Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2296/14 (K. K. i D. Ž.)
Odluka donesena 14. 10. 2015.
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
- Bračna stečevina
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2296/14
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 10. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 14. oktobra 2015. godine, u predmetu broj AP-2296/14, rješavajući apelacije Kose Kuđeljić i drugih, na osnovu na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Kosa Kuđeljić i Dragiša Žarić, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 86 0 P 000590 13 REV od 12. februara 2014.
godine;
Minka Ćirić, Adna Ćirić, Adda Ćirić i Minela Ćirić, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 207548 14 REV od 29. maja 2014. godine;
zbog toga što su (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-2296/14 Kosa Kuđeljić i Dragiša Žarić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Modriče, koje zastupa Živan Blagojević advokat iz Bosanskog Šamca, podnijeli su 20. maja 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 86 0 P 000590 13 REV od 12. februara 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom usvojen je tužbeni zahtjev tužitelja Lj. K. i utvrđeno je da je tužitelj za vrijeme trajanja bračne zajednice sa apelanticom Kosom Kuđeljić, zajedničkim sredstvima i radom stekao porodičnu kuću u Modriči, te da tužitelju na ime doprinosa u sticanju navedene imovine pripada 1/3 dijela, što su apelanti dužni priznati i trpiti da se u izvršnom postupku izdvoji njegov suvlasnički dio i preda u posjed tužitelju, kao i da mu omoguće upis pomenutog suvlasničkog dijela u katastar i zemljišne knjige. U postupku je utvrđeno da je tužitelj sa apelanticom Kosom Kuđeljić i apelantom Dragišom Žarićem (koji je apelantičin sin iz ranijeg braka), živio u zajedničkom domaćinstvu duže vrijeme (od 1992. do 2004. godine), te da su svi zajedničkim sredstvima (zaradama, radom, kreditima, ulaganjem i pomaganjem), izgradili predmetnu kuću na zemljištu koje je dodijeljeno apelantu Dragiši Žariću od strane Opštine Modriča. Obzirom da tužitelj i apelanti nisu imali sporazum o tome šta se i za koga gradi, te u pogledu njihovih doprinosa u izgradnji kuće, sud je primjenom odredaba čl. 270. stav 5. i 273. stav 2. Porodičnog zakona, usvojio tužbeni zahtjev tužitelja i donio odluku kao u izreci presude.
2. AP-4111/14 Minka Ćirić, Adna Ćirić, Adda Ćirić i Minela Ćirić (u daljnjem tekstu: apelantice), sve iz Sarajeva, koje zastupa Ismet Hamzić advokat iz Sarajeva, podnijele su 9. septembra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 207548 14 REV od 29. maja 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom usvojen je tužbeni zahtjev tužitelja M.H. i utvrđeno je da bračnu stečevinu tužitelja i S.V. čine nekretnine u Sarajevu, bliže opisane i izreci presude, te da su tužitelj i S.V. suvlasnici na toj imovini sa dijelovima ½, što su S.V. i apelantice dužne priznati i trpiti da se tužitelj u zemljišnim knjigama upiše kao suvlasnik pomenutog dijela nekretnina. U postupku je utvrđeno da je tužitelj bio u braku sa S.V od 1979. do 2000. godine, te da je od 1983. godine, tj. za vrijeme trajanja njihove bračne zajednice, S.V. na temelju ugovora o poklonu zaključenog sa svojom tetkom, bila upisana kao vlasnica predmetnih nekretnina sa dijelom 1/1. Također je utvrđeno da je S.V. sporne nekretnine, nakon razvoda braka sa tužiteljem, tj. 2000. godine, prodala predniku apelantica. Međutim, sud je zaključio da su sporne nekretnine u smislu relevantnih odredaba Porodičnog zakona, predstavljale bračnu stečevinu tužitelja i S.V. sa dijelovima ½, jer iako su bile predmet ugovora o poklonu, one nisu predstavljale posebnu imovinu S.V., obzirom da ugovor o poklonu nije sadržavao posebnu klauzulu da se radi o poklonu učinjenom samo jednom bračnom drugu. S obzirom na navedeno, sud je zaključio da S.V. nije mogla raspolagati sa tužiteljevim suvlasničkim dijelom bez njegovog pristanka, tj. nije mogla prodati nekretnine predniku apelantica, te da je takav pravni posao ništav, zbog čega je udovoljio tužbenom zahtjevu tužitelja.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 2296/14. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman