Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1104/12 (M. B.)

Odluka donesena 14. 10. 2015.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Krivični postupak
  • Dokazni postupak
  • Ratni zločin
  • Dokaz
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1104/12

Apelacija

Odluka o meritumu

14. 10. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1104/12, rješavajući apelaciju Miladina Bogdanića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 14. oktobra 2015. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Miladina Bogdanića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 K 006738 11 Kž od 20. decembra 2011. godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 11 0 K 006738 11 K od 1. jula 2011. godine.

Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine”, “Službenom glasniku Republike Srpske” i u «Službenom glasniku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine».

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Miladin Bogdanić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kotor-Varoši, koga zastupa Milica Cvijanović, advokat iz Banje Luke, podnio je 21. marta 2012. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 K 006738 11 Kž od 20. decembra 2011. godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 K 006738 11 K od 1. jula 2011. godine. Apelant je 25. jula 2013. godine dostavio Ustavnom sudu dopunu apelacije.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda i Okružnog tužilaštva Banja Luka (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 11. februara 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Tužilaštvo i Okružni sud su dostavili odgovore na apelaciju 13. februara 2015. godine, a Vrhovni sud 19. februara 2015. godine.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Presudom Okružnog suda broj 11 0 K 006738 11 K od 1. jula 2011. godine apelant je proglašen krivim što je, „kršeći pravila međunarodnog prava […], za vrijeme oružanog sukoba, koji se u vremenu od prve polovine aprila 1992. godine pa najkasnije do kraja novembra 1995. godine, odvijao na prostoru Bosne i Hercegovine […] 9. septembra 1993. godine u selu Vakufci-Garići, područje Mjesne zajednice Maslovare, u opštini Kotor Varoš, lišio života jedno civilno lice muslimanske (bošnjačke) nacionalnosti […], na način da je negdje u kasnim poslijepodnevnim časovima, naoružan puškom neutvrđene marke i broja, u maskirnoj policijskoj uniformi, sa čarapom na glavi, kao pripadnik Policijske stanice Kotor Varoš, zajedno sa još dvojicom njemu poznatih lica […], došao u dvorište porodične kuće Kovačević Muja i Sabihe, […], da bi odmah, nakon što je oštećeni Kovačević Mujo, […], počeo bježati u pravcu kuće svoga brata Ekrema, koja se nalazila u neposrednoj blizini, [apelant] iz svoje puške koju je držao u ruci rafalnom paljbom ispalio više metaka u pravcu oštećenog Kovačević Muja, kojom prilikom je oštećeni Kovačević zadobio jednu ustrelnu ranu u području ključne kosti - desno, […], posljedicom čega je, uslijed iskrvavljenja, nastupila smrt istog, […], čime je počinio krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. Krivičnog zakona Republike Srpske – opšti dio (u daljnjem tekstu: KZ)“, pa je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od šest godina.

6. U obrazloženju presude Okružni sud je zaključio da je u konkretnoj situaciji u potpunosti ispunjen objektivni uvjet neophodan za postojanje predmetnog krivičnog djela, odnosno da su radnje navedene u optužnici počinjene za vrijeme oružanog sukoba u BiH. Dalje, Okružni sud je konstatirao da je u toku postupka pred tim sudom, između ostalog, kao nesporno utvrđeno da je u zaseoku Garići, Mjesna zajednica Maslovare, nasilnom smrću iz vatrenog oružja smrtno stradao Mujo Kovačević, koji nije bio angažiran u vojsci i koji nije imao oružje, a da je apelant po izbijanju rata mobiliziran u rezervni sastav milicije u kojoj je bio u periodu od 4. aprila 1992. godine do 8. februara 1996. godine. Okružni sud je naveo da je povodom predmetnog događaja 10. septembra 1993. godine dežurni sudija Osnovnog suda u Kotor-Varoši izvršio uviđaj na licu mjesta o kojem je sačinjen zapisnik. Okružni sud je konstatirao da je u tom zapisniku, između ostalog, navedeno da je uviđaj započet 10. septembra 1993. godine u 8.45 sati u selu Garići, općina Kotor-Varoš, te da su lice mjesta prije dolaska uviđajne ekipe osiguravali radnici CJB Kotor-Varoš – Odjeljenje milicije u Maslovarima, kao i da su u dvorištu kuće pronađeni beživotno tijelo Muje Kovačevića, lokva krvi i čahure od automatske puške kalibra 7,62 mm, koje su označene brojevima na fotodokumentaciji, a da je na lešu vidljiva ustrelna rana u području ključne kosti. Sud je utvrdio da je u tom zapisniku, također, navedeno da je, prema izjavi ljekara, vještaka dr. Cvijete Kovačević, oštećena karotidna arterija uslijed čega je došlo do trenutnog iskrvarenja, što je neposredni uzrok smrti, kao i da je navedeno da je lice mjesta skicirano i fotografirano, te da skica fotodokumentacije i nalaz vještaka, dr. Cvijete Kovačević o neposrednom uzroku smrti čine sastavni dio zapisnika. Okružni sud je, zatim, utvrdio da je u izvodu iz matične knjige umrlih Matičnog ureda Maslovare navedeno da je Mujo Kovačević umro 22. septembra 1993. godine. Međutim, Okružni sud je zaključio da se u konkretnom slučaju nesumnjivo radi o očigledno pogrešnom upisu datuma smrti tog lica u matičnu knjigu umrlih. Okružni sud je, dalje, konstatirao da je dr. Cvijeta Kovačević u svom iskazu u statusu svjedoka optužbe pred tim sudom, između ostalog, izjavila da je u periodu od 1992. do 1995. godine živjela u Kotor-Varoši i da je prisustvovala uviđajima koje je sud obavljao povodom događaja sa smrtnim posljedicama, te da je njena obaveza bila da ode na lice mjesta i izvrši vanjski pregled beživotnog tijela i sačini izvještaj, te da se sjeća da je išla na lice mjesta sa istražnim sudijom povodom smrti Muje Kovačevića kod kojeg je smrt bila uzrokovana vatrenim oružjem i da misli da je tim povodom sastavila izvještaj.

7. Zatim je Okružni sud naveo sadržinu iskaza ostalih svjedoka optužbe Sabihe Kovačević, supruge Muje Kovačevića, te Fikrete Rahmanović, Ekrema Kovačevića, Munire Opakić, Branislava Župljanina, Saliha Vehaba, kao i sadržinu iskaza koji je apelant dao tužiocu u prisustvu svog branitelja nakon što je upozoren, u smislu člana 143. stav 2. tačka v) Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKP), a koji je pročitan pred tim sudom u smislu člana 288. stav 3. ZKP na prijedlog tužioca kojem se nije protivila odbrana. Prema mišljenju Okružnog suda, svjedoci optužbe Sabiha Kovačević, Fikreta Rahmanović, Ekrem Kovačević, Munira Opakić, Salih Vehab i dr. Cvijeta Kovačević su svjedočili iskreno i istinito o činjenicama koje su im bile poznate u vezi sa predmetnim događajem. U vezi sa tim, Okružni sud je istakao da je imao u vidu da su svjedoci Sabiha Kovačević, Ekrem Kovačević i Munira Opakić, supruga, brat i kćerka nastradalog Muje Kovačevića, ali da je u cijelosti poklonio vjeru njihovim iskazima, ocijenivši da su saglasni međusobno i sa iskazima drugih svjedoka. Međutim, Okružni sud je iskaz svjedoka Branislava Župljanina ocijenio kao iskonstruiran i usmjeren na olakšavanje apelantovog krivičnopravnog položaja, ističući da je pri tome, pored činjenice da je taj svjedok apelantov prijatelj i da su zajedno osnovali radionicu za izradu brodskog poda i dr. u kojoj su zajedno radili do 2001. godine, imao u vidu činjenicu da se taj svjedok sumnjiči da je bio na licu mjesta sa apelantom kada je Mujo Kovačević ubijen, zbog čega ima interesa da ne govori istinu. Također, Okružni sud je apelantov iskaz, ocjenjujući ga u okviru cjelokupnog ponašanja na glavnom pretresu, ocijenio kao iskonstruiran i usmjeren na izbjegavanje krivične odgovornosti.

8. Okružni sud je iz iskaza svjedoka utvrdio da je Mujo Kovačević imao radionicu za preradu drveta u kojoj je imao tokarski stroj i drugi alat potreban za obradu drveta, te da se i apelant u toku 1993. godine, nešto prije ubistva Muje Kovačevića, počeo baviti izradom brodskog poda i lamperije. Dalje, Okružni sud je utvrdio da iz iskaza svjedoka Sabihe Kovačević proizlazi da je apelanta dobro poznavala, jer se družio sa njenim sinom i često dolazio kod njih kući, prije rata i u ratu. Zatim, konstatirao je da je svjedok Sabiha Kovačević u svom iskazu, između ostalog, navela da se njen sin iselio i da je apelantu ostavio tokarski stroj, jer mu je apelant pomogao da izađe iz Kotor-Varoši, ali da je ubrzo nakon odlaska njenog sina Zijada, u njihovu kuću došao Branislav Župljanin tražeći od Muje da potpiše ugovor koji se odnosio na traktor i cikular, što je Mujo u strahu i učinio, kao i da su nakon toga apelant i Branislav Župljanin nekoliko puta noću dolazili kod njih u kuću i da su izvodili Muju napolje tražeći da im da traktor i cikular, što je on odbijao. Konstatirao je da je taj svjedok, također, naveo da su inkriminiranog dana u njihovo dvorište došla tri lica u maskirnim policijskim uniformama sa crnim čarapama na glavi i da je Mujo, koji je sjedio sa četverogodišnjim unukom u dvorištu, čim ih je vidio, počeo bježati prema bratovoj kući, ali da je jedno lice ispalilo kratki rafal iz automatske puške i ubilo ga. Okružni sud je konstatirao da je svjedok Sabiha Kovačević, pored toga, navela da je tu bio i Branislav Župljanin, koga je prepoznala, i još jedno lice u čiji identitet nije sigurna, a da je apelanta prepoznala, jer je stajala uz njega, rame uz rame, i jer je bio u maskirnoj policijskoj uniformi sa opasačem koji je svakodnevno nosio, te jer mu je vidjela oči kroz proreze na čarapama i prepoznala ga po glasu i stasu. Okružni sud je, također, konstatirao da je taj svjedok naveo da je apelant zajedno sa Branislavom Župljaninom isplanirao ubistvo njenog supruga kako bi uzeli njegove mašine (traktor i cikular) i da je na sahrani rekla djeveru i komšijama koji su bili prisutni da zna ko joj je ubio muža, ali da neće da kaže. Okružni sud je zaključio da je to i logično, jer se svjedok bojao za svoju i sigurnost svoje porodice. Okružni sud je konstatirao da su navode ovog svjedoka potvrdili i svjedoci Fikreta Rahmanović, Edhem Kovačević i Munira Opakić.

9. Okružni sud je konstatirao da je apelantova odbrana osporila istinitost tvrdnje svjedoka Sabihe Kovačević, te je izvela dokaze saslušanjem svjedoka Saliha Vehaba, Halila Rahmanovića, Niska Kovačića, Petre Bogdanić i Predraga Momića. U vezi sa tim, Okružni sud je iznio sadržaj iskaza ovih svjedoka, te je utvrdio da je svjedok Petra Bogdanić apelantova majka, a ostali svjedoci njegovi dobri prijatelji. Dalje, utvrdio je da svjedocima Salihu Vehabu, Halilu Rahmanoviću, Nisku Kovačiću, Predragu Momiću nije poznato ko je ubio Muju, već da su samo čuli da je ubijen. Zatim, konstatirao je da je svjedok Petra Bogdanić, između ostalog, potvrdila da je apelant 9. septembra 1993. godine, odnosno dana kada je ubijen Mujo Kovačević, radio prvu smjenu, te da je došao kući oko 15 sati i da nigdje nije išao, kao i da je kupio mašinu od Zijada 1991. godine, ali da je tu mašinu nakon godinu dana pustio u rad Zijo Kovačević, koji je došao kod njih da pokrene mašinu, kada ga je i upoznala. Pored toga, konstatirao je da je svjedok Salih Vehab, između ostalog, izjavio da je u ratu počeo raditi kod apelanta u radionici i da je bio prisutan kada je Zijo Kovačević dolazio radi puštanja mašine u rad. U vezi sa navedenim, Okružni sud je zaključio da je iskaz Petre Bogdanić suprotan iskazu Saliha Vehaba i iskazima ostalih svjedoka, posebno svjedoka Branislava Župljanina, koji je priznao da je Zijo apelantu prodao tokarsku mašinu 1993. godine, prije odlaska u inozemstvo. Također, istakao je da je simptomatično da se svjedok Petra Bogdanić ne sjeća koliko je apelant platio mašinu, te da je istakla da je Ziju upoznala kada je došao sa svojim traktorom da namontira mašinu i objasni Salihu kako mašina radi i da ga je samo tada vidjela, a da Muju nije poznavala, ali da se veoma nasekirala kada je poginuo, te da nije upamtila datum kada se to desilo, ali da je upamtila gdje se njen sin tada nalazio. Shodno tome, Okružni sud nije povjerovao ovom dijelu iskaza svjedoka Petre Bogdanić, ocijenivši ga iskonstruiranim i usmjerenim na olakšavanje apelantovog položaja. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je analizom provedenih dokaza, pojedinačno i u međusobnoj vezi, utvrdio da je apelant s direktnim umišljajem lišio života jedno civilno lice zbog toga što je pripadnik druge nacionalnosti koja je u datim uvjetima na označenoj teritoriji manjinska i zbog stjecanja materijalne koristi, uslijed čega su se u njegovim radnjama stekla sva obilježja bića krivičnog djela ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav

1. KZRS.

10. Odlučujući o žalbama koje su protiv presude Okružnog suda podnijeli apelant i njegov branilac, Vrhovni sud je donio Presudu broj 11 0 K 006738 11 Kž od 20. decembra 2011. godine kojom je te žalbe odbio kao neosnovane i potvrdio prvostepenu presudu.

11. Vrhovni sud je u obrazloženju svoje presude zaključio da su neosnovani žalbeni prigovori da je pobijana presuda zasnovana na nezakonitom dokazu i time zahvaćena bitnom povredom odredaba krivičnog postupka iz člana 311. stav 1. tačka z) ZKP. U vezi sa tim, Vrhovni sud je naveo da iz zapisnika o uviđaju Osnovnog suda u Kotor-Varoši broj Kri: 52/93 od 10. septembra 1993. godine proizlazi da je, po zahtjevu istražnog sudije tog suda, vanjski pregled leša oštećenog Muje Kovačevića kritičnog dana izvršila dr. Cvijeta Kovačević, dežurni ljekar Doma zdravlja Kotor- Varoš. Dalje, naveo je da su u tom zapisniku konstatirane povrede oštećenog, manifestirane u ustrelnoj rani u području ključne kosti, pa je uslijed oštećenja karotidne arterije, došlo do trenutnog iskrvarenja, što je bio i neposredni uzrok smrti. Također, naveo je da je dr. Cvijeta Kovačević o tim okolnostima svjedočila na glavnom pretresu pred prvostepenim sudom u uvjetima neposrednosti i kontradiktornosti. Zatim, Vrhovni sud je konstatirao da je u konkretnom slučaju prilikom uviđaja izvršen samo vanjski pregled leša, ali ne i obdukcija, čime nije u potpunosti postupljeno u skladu sa odredbom člana 252. stav 1. tada važećeg Zakona o krivičnom postupku na šta apelantova žalba osnovano ukazuje, odnosno ukazuje na povredu člana 168. važećeg ZKP. Naime, Vrhovni sud je istakao da su prema definiciji citirane zakonske odredbe ove dvije radnje propisane kumulativno i da se preduzimaju uvijek kada postoji sumnja da je smrt prouzrokovana krivičnim djelom ili u vezi sa njegovim izvršenjem. Međutim, Vrhovni sud je zaključio da se navedena povreda citirane zakonske odredbe ne može kvalificirati kao bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 311. stav 1. tačka z) ZKP kroz tvrdnju da samo obavljanje vanjskog pregleda leša, bez izvršene obdukcije, te u vezi sa tim dato mišljenje dr. Cvijete Kovačević o uzroku smrti oštećenog, nije nezakonito pribavljen dokaz, niti da se, zbog pogrešne primjene navedene procesne odredbe počinjene u istrazi, može raditi i o bitnoj povredi odredaba krivičnog postupka iz člana 311. stav 2. ZKP, jer se one eksplicitno odnose na povrede odredaba tog zakona koje su počinjene u toku glavnog pretresa ili prilikom donošenja presude.

12. Vrhovni sud je naveo da je, zbog toga, navedene žalbene prigovore kojima se osporava pravilnost utvrđenja odlučnih činjenica i zaključak pobijane presude u pogledu uzroka smrti oštećenog Muje Kovačevića ispitao u okviru žalbenog osnova pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Međutim, Vrhovni sud je zaključio da se žalbenim prigovorima ne može osporiti pravilnost činjeničnih utvrđenja i zaključak pobijane presude da je apelant 9. septembra 1993. godine, za vrijeme oružanog sukoba u BiH, u Maslovarama, općina Kotor-Varoš, kao pripadnik Policijske stanice Kotor-Varoš, lišio života Muju Kovačevića, koji je bio civil bošnjačke nacionalnosti, na način kako je to opisano u pobijanoj presudi, čime je počinio krivično djelo za koje je tom presudom proglašen krivim. Vrhovni sud je ocijenio da je takav zaključak rezultat pravilne ocjene svih provedenih dokaza optužbe i odbrane kako pojedinačno, tako i u međusobnoj povezanosti, na način kako to zahtijeva odredba člana 295. stav 2. ZKP. Vrhovni sud je, također, prihvatio kao valjane razloge koje je prvostepeni sud dao za sve odlučne činjenice na kojima je zasnovao takav zaključak, te je ocijenio da se njihova pravilnost ne može osporiti žalbenim prigovorima. U vezi sa tim, konstatirao je da se žalbenim navodima ne može osporiti vjerodostojnost iskaza svjedoka Sabihe Kovačević, koja je bila očevidac kritičnog događaja i koja je prepoznala apelanta kao izvršioca djela, pojašnjavajući, između ostalog, da ga poznaje niz godina. Vrhovni sud je konstatirao da je taj svjedok dosljedan i kategoričan u tvrdnji da je apelant pucao iz puške rafalnom paljbom u pravcu njenog muža u dvorištu porodične kuće i lišio ga života kada je oštećeni pokušao pobjeći prema kući svoga brata, te da ga je prepoznala prema fizičkoj konstituciji i glasu (jer je i tada vođena komunikacija između njih) i pored toga što je na glavi imao žensku čarapu, kao jedno od troje lica u maskirnim policijskim uniformama, kao i da je sa sigurnošću prepoznala i Branislava Župljanina, a sa nešto manjim stepenom i Predraga Momića, također policajca PS Kotor-Varoš, koji su kritičnog dana bili zajedno sa apelantom. Dalje, Vrhovni sud je konstatirao da taj svjedok od samog momenta izvršenja djela nije negirao saznanje o apelantovom identitetu, već je, naprotiv, svjedoku Fikreti Rahmanović prilikom sahrane saopćio da zna ko je ubio njenog muža, ali da iz razloga lične sigurnosti neće da kaže njegovo ime, koje je, nakon što je izbjegla sa područja Kotor-Varoši, otkrila svojoj kćerki Muniri Opakić, što je ona i potvrdila u svom iskazu. Dovodeći u vezu navedeno sa iskazom Branislava Župljanina, koji je potvrdio da je i ranije često, ali ne i kritičnog dana, zajedno sa apelantom dolazio do porodične kuće oštećenog Muje Kovačevića i da je vođen razgovor među njima, kao i sa sinom oštećenog Zijom Kovačevićem, što sve potvrđuje česte kontakte i komunikaciju ostvarenu između njih kao komšija, Vrhovni sud je zaključio da nema sumnje u pravilnost ocjene vjerodostojnosti iskaza svjedoka Sabihe Kovačević, posmatrano sa aspekta objektivnih mogućnosti da kritične prilike u datim okolnostima prepozna i identificira apelanta kao izvršioca djela.

13. Dalje, Vrhovni sud je zaključio da je, sa aspekta sadržaja, pa time i vrijednosnog značaja, iskaz svjedoka Sabihe Kovačević potvrđen i objektivnim dokazima pronađenim na licu mjesta prilikom uviđaja, kako to proizlazi iz zapisnika o uviđaju, a to su čahure od automatske puške, te mišljenjem dr. Cvijete Kovačević o lokaciji ustrelne rane (u predjelu ključne kosti), koji u potpunosti potvrđuju način i okolnosti lišavanja života Muje Kovačevića koje je taj svjedok u svom iskazu opisao, a da povreda koja je, prema nalazu ljekara, uzrokovala oštećenje karotidne arterije i trenutno iskrvarenje potvrđuje pravilnost zaključka sadržanog u prvostepenoj presudi o uzroku smrti oštećenog. Vrhovni sud je ocijenio da i zaključak pobijane presude u pogledu načina i okolnosti na koje je oštećeni Mujo Kovačević lišen života i sredstva izvršenja djela kod ovakvih objektivnih dokaza u povezanosti sa iskazom svjedoka Sabihe Kovačević nije doveden u sumnju žalbenim argumentima i tvrdnjom da puška iz koje je pucano kritične prilike nije pronađena, niti je vještačena. Shodno navedenom, Vrhovni sud je istakao da su neosnovani žalbeni navodi kojima se osporava činjenična osnova prvostepene presude i zaključak da je apelant izvršio krivično djelo za koje je proglašen krivim.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

14. Apelant u apelaciji tvrdi da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Tvrdi da u konkretnom slučaju nije utvrđeno da li je pucano iz poluautomatske ili automatske puške i da na sudu nisu prezentirane čahure koje su, prema zapisniku o uviđaju, zatečene na licu mjesta, odnosno da nisu utvrđeni uzrok i vrijeme smrti oštećenog. U vezi sa tim, ističe da u konkretnom slučaju nije izvršena obdukcija leša, te da pregled leša nije obavilo lice koje ispunjava uvjete iz člana 169. ZKP. Apelant smatra da je na taj način redovni sud prekršio odredbe čl. 168. i 169. ZKP i počinio bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 311. stav 1. tačka z) ZKP, jer se presuda zasniva na dokazu na kojem se ne može zasnivati s obzirom na to da je uzrok smrti utvrđen na osnovu pregleda leša koji je obavio ljekar opće prakse, dr. Cvijeta Kovačević. Pored toga, apelant smatra da je bitna povreda odredaba ZKP počinjena i na glavnom pretresu, jer je dr. Cvijeta Kovačević svjedočila da je izvršila vanjski pregled leša i sačinila izvještaj o uzroku smrti Muje Kovačevića. Dalje, apelant tvrdi da je u konkretnom slučaju okružni tužilac znao da postoji službena zabilješka od 10. septembra 1993. godine iz čije sadržine proizlazi da je svjedok Sabiha Kovačević drugačije opisala predmetni događaj u bitnim elementima, ali da je nije ispitivao u vezi sa sadržinom te zabilješke. Apelant tvrdi da bi se ispitivanjem navedenog svjedoka u vezi sa sadržinom te zabilješke dokazalo da njegov iskaz nije uvjerljiv, niti istinit. Zatim, navodi da u prilog toj tvrdnji ide i iskaz spomenutog svjedoka koji je dao pred Upravom policije Unsko-sanskog kantona pod brojem 05- 1/04-5-239/09 od 9. marta 2009. godine u kojem je, kako apelant navodi, također, tvrdio drugačije nego na glavnom pretresu, posebno kada je u pitanju broj lica koji je pucao u njenog supruga Muju, te ističe da je okružni tužilac propustio da dovoljno pažljivo ispita tog svjedoka i u vezi sa drugačijim iskazom koji je dao pred policijom Unsko-sanskog kantona. Apelant smatra da je na taj način došlo do kršenja odredbe člana 14. ZKP, što je imalo kao posljedicu da ga redovni sudovi osporenim odlukama osude za počinjenje krivičnog djela za koje je proglašen krivim samo na osnovu iskaza svjedoka Sabihe Kovačević, propustivši da utvrđuju zašto je ranije davala drugačiji iskaz, odnosno da su dvojica ljudi pucala u njenog muža, te da su je oni premlatili i da nije znala ko je to učinio.

15. Apelant u dopuni apelacije tvrdi da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno uslijed proizvoljne ocjene dokaza i proizvoljne primjene materijalnog prava. U vezi sa tim, apelant navodi da iskaz samo jednog svjedoka nije pouzdan i da ne predstavlja dokaz na osnovu kojeg bi mogla biti zasnovana presuda „bez razumne sumnje“. Apelant, dalje, navodi da su na bazi iskaza samo jednog svjedoka redovni sudovi morali donijeti drugačiji zaključak, odnosno da se ne radi o krivičnom djelu za koje je apelant proglašen krivim i da iz iskaza tog svjedoka apsolutno proizlazi da ubistvo Muje Kovačevića apsolutno nema nikakve veze sa oružanim sukobom, već da se radi o klasično motiviranom krivičnom djelu. Također, apelant navodi da je neodrživ stav sudova da je ratni zločin svako krivično djelo koje se dogodi „na prostoru i vremenu na štetu pripadnika druge strane“, uslijed čega je očigledna arbitrarnost u odnosu na primjenu prava.

b) Odgovor na apelaciju

16. Vrhovni sud je naveo da se u apelaciji ponavljaju navodi iz žalbe koja je podnesena protiv prvostepene presude Okružnog suda, odnosno ukazuje na bitne povrede odredaba krivičnog postupka, te pogrešno i nepotpuno uvrđeno činjenično stanje i na bazi tih navoda gradi stav o povredi prava na pravično suđenje. Stoga, Vrhovni sud smatra da apelacija nije osnovana i da nije došlo do povrede prava na čiju povredu apelant ukazuje apelacijom, pa je predložio da se ona odbije.

17. Okružni sud je naveo da su u predmetnom krivičnom postupku u svemu ispoštovana prava koja apelantu garantiraju Ustav Bosne i Hercegovine i Evropska konvencija, te je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.

18. Tužilaštvo je istaklo da u konkretnom slučaju nema bitne razlike u iskazu Sabihe Kovačević, te da je, pored toga, ona detaljno saslušana i da je sud ocijenio njen iskaz u sklopu drugih dokaza. Također, istaklo je da je netačna apelantova tvrdnja da je nezakonit dokaz u slučaju kada je smrt utvrđena vanjskim pregledom leša, bez obdukcije, jer se i na taj način može utvrditi uzrok smrti, i da se ne radi o dokazu koji nije pravno valjan. Dalje, istaknuto je da se u ostalom dijelu apelacijom ukazuje na pogrešno utvrđeno činjenično stanje, što nije dozvoljeno, jer je u žalbenom postupku Vrhovni sud razmotrio spis, dokaze i žalbene navode, te dao potpuno prihvatljivo obrazloženje da je činjenično stanje „pravično“ utvrđeno i da nema bitnih povreda postupka.

V. Relevantni propisi

19. Krivični zakon SFRJ („Službeni list SFRJ“ br. 44/76, 36/77, 56/77, 34/84, 37/84, 74/87, 57/89, 3/90, 38/90 i 45/90), koji se u Republici Srpskoj primjenjivao na osnovu člana 12. Ustavnog zakona za provođenje Ustava Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 21/92, preuzet u „Službenom glasniku RS“ br. 12/93, 19/93, 26/93, 14/94 i 3/96), u relevantnom dijelu glasi:

Ratni zločin protiv civilnog stanovništva Član 142. stav 1.

Ko kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme rata, oružanog sukoba ili okupacije naredi da se izvrši napad na civilno stanovništvo, naselje, pojedina civilna lica ili lica onesposobljena za borbu, koji je imao za posljedicu smrt, tešku tjelesnu povredu ili teško narušavanje zdravlja ljudi; napad bez izbora cilja kojim se pogađa civilno stanovništvo; da se prema civilnom stanovništvu čine ubistva, mučenja, nečovječna postupanja, biološki, medicinski ili drugi naučni eksperimenti, uzimanje tkiva ili organa radi transplantacije, nanošenje velikih patnji ili povreda tjelesnog integriteta ili zdravlja; raseljavanje ili preseljavanje ili prisilno odnarođivanje ili prevođenje na drugu vjeru; prisiljavanje na prostituciju ili silovanja; primjenjivanje mjera zastrašivanja i terora, uzimanje talaca, kolektivno kažnjavanje, protivzakonito odvođenje u koncentracione logore i druga protivzakonita zatvaranja, lišavanje prava na pravilno i nepristrano suđenje; prisiljavanje na službu u oružanim snagama neprijateljske sile ili u njezinoj obavještajnoj službi ili administraciji; prisiljavanje na prinudni rad, izgladnjivanje stanovništva, konfiskacije imovine, pljačkanje imovine stanovništva, protivzakonito i samovoljno uništavanje ili prisvajanje u velikim razmjerima imovine koje nije opravdano vojnim potrebama, uzimanje nezakonite i nerazmjerno velike kontribucije i rekvizicije, smanjenje vrijednosti domaćeg novca ili protivzakonito izdavanje novca ili ko izvrši neko od navedenih djela, kazniće se zatvorom najmanje pet godina ili smrtnom kaznom.

20. Zakon o krivičnom postupku („Službeni list SFRJ“ br. 26/86, 74/87, 57/89 i 3/90, te „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 4/93 i 26/93), koji je važio u vrijeme provođenja određenih istražnih radnji, u relevantnom dijelu glasi:

Član 252.

(1) Pregled i obdukcija leša preduzeće se uvijek kad u nekom smrtnom slučaju postoji sumnja ili je očigledno da je smrt prouzrokovana krivičnim djelom ili je u vezi sa izvršenjem krivičnog djela. Ako je leš već zakopan, odrediće se ekshumacija radi njegovog pregleda i obdukcije.

[...] Član 253.

Kad se vještačenje ne obavlja u stručnoj ustanovi, pregled i obdukciju leša obavlja jedan, a prema potrebi dva ili više ljekara, koji po mogućnosti treba da budu sudsko-medicinske struke. Tim vještačenjem rukovodi istražni sudija i u zapisnik unosi nalaz i mišljenje ljekara.

[...]

21. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 100/09) u relevantnom dijelu glasi:

Član 10.

Zakonitost dokaza (1) Zabranjeno je od osumnjičenog, optuženog ili bilo kojeg drugog lica koje učestvuje u postupku iznuđivati priznanje ili kakvu drugu izjavu.

(2) Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima pribavljenim povredama ljudskih prava i sloboda propisanih Ustavom i medunarodnim ugovorima, koje je ratifikovala Bosna i Hercegovina, niti na dokazima koji su pribavljeni bitnim povredama ovog zakona.

(3) Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima koji su dobijeni na osnovu dokaza iz stava 2. ovog člana.

Član 14.

Jednakost u postupanju (1) Sud je dužan da stranke i branioca tretira na jednak način i da svakoj od strana pruži iste mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnom pretresu.

(2) Sud, tužilac i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su da sa jednakom pažnjom ispituju i utvrđuju činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, ali i one koje mu idu u korist.

Član 168.

Pregled, obdukcija i ekshumacija leša (1) Pregled i obdukcija leša preduzeće se uvijek kad u nekom smrtnom slučaju postoji sumnja da je smrt uzrokovana krivičnim djelom ili da je u vezi sa izvršenjem krivičnog djela. Ako je leš već zakopan, odrediće se ekshumacija u cilju njegovog pregleda i obdukcije.

(2) Pri pregledu i obdukciji leša preduzeće se potrebne mjere da se ustanovi identitet leša i u tom cilju posebno će se opisati podaci o vanjskim i unutrašnjim tjelesnim osobinama leša.

Član 169.

Pregled i obdukcija leša van specijalizovane medicinske ustanove (1) Specijalizovana medicinska ustanova vrši pregled i obdukciju leša.

(2) Kad se vještačenje ne vrši u specijalizovanoj ustanovi, pregled i obdukciju leša vrši ljekar specijalista sudske medicine. Tim vještačenjem rukovodi tužilac o čemu vodi zapisnik. Sastavni dio zapisnika je nalaz i mišljenje vještaka.

[...] Član 311.

Bitne povrede odredaba krivičnog postupka (1) Bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji:

[...]

z) ako se presuda zasniva na dokazu na kome se po odredbama ovog zakona ne može zasnivati presuda;

[...] (2) Bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji i ako sud u toku glavnog pretresa ili prilikom donošenja presude nije primijenio ili je nepravilno primijenio koju odredbu ovog zakona, a to je bilo ili je moglo biti od uticaja na zakonito i pravilno donošenje presude.

VI. Dopustivost

22. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

23. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 11 0 K 006738 11 Kž od 20. decembra 2012. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 21. januara 2012. godine a apelacija je podnesena 21. marta 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

26. Apelant pobija navedene presude Vrhovnog suda i Okružnog suda, tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

27. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(…)

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

28. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.

(…).

29. U pogledu primjene člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije u predmetnom postupku, Ustavni sud ističe da se u konkretnom slučaju radi o postupku u kojem se utvrđivala osnovanost krivične optužbe, pa su garancije prava na pravično suđenje primjenjive.

30. Iz navoda koje je istakao u apelaciji proizlazi da apelant, u suštini, smatra da su osporene presude zasnovane na nezakonitom dokazu, te da su redovni sudovi u konkretnom slučaju, uslijed proizvoljne primjene procesnog prava, nepotpuno i pogrešno utvrdili činjenično stanje i da su ga proglasili krivim za počinjeno krivično djelo samo na osnovu iskaza svjedoka Sabihe Kovačević.

31. Ustavni sud, dalje, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

32. U odnosu na apelacione navode da se osporene presude zasnivaju na nezakonitom dokazu, jer je, kako apelant navodi, uzrok smrti oštećenog Muje Kovačevića utvrđen na osnovu pregleda leša koji je obavio ljekar opće prakse, dr. Cvijeta Kovačević, što nije u skladu sa odredbama čl. 168. i 169. ZKP, Ustavni sud primjećuje da je apelant taj prigovor već istakao u žalbenom postupku pred Vrhovnim sudom. Ustavni sud ukazuje da je u vezi sa navedenim Vrhovni sud u osporenoj presudi obrazložio da je u konkretnom slučaju prilikom uviđaja izvršen samo vanjski pregled leša, ali ne i obdukcija, čime nije u potpunosti postupljeno u skladu sa odredbom člana 252. stav 1. tada važećeg Zakona o krivičnom postupku na šta je apelant osnovano ukazao žalbom, odnosno ukazao na povredu člana 168. važećeg ZKP. Međutim, Vrhovni sud je obrazložio da se ta povreda citirane zakonske odredbe ne može kvalificirati kao bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 311. stav 1. tačka z) ZKP putem tvrdnje da je samo obavljanje vanjskog pregleda leša bez izvršene obdukcije, te u vezi sa tim dato mišljenje dr. Cvijete Kovačević o uzroku smrti oštećenog nezakonito pribavljen dokaz, niti da se, zbog pogrešne primjene navedene procesne odredbe počinjene u istrazi, može raditi o bitnoj povredi odredaba krivičnog postupka iz člana 311. stav 2. ZKP s obzirom na to da se one eksplicitno odnose na povrede odredaba tog zakona koje su počinjene u toku glavnog pretresa ili prilikom donošenja presude. Shodno tome, Ustavni sud konstatira da je Vrhovni sud u osporenoj presudi odgovorio na apelantove prigovore u pogledu nezakonitosti dokaza vanjskog pregleda leša i, s tim u vezi, datog nalaza i mišljenja dr. Cvijete Kovačević, zaključivši da nije riječ o nezakonitom dokazu. Pored toga, Ustavni sud ukazuje da iz teksta odredbe člana 253. Zakona o krivičnom postupku, koji je važio u vrijeme preduzimanja radnje vanjskog pregleda leša oštećenog Muje Kovačevića, proizlazi da, u slučaju kada se vještačenje ne obavlja u stručnoj ustanovi, ljekar koji obavlja pregled i obdukciju leša ne mora da bude vještak sudskomedicinske struke. Imajući u vidu navedeno, kao i zakonske odredbe na koje se Vrhovni sud pozvao u obrazloženju svoje odluke, Ustavni sud smatra da je obrazloženje presude Vrhovnog suda dovoljno jasno i logično, te da iz njega ne proizlazi proizvoljnost u primjeni relevantnih odredaba ZKP, niti Ustavni sud nalazi elemente koji bi upućivali na to da se u konkretnom slučaju radi o nezakonitom dokazu u smislu standarda Evropske konvencije.

33. Dalje, u vezi sa apelantovim navodima da su redovni sudovi propustili da utvrde da je svjedok Sabiha Kovačević ranije davala drugačije iskaze o predmetnom događaju, čime su povrijedili odredbu člana 14. ZKP, Ustavni sud, prije svega, primjećuje da iz dostavljene dokumentacije ne proizlazi da je apelant te navode isticao u postupku pred prvostepenim sudom, niti da je predlagao da se ti iskazi izvedu kao dokaz kako bi se Okružni sud o navedenom mogao očitovati. Dalje, Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud dao argumentirano, jasno i logično obrazloženje za svoju odluku da ne prihvati apelantove žalbene navode kojima je osporavao vjerodostojnost iskaza svjedoka Sabihe Kovačević. Ustavni sud smatra da iz navedenog, nasuprot apelantovim navodima, proizlazi da redovni sudovi u konkretnom slučaju nisu proizvoljno primijenili odredbu člana 14. ZKP na apelantovu štetu. Također, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, suprotno apelantovim navodima, utvrdili vrijeme i uzrok smrti oštećenog Muje Kovačevića o čemu su dali jasno, logično i argumentirano obrazloženje, te da osporene odluke nisu zasnovali samo na iskazu svjedoka Sabihe Kovačević, kako to apelant navodi, već i na drugim subjektivnim i objektivnim dokazima koji u svojoj ukupnosti čine čvrstu i logičnu cjelinu. U kontekstu svega navedenog Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazivalo na to da je činjenično stanje proizvoljno utvrđeno, ni da su procesni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelantovu štetu. Shodno tome, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.

34. U pogledu apelantove dopune apelacije od 25. jula 2013. godine, Ustavni sud ukazuje da se, u smislu člana 22. stav 3. Pravila Ustavnog suda, apelacija bez zahtjeva Ustavnog suda ne može dopunjavati van roka iz člana 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Pri tome Ustavni sud podsjeća i na svoj raniji stav prema kojem apelanti dopunu apelacije moraju dostaviti u roku iz člana 16. stav 1. prethodnih Pravila Ustavnog suda, osim ukoliko se dopuna odnosi na nove pravne okolnosti koje su nastale nakon proteka navedenog roka (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1426/05 od 9. novembra 2006. godine, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 11/07). Imajući u vidu sadržaj predmetne dopune apelacije, Ustavni sud smatra da se ta dopuna apelacije ne odnosi na nove pravne okolnosti. Uzimajući u obzir da je apelant osporenu presudu primio 21. marta 2012. godine, a da je dopunu apelacije podnio 25. jula 2013. godine, Ustavni sud ukazuje da, shodno navedenom, neće ispitivati apelantove navode iznesene u dopuni apelacije.

VIII. Zaključak

35. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u slučaju kada su redovni sudovi za svoje odluke dali dovoljno jasna i argumentirana obrazloženja koja ne ostavljaju utisak proizvoljnosti u pogledu utvrđivanja činjeničnog stanja, niti ukazuju da su procesni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelantovu štetu, odnosno nije našao elemente koji bi upućivali na to da su osporene presude zasnovane na nezakonitom dokazu u smislu standarda Evropske konvencije.

36. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

37. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-1104/12 (M. B.) | Sudska praksa | Aktio