Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4311/15 (J.R.)
Odluka donesena 14. 10. 2015.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Izvršni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4311/15
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 10. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 14. oktobra 2015. godine, u predmetu broj AP-4311/15, rješavajući apelaciju J.R., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 1., stav 3. tač.
h) i m) i stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija J.R. podnesena protiv Zaključka o prodaji nepokretnosti Osnovnog suda u Modriči broj 86 0 I 008131 10 I od 27. jula 2015. godine u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija J.R. podnesena protiv Rješenja Osnovnog suda u Modriči broj 86 0 I 008131 10 I o 23. jula 2015. godine, zbog neiscrpljivanja domaćih pravnih lijekova mogućih po zakonu.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija J.R. podnesena protiv Zaključka o prodaji nepokretnosti Osnovnog suda u Modriči broj 86 0 I 008131 10 I od 27. jula 2015. godine u odnosu na navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana
1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. J.R. (u daljnjem tekstu: apelant), iz Šamca, podnio je 17. septembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Zaključka o prodaji nepokretnosti Osnovnog suda u Modriči (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 86 0 I 008131 10 I od 27. jula 2015. godine i Rješenja Osnovnog suda broj 86 0 I 008131 10 I o 23. jula 2015. godine. Apelant je, također, tražio od Ustavnog suda da donese privremenu mjeru kojom bi se odložilo izvršenje u predmetu broj 86 0 I 008131 10 I koji se vodi pred Osnovnim sudom, ili da Ustavni sud po vlastitoj inicijativi odredi drugu privremenu mjeru.
2. U konkretnom slučaju, osporenim Zaključkom o prodaji nepokretnosti Osnovnog suda broj 86 0 I 008131 10 I od 27. jula 2015. godine je određena prodaja usmenim javnim nadmetanjem nepokretnosti u vlasništvu i posjedu apelanta kao izvršenika. Dalje je određena vrijednost predmetne nekretnine na osnovu procjene vještaka građevinsko-arhitektonske struke, kao i uslovi prodaje iste te vrijeme održavanja ročišta za njenu prodaju. U pouci o pravnom lijeku je navedeno da protiv ovog Zaključka nije dopušten pravni lijek u smislu odredbe člana 12. stav 6. Zakona o izvršnom postupku RS (u daljnjem tekstu: ZIP). Osporenim rješenjem Osnovnog suda broj 86 0 I 008131 10 I o 23. jula 2015. godine je određeno da se iz predujma koje je uplatio tražilac izvršenja i apelant kao izvršenik na depozitni račun Osnovnog suda ima isplatiti novčani iznos od 600,00 KM vještaku građevinske struke, te je u pouci o pravnom lijeku navedeno da se protiv ovog Rješenja može izjaviti prigovor u roku od osam dana od dana njegovog dostavljanja. Iz stanja spisa predmeta, odnosno prema apelantovim navodima, proizlazi da uslijed njegovog propusta nije izjavljen prigovor protiv navedenog Rješenja od 23. jula 2015. godine.
3. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je osporenim odlukama, donesenim u predmetnom izvršnom postupku, pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Slijedom navedenog je apelant tražio od Ustavnog suda usvoji predmetnu apelaciju, utvrdi povredu naprijed navedenih prava te ukine osporene odluke.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 1., stav 3. tač. h) i m) i stav 4. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 1., stav 3. tač. h) i m) i stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
«1. Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
[…]
3. Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
[…]
m) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;
4. Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno. »
a) Dopustivost u pogledu Zaključka o prodaji nepokretnosti Osnovnog suda broj 86 0 I 008131 10 I od 27. jula 2015. godine u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje
5. S obzirom da je apelant osporio Zaključak o prodaji nepokretnosti Osnovnog suda broj 86 0 I 008131 10 I od 27. jula 2015. godine koji je donesen u izvršnom postupku, Ustavni sud prvenstveno treba odgovoriti na pitanje da li se taj postupak tiče određivanja građanskih prava i obaveza apelanta, u smislu člana 6. Evropske konvencije.
6. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na praksu bivše Evropske komisije za ljudska prava, u kojoj se navodi da se odluke koje donese sud u postupku izvršenja pravosnažne presude nužno ne odnose na novo i posebno određivanje građanskih prava, u poređenju sa postupkom koji je prethodio i odlukom koja je rezultat tog postupka (vidi odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava, Anton Dornbach protiv Savezne Republike Njemačke, broj 11258/84 OI 46). Ustavni sud je u svojoj odluci, broj U-21/02 od 26. marta 2004. godine (vidi «Službeni glasnik BiH», broj 18/04 tačka 40.) podržao praksu bivše Evropske komisije za ljudska prava u pogledu toga da odluke sudova koje se tiču izvršenja ne potpadaju pod član 6. Evropske konvencije, izuzev u slučajevima ako se njima utvrđuju nova građanska prava koja se tiču podnosioca apelacije (vidi odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava, K. protiv Švedske, broj 13800/88 OI 94).
7. U konkretnom slučaju, osporenim Zaključkom je određena prodaja spornih nekretnina u vlasništvu i posjedu apelanta javnim nadmetanjem, te su određeni način, vrijeme i uslovi za prodaju istih. Prema tome, Ustavni sud konstatuje da u predmetnom izvršnom postupku nisu utvrđivana «nova građanska prava i obaveze apelanta», slijedom čega Ustavni sud zaključuje da u postupak koji je rezultirao osporenim Zaključkom ne uživa zaštitu i garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
b) Dopustivost u odnosu na Rješenje Osnovnog suda broj 86 0 I 008131 10 I o 23. jula 2015. godine
8. Ustavni sud zapaža da je apelant kao osporenu odluku, čije je ukidanje tražio predmetnom apelacijom, naveo i Rješenje Osnovnog suda broj 86 0 I 008131 10 I o 23. jula 2015. godine, kojim je određeno da će vještaku građevinske struke isplatiti novčani iznos od 600,00 KM iz predujma kojeg su uplatili tražilac izvršenja i apelant kao izvršenik na depozitni račun tog suda.
9. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
10. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža, kako to proizlazi iz činjeničnog stanja predmeta, da apelant nije protiv Rješenja Osnovnog suda broj 86 0 I 008131 10 I o 23. jula 2015. godine podnio prigovor u ostavljenom roku, te da stoga nije iscrpio djelotvorne pravne lijekove moguće po zakonu. Prema tome, pošto nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se u ovom dijelu ne može razmatrati.
c) Dopustivost u pogledu Zaključka o prodaji nepokretnosti Osnovnog suda broj 86 0 I 008131 10 I od 27. jula 2015. godine u odnosu na navode o kršenju prava na imovinu
11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
12. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na imovinu, na koje se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji u odnosu na osporeni Zaključak o prodaji nepokretnosti Osnovnog suda broj 86 0 I 008131 10 I od 27. jula 2015. godine a protiv kojeg nije dopušten pravni lijek u smislu odredbe člana 12. stav 6. ZIP, odnose isključivo na način na koji je Osnovni sud utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
13. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Osnovni sud u obrazloženju Zaključka o prodaji nepokretnosti Osnovnog suda broj 86 0 I 008131 10 I od 27. jula 2015. godine dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnog prava na kojeg se pozvao (pravo na imovinu), osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesen osporeni Zaključak. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavno pitanje na koje se pozvao (pravo na imovinu), odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Imajući u vidu odredbe člana 18. stav 3. tač. h) i m) i stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, te ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije potrebno posebno razmatrati apelantov prijedlog za donošenje privremene mjere.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman