Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-206/14 (E. M. i drugi)
Odluka donesena 14. 10. 2015.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Troškovi postupka
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-206/14
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 10. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 14. oktobra 2015. godine, u predmetu broj AP-206/14, rješavajući apelacije Emine Mahmutović i drugih, na osnovu na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Emina Mahmutović, protiv rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 39 0 P 021067 13 GŽ 2 od 14. novembra 2013. godine;
Spomenka Ledenko, protiv rješenja Kantonalnog suda u Livnu broj 68 0 RS 024754 13 RSŽ od 23. septembra 2014. godine;
Blaže Todorović i Momčilo Milošević, protiv rješenja Okružnog suda u Banja Luci broj 72 0 P 003949 14 GŽ 3 od 9. oktobra 2014.
godine;
zbog toga što su (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-206/14 Emina Mahmutović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Tešnja, koju zastupa Adis Mehinović advokat iz Tešnja, podnijela je 16. januara 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 39 0 P 021067 13 GŽ 2 od 14. novembra 2013. godine. U postupku koji je apelantica 19. novembra 2011. godine pokrenula radi određivanja neposrednih kontakata između apelantice i njene kćerke, Općinski sud u Tešnju je 13. septembra 2013. godine donio presudu broj 39 0 P 021067 11 P 2 (koju apelantica pobija u odnosu na troškove postupka), kojom je odredio da svaka stranka podmiruje svoje troškove postupka. Razmatrajući žalbu apelantice izjavljenu protiv prvostepene presude, Kantonalni sud je 14. novembra 2013. godine donio rješenje broj broj 39 0 P 021067 13 GŽ 2 kojim je odbio apelantičinu žalbu i potvrdio osporenu presudu. U pogledu troškova postupka, zaključeno je da se prema odredbama člana 280. Porodičnog zakona odlučivanje o troškovima postupka u porodičnim stvarima ne može suditi po kriteriju uspjeha u sporu, obzirom da je predmet spora uređivanje odnosa između roditelja i djece sa obostranim obavezama stranaka. Budući da apelantica i tuženi, kao roditelji djeteta, nisu ispunjavali svoje obaveze, niti su uspostavili komunikaciju koja bi opredjelila odluku o troškovima na nesavjesnu stranu, zaključeno je da svaka stranka snovi svoje troškove, pri čemu je istaknuto da je ovakva odluka svojevrsna sankcija za roditelje koji se na pridržavaju obaveze saradnje u vršenju roditeljskih prava.
2. AP-4546/14 Spomenka Ledenko (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Livna, koju zastupa Predrag Kelava advokat iz Tomislavgrada, podnijela je 23. oktobra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Kantonalnog suda u Livnu broj 68 0 RS 024754 13 RSŽ od 23. septembra 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom donesenom u postupku koji je apelantica pokrenula protiv tuženog radi isplate potraživanja iz radnog odnosa, a koju odluku apelantica pobija u pogledu troškova postupka, određeno je da je tuženi dužan naknaditi apelantici troškove postupka u iznosu od 280,00 KM (umjesto traženog iznosa od 561,60 KM). U postupku je utvrđeno da je tuženi isplatio apelantici novčana potraživanja koja su bila predmet njene tužbe, zbog čega je apelantica povukla tužbu. Međutim, sud je istakao da je do isplate došlo nakon podnošenja tužbe, iz čega proizilazi da je apelantica morala podnijeti predmetnu tužbu kako bi zaštitila svoja prava iz radnog odnosa, a kako ju je tokom postupka zastupao odvjetnik, apelantica je imala i određene troškove sastava tužbe u iznosu od 240,00 KM, uvećano za PDV u iznosu od 40%, a što ukupno iznosi 280,00 KM. Zbog navedenog sud je donio odluku kao u izreci rješenja.
3. AP-5538/14 Blaže Todorović i Momčilo Milošević (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Aleksandrovca, koje zastupa Desimir Jošić advokat iz Gradiške, podnijeli su 22. decembra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Okružnog suda u Banja Luci broj 72 0 P 003949 14 GŽ 3 od 9. oktobra 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom donesenom u postupku protiv tužene Zemljoradničke zadruge „Potkozarje“ u stečaju, utvrđeno je djelimično osnovanim potraživanje apelanata kao stečajnih povjerilaca koje se odnosi na troškove postupka u određenim novčanim iznosima, koji su nastali nakon otvaranja stečajnog postupka protiv tuženog (a koji apelantima pripadaju u jednakim omjerima), te je naloženo stečajnom upravniku da ova potraživanja uvrsti u viši isplatni red kao dug stečajne mase tuženog. U ostalom dijelu, preko dosuđenih iznosa troškova, sud je odbio zahtjev apelanata. Sud je zaključio da je visina naknade troškova utvrđena pravilnom primjenom Zakona o parničnom postupku Republike Srpske, uzimajući u obzir uspjeh apelanata u sporu ponaosob, te primjenom tarifnog broja 3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad advokata.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 206/14. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, povredu ovih prava apelantica u predmetu broj AP 206/14 navodi i zbog dugog trajanja parničnog postupka. Također, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Osim toga, Ustavni sud smatra da je dužina trajanja postupka u predmetu broj AP 206/14, koji je na dvije sudske instance ukupno trajao dvije godine, bila primjerena okolnostima u apelantičinom predmetu. Također, Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman