Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1004/14 (L. B. i drugi)

Odluka donesena 27. 10. 2015.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Otkaz
  • Prava iz radnog odnosa
  • Radni spor
  • Kolektivni ugovor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1004/14

Apelacija

Odluka o dopustivosti

27. 10. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 27. oktobra 2015. godine, u predmetu broj AP-1004/14, rješavajući apelacije Ljilje Boras i drugih, na osnovu na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Ljilja Boras protiv presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 63 0 RS 017411 13 RSŽ od 17. februara 2014. godine;

Dragan Gajić protiv presude Okružnog suda u Bijeljini broj 80 0 RS 046210 13 RSŽ od 24. decembra 2013. godine;

Marijana Grgić protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 RS 028331 12 RSŽ od 10. februara 2014. godine;

Dragana Vučić protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 066731 12 REV od 18. februara 2014. godine;

Jovan Marić protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 010688 13 GŽ od 23. decembra 2013. godine;

Frano Dogan protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 0013045 13 GŽ od 6. marta 2014. godine;

Azra Dedić i Frano Dogan protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 0013045 13 GŽ od 6. marta 2014. godine;

zbog toga što su (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-1004/14 Ljilja Boras (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Gruda, koju zastupa Jerko Čilić, advokat iz Ljubuškog, podnijela je 5. marta 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 63 0 RS 017411 13 RSŽ od 17. februara 2014. godine. U konkretnom slučaju je osporenom odlukom Kantonalnog suda potvrđena prvostepena presuda kojom je djelimično usvojen tužbeni zahtjev apelantice kojeg je podnijela radi zaštite prava iz radnog odnosa (isplata razlike neisplaćene plaće, razlike neisplaćenih naknada tokom rada, prekovremenog rada, rada subotom i nedjeljom, te uplata pripadajućih doprinosa). Kantonalni sud je u obrazloženju svoje odluke istakao da je prvostepeni sud pravilno djelimično udovoljio predmetnom tužbenom zahtjevu apelantice tako što joj je dosudio razliku iznosa po Kolektivnom ugovoru o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti zdravstva na teritoriji FBiH po neto satnici od 2,00 KM (tablica 1), pravilno držeći da je neto satnica po tom kolektivnom ugovoru i dalje veća u odnosu na uvećanu neto satnicu po Općem kolektivnom ugovoru na teritoriju FBiH (neto satnica 1,95 KM). Za svoju odluku prvostepeni sud je, po ocjeni Kantonalnog suda, dao valjane razloge koje u cjelosti prihvata i drugostepeni sud. Imajući u vidu navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu osporene odluke primjenom odredbe člana 226. Zakona o parničnom postupku FBiH.

2. AP-1147/14 Dragan Gajić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bijeljine, kojeg zastupa Radenka Kajtaz, advokatica iz Bijeljine, podnio je 14. marta 2014 godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 80 0 RS 046210 13 RSŽ od 24. decembra 2013. godine. U konkretnom slučaju, osporenom odlukom je potvrđena prvostepena presuda kojom je odbijena kao neosnovana apelantova tužba podnesena protiv tuženog radi zaštite prava iz radnog odnosa (poništenje odluke tuženog o izricanju disciplinske mjere prestanka radnog odnosa apelanta, nalaganje tuženom da ga vrati na rad, te uspostava svih prava iz radnog odnosa, kao i naknada na ime izgubljenih plata zajedno sa zakonskom zateznom kamatom). Također je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. Okružni sud je u obrazloženju svoje odluke istakao da je suština predmetnog spora od kojeg ovisi pitanje osnovanosti apelantovog tužbenog zahtjeva to je li tuženi donio odluku o zahtjevu tužioca u roku iz odredbe člana 117. stav 5. Zakona o radu RS (u daljnjem tekstu: ZR). Dajući odgovor na to pitanje, Okružni sud je zauzeo stav je da je prvostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo, te da je pravilno utvrđeno u konkretnoj pravnoj stvari da je tuženi donio svoju odluku u roku od 30 dana od ulaganja žalbe i da ne može doći do primjene naprijed navedene zakonske odredbe. S tim u vezi je dalje navedeno da se ne može prihvatiti, kako to apelant smatra, da se pod odlučivanjem o zahtjevu, odnosno žalbi smatra i dostavljanje odluke po žalbi, niti to proizlazi iz stava Okružnog suda zauzetog u presudi broj 80 0 Rs 039086 13 Rsž od 30. avgusta 2013. godine na koju se apelant pozvao, s obzirom da je činjenično stanje koje je utvrđeno u toj presudi bilo drugačije od onoga u konkretnom slučaju, jer je u tom predmetu odluka po žalbi donesena po isteku navedenog roka od 30 dana, a ne dostavljena po isteku tog roka kao što je ovdje slučaj. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u dispozitivu osporene drugostepene odluke primjenom odredbe člana 226. Zakona o parničnom postupku RS.

3. AP-1647/14 Marijana Grgić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Bihaća, koju zastupa Amir Kurbegović, advokat iz Bihaća, podnijela je 10. aprila 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 17 0 RS 028331 12 RSŽ od 10. februara 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom odlukom Kantonalnog suda je potvrđena prvostepena presuda kojom je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev apelantice podnesen protiv tuženog radi zaštite prava iz radnog odnosa (poništenje odluke tuženog o otkazu ugovora o radu apelantice, vraćanje apelantice na posao, isplata naknade plate zajedno sa zakonskom zateznom kamatom). U konkretnom slučaju, Kantonalni sud je istakao u obrazloženju svoje odluke da je prvostepeni sud, na pravilno utvrđeno stanje, pravilno zaključio da je tuženi pravilno proveo postupak koji je prethodio donošenju odluke o otkazu ugovora o radu apelantice, te zakonito raskinuo radni odnos, primijenivši pravilno odredbu člana 76. stav 3. tačka 1. Pravilnika o radu tuženog, te dokazavši da apelantica jeste izvršila težu povredu radne dužnosti koju je i sama svojom izjavom potvrdila. S tim u vezi je dalje navedeno da nisu osnovani žalbeni prigovori apelantice da je pisani iskaz dala pod prinudom i prisilom, koja je diktirana od strane zaposlenika tuženog te da se radi o mobingu, jer ove činjenice apelantica nije dokazala provedenim dokazima. Imajući u vidu navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu osporene odluke primjenom odredbe člana 226. Zakona o parničnom postupku FBiH.

4. AP-2005/14 Dragana Vučić (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Banje Luke, koju zastupa Nebojša Milanović, advokat iz Banje Luke, podnijela je 5. maja 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 066731 12 REV od 18. februara 2014. godine. U konkretnom slučaju, konačno osporenom odlukom je odbijena kao neosnovana revizija apelantice i potvrđena drugostepena presuda kojom je preinačena prvostepena usvajajuća presuda, te odbijen u cjelosti kao neosnovan tužbeni zahtjev apelantice kojeg je podnijela protiv tuženog radi zaštite prava iz radnog odnosa (poništenje kao nezakonitih odluka tuženog kojim se otkazuje ugovor o radu apelantice, vraćanje na rad apelantice, isplata naknade na ime izgubljene zarade sa zakonskom zateznom kamatom, te uplata pripadajućih doprinosa). Vrhovni sud je u obrazloženju revizione presude istakao da je pravilan zaključak drugostepenog suda da je apelantici na zakonit način prestao radni odnos kod činjenice da je 4. marta 2007. godine istekao rok na koji je apelantica bila izabrana u zvanje asistenta kod tuženog i da ista, mada je pohađala doktorske studije u Kragujevcu, do tada nije stekla uslove za izbor u više zvanje. Sama činjenica da apelantici nije odmah otkazan ugovor o radu, već je to učinjeno naknadno rješenjem tuženog, po ocjeni Vrhovnog suda ne utječe da zakonitost i pravilnost odluke drugostepenog suda, budući da je apelantici po sili zakona prestao radni odnos, tako da se njen rad kod tuženog u tom periodu smatra faktičkim radom. Stoga se neosnovano ukazuje, prema mišljenju revizionog suda, da je apelantica radeći kod tuženog u tom periodu (4. marta 2007. godine do 5. marta 2009. godine) zasnovala radni odnos na neodređeno vrijeme u smislu odredaba člana 17. Zakona o radu RS. Imajući u vidu navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu osporene revizione odluke primjenom odredbe člana 248. u vezi sa odredbom člana 456.

a) Zakona o parničnom postupku RS.

5. AP-2121/14 Jovan Marić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Istočnog Novog Sarajeva, podnio je 9. maja 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 P 010688 13 GŽ od 23. decembra 2013. godine. U konkretnom slučaju, osporenom odlukom je potvrđena prvostepena presuda Suda BiH, kojom je odbijen kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev podnesen protiv tužene radi zaštite prava iz radnog odnosa (vraćanje na rad, isplata plaća, te uplata pripadajućih doprinosa). Apelant je, također, obavezan da tuženoj naknadi troškove postupka. Sud BiH je u drugostepenoj odluci istakao da je prvostepeni sud, na osnovu provedenih dokaza, pravilno utvrdio da je apelant rješenjem Agencije za državnu službu od 1. februara 2012. godine razriješen dužnosti državnog službenika, zbog ispunjavanja uslova za penziju, te da je istim rješenjem utvrđen da mu radni odnos prestaje sa 15. martom 2012. godine, slijedom čega je prvostepeni sud pravilno zaključio da se neosnovanim ukazuje apelantov zahtjev za vraćanje na radno mjesto do 31. decembra 2012. godine i isplata potraživanja iz radnog odnosa kao i uplata ostalih doprinosa. I prema shvatanju drugostepenog suda, u konkretnom slučaju se ima primijeniti odredba člana 1. Zakona o izmjenama Zakona o državnoj službi u Institucijama BiH, kojim je izmijenjen član 50. stav 1. tačka b) navedenog Zakona tako da državnom službeniku prestaje radni odnos u državnoj službi kad navrši 65 godina života i najmanje 20 godina staža osiguranja ili kad navrši 40 godina staža osiguranja neovisno od godina života. Imajući u vidu navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu osporene drugostepene odluke primjenom odredbe člana 193. Zakona o parničnom postupku pred Sudom BiH.

6. AP-2405/14 Frano Dogan (u daljnjem tekstu: apelant), iz Mostara, podnio je 26. maja 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 P 0013045 13 GŽ od 6. marta 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom odlukom je potvrđena prvostepena presuda Suda BiH kojom je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta i drugotužiteljice podnesen protiv tužene radi zaštite prava iz radnog odnosa (poništenje rješenja Uprave za indirektno oporezivanje BiH- UIO, isplata duga na ime razlike plate između koeficijenata za period od 1. jula 2008. godine do 31. avgusta 2013. godine sa zakonskom zateznom kamatom, te uplata pripadajućih doprinosa). Apelant je, također, obavezan da zajedno sa drugotužiteljicom tuženima naknadi troškove postupka. Sud BiH je u osporenoj drugostepenoj odluci, između ostalog, istakao da je je pravilno prvostepeni sud zaključio da je sporno rješenje tužene iz 2011. godine zakonito, budući da je njime UIO (kao poslodavac apelanta) stavio van snage (poništio) ranije rješenje iz 2008. godine kojim je za apelanta utvrdio platni razred B6 tako što ga je zamijenio novim rješenjem. S tim u vezi je dalje zaključeno u osporenoj odluci da je, u konkretnom slučaju, tužena pravilno izvršila obračun plaća za utuženi period, slijedom čega je i prvostepeni sud pravilno primijenio konkretne norme prava kada je odbio predmetni tužbeni zahtjev. Imajući u vidu navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu osporene odluke primjenom odredbe člana 193. Zakona o parničnom postupku pred Sudom BiH.

7. AP-2444/14 Azra Dedić i Frano Dogan (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Smiljana Delić, advokatica iz Banja Luka, podnijeli su 28. maja 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 P 0013045 13 GŽ od 6. marta 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom odlukom je potvrđena prvostepena presuda Suda BiH kojom je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanata podnesen protiv tužene radi zaštite prava iz radnog odnosa (poništenje rješenja Uprave za indirektno oporezivanje BiH-UIO, isplata duga na ime razlike plate između koeficijenata za period od 1. jula 2008. godine do 31. avgusta 2013. godine sa zakonskom zateznom kamatom, te uplata pripadajućih doprinosa). Sud BiH je u osporenoj drugostepenoj odluci, između ostalog, istakao da je je pravilno prvostepeni sud zaključio da su sporna rješenja tužene iz 2011. godine zakonita, budući da je njime UIO (kao poslodavac apelanata) stavio van snage (poništio) ranija rješenja iz 2008. godine kojim je za apelante utvrdio platni razred B6 tako što ga je zamijenio novim rješenjima. S tim u vezi je dalje zaključeno u osporenoj odluci da je, u konkretnom slučaju, tužena pravilno izvršila obračun plaća apelantima za utuženi period, slijedom čega je i prvostepeni sud pravilno primijenio konkretne norme prava kada je odbio predmetni tužbeni zahtjev apelanata. Imajući u vidu navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu osporene odluke primjenom odredbe člana

193. Zakona o parničnom postupku pred Sudom BiH.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-1004/14.

Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacija, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1004/14 (L. B. i drugi) | Sudska praksa | Aktio