Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-322/14 (Š. T., D. O. i M. Ć., S. H., H. H. i drugi)
Odluka donesena 14. 10. 2015.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada
- Zastara
- Prava iz radnog odnosa
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-322/14
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 10. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 14. oktobra 2015. godine, u predmetu broj AP-322/14, rješavajući apelacije Ševala Tokača i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Ševala Tokača, Dževad Osmanspahić i Mustafa Ćato, protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 RS 330438 13 REV od 7. novembra 2013. godine, presude Kantonalni sud u Sarajevu broj 09 0 Rs 009146 08 Rsz od 12. decembra 2012.
godine i presude Općinskog suda u Sarajevu broj 065-0-P-06-003098 od 23. aprila 2008. godine;
Sejad Halilović, protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 RS 333168 13 REV od 19. novembra 2013.
godine, Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 Rs 006398 08 Rsz od 8. januara 2013. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu broj Pr- 1614/2005 pd 30. aprila 2008. godine;
Himzo Habibija, Mirsad alibegović, Sabahudin Kadušić, Mirzad Trako, Šefik Parić i Heris Mikara, protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 RS 351630 13 REV od 31. oktobra 2013. godine, presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 Rs 007536 08 Rsž od 25. oktobra 2012. godine i presdue Općinskog suda u Sarajevu broj Pr-2511/05 od 4. aprila 2008. godine;
Samir Muslim, Rade Marković i Zaim Korman protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 RS 327480 13 REV od 5. novembra 2013. godine, presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 Rs 006444 08 Rsz od 21. decembra 2012. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu broj 065-0-P-06-004475 od 7.
aprila 2008. godine;
Jasmin Sinanović i Izudin Dugonjić, protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 051171 13 REV od 14. novembra 2013. godine, presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 rs 051171 09 Rsz od 20. novembra 2012. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 051171 07 P od 14. novembra 2008. godine;
Mehmed Kaplan, Mustafa Lemeš, Haris Hrnjić, Amir Patković, Ekrem Bečić, Jasmin Šabić, Asim Hadžiefendić, Ševal Musimbegović, Elvir Velić, Elvedin Julardžija, Esad Šišić, Ernad Osmandić, Nedžad Suljić, Ramiz Demirović, Zehrudin Bečić, Nevres Ibrišević, Hajrudin Hadžić, Kadir Hasanspahić, Suad Selimović, Ifet Omeragić, Džemal Durmo, Ahmudin Junuzović, Abid Ramić, Rešad Hasanbegović, Smajil Rahmanović i Damir Topčić, protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 045708 13 REV od 5. novembra 2013.
godine, presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 045708 09 Gž od 5. septembra 2012. godine i presude Osnovnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 045708 05 P od 26. septembra 208. godine;
Mirsad Halilović, protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 RS 328539 13 REV od 5. novembra 2013. godine, presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 Rs 006730 08 Rsz od 10. decembra 2012. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu broj Pr-5354/05 od 29. februara 2008. godine;
Fikret Smajović, Rifat Suljević, Safet Đuliman i Asmir Hadžić, protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 RS 337743 13 REV od 19. novembra 2013.
godine, presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 Rs 009148 08 Rsz od 12. decembra 2012. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu broj 065-0-P-06-004479 od 7. aprila 2008. godine;
Đemo Felah, Jasmina TataRević, Safera Dželo, Nermina Ajdinović, Nedžiba Fetić, Šaban Duraković, Emir Pilav, Dževad Sakalaš, Nedim Kaljanac, Idriz Premtić, Amir Dedić, Ismet Smajić, Delva Durić, Vahida Horo, Enis Herić, Ševalija Srna, Mujdin Dedić, Senad Mudželet i Rasim Džambas, protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 RS 244494 13 REV od 28. novembra 2013. godine, presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 007719 08 Rsz od 8. januara 2013. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu broj Pr 4325/05 od 18. aprila 2008. godine;
Amir Hibić i Almir Džajić, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 042809 13 REV od 14.
januara 2014. godine, presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 042809 10 Rsz od 6. maja 2013. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 042809 06 P od 19. februara 2010. godine;
Ekrem Veledar, Ibrahim Šipković i Vedad Tucović, protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 RS 042259 13 REV od 12. decembra 2013. godine, presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 042259 09 Rsz od 24. decembra 2013.
godine i presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 042259 06 P od 15. maja 2008. godine;
Edin BajraktaRević, Aziz Kustura, Esad Logo, Vahidin Đzo, Elvedin Hodžić, Asim Mrako, Emir Drakovac, Bejrudin Šiljak, Mensud Hebibović, Zlatan Brakanović, Miralem Salčin, Fidah Sijerčić, Muamer Omanović, Sulejman Imširović, Semir Rišljnin, Bernard Mešić, Edin Spahić, Salem Subašić i Halid Žilić, protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 049981 13 REV od 19. decembra 2013. godine, presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 049981 09 Rsz od 6. decembra 2012.
godine i presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 049981 05 P od 29. augusta 2008. godine;
Elvir Šabić i Hajrudin Ćato, protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 045935 13 REV od 17.
decembra 2013. godine, presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 045935 09 Rsz od 21. septembra 2012. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 045935 07 P od 8. jula 2009.
godine;
Senad Šljivo, Muharem Šljivo, Almasa Faladžić i Alija Čamo, protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 RS 318802 13 REV od 19. decembra 2013. godine, presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 Rs 007711 08 Rsž od 21.
novembra 2012. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu broj P- 4217/06 11. januara 2008. godine;
Almir Kozić, Ramiz Pilav, Fadil Veljaković, Hrvoje Turudić, Edin Čomaga i Mensur Atajić, protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 044679 13 REV od 9.
siječanj 2014. godine, presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 Rs 044679 09 Rsz od 23. aprila 2013. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 077679 07 P od 6. aprila 2009. godine;
Zijad Čičak, Nijaz Jahić i Redžo Lavić, protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 049821 13 REV od 6. januara 2014. godine, presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 049821 09 Gž od 4. jula 2012. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 052167 07 P od 4. augusta 2008. godine;
Fadil Nurkić, Ćazim Nuhić, Muhamed Jablan, Dika Šabanović, Miralem Hindić, Mirsade Moro, Osman Moro, Šefko Malanović, Samira Đulmez, Jusuf Halilović, Dževad Kevrić, Elvedin Šašić, edin Hero, Sejo Hujdur, Semir Čolak, Fahrija rizvanović, Jusuf Kadić, Husnija Memić, Samir Macić, Enver Malkić i Fatima Đajić, protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 RS 344301 13 REV od 14. januara 2014. godine, presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 Rs 009179 10 Rsz od 21. februara 2013. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu broj PR 2574/05 od 15. novembra 2009. godine;
Fuad Huseinbegović, protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 049201 13 REV od 14. januara 2014.
godine, presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 049201 09 Rsz od 12. aprila 2013. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 049201 08 P od 9. februara 2009. godine;
Irfan Ćirić, Elvedin Hadžić, Mustafa Jahić, Nazif Podžić, Akif Bulbul, Samir goro, Mujo Tatlić, Zijad Fatić, Amela Pločo, Almir Suljić, Ćamil Šehović, suad Selimović, Almir Gušo, Abdusamed Džozić, Osman Habeš, Hazrudin Hasagić, Sabaheta Kičo, Habiba Zirak, Mirsad Halilović, Admir Hrustić, Jakub Muratović, Muzafer Jusić, Zlatan Šurković, Hajrudin Buza, Edina Čerim, Šukrija Durmiš, Adnan Bašić, Mirsad Agović, Mustafa Ademović, Mirsad Huskić, Hasan Babić, Hašim Kahriman, Samir Kulovac, Vehid Spahić, Kadir Hasanspahić, Šefik Zukan, Eldin Mališević, Vehid Bešlija, Emina Karavdić i Selvedina Čikmiš, protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 327370 13 REV od 18. februara 2014.
godine, presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 Rs 006634 08 rsz od 6. decembra 2012. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu broj Pr-4352/05 od 9. maja 2008. godine;
Edin Peco, Kemaludin Crnomerović, Ramiza Crnomerović i Uzeir Pajević, protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 046346 13 REV od 15. aprila 2014. godine, presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 046346 09 Rsz od 9. aprila 2013. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 046346 07 P od 3. decembra 2008. godine;
Senad Hasandić, Mensur Šehić, Hajrudin Redžić, Nermin Karavdić, Vahid Halilović, Almir Musić, Nijaz Alibegić, Fahrudin Suljić, Muzafer Pušćul, Faruk Ganić, Asim Ganić, Rasim Hambo, Muris Omanović, Vahid Čolaković, Ragib Rizvanović, Dževad Varupa, Kenan Numanović, Admir Daut, Merzudin Dedić, Adem Katkić, Ramiz Murtić, Faruk Čurtović, Ševal Džananović, Kemal Ušto, Husnija Zukan, Ibrahim Redžić, Edin Delić, Salem Pjat, Muhamed Frljak, Mustafa Lepić, Amir Bajić, Fuad Piljug, Aziz Hurem, Samir Beglerović, Samir Kulovac, Ševal Mušinbegović, Mustafa Suša, Hidajet Čelebić, Dževad Đuzelović, Samir Hamzić, Ahmet Salihović, Zijo Hromo, Nermin Mutap, Mradija Faladžić, Dženadin Faladžić, Smail Rahmanović, Abduselam Đozić, Rašid Delalić, Ibro Tabaković, Senad Dostović, Mirhad Šabić, Samir Bahtić, Nermin Hot, Alem Kalem, Nihad Sudžuka, Sehnudin Hasanbegović, Munib Šabić, Sitna Skopljak, Jasmin Adilović, Esmir Krušćica, Mujdin Dedić, Alija Hasić, Nisvet Šeho, Edin Alikadić, Sekir Hasić, Huso Tahirović, Muharem Mulavdić, Džemal Durmo, Almir Suljić, Mujo Dragulj, Nermin Tokmo, Mensud Salčin, Mustafa Lilić, Adamir Raščin, Besim Turić, Mesud Parnica, Emir Bešlić, Radomir Marjanović, Amir Pirija, Dževad Rađo, Adnan Sinanović, Senaid Išerić i Omer Mušija, protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 050201 14 REV od 1. jula 2014. godine, presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 050201 10 Rsz od 8. oktobra 2013.
godine i presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 050201 05 P od 30. aprila 2009. godine;
Fehim Kukuljac, protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 RS 217607 11 REV od 8. srpanj 2014.
godine, presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 Rs 006485 08 Rsz od 22. juna 2011. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu broj 065-0-P-06-471 od 9. aprila 2008. godine;
Zifet Dželko, Adis Karić, Nihad Žigić, Edin Mršo, Remzija Kukan, Safet Isić, enes Alispahić, Emir Lihovac, Amir Čelik, Senad Mostarac, Admir Bićo, Bahrudin Eljšan, Senadija Cikotić, Akif Smajić, Salih Dedić, Fikret Jejdžić, Semir Pružan, Sabahudin Horman, Mujo Beridan, Munevera Šabić, Enes Nogo, Hazret Subašić, Elvir alibegović, Esad Hećo i Hamdija Smailhodžić, protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 043193 14 REV od 31. oktobra 2014. godine, presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 043193 09 Gz od 12. aprila 2013. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 043193 07 P od 3. jula 2009. godine;
Esad Tucaković, protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 RS 312776 14 REV od 22. januara 2015. godine, presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 Rs 006413 08 rsz od 17. oktobra 2012. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu broj 065-0-P-07-00 5402 od 12. juna 2008. godine;
Sead Đelmo, Elvedin Durmiš, Enes Genjac, Nihad Suljić, Hidajet Abazović, Vahid Hasanspahić, Muharem Hodžić, Sabit Lugonjić, Muriz Džakmić, Muamer Jamaković, Hasan Klino, Enver Bukarić, Almir Majstorić, Senad Mostarac, Mujo Mašić, Besim Handukić, Mirnes Nukić, Dževahid Habibić, Dženad Balihodžić, Zakir Turbić, Adem Tucaković, Muamer Puška, Ramiz Omerović, Edin Kadrić, Himzo Bajrović, Juksel Čaluk, Adis Karić, Mehmed Jusić, Enver Leka, Eldin Mališević, Salko Šoljić, Ermin Merdan, Ermin Lipovac, Fuad Dolan, Zihnija Karamović, Ismet Sirćo, Fahko Ćusta, Arnad Kukuljac, Mediha Radović Kukuljac, Nevil Sućeska, Darko Ninić, Elvedin Šiljak, Hasan Arnautović, Ahmed Hujić, Ramiz Bulić, Denis Kuljuh, Enes Sarajlić, Semir Mulić, Fahrudin Hodžić, Rusmil Hodžić, Senaid Avdušinović, Safet Smajić, Mufid Biogradlija, Osmo Mehmedović, Semir Pružan, Hasan Šehić, Sead Zec, Esnef Skenderović, Sejad Marić, Abaz Polovina, Kasim Delić, Midhat Varešević, Armin Sukić, Miralem Mujezin, Avdo Hrkić, Emir Čaušević, Ifet Lisica, Damir Nuhanović, Senad Bajrić, Nermin Latić, Zehrudin Bošnjaković, Samir Avdić, Edin Badžak, Emir Sukić, Nusret Muhović, Almir Džano, Hamid Prazina, Ermin Zupčević, Edin Kereš, Mustafa Hatkić, Reuf Polovina, Safet Gakić, Šefik Menzilović, Izet Brković, Elvir Omerović, Dževad Ljukovac, Šemsudin Kečo, Kemal Kadić, Ahmedin Agović, Fahrudin Klis, Jasmina Gogalija, Jasmin Hujić, Adis Fazlić, Kasim Ejubović, Zaim Tabaković, Elvir Kudumović, Hajrudin Hrelja, Jasmin Kurtović, Ferid Karadža, Safet Somun, Mesud Grabovica, Himzo Mehmedspahić, Rusmir Mušović, Edin Numanović, Damir Babić, Mufid Ademović, Alvir Hrustemović, Hamdija Heljić, Mensur Atajić, Šerif Hadžić, Mevsud Čuprija, Adnan Bečić, Nihad Bukva, Hajro Topalović, Jusuf Čorić, Dževad Duraković, Dževad Kiselica, Elvir Mujanović, Nedžad Piralija, Fikret Smajović, Muhamed Šabanović, Halid Kršić, Mujo Čaušević, Kenan Hadrović, Elvir Žigo, Rušid Bašić, Hazim Hindija, Esad Lončar, Husein Čaušević, Ahmet Bišić i Selvedin Sološević protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 049910 14 REV od 20. januara 2015. godine, presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 049910 11 Rsž od 20. januara 2014. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 049910 05 P od 29. juna 2011. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. Ševala Tokača, Dževad Osmanspahić i Mustafa Ćato, Sejad Halilović, Himzo Habibija, Mirsad alibegović, Sabahudin Kadušić, Mirzad Trako, Šefik Parić i Heris Mikara, Samir Muslim, Rade Marković i Zaim Korman Jasmin Sinanović i Izudin Dugonjić, Mehmed Kaplan, Mustafa Lemeš, Haris Hrnjić, Amir Patković, Ekrem Bečić, Jasmin Šabić, Asim Hadžiefendić, Ševal Musimbegović, Elvir Velić, Elvedin Julardžija, Esad Šišić, Ernad Osmandić, Nedžad Suljić, Ramiz demirović, Zehrudin Bečić, Nevres Ibrišević, Hajrudin Hadžić, Kadir Hasanspahić, Suad Selimović, Ifet Omeragić, Džemal Durmo, Ahmudin Junuzović, Abid Ramić, Rešad Hasanbegović, Smajil Rahmanović i Damir Topčić, Mirsad Halilović, Fikret Smajović, Rifat Suljević, Safet Đuliman i Asmir Hadžić, Đemo Felah, Jasmina TataRević, Safera Dželo, Nermina Ajdinović, Nedžiba Fetić, Šaban Duraković, Emir Pilav, Dževad Sakalaš, Nedim Kaljanac, Idriz Premtić, Amir Dedić, Ismet Smajić, Delva Durić, Vahida Horo, Enis Herić, Ševalija Srna, Mujdin Dedić, Senad Mudželet i Rasim Džambas, Amir Hibić i Almir Džajić, Ekrem Veledar, Ibrahim Šipković i Vedad Tucović, Edin BajraktaRević, Aziz Kustura, Esad Logo, Vahidin Đzo, Elvedin Hodžić, Asim Mrako, Emir Drakovac, Bejrudin Šiljak, Mensud Hebibović, Zlatan Brakanović, Miralem Salčin, Fidah Sijerčić, Muamer Omanović, Sulejman Imširović, Semir Rišljnin, Bernard Mešić, Edin Spahić, Salem Subašić i Halid Žilić, Elvir Šabić i Hajrudin Ćato, Senad Šljivo, Muharem Šljivo, Almasa Faladžić i Alija Čamo, Almir Kozić, Ramiz Pilav, Fadil Veljaković, Hrvoje Turudić, Edin Čomaga i Mensur Atajić, Zijad Čičak, Nijaz Jahić i Redžo Lavić, Fadil Nurkić, Ćazim Nuhić, Muhamed Jablan, Dika Šabanović, Miralem Hindić, Mirsade Moro, Osman Moro, Šefko Malanović, Samira Đulmez, Jusuf Halilović, Dževad Kevrić, Elvedin Šašić, edin Hero, Sejo Hujdur, Semir Čolak, Fahrija rizvanović, Jusuf Kadić, Husnija Memić, Samir Macić, Enver Malkić i Fatima Đajić, Fuad Huseinbegović, Irfan Ćirić, Elvedin Hadžić, Mustafa Jahić, Nazif Podžić, Akif Bulbul, Samir goro, Mujo Tatlić, Zijad Fatić, Amela Pločo, Almir Suljić, Ćamil Šehović, suad Selimović, Almir Gušo, Abdusamed Džozić, Osman Habeš, Hazrudin Hasagić, Sabaheta Kičo, Habiba Zirak, Mirsad Halilović, Admir Hrustić, Jakub Muratović, Muzafer Jusić, Zlatan Šurković, Hajrudin Buza, Edina Čerim, Šukrija Durmiš, Adnan Bašić, Mirsad Agović, Mustafa Ademović, Mirsad Huskić, Hasan Babić, Hašim Kahriman, Samir Kulovac, Vehid Spahić, Kadir Hasanspahić, Šefik Zukan, Eldin Mališević, Vehid Bešlija, Emina Karavdić i Selvedina Čikmiš, Edin Peco, Kemaludin Crnomerović, Ramiza Crnomerović i Uzeir Pajević, Senad Hasandić, Mensur Šehić, Hajrudin Redžić, Nermin Karavdić, Vahid Halilović, Almir Musić, Nijaz Alibegić, Fahrudin Suljić, Muzafer Pušćul, Faruk Ganić, Asim Ganić, Rasim Hambo, Muris Omanović, Vahid Čolaković, Ragib Rizvanović, Dževad Varupa, Kenan Numanović, Admir Daut, Merzudin Dedić, Adem Katkić, Ramiz Murtić, Faruk Čurtović, Ševal Džananović, Kemal Ušto, Husnija Zukan, Ibrahim Redžić, Edin Delić, Salem Pjat, Muhamed Frljak, Mustafa Lepić, Amir Bajić, Fuad Piljug, Aziz Hurem, Samir Beglerović, Samir Kulovac, Ševal Mušinbegović, Mustafa Suša, Hidajet Čelebić, Dževad Đuzelović, Samir Hamzić, Ahmet Salihović, Zijo Hromo, Nermin Mutap, Mradija Faladžić, Dženadin Faladžić, Smail Rahmanović, Abduselam Đozić, Rašid Delalić, Ibro Tabaković, Senad Dostović, Mirhad Šabić, Samir Bahtić, Nermin Hot, Alem Kalem, Nihad Sudžuka, Sehnudin Hasanbegović, Munib Šabić, Sitna Skopljak, Jasmin Adilović, Esmir Krušćica, Mujdin Dedić, Alija Hasić, Nisvet Šeho, Edin Alikadić, Sekir Hasić, Huso Tahirović, Muharem Mulavdić, Džemal Durmo, Almir Suljić, Mujo Dragulj, Nermin Tokmo, Mensud Salčin, Mustafa Lilić, Adamir Raščin, Besim Turić, Mesud Parnica, Emir Bešlić, Radomir Marjanović, Amir Pirija, Dževad Rađo, Adnan Sinanović, Senaid Išerić i Omer Mušija, Fehim Kukuljac, Zifet Dželko, Adis Karić, Nihad Žigić, Edin Mršo, Remzija Kukan, Safet Isić, enes Alispahić, Emir Lihovac, Amir Čelik, Senad Mostarac, Admir Bićo, Bahrudin Eljšan, Senadija Cikotić, Akif Smajić, Salih Dedić, Fikret Jejdžić, Semir Pružan, Sabahudin Horman, Mujo Beridan, Munevera Šabić, Enes Nogo, Hazret Subašić, Elvir alibegović, Esad Hećo i Hamdija Smailhodžić, Esad Tucaković, Sead Đelmo, Elvedin Durmiš, Enes Genjac, Nihad Suljić, Hidajet Abazović, Vahid Hasanspahić, Muharem Hodžić, Sabit Lugonjić, Muriz Džakmić, Muamer Jamaković, Hasan Klino, Enver Bukarić, Almir Majstorić, Senad Mostarac, Mujo Mašić, Besim Handukić, Mirnes Nukić, Dževahid Habibić, Dženad Balihodžić, Zakir Turbić, Adem Tucaković, Muamer Puška, Ramiz Omerović, Edin Kadrić, Himzo Bajrović, Juksel Čaluk, Adis Karić, Mehmed Jusić, Enver Leka, Eldin Mališević, Salko Šoljić, Ermin Merdan, Ermin Lipovac, Fuad Dolan, Zihnija Karamović, Ismet Sirćo, Fahko Ćusta, Arnad Kukuljac, Mediha Radović Kukuljac, Nevil Sućeska, Darko Ninić, Elvedin Šiljak, Hasan Arnautović, Ahmed Hujić, Ramiz Bulić, Denis Kuljuh, Enes Sarajlić, Semir Mulić, Fahrudin Hodžić, Rusmil Hodžić, Senaid Avdušinović, Safet Smajić, Mufid Biogradlija, Osmo Mehmedović, Semir Pružan, Hasan Šehić, Sead Zec, Esnef Skenderović, Sejad Marić, Abaz Polovina, Kasim Delić, Midhat Varešević, Armin Sukić, Miralem Mujezin, Avdo Hrkić, Emir Čaušević, Ifet Lisica, Damir Nuhanović, Senad Bajrić, Nermin Latić, Zehrudin Bošnjaković, Samir Avdić, Edin Badžak, Emir Sukić, Nusret Muhović, Almir Džano, Hamid Prazina, Ermin Zupčević, Edin Kereš, Mustafa Hatkić, Reuf Polovina, Safet Gakić, Šefik Menzilović, Izet Brković, Elvir Omerović, Dževad Ljukovac, Šemsudin Kečo, Kemal Kadić, Ahmedin Agović, Fahrudin Klis, Jasmina Gogalija, Jasmin Hujić, Adis Fazlić, Kasim Ejubović, Zaim Tabaković, Elvir Kudumović, Hajrudin Hrelja, Jasmin Kurtović, Ferid Karadža, Safet Somun, Mesud Grabovica, Himzo Mehmedspahić, Rusmir Mušović, Edin Numanović, Damir Babić, Mufid Ademović, Alvir Hrustemović, Hamdija Heljić, Mensur Atajić, Šerif Hadžić, Mevsud Čuprija, Adnan Bečić, Nihad Bukva, Hajro Topalović, Jusuf Čorić, Dževad Duraković, Dževad Kiselica, Elvir Mujanović, Nedžad Piralija, Fikret Smajović, Muhamed Šabanović, Halid Kršić, Mujo Čaušević, Kenan Hadrović, Elvir Žigo, Rušid Bašić, Hazim Hindija, Esad Lončar, Husein Čaušević, Ahmet Bišić i Selvedin Sološević (u daljnjem tekstu: apelanti) koje zastupa Halil Mušinović, podnijeli su u periodu od 21. januara 2014. godine do 10. aprila 2015. godine apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), presuda Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) i presuda Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), preciziranih u izreci ove odluke.
Spajanje predmeta
2. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju apelacija broj: AP-322/14, AP-323/14, AP-410/14, AP-509/14, AP-510/14, AP- 512/14, AP-513/14, AP-724/14, AP-726/14, AP-727/14, AP-825/14, AP-826/14, AP-948/14, AP- 1073/14, AP-1074/14, AP-1466/14, AP-1467/14, AP-1468/14, AP-2127/14, AP-2910/14, AP- 4047/14, AP-4048/14, AP-5377/14, AP-1748/15 i AP-1749/15 u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-322/14. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
3. Ustavni sud je ranije, kada su isti apelanti osporavali odluke Kantonalnog suda, donio odluke povodom tih apelacija protiv drugostepenih presuda navedenih u izreci ove odluke, na način da je odbacio apelacije kao preuranjene s obzirom na to da su postupci po revizijama apelanata protiv presuda Kantonalnog suda bili u toku pred Vrhovnim sudom. Ustavni sud je u tim odlukama o dopustivosti apelante uputio da nakon donošenja odluka o reviziji, bez obzira na vrstu i razloge te odluke, imaju mogućnost da ponovo podnesu apelacije u kojima su, u smislu člana 19. stav 3. Pravila Ustavnog suda, dužni na propisanom obrascu apelacije navesti i odluku Ustavnog suda kojom je njihova apelacija odbačena kao preuranjena, što su apelanti i učinili podnoseći apelacije koje su predmet ove odluke.
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Apelanti su tužbama pokrenuli parnične postupke protiv Vlade Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tužena) kao poslodavca, radi isplate novčanih potraživanja iz radnog odnosa i to razlike naknade za topli obrok za periode i iznose pojedinačno označene u tužbenim zahtjevima, za koje su smatrali da su ih trebali primiti u skladu s Uredbom o naknadama i drugim materijalnim pravima rukovoditelja izvršnih organa vlasti Federacije BiH i službenika federalnih ministarstava i drugih tijela federalne uprave («Službene novine FBiH» br. 94/98 i 49/00). U obrazloženjima presuda Općinskog suda, navedenih u izreci ove odluke, navedeno je da je član 17. stav 2. Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju FBiH («Službene novine FBiH» broj 19/00) temeljni akt kojim se reguliše obim prava i obaveza između zaposlenika i poslodavca, kojim je određeno da zaposlenik ima pravo na naknadu u toku rada ukoliko se ishrana ne obezbjeđuje kod poslodavca, zaposleniku se obezbjeđuje mjesečna naknada u iznosu od najmanje 25 % od prosječne plaće u Federaciji BiH prema posljednjim objavljenim podacima Federalnog zavoda za statistiku. Po mišljenju Općinskog suda, odredba člana 31. Kolektivnog ugovora preciznije određuje način određivanja visine novčane naknade toplog obroka, ali ne isključuje mogućnost da poslodavac može da se opredjeli i da topli obrok uposlenicima obezbjeđuje vlastitim sredstvima i u vlastitim prostorijama. S obzirom na to da je nespornim tokom postupka utvrđeno da je tužena osigurala apelantima (zaposlenicima) obrok u matičnoj jedinici, to proizlazi da im ne pripada i pravo na novčanu naknadu za topli obrok.
6. Kantonalni sud je, odlučujući o žalbama apelanata, donio presude navedene u izreci ove odluke, kojima je žalbe odbio i prvostepene presude potvrdio. Kantonalni sud je u obrazloženjima presuda naveo da je prvostepeni sud na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbene zahtjeve apelanata u odnosu na potraživanje razlike toplog obroka. Kantonalni sud je potvrdio pravilnost primjene materijalnog prava budući da je u konkretnom slučaju nespornim utvrđeno da su apelanti imali osiguran topli obrok u matičnoj jedinici.
7. Rješenjima Vrhovnog suda, preciziranim u izreci ove odluke, odbačene su kao nedozvoljene Revizije apelanata izjavljene protiv presuda Kantonalnog suda navedenih u izreci ove odluke. U obrazloženju je navedeno da je odredbom člana 237. stav 2. Zakona o parničnom postupku («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine, br. 53/03, 73/05 i 19/06; u daljnjem tekstu: ZPP) propisano da Revizija nije dopuštena ako vrijednost pobijanog dijela pravomoćne presude ne prelazi iznos od 10.000,00 KM. Budući da su apelanti u tom sporu obični formalni suparničari, u smislu odredbe člana 362. stav 1. tačka 2. ZPP-a, i budući da je procesni položaj svakog od njih samostalan, kako je u obrazloženju istaknuto, to se pravo na izjavljivanje Revizije cijeni odvojeno za svakog od njih, a prema stanju spisa je očigledno da pobijani dio drugostepene presude ni za jednog od apelanata ne prelazi vrijednosni kriterij od 10.000,00 KM, predviđen odredbom člana 237. stav 2. ZPP-a. Vrhovni sud nije našao ni osnova za primjenu odredbe člana 237. stav 3. ZPP-a jer, prema ocjeni tog suda, odlučivanje po predmetnoj Reviziji ne bi bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima.
8. U predmetima AP-727/14AP-825/14, AP-948/14, AP-1073/14, AP-1074/14, AP- 1466/14, AP-1467/14, AP-1468/14, AP-1920/14 i AP-1748/15 apelanti su tužbama podnesenim Općinskom sudu pokrenuli parnične postupke protiv tužene radi isplate novčanih potraživanja iz radnog odnosa i to razlike naknade za godišnji odmor, troškove prevoza i odvojenog života za periode i iznose pojedinačno označene u tužbenim zahtjevima. Odlučujući o zahtjevima apelanata, Općinski sud u Sarajevu je u pojedinim predmetima donio presude kojima je obavezao tuženu da apelantima na ime neisplaćenih potraživanja iz radnog odnosa za određene periode isplati iznose navedene u prvostepenim presudama sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka. Općinski sud u Sarajevu se u obrazloženjima presuda pozvao na odredbe čl. 4, 5. i 6. Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjih obaveza FBiH kojima je određeno da se tužena obavezuje izmiriti dug koji se odnosi na neisplaćene neto-plaće i naknade uposlenika Federalnog ministarstva odbrane i Vojske Federacije. U dijelu zahtjeva koji se odnosi na neisplaćeni regres Općinski sud se pozvao na odredbu člana 11. Uredbe o naknadama i drugim materijalnim pravima rukovodilaca izvršnih organa vlasti FBiH i službenika federalnih ministarstava i drugih tijela federalne uprave kojom je propisano da zaposleniku i službeniku pripada naknada plaće za korištenje godišnjeg odmora (regres). Među strankama je sporno, kako je navedeno u obrazloženjima presuda, da li je nastupila apsolutna zastara svih potraživanja, u smislu odredbe iz člana 106. ZOR-a. Također je navedeno da je odredbom člana 366. stav 1. ZOO regulisano da se pismeno priznanje zastarjele obaveze smatra kao odricanje od zastarjelosti. Općinski sud u Sarajevu je na osnovu uvjerenja tužene utvrdio da tužena apelantima priznaje da im nisu isplaćene plaće, regresi, te naknade za topli obrok za naznačene periode u visini kako je navedeno u tužbenim zahtjevima apelanata. S obzirom na to da je tužena priznala zastarjele obaveze, prema mišljenju Općinskog suda, ona se odrekla zastare koja je nastupila za predmetna potraživanja. Općinski sud je zaključio da, budući da je utvrđeno da su apelanti tužbe podnijeli blagovremeno, njihovi su zahtjevi za isplatu plaća i regresa snovani.
9. U pojedinim apelacijama Općinski sud je osporenim presudama odbio kao neosnovane tužbene zahtjeve apelanata. Općinski sud je u obrazloženju naveo da su predmetna potraživanja apelanata zastarjela u smislu odredbe člana 372. stav 1. ZOO i člana 106. ZOR-a. Pored toga, općinski sud je u pojedinim predmetima zaključio da apelantima ne pripada pravo na troškove prevoza u smislu člana 3. Uredbe o naknadama i drugim materijalnim pravima koja nemaju karakter plaće.
10. Odlučujući o žalbama protiv prvostepenih presuda kojima su usvojeni tužbeni zahtjevi apelanata, Kantonalni sud u Sarajevu je osporenim presudama žalbe tužene uvažio i prvostepene presude preinačio na način što je tužbene zahtjeve apelanata odbio kao neosnovane. U obrazloženjima je navedeno da je tužena u žalbama osnovano ukazivala na pogrešnu primjenu materijalnog prava iz člana 106. ZOR-a, budući da su apelanti podnesenim tužbama i postavljenim zahtjevima potraživali isplatu plaća i regresa uglavnom za period od 1999. do 2001. godine, a kako su tužbe podnijeli u periodu od 2005. do 2008. godine, to proizlazi da su podnesene nakon proteka zakonom propisanog roka od tri godine, pa je samim tim nastupila zastarjelost potraživanja. S tim u vezi, navedeno je da Zakon o utvrđivanju i izmirenju unutrašnjih obaveza FBiH nema kao posljedicu priznanje duga, što bi vodilo prekidu zastarijevanja, jer iz sadržaja teksta zakona ne proizlazi izričito priznanje duga, niti se radi o izjavi potpisanoj od lica koje je ovlašteno da zastupa tuženu u skladu sa zauzetim stavom Vrhovnog suda (Presuda broj 070-0-Rev-08-000228 od 23. decembra 2008. godine). S obzirom na to da su tužbe podnesene nakon proteka roka od tri godine od nastanka obaveze isplate spornih potraživanja, to je, prema mišljenju Kantonalnog suda u Sarajevu, osnovan prigovor tužene o zastarjelosti predmetnih potraživanja apelanata, u smislu člana
106. ZOR-a, zbog čega je odbio tužbene zahtjeve apelanata.
11. U pojedinim apelacijama Kantonalni sud u Sarajevu je osporenim presudama odbio kao neosnovane žalbe apelanata i potvrdio prvostepene presude. Kantonalni sud je u obrazloženju osporenih presuda naveo da je prvostepeni sud pravilno primijenio odredbe člana 372. stav 1. ZOO i člana 106. ZOR-a. Naime, prema shvatanju kantonalnog suda, Zakon o utvrđivanju i izmirenju unutrašnjih obaveza FBiH nema kao posljedicu priznanje duga, što bi vodilo prekidu zastarijevanja iz člana 387. stav 1. ZOO, odnosno odricanju od zastarjelosti iz člana 366. stav 1. ZOO. Kantonalni sud je u pojedinim predmetima, također, naveo da je prvostepeni sud na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbene zahtjeve apelanata u odnosu na potraživanje razlike toplog obroka.
12. Vrhovni sud odbacio kao nedopuštene revizije apelanata protiv drugostepenih odluka. U obrazloženju navedenih rješenja Vrhovni sud je naveo da, prema članu 237. stav 2. ZPP, revizija nije dopuštena ako vrijednost pobijanog dijela pravomoćne presude ne prelazi 10.000 KM, pa s obzirom da su apelanti u ovom sporu obični formalni suparničari, to se pravo na izjavljivanje revizije ocjenjuje odvojeno za svakog od njih, odnosno vrijednost pobijanog dijela pravomoćne presude ne prelazi vrijednosni kriterij propisan odredbom člana 237. stav 2. ZPP. S obzirom na navedene odredbe zakona, proizlazi da su revizije apelanata nedozvoljene, kako po osnovu člana 237. stav 2, tako i po osnovu stava 3. istog člana, zbog čega su odbačene.
Apelacioni navodi
13. Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
14. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
15. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
16. U vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, koji se zasnivaju na tvrdnjama o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Europske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
17. U vezi sa navodima apelanata da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo kad su zaključili da tužena nije priznala dug, te da je time došlo do prekida zastare njihovih potraživanja, Ustavni sud ukazuje na to da je u svojoj Odluci broj AP 884/07 od 22. oktobra 2009. godine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 884/07 od 22. oktobra 2009. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) već razmatrao isto pravno pitanje i zaključio da se stav redovnih sudova temelji na relevantnim odredbama Zakona o radu i ZOO-a. Ustavni sud je u navedenoj odluci, analizirajući obrazloženje odluka redovnih sudova, zaključio da su redovni sudovi dali jasne razloge za zaključak da se izvod iz spiska koji je dostavljen sudu kao dokaz da tužena nije izvršila svoju obavezu ne može smatrati priznanjem duga u smislu člana 387. ZOO-a, jer taj izvod predstavlja konstataciju da nije izvršena isplata naknade, a ne priznanje duga koji je dat u obliku propisanom u spomenutom članu. Također, vezano za navode apelanata o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava u osporenim presudama kojim je zaključeno da im ne pripada pravo na novčanu naknadu, odnosno ne pripada kumulativno pravo i na novčanu naknadu i na osiguran obrok od poslodavca, Ustavni sud ukazuje na to da je u svojoj Odluci broj AP 2651/09 od 20. aprila 2011. godine (vidi Ustavni sud, odluka o dopustivosti, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) već razmatrao slično pravno pitanje pri čemu je zaključeno da se stav redovnih sudova temelji na relevantnim odredbama Kolektivnog ugovora i Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju FBiH. Naime, redovni sudovi su obrazložili da je tužbeni zahtjev apelanata neosnovan zato što je tokom postupka nespornim utvrđeno da su apelanti imali osiguran topli obrok u matičnoj jedinici poslodavca, pa im zbog toga, u smislu odredbe člana 31. Kolektivnog ugovora i člana 17. stav 2. Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju FBiH, ne pripada pravo na novčanu naknadu, odnosno ne pripada kumulativno pravo i na novčanu naknadu i na osiguran obrok od poslodavca.
18. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su odluke redovnih sudova dovoljno jasno obrazložene, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, redovni sudovi su obrazložili da je tužbeni zahtjev apelanata neosnovan zato što je tokom postupka nespornim utvrđeno da su apelanti imali osiguran topli obrok u matičnoj jedinici poslodavca, pa im zbog toga, u smislu odredbe člana 17. stav 2. Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju FBiH, ne pripada pravo na novčanu naknadu, odnosno ne pripada kumulativno pravo i na novčanu naknadu i na osiguran obrok od poslodavca.
19. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelanti u apelacijama ne nude bilo kakve argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da su na bilo koji način prekršeni pravo na pravično suđenje ili pravo na imovinu, osim što su nezadovoljni ishodom konkretnih postupaka. Stoga, imajući u vidu stavove Europskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje na to da apelanti imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Europske konvencije, a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Europske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
20. Apelanti, između ostalog, navode da im je povrijeđeno i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Europske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da se apelanti nisu izjasnili u vezi sa kojim pravom smatraju da su diskriminirani ali da iz navoda apelacija proizlazi da smatraju da su diskriminirani u odnosu na pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu. S obzirom na to da se navodi apelanata o povredi ovog prava u suštini svode na pogrešnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je ove navode ocijenio u okviru navoda o povredi prava na pravično suđenje i imovinu, te imajući u vidu da apelanti nisu ponudili bilo kakve argumente i razloge koji bi ukazivali na vjerovatnoću da su diskriminirani, Ustavni sud smatra i navode o povredi prava na nediskriminaciju iz člana 14. Europske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Europske konvencije i pravom na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovanim.
21. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
22. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman