivanje naknade, prestaje važiti narednog dana od dana objavljivanja ove odluke u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“. Rješenje o neizvršenju broj U 15/11 objavljeno je u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 11/13 od 12. februara 2013. godine. Ostali dio prečišćenog teksta relevantnih odredaba Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima i Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo načinjen je samo za potrebe ove odluke).

VI. Dopustivost

14. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

15. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

16. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 65 0 P 190 493 12 Rev od 16. oktobra 2012. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 9. novembra 2012. godine, a apelacija je podnesena 10. decembra 2012. godine, tj. u roku od 60 dana kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

17. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

18. Apelant pobija navedenu presudu u dijelu kojim je odbijen njegov zahtjev za upis prava vlasništva na predmetnom stanu u javne knjige, tvrdeći da su mu povrijeđena prava iz člana II/3.e) i

k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

19. U vezi s apelacionim navodima, Ustavni sud ukazuje na to da je u brojnim odlukama, kroz dosadašnju vlastitu praksu, odlučivao o pravu povratka u prijeratne stanove u kojima je, u svjetlu odredbe iz člana II/5. Ustava Bosne i Hercegovine, izražen stav da se izbjeglice i raseljene osobe imaju pravo slobodno vratiti u svoje domove. U brojnim odlukama Ustavni sud je zaključio da je povrat imovine primarni cilj Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini i Ustava Bosne i Hercegovine, te da uspostavljanje nekadašnjih prava na kuće i stanove treba predstavljati osnovni cilj (vidi, npr. Ustavni sud, Odluka broj U 14/00 od 4. maja 2001. godine, „Službeni glasnik BiH“ broj 33/01). Ustavni sud također podsjeća na to da se, s obzirom na novonastalu pravnu situaciju i izmjene u domenu zakonodavstva iz stambene oblasti, bavio pitanjima povrata vojnih stanova u nekoliko svojih odluka, od kojih je posljednja Odluka broj U 15/11 od 30. marta 2012. godine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj U 15/11 od 30. marta 2012. godine, „Službeni glasnik BiH“ broj 37/12, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U navedenoj odluci Ustavni sud se bavio pitanjima koja pokreće i ova apelacija, kroz ocjenu ustavnosti relevantnih odredaba domaćeg prava koje reguliraju pravo na vraćanje vojnog stana u posjed, pravo na uknjižbu vlasništva na takvom stanu i pravo javnih vlasti da umjesto naturalne restitucije isplate naknadu, te da li je propisana naknada u skladu s poštovanjem prava na imovinu u svjetlu presude Evropskog suda Đokić protiv Bosne i Hercegovine (presuda od 27. maja 2010. godine, aplikacija broj 6518/04, objavljena na www.mhrr.gov.ba).

20. Osim toga, Ustavni sud ukazuje da Parlament Federacije Bosne i Hercegovine nije postupio u skladu s nalogom Ustavnog suda iz Odluke broj U 15/11, pa da su relevantne odredbe Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo kojima je bila propisana naknada prestale važiti narednog dana od dana objavljivanja Rješenja Ustavnog suda broj U 15/11 od 16. januara 2013. godine u „Službenom glasniku BiH“ (dostupno na internetskoj stranici Ustavnog suda, www.ustavnisud.ba, objavljeno u „Službenom glasniku BiH“ broj 11/13 od 12. februara 2013. godine).

21. S obzirom na navedeno, te dovodeći ga u kontekst apelacionih navoda o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, podržavajući vlastitu praksu u predmetima koji su pokretali slična pravna pitanja, smatra cjelishodnim prvenstveno razmotriti apelantove navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na imovinu

22. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

[…]

k) Pravo na imovinu.

23. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:

Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.

24. Ustavni sud prvenstveno zapaža da je odlukama redovnih sudova odlučivano o apelantovom tužbenom zahtjevu usmjerenom na utvrđivanje pravne valjanosti ugovora o otkupu tzv. „vojnog stana“ koji je apelant, kao nosilac stanarskog prava, zaključio s prednikom tužene, te o pravu upisa vlasništva na spornom stanu u apelantovu korist.

25. Ustavni sud u tom kontekstu, a u vezi s postavljenim apelantovim tužbenim zahtjevom i odlučenjem redovnih sudova, ukazuje da je gotovo identično pravno pitanje, u kontekstu primjene člana 39. Zakona o prodaji stanova, razmatrao u Odluci broj AP 1205/08 (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1205/08 od 13. jula 2012. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 79/12; dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U tom predmetu apelanti su osporavali odluke redovnih sudova, odnosno nadležnih organa uprave, kojima je utvrđeno da su apelanti zaključili pravno valjan ugovor o kupoprodaji vojnih stanova u smislu člana 39. Zakona o prodaji stanova, ali da prema članu 39e. stav 2. Zakona o prodaji stanova, umjesto upisa prava vlasništva po zaključenom ugovoru, imaju pravo na naknadu od Federacije Bosne i Hercegovine, utvrđenu u skladu s relevantnim zakonom. Ustavni sud je u okolnostima tog predmeta djelimično usvojio apelacije, utvrdio povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju, te odluku dostavio Vladi Federacije Bosne i Hercegovine koju je obavezao da osigura ustavna prava apelanata u skladu sa standardima iz Odluke U 15/11.

26. U citiranoj odluci AP 1205/08 Ustavni sud je, imajući u vidu da je osporenim odlukama priznata pravna valjanost ugovora o kupoprodaji vojnih stanova koje su zaključili apelanti (pojedinačno) s pravnim prednikom tužene, zaključio da ti stanovi predstavljaju imovinu apelanata koja uživa zaštitu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (tačka 31), te je razmotrio navode apelanata o povredi prava na imovinu u svjetlu općeg načela mirnog uživanja imovine, te je zaključeno da je nesporno da je u konkretnom slučaju došlo do miješanja u pravo apelanata na imovinu (tač. 32-34). Odgovarajući na pitanje je li miješanje bilo u skladu sa zakonom i u javnom interesu, Ustavni sud se pozvao na odluku u predmetu U 83/03 (u kojoj je vršio ocjenu kompatibilnosti odredbe člana 3a. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima), odluku broj U 15/11 (u kojoj je razmatrao član 39e. st. 3. i 4. Zakona o prodaji stanova u dijelu koji se odnosi na utvrđivanje naknade), te odluku u predmetu Đokić protiv BiH. U tom kontekstu Ustavni sud je zaključio da je „u konkretnom slučaju miješanje u pravo na imovinu apelanata bilo predviđeno zakonom i da je postojao legitiman cilj za miješanje u pravo apelanata na poštivanje mirnog i neometanog uživanja imovine u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju“ (tačka 40). Osim toga, Ustavni sud je istakao kako smatra da je u konkretnom slučaju, pored zakonitog miješanja u pravo na imovinu koje je imalo legitiman cilj, postignuta i pravična ravnoteža između zaštite imovine apelanata i zahtjeva od javnog interesa, kada je riječ o propisivanju i odluci da osobe kao što su apelanti, koje, dakle, imaju pravno obavezujući ugovor o otkupu vojnog stana, nemaju pravo na uknjižbu prava vlasništva na tom stanu niti na povrat tog stana u posjed, ali imaju pravo na zakonom propisanu novčanu naknadu umjesto naturalne restitucije, koja bi podrazumijevala uknjižbu prava vlasništva u zemljišnim knjigama i vraćanje predmetnog stana u posjed (tačka 47).

27. Međutim, i pored navedenog, Ustavni sud je istakao da iako apelanti, za razliku od aplikanta Đokića pred Evropskim sudom, nisu pred redovnim sudovima zahtijevali naknadu koja je trenutno propisana zakonom niti je to pitanje bilo predmet odlučivanja u osporenim odlukama niti su ga apelanti postavili u apelacijama pred Ustavnim sudom, Ustavni sud, slijedeći svoju odluku broj U 15/11, zaključuje da je povrijeđeno pravo apelanata na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju jer, pored zakonitog miješanja u pravo na imovinu koje je imalo legitiman cilj, propisivanjem neadekvatne naknade u članu 39e. Zakona o prodaji stanova, koja pripada osobama koje imaju pravno obavezujući ugovor o otkupu tzv. vojnog stana umjesto uknjižbe i povrata stana u posjed, među kojima su i apelanti, nije postignuta proporcionalnost miješanja u imovinu apelanata, odnosno stavljen je prevelik teret na apelante (tačka 51).

28. Dovodeći činjenice u konkretnom predmetu u vezu s navedenim stavovima iz odluke AP 1205/08, Ustavni sud zapaža da iz osporene odluke proizlazi da apelant, također, ima pravno valjan ugovor na osnovu kojeg se ne može uknjižiti, te da ni u postupku pred redovnim sudovima nije isticao zahtjev za naknadu u smislu člana 39e. Zakona o prodaji stanova, koji je bio u primjeni u relevantnom periodu. S druge strane, nesporno je da u smislu stava Ustavnog suda iz odluke AP 1205/08 taj stan predstavlja apelantovu imovinu; da je osporenom odlukom Vrhovnog suda kojom je odlučeno o apelantovom tužbenom zahtjevu (da ima pravno obavezujući ugovor, ali da nema pravo na uknjižbu prava vlasništva) došlo do miješanja u apelantovu imovinu, da je miješanje bilo zakonito, ali da iz trenutno važećeg teksta Zakona o prodaji stanova uopće nije moguće utvrditi visinu naknade koja apelantu pripada umjesto upisa vlasništva u zemljišne knjige u odnosu na sporni stan, iz čega proizlazi da nije postignuta proporcionalnost miješanja u apelantovu imovinu.

29. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je u predmetu AP 4021/11 (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 4021/11 od 7. oktobra 2014. godine, tačka 30, dostupna na www.ustavnisud.ba) naglasio da su relevantne odredbe člana 39e. st. 3. i 4. Zakona prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo i kojim je bila regulirana apelantova situacija (stav 3. - ima pravno obavezujući ugovor, ostao u oružanim snagama van teritorije BiH, a iz obrazloženja osporenih odluka ne proizlazi da je stekao novo stanarsko pravo), shodno Rješenju Ustavnog suda broj U 15/11 od 16. januara 2013. godine prestale važiti 13. februara 2013. godine. Međutim, kako je Ustavni sud naglasio u citiranoj odluci, iako je ta odredba prestala važiti, posmatrano iz apelantove perspektive, njegov status je u konačnici identičan ili gotovo identičan kao položaj apelanata iz odluke Ustavnog suda AP 1205/08. Ustavni sud je u citiranoj odluci još naglasio da je stoga nesporno da nije postignuta proporcionalnost miješanja u apelantovu imovinu, odnosno na njega je stavljen pretjeran teret, pa je zbog toga došlo do povrede apelantovog prava na imovinu. Ustavni sud je navedene stavove kontinuirano slijedio u svojoj praksi (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 4828/11 od 18. decembra 2014. godine, tač. 27-32, dostupna na www.ustavnisud.ba).

30. Dakle, shodno navedenom, Ustavni sud je, podržavajući praksu iz predmeta AP 1205/08, odlučio odluku dostaviti Vladi Federacije Bosne i Hercegovine kako bi apelantu osigurala prava u skladu sa standardima Odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj U 15/11 od 30. marta 2012. godine, objavljene u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 37/12, u roku od tri mjeseca od podnošenja zahtjeva.

Ostali navodi

31. Imajući u vidu navode i zaključke iznesene povodom razmatranja povrede apelantovog prava na imovinu, Ustavni sud smatra da nije neophodno razmatrati navode o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

32. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju jer, pored zakonitog miješanja u pravo na imovinu koje je imalo legitiman cilj, propisivanjem neadekvatne naknade koja pripada osobama koje imaju pravno obavezujući ugovor o otkupu tzv. vojnog stana, odnosno u situaciji kad uopće nije moguće utvrdi visinu naknade koja apelantu pripada umjesto upisa vlasništva u zemljišne knjige u odnosu na sporni stan, jer su zakonske odredbe kojima je bila propisana naknada prestale važiti, nije postignuta proporcionalnost miješanja u apelantovu imovinu, odnosno stavljen je preveliki teret na apelanta.

33. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

34. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-4314/12 (J. S.) | Sudska praksa | Aktio