Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3364/15 (J. S.)
Odluka donesena 14. 10. 2015.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Krivični postupak
- Kazna
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3364/15
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 10. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 14. oktobra 2015. godine, u predmetu broj AP-3364/15, rješavajući apelaciju Jovice Subotina, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 22/14 i 57/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Jovice Subotina podnesena protiv presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 K 074620 15 Kž od 7. aprila 2015. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Jovica Subotin (u daljnjem tekstu: apelant), iz Brčkog, podnio je 2. jula 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 K 074620 15 Kž od 7. aprila 2015. godine. Apelant je dopunio apelaciju 20. avgusta 2015. godine. Apelant je, također, podnio 3. septembra 2015. godine Ustavnom sudu zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi se, do donošenja konačne odluke Ustavnog suda po predmetnoj apelaciji, privremeno obustavilo njegovo upućivanje na izdržavanje kazne zatvora u Kazneno-popravni zavod Bijeljina po nalogu Osnovnog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 K 074620 15 Iks od 31. avgusta 2015. godine.
2. U krivičnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom, apelant je proglašen krivim za krivično djelo Krivotvorenje isprave iz člana 367. stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ BDBiH) na način opisan u dispozitivu prvostepene presude, pa je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od dva mjeseca., te mu je izrečena mjera bezbjednosti oduzimanja predmeta (ovjerene fotokopije diplome o stepenu stručne spreme na apelantovo ime) kao predmeta upotrebljenog za izvršenje navedenog krivičnog djela. Apelant je, također, obavezan da plati paušal za rad suda u iznosu od 100,00 KM. Apelacioni sud je u obrazloženju konačno osporene odluke, između ostalog, naveo da se žalbom apelanta niti jednom riječju ne dovodi u pitanje tačnost činjenica navedenih u dispozitivu prvostepene presude, nego se uz ostalu argumentaciju potenciraju razlozi zbog kojih je apelant bio prisiljen osigurati četvrti stepen stručne spreme kako bi zasnovao radni odnos na neodređeno vrijeme na poslovima koje je do tada obavljao duži vremenski period na temelju ugovora na određeno vrijeme. S tim u vezi je Apelacioni sud istakao da se takvom argumentacijom može eventualno utjecati na visinu kazne, ali da se ne može uspješno osporiti činjenica da je pribavio krivotvorenu svjedodžbu srdnje škole i da je toga bio u potpunosti svjestan, te da mu je ista omogućila zasnivanje radnog odnosa na neodređeno vrijeme. Slijedom navedenog je zaključeno da je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje u predmetnoj pravnoj stvari. U odnosu na žalbene navode u pogledu odluke o krivičnoj sankciji, Apelacioni sud je istakao da u konkretnom slučaju nije bilo osnova za izricanje uvjetne osude, budući da je izrečena kazna zatvora u trajanju od dva mjeseca i po ocjeni Apelacionog suda u potpunosti adekvatna težini učinjenog krivičnog djela i stepenu apelantove krivnje, kao i da će se istom u potpunosti ostvariti svrha kažnjavanja propisana odredbom člana 42.
KZ BDBiH.
3. Ustavni sud zapaža da, premda apelant nije precizno naveo koje pravo iz Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) mu je povrijeđeno u predmetnom krivičnom okončanom osporenom odlukom Apelacionog suda od 7. aprila 2015. godine, iz navoda apelacije proizlazi da se apelant poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, odnosno na različite procesne garancije iz člana 6. Evropske konvencije, koje argumentira tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku, koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji, odnose isključivo na način na koji je u predmetnom krivičnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Apelacionog suda od 7. aprila 2015. godine, utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Apelacioni sud u obrazloženju svoje odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije potrebno posebno razmatrati apelantov prijedlog za donošenje privremene mjere.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman