Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2655/12 (A.T.)

Odluka donesena 14. 10. 2015.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Šta se ne smatra imovinom
  • Legitimno očekivanje
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Državno vlasništvo
  • Građanski postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2655/12

Apelacija

Odluka o meritumu

14. 10. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2655/12, rješavajući apelaciju A.T., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 14. oktobra 2015. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija A.T. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118 0 P 000565 10 Rev od 18. aprila 2012. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. A.T. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kozluka, općina Zvornik, kojeg zastupa Jasminka Mehinagić, advokat iz Kalesije, podnio je 15. jula 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118 0 P 000565 10 Rev od 18. aprila 2012. godine. Apelant je 31. marta 2014. godine, na zahtjev Ustavnog suda, dopunio apelaciju tako što je dostavio relevantnu dokumentaciju.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Pravobranilaštva Republike Srpske, sjedište zamjenika u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Pravobranilaštvo) kao zastupnika Republike Srpske i Općine Zvornik (u daljnjem tekstu: prvotužena i drugotužena), te Petka Tomića i Branka Pejića (u daljnjem tekstu: trećetuženi i četvrtotuženi) zatraženo je 3. i 4. juna 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Pravobranilaštvo je 15. juna 2015. godine dostavilo odgovor na apelaciju, trećetuženi 19. juna 2015. godine i Vrhovni sud 6. jula 2015. godine, dok četvrtotuženi u ostavljenom roku nije dostavio odgovor na apelaciju.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Presudom Osnovnog suda u Zvorniku (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-175/04 od 23. januara 2006. godine utvrđeno je da je apelant, kao savjestan i zakonit posjednik i pretpostavljeni vlasnik nekretnine, upisane u p.l. broj 486 k.o. Tabanci, koja je po starom operatu bila upisana u z.k. ul. broj 221 k.o. Tabanci, a sada u z.k. ul. broj 580 k.o. Tabanci (površine 2548m ), stekao pravo vlasništva i pravo posjeda na predmetnoj nekretnini, slijedom čega je tuženim naloženo da to priznaju, trpe i da predmetnu nekretninu predaju u posjed apelantu, te da se apelant uknjiži u zemljišnim knjigama i katastarskom operatu kao vlasnik i posjednik predmetne nekretnine sa dijelom 1/1, uz obavezu brisanja četvrtotuženog kao vlasnika i posjednika te nekretnine (stav I. izreke presude). Navedeno da da se tuženi mogu osloboditi od predaje predmetne nekretnine apelantu isplatom iznosa od 80.000,00 KM (stav II. izreke presude).

6. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je u toku postupka utvrdio da je Rješenjem Sreskog suda u Zvorniku broj I. 44/49 od 15. aprila 1950. godine konfiskovana predmetna nekretnina od prednika trećetuženog. Osnovni sud je dalje naveo da je utvrdio da su PIP OOUR „Zadruga Kozluk“ i Šaban Beširović zaključili Ugovor o zamjeni nekretnina, koji je ovjeren u Osnovnom sudu pod brojem Ov. 1040/72 od 15. novembra 1972. godine, kojim je PIP OOUR „Zadruga Kozluk“ zamijenila svoje nekretnine, uključujući i predmetnu nekretninu, za nekretnine Šabana Beširovića. Osnovni sud je naveo da je utvrdio da je Šaban Beširović, ugovorom o doživotnom izdržavanju, raspolagao predmetnom nekretninom u korist svog sina Redže Beširovića. Osnovni sud je naveo da su Redžo Beširović kao prodavac i apelant kao kupac zaključili Ugovor o kupoprodaji nekretnina, koji je ovjeren u Osnovnom sudu pod brojem Ov. 47/82 od 14. januara 1982. godine, čiji predmet je bila predmetna nekretnina, nakon čega je apelant upisan kao posjednik te nekretnine u p.l. broj 486 k.o. Tabanci. Također, Osnovni sud je naveo da je utvrdio da Šaban Beširović, Redžo Beširović i apelant nikada nisu bili upisani kao vlasnici predmetne nekretnine, te da se predmetna nekretnina sve to vrijeme vodila kao općenarodna imovina. Osnovni sud je dalje naveo da iz Rješenja Komisije za vraćanje nekretnina Zvornik broj 04-472-15/97 od 13. februara 1998. godine, koje je postalo pravomoćno 28. februara 1998. godine, proizlazi da je predmetna nekretnina vraćena trećetuženom kao sljedbeniku ranijeg vlasnika od kojeg je konfiskovana. Osnovni sud je naveo da je predmetna nekretnina 22. maja 1998. godine upisana u z.k. ul. broj 565 k.o. Tabanci, s pravom vlasništva u korist trećetuženog, a od 3. februara 2004. godine u p.l. broj 318 k.o. Tabanci s pravom posjeda u korist trećetuženog. Osnovni sud je naveo da je zatim trećetuženi, ugovorom o kupoprodaji od 21. januara 2004. godine, prodao dio predmetne nekretnine (površine 2257m ) četvrtotuženom, dok je ugovorom o poklonu od 27. aprila 2004. godine preostali dio nekretnine (površine 291m ) poklonio svom sinu.

7. Dalje, Osnovni sud je naveo da iz apelantovog iskaza proizlazi da je predmetnu nekretninu stekao na osnovu valjanog pravnog posla, da je bio u neprekidnom posjedu te nekretnine od 1982. do 1992. godine kada ju je napustio zbog ratnih okolnosti, da je odlukom CRPC-a utvrđeno da je 1. aprila 1992. godine bio u posjedu predmetne nekretnine, zatim da je četvrtotuženog, kada je vidio da kopa temelje za objekte, upozorio da je to njegova zemlja, te da predmetnu nekretninu ne bi kupio da je znao da se vodi kao općenarodna imovina. Osnovni sud je naveo da iz iskaza četvrtotuženog proizlazi da je predmetnu nekretninu kupio od trećetuženog, te da se pri tome pouzdao u zemljišne knjige, da je tek kada mu je dostavljena tužba na odgovor saznao za spor oko predmetne nekretnine, ali da su tada radovi na objektu, pilani i kući bili u završnoj fazi, a da prilikom gradnje nije bio ni od koga ometan. U vezi s navedenim, Osnovni sud je ukazao da je apelant u toku postupka dokazao da je bio zakonit i savjestan posjednik predmetne nekretnine od 1982. do 1992. godine jer je ugovor o kupoprodaji zaključen u pisanoj formi i ovjeren u sudu, a apelant nije znao da je nekretninu kupio od osobe koja nije bila upisana kao vlasnik u zemljišnim knjigama. Osnovni sud je naveo da su apelant i njegov prednik zakoniti i savjesni sticaoci predmetne nekretnine, te raniji sticaoci u odnosu na trećetuženog i četvrtotuženog (član 41. stav 1. Zakona o osnovnim vlasničko-pravnim odnosima). Pri tome, Osnovni sud je naveo da su trećetuženi i četvrtotuženi, također, zakoniti sticaoci predmetne nekretnine. Međutim, Osnovni sud je naveo da trećetuženi nije savjestan sticalac jer je znao da je apelant ranije bio u posjedu predmetne nekretnine, niti četvrtotuženi koji se pouzdao u zemljišne knjige budući da ga je apelant upozorio da je predmetna nekretnina njegovo vlasništvo.

8. Odlučujući o žalbama tuženih protiv prvostepene presude, Okružni sud u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) donio je Presudu broj 012-0-Gž-06-000 207 od 28. maja 2009. godine kojom je žalbe odbio i prvostepenu presudu potvrdio. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je uvidom u ugovor o kupoprodaji nekretnina, koji je zaključen između apelanta i Redže Beširovića, utvrdio da je tim ugovorom preneseno i pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini jer je ta nekretnina „izašla“ iz društvenog vlasništva na pravno valjan način i to Ugovorom o zamjeni nekretnina koji je zaključen između PIP OOUR „Zadruga Kozluk“ i Šabana Beširovića (koji je ovjeren u Osnovnom sudu pod brojem Ov. 1040/72 od 15. novembra 1972. godine). Okružni sud je naveo da od 1972. godine, kada je predmetna nekretnina predata u posjed i na slobodno raspolaganje apelantovom predniku, apelantovi prednici, a ni apelant, od kada je stupio u posjed predmetne nekretnine, nisu bili ometani u posjedu te nekretnine sve do 1992. godine kada je apelant zbog ratnih okolnosti napustio te nekretnine. S obzirom na to, Okružni sud je zaključio da je apelant pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini stekao održajem shodno odredbama člana 28. Zakona o osnovnim vlasničko-pravnim odnosima. Pri tome, Okružni sud je naveo da je tačno da je odredbama člana 29. Zakona o osnovnim vlasničko-pravnim odnosima propisano da se na stvari u društvenom vlasništvu pravo vlasništva ne može steći održajem. Međutim, Okružni sud je ukazao da je predmetna nekretnina od 1972. do 1992. godine bila u zakonitom i savjesnom posjedu i slobodnom raspolaganju apelantovih prednika i apelanta, te da je pravo društvenog vlasništva na predmetnoj nekretnini u zemljišnim knjigama imalo samo snagu „golog prava“.

9. Vrhovni sud je, odlučujući o revizijama tuženih protiv drugostepene presude, donio Presudu broj 118 0 P 000565 10 Rev od 18. aprila 2012. godine kojom je revizije usvojio, drugostepenu presudu preinačio tako što su žalbe tuženih uvažene, prvostepena presuda preinačena i apelantov tužbeni zahtjev odbijen. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je odredbama člana 28. stav 2. Zakona o osnovnim vlasničko-pravnim odnosima propisano da savjestan i zakonit držalac nepokretne stvari, na koju drugi ima pravo vlasništva, stječe pravo vlasništva na tu stvar održajem protekom deset godina. Također, Vrhovni sud je naveo da je odredbama člana 29. Zakona o osnovnim vlasničko-pravnim odnosima propisano da se na stvari u društvenom vlasništvu pravo vlasništva ne može steći održajem. Vrhovni sud je ukazao da je predmetna nekretnina, koja je ranije bila upisana u p.l. broj 486 k.o. Tabanci i z.k. ul. broj 221 k.o. Tabanci, u vrijeme kada ju je apelant kupio od Redže Beširovića bila društveno vlasništvo. Vrhovni sud je ukazao da je takav režim vlasništva na predmetnoj nekretnini bio sve vrijeme za koje je apelant bio u posjedu te nekretnine, te da je tek na osnovu rješenja Komisije za vraćanje nekretnina Zvornik od 13. februara 1998. godine promijenjen režim vlasništva na predmetnoj nekretnini, kada je u z.k. ul. broj 565 k.o. Tabanci upisana kao vlasništvo trećetuženog. S obzirom na to, Vrhovni sud je naveo da su osnovani revizioni navodi tuženih da apelant nije mogao steći pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini putem održaja, jer se vlasništvo putem održaja ne može steći na zemljištu u društvenom vlasništvu shodno odredbama člana 29. Zakona o osnovnim vlasničko-pravnim odnosima.

10. Vrhovni sud je dalje naveo da su neprihvatljivi razlozi drugostepenog suda da je upis prava društvenog vlasništva u zemljišnim knjigama na predmetnoj nekretnini samo „golo pravo“ budući da apelant ničim nije dokazao da je izmijenjen režim društvenog vlasništva na toj nekretnini. Naime, Vrhovni sud je ukazao da je prvi pravni posao kojim je prometovana predmetna nekretnina Ugovor o zamjeni zemljišta, koji je zaključen između PIP OOUR „Zadruga Kozluk“ i Šabana Beširovića, ovjeren u Osnovnom sudu pod brojem Ov. 1040/72 od 15. novembra 1972. godine, koji ugovor je proveden u z.k. ul. 505 k.o. Kozluk u odnosu na nekretnine koje je Šaban Beširović dao u zamjenu, a nikad nije proveden u odnosu na predmetnu nekretninu upisanu u p.l. broj 221 k.o. Tabanci koju je PIP OOUR „Zadruga Kozluk“ dala u zamjenu. Vrhovni sud je ukazao da su stoga svi ostali pravni poslovi kojima se dalje raspolagalo predmetnom nekretninom (ugovor o doživotnom izdržavanju i ugovor o kupoprodaji nekretnina) imali za posljedicu da je na osnovu tih pravnih poslova izmijenjeno samo posjedovno stanje u katastarskom operatu, a ne i upis prava u gruntovnici. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je ukazao da su nižestepeni sudovi pogrešno primijenili odredbe čl. 28. i 29. Zakona o osnovnim vlasničko-pravnim odnosima, te da je stoga taj sud, primjenom odredaba člana 250. stav 1. Zakona o parničnom postupku, odlučio kao u izreci presude.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

11. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da je 1992. godine, zbog ratnih okolnosti, napustio Kozluk, te da je po povratku saznao da je predmetna nekretnina, koju je stekao na osnovu valjanog pravnog posla – ugovorom o kupoprodaji, u posjedu tuženih i sa upisanim pravom vlasništva u korist trećetuženog. Pri tome, apelant navodi da je trećetuženom predmetna nekretnina vraćena na osnovu Zakona o vraćanju oduzetog zemljišta, a da je odlukom visokog predstavnika za Bosnu i Hercegovinu taj zakon proglašen nevažećim, o čemu se Vrhovni sud uopće nije izjašnjavao.

b) Odgovor na apelaciju

12. Vrhovni sud je naveo da osporenom presudom tog suda nije povrijeđeno apelantovo pravo na način kako to apelant ističe u apelacije, o čemu je taj sud dao iscrpne razloge u svojoj odluci.

13. Pravobranilaštvo je navelo da je predmetna apelacija neosnovana iz razloga navedenih u obrazloženju odluke Vrhovnog suda.

14. Trećetuženi je naveo da je Vrhovni sud pravilno uočio da je apelant nesavjestan posjednik, bez pravnog osnova, a na prethodnoj državnoj imovini.

V. Relevantni propisi

15. U Zakonu o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 60/80 i 36/90 i „Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 38/03) relevantne odredbe glase: Član 20.

Pravo svojine stiče se po samom zakonu, na osnovu pravnog posla i nasljeđivanjem. Pravo svojine stiče se i odlukom državnog organa, na način i pod uslovima određenim zakonom.

Član 21.

Po samom zakonu pravo svojine se stiče stvaranjem nove stvari, spajanjem, miješanjem, građenjem na tuđem zemljištu, odvajanjem plodova, održajem, sticanjem svojine od nevlasnika, okupacijom i u drugim slučajevima određenim zakonom.

Član 28. stav 2.

Savjestan i zakoniti držalac nepokretne stvari, na koju drugi ima pravo svojine, stiče pravo svojine na tu stvar održajem protekom deset godina.

Član 29.

Na stvari u društvenoj svojini pravo svojine ne može se steći održajem.

Član 33.

Na osnovu pravnog posla pravo svojine na nepokretnost stiče se upisom u javnu knjigu ili na drugi odgovarajući način određen zakonom.

Član 41.

Lice koje je pribavilo individualno određenu stvar po pravnom osnovu i na zakonit način, a nije znalo i nije moglo znati da nije postalo vlasnik (pretpostavljeni vlasnik), ima pravo da zahtijeva njen povraćaj i od savjesnog držaoca kod koga se ta stvar nalazi bez pravnog osnova ili po slabijem pravnom osnovu.

Kada se dva lica smatraju pretpostavljenim vlasnicima iste stvari, jači pravni osnov ima lice koje je stvar steklo teretno u odnosu na lice koje je stvar steklo besteretno. Ako su pravni osnovi ovih lica iste jačine, prvenstvo ima lice kod koga se stvar nalazi.

VI. Dopustivost

16. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

17. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

18. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 118 0 P 000565 10 Rev od 18. aprila 2012. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 21. maja 2012. godine, a apelacija je podnesena 15. jula 2012. godine tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

19. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

20. Apelant pobija navedenu presudu, tvrdeći da mu je tom presudom povrijeđeno pravo iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na imovinu

21. Član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

[…]

k) Pravo na imovinu.

22. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:

Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.

23. Prilikom razmatranja je li došlo do povrede člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana

1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju Ustavni sud, prije svega, mora utvrditi ima li apelant „imovinu“ u smislu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda „imovina“, u smislu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, može biti ili „postojeća imovina“ ili „dobra“, uključujući i potraživanja u odnosu na koja osoba ima bar „legitimno očekivanje“ da će ih realizirati (vidi Evropski sud, Jantner protiv Slovačke, predstavka broj 39050/97, presuda od 4. marta 2003. godine, stav 27; i Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2349/06 od 27. februara 2008. godine, stav 44, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Pri tome, Ustavni sud ukazuje da „legitimno očekivanje“ mora biti mnogo konkretnije od same nade, ma koliko ona bila razumna, i mora se zasnivati na zakonskoj odredbi ili pravnom aktu kao što je sudska odluka (vidi Evropski sud, Kopecký protiv Slovačke, predstavka broj 44912/98, presuda od 28. septembra 2004. godine, st. 48-49; i Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 2361/06 od 10. januara 2008. godine, stav 10, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

24. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je apelant, postavljenim tužbenim zahtjevom, tražio se utvrdi da je kao savjestan i zakonit posjednik i pretpostavljeni vlasnik predmetne nekretnine stekao pravo vlasništva i pravo posjeda na toj nekretnini, te da se slijedom toga naloži tuženim da to priznaju, trpe i da predmetnu nekretninu predaju u posjed apelantu, te da se apelant uknjiži u zemljišnim knjigama i katastarskom operatu kao vlasnik i posjednik predmetne nekretnine sa dijelom 1/1, uz obavezu brisanja četvrtotuženog kao vlasnika i posjednika te nekretnine. Ustavni sud ukazuje da iz postavljenog tužbenog zahtjeva jasno proizlazi da se apelant u predmetnom postupku ne pojavljuje ni kao vlasnik, niti kao posjednik predmetne nekretnine, već samo kao podnosilac zahtjeva u odnosu na tu nekretninu (koji, dakle, traži da se u predmetnom postupku utvrdi da je stekao pravo vlasništva, a samim tim i pravo posjeda na predmetnoj nekretnini). Stoga, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju nesporno da se apelantov imovinski interes, koji se zasnivao na zahtjevu za utvrđenje prava vlasništva i posjeda, ne može okarakterizirati kao „postojeća imovina“ u smislu prakse Evropskog suda i Ustavnog suda.

25. Međutim, za Ustavni sud, shodno vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda, ostaje još da utvrdi je li apelant imao bar „legitimno očekivanje“ da će njegov tužbeni zahtjev biti riješen u njegovu korist shodno relevantnim odredbama Zakona o osnovnim vlasničko-pravnim odnosima (koje reguliraju pitanje sticanja prava vlasništva na nekretninama). U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je prvostepenom presudom usvojen apelantov tužbeni zahtjev shodno odredbama člana

41. Zakona o osnovnim vlasničko-pravnim odnosima. Ustavni sud ukazuje da je drugostepenom presudom potvrđena prvostepena presuda, s tim da je drugostepeni sud svoju odluku zasnovao na odredbama člana 28. stav 2. Zakona o osnovnim vlasničko-pravnim odnosima. Naime, drugostepeni sud je u obrazloženju svoje odluke ukazao da je apelant kao zakonit i savjestan držalac predmetne nekretnine preko deset godina stekao pravo vlasništva na toj nekretnini održajem shodno odredbama člana 28. stav 2. Zakona o osnovnim vlasničko-pravnim odnosima.

26. Ustavni sud ukazuje da je, s druge strane, osporenom presudom Vrhovnog suda preinačena drugostepena presuda tako što je u konačnici odbijen apelantov tužbeni zahtjev shodno odredbama člana 29. Zakona o osnovnim vlasničko-pravnim odnosima. Naime, Vrhovni sud je, u obrazloženju svoje odluke, jasno ukazao da je predmetna nekretnina u vrijeme kada je apelant sa Redžom Beširovićem zaključio ugovor kupoprodaji te nekretnine bila upisana kao društveno vlasništvo, te da je takav režim vlasništva na predmetnoj nekretnini bio sve vrijeme dok je apelant bio u posjedu te nekretnine. Budući da je predmetna nekretnina, dakle, bila upisana kao društveno vlasništvo, Vrhovni sud je zaključio da apelant, u smislu odredaba člana 29. Zakona o osnovnim vlasničko-pravnim odnosima, nije mogao na predmetnoj nekretnini kao takvoj steći pravo vlasništva održajem. Pri tome, Vrhovni sud je, u obrazloženju svoje odluke, jasno ukazao da ugovorom o zamjeni nekretnina, koji je zaključen između Šabana Beširovića i PIP OOUR „Zadruga Kozluk“, nije izmijenjen režim društvenog vlasništva na predmetnoj nekretnini budući da taj ugovor nikada nije proveden u zemljišnim knjigama. Također, Vrhovni sud je ukazao da slijedom toga ostali pravni poslovi kojima se dalje raspolagalo predmetnom nekretninom (ugovor o doživotnom izdržavanju i ugovor o kupoprodaji nekretnina) nisu mogli poslužiti kao pravni osnov za upis prava vlasništva na predmetnoj nekretnini u korist Redže Beširovića i apelanta, kao sljedbenika Šabana Beširovića.

27. U vezi s navedenim, Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 28. stav 2. Zakona o osnovnim vlasničko-pravnim odnosima propisano da „savjestan i zakoniti držalac nepokretne stvari, na koju drugi ima pravo svojine, stiče pravo svojine na tu stvar održajem protekom deset godina“, dok je odredbama člana 29. navedenog zakona propisano da „se na stvari u društvenoj svojini pravo svojine ne može steći održajem“. Također, Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 33. Zakona o osnovnim vlasničko-pravnim odnosima propisano da se „na osnovu pravnog posla pravo svojine na nepokretnost stiče se upisom u javnu knjigu ili na drugi odgovarajući način određen zakonom“. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža, kako to jasno proizlazi iz činjeničnog stanja predmeta, da ugovor o zamjeni nekretnina i ugovor o doživotnom izdržavanju nisu provedeni u zemljišnim knjigama, što znači da apelantovi prednici nisu na osnovu tih pravnih poslova stekli pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini u smislu odredaba člana 33. Zakona o osnovnim vlasničko-pravnim odnosima. Dakle, iz navedenog jasno proizlazi da tim pravnim poslovima nije izmijenjen režim društvenog vlasništva na predmetnoj nekretnini u korist „privatne svojine“, kako je to jasno ukazao i Vrhovni sud u obrazloženju svoje odluke. S obzirom na to, te imajući u vidu eksplicitnu odredbu člana 29. Zakona o osnovnim vlasničko-pravnim odnosima (kojima je izričito propisano da se na stvari u društvenom vlasništvu pravo vlasništva ne može steći održajem), Ustavni sud ukazuje da ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju Vrhovnog suda u pogledu primjene tih zakonskih odredaba na predmetnu situaciju. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant u konkretnom slučaju nije mogao imati „legitimno očekivanje“ da će, uprkos izričitim odredbama člana 29. Zakona o osnovnim vlasničko-pravnim odnosima, uspjeti sa tužbenim zahtjevom za utvrđenje prava vlasništva na predmetnoj nekretnini.

28. U pogledu apelantovih navoda kojima ukazuje da je predmetna nekretnina vraćena trećetuženom na osnovu Zakona o vraćanju oduzetog zemljišta, a da je odlukom visokog predstavnik za Bosnu i Hercegovinu taj zakon proglašen nevažećim, Ustavni sud napominje da je predmet konkretnog sudskog postupka bio apelantov zahtjev kojim je tražio utvrđenje prava vlasništva na predmetnoj nekretnini. Dakle, predmet konkretnog sudskog postupka nisu bile odluke nadležnih organa kojima je vraćena predmetna nekretnina trećetuženom u skladu sa Zakonom o vraćanju oduzetog zemljišta, tako da se apelantovi navodi koji su izneseni u tom pravcu ne mogu dovesti u vezu sa odlukom koja je predmet apelacionog ispitivanja pred Ustavnim sudom. Pri tome, Ustavni sud napominje da ova odluka ni na koji način ne ograničava apelanta da svoja prava po osnovu zaključenog ugovora o kupoprodaji predmetne nekretnine ostvaruje u drugom postupku.

29. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovani.

VIII. Zaključak

30. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju jer apelant u okolnostima konkretnog slučaja nije mogao imati „legitimno očekivanje“ da će u predmetnom sudskom postupku uspjeti sa tužbenim zahtjevom za utvrđenje prava vlasništva na predmetnoj nekretnini.

31. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

32. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-2655/12 (A.T.) | Sudska praksa | Aktio