Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-361/14 (A. Z. i drugi)
Odluka donesena 14. 10. 2015.
- Isplata duga
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-361/14
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 10. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 14. oktobra 2015. godine, u predmetu broj AP-361/14, rješavajući apelacije Asima Zeljkovića i drugih, na osnovu na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Asim Zeljković, protiv presude Kantonalnog suda u Livnu broj 68 0 MAL 004867 13 GŽ 2 od 21. novembra 2013. godine;
„Posejdon“ D.O.O. Neum, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 PS 037154 12 REV od 21.
novembra 2013. godine;
M.B., protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 17 0 PS 012446 13 REV od 5. decembra 2013.
godine;
zbog toga što su (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-361/14 Asim Zeljković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Glamoča, kojeg zastupa Emir Karača advokat iz Sarajeva, podnio je 23. januara 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Livnu broj 68 0 MAL 004867 13 GŽ 2 od 21. novembra 2013. godine. U konkrentom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tuženi L.P. isplati dug u iznosu od 1.800,00 KM na ime ugovorene zakupnine poslovnog prostora u Glamoču za period od marta do oktobra 2006. godine. U postupku je utvrđeno da je ugovor o zakupu koji je apelant, kao zakupodavac, zaključio sa tuženim, kao zakupoprimcem, raskinut od strane tuženog u januara 2006. godine (o čemu je apelant uredno obaviješten), tj. dva mjeseca prije nego što su dospjele zakupnine koje apelant tužbom potražuje, zbog čega je sud ocijenio da je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan.
2. AP-378/14 „Posejdon“ D.O.O. Neum (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Kata Zovko advokatica iz Mostara, podnio je 24. januara 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 PS 037154 12 REV od 21. novembra 2013. godine. U konkrentom slučaju osporenom konačnom odlukom, apelant je obavezan da tužitelju „MARAZZI GROUP“ s.p.a. Italija, na ime duga za isporučenu robu isplati iznos od 37.289,20 Eura, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama. U postupku je utvrđeno da su apelant i tužitelj bilu u poslovnom odnosu temeljem ugovora o kupoprodaji, prema kojem je tužitelj apelantu isporučivao robu-keramičke pločice u količinama navedenim u računima i transportnim listama, te da mu je tužitelj za isporučenu robu uredno ispostavljao račune. Također je utvrđeno da apelant nije plaćao tužitelju za isporučenu robu, niti je to osporavao, te da je, nakon tužiteljeve opomene, priznao dug, koji je iznosio ukupno 49.844,97 Eura. Pored toga, utvrđeno je da su apelant i tužitelj postigli usmeni sporazum o mogućnosti plaćanja u ratama, nakon čega je apelant uplatio jedan dio duga. Budući da apelant nije tužitelju platio ostatak duga u iznosu od 37.289,20 Eura, sud je donio odluku kao u izreci presude.
3. AP-676/14 M.B. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Svete Nedelje, Republika Hrvatska, kojeg zastupa Mario Buntić advokat iz Posušja, podnio je 12. februara 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 17 0 PS 012446 13 REV od 5. decembra 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tuženi „Kolmix“ d.o.o. Velika Kladuša na ime duga isplati iznos od 47.146,92 KM. U postupku je utvrđeno da apelant nije dokazao osnovanost svog tužbenog zahtjeva, tj. nije dokazao da tuženom, sa kojim je bio u poslovnom odnosu, isporučio robu za koju mu je ispostavio račun, a što je, kao prodavac bio dužan u skladu sa odredbama člana 467. stav 1. Zakona o obligacionom odnosima. Također je utvrđeno da apelant nije dokazao da je obavijestio tužitelja da je proizveo robu po njegovim narudžbenicama i pozvao ga da tu robu preuzme, niti mu je predao isprave na osnovu kojih je tuženi mogao preuzeti robu (otpremnice, račune, prateća carinska dokumentacija i sl.). Sud je, primjenom člana 123. Zakona o parničnom postupku, odbio apelantov tužbeni zahtjev kao neosnovan.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 361/14. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman