Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3157/14 (D. S. i drugi)

Odluka donesena 14. 10. 2015.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
  • Troškovi postupka
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3157/14

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 10. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 14. oktobra 2015. godine, u predmetu broj AP-3157/14, rješavajući apelacije Dragana Stanišića i drugih, na osnovu na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Dragana Stanišića, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 72 0 P 019984 14 Rev od 10. aprila 2014. godine;

S.P., protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 094517 13 Gž od 17. aprila 2015. godine;

Hasib Mulalić, protiv rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj 20 0 004246 15 Gž 3 od 19. juna 2015. godine;

V.S., protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 29 0 Mal 008506 11 Gž od 8. juna 2015. godine, zbog toga što su (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-3157/14 Dragan Stanišić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gradiške, kojeg zastupa Draginja Selak, advokatica iz Gradiške, podnio je 9. jula 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 72 0 P 019984 14 Rev od 10. aprila 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom, pored ostalog, tužena je obavezana da apelantu na ime naknade troškova parničnog postupka isplati iznos od 312,40 KM. U toku postupka je utvrđeno da kako je apelant u tužbi istakao zahtjev za naknadu štete u iznosu od 80.000,00 KM, a dosuđeno mu je 7.000,00 KM to je njegov srazmjeran uspjeh u parnici 8%, zbog čega mu je po tom osnovu dosuđen i srazmjeran iznos na ime troškova parničnog postupka od 312,40 KM, primjenom relevantnih odredbi Zakona o parničnom postupku i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad advokata. Također, utvrđeno je da je pri tome apelant opredijelio predmetne troškove tako da je tražio troškove pristupa na tri ročišta uz uračunavanje paušalne nagrade i troškova na ime odsustva iz kancelarije (700,00 KM + 175,00 KM + 60 KM = 935 KM po ročištu). Nadalje, utvrđeno je da su na ukupno dobiveni iznos troškova od 2.805,00 KM dodani i traženi troškovi na ime sastava revizije u iznosu od 900,00 KM i troškovi plaćeni na ime izvedenog vještačenja u iznosu od 200,00 KM, čime ukupno utvrđeni troškovi koji se mogu priznati apelantu iznose 3.905,00 KM, odnosno prema procentualnom uspjehu isti su priznati u iznosu od 312,40 KM.

2. AP-3095/15 S.P. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Čitluka, koju zastupa ZOU Davor Kovač i Lujo Herceg, advokati iz Ljubuškog, podnijela je 24. juna 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 094517 13 Gž od 17. aprila 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom, između ostalog, obavezani su tuženi da na ime troškova parničnog postupka isplate apelantici iznos od 1.760,00 KM, umjesto ranije dosuđenog iznosa od 2.257,20 KM. U toku postupka je utvrđeno da su osnovani djelimično žalbeni navodi tuženih u odnosu na odluku o troškovima parničnog postupka i to u dijelu kojim su apelantici dosuđeni troškovi prevoza njenog punomoćnika radi prisustvovanja održanim raspravama na relaciji Ljubuški-Mostar-Ljubuški u iznosu od 137,20 KM, te troškovi odsustva iz kancelarije u iznosu od 180,00 KM koji troškovi se ne mogu priznati apelantičinom punomoćniku kao nužni troškovi. Također, sud apelantici nije priznao niti troškove takse na donesenu presudu u iznosu od 180,00 KM, obzirom da je pregledom spisa nedvojbeno utvrđeno da apelantica nije platila predmetnu taksu na presudu.

3. AP-3770/15 Hasib Mulalić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Cazina, podnio je 28. jula 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj 20 0 004246 15 Gž 3 od 19. juna 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom, pored ostalog, apelant je obavezan da tuženima nadoknadi troškove parničnog postupka i to: prvotuženom u iznosu od 2.080,00 KM, a drugotuženom u iznosu od 1.692,69 KM. U toku postupka je utvrđeno da kako je apelant u predmetnoj pravnoj stvari podneskom od 2. februara 2015. godine povukao tužbu, to je on prema relevantnoj odredbi Zakona o parničnom postupku dužan tuženima nadoknaditi prouzrokovane parnične troškove. Nadalje, utvrđeno je da se apelant ne može osloboditi obaveze da tuženima nadoknadi prouzrokovane parnične troškove postupka koji su nastali vođenjem parnice apelanta protiv tuženih. Također, utvrđeno je da se stranka u smislu relevantne odredbe predmetnog zakona može osloboditi plaćanja onih troškova postupka koje je ona dužna prethodno snositi u parnici, naravno uz ispunjavanje i drugih zakonskih uslova, međutim, sud je cijenio apelantove dokaze i zaključio da on ne ispunjava uslove da se oslobodi plaćanja sudske takse.

4. AP-3810/15 V.S. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kalesije, kojeg zastupa Aida Smajić, advokatica iz Tuzle, podnio je 3. augusta 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 29 0 Mal 008506 11 Gž od 8. juna 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom, između ostalog, odbijen je apelantov zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka (prvostepenom presudom tuženi je obavezan da apelantu nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.149,54 KM), te je apelant obavezan da tuženom nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 129,28 KM. U toku postupka je utvrđeno da kako uspjeh apelanta u sporu iznosi 43,68 %, to mu srazmjerno uspjehu u sporu, a na osnovu relevantne odredbe Zakona o parničnom postupku, na ime troškova prvostepenog postupka, od obračunatih ukupnih troškova u iznosu od 1.352,40 KM, pripada iznos od 590,72 KM. Imajući u vidu navedeno, sud je zaključio da kada se po principu procesnog prebijanja od troškova tuženog u iznosu od 720,00 KM oduzmu troškovi apelanta u iznosu od 590,72 KM, proizilazi da je apelant dužan nadoknaditi tuženom srazmjeran dio troškova u iznosu od 129,28 KM.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-3157/14. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3157/14 (D. S. i drugi) | Sudska praksa | Aktio