Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1720/12 (M. P.)

Odluka donesena 14. 10. 2015.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
  • Povrat stana
  • Stanovi JNA
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
  • Uknjižba
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1720/12

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 10. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 14. oktobra 2015. godine u predmetu broj AP-1720/12, rješavajući apelaciju Miomira Popovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Miomira Popovića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 049104 11 Rev od 2. februara 2012. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 049104 09 Gž od 31. marta 2010. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 049104 od 14. aprila 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Miomir Popović (u daljnjem tekstu: apelant), iz Sarajeva, kojeg zastupa Jakša Mitrović, advokat iz Sarajeva, podnio je 11. maja 2012. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 049104 11 Rev od 2. februara 2012. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 049104 09 Gž od 31. marta 2010. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 049104 od 14. aprila 2009. godine. Apelant je 30. maja 2012. godine i 10. juna 2014. godine dopunio apelaciju.

2. Presudom Općinskog suda broj 65 0 P 049104 od 14. aprila 2009. godine, donesenom po tužbi apelanta protiv Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tužena) radi priznavanja prava vlasništva i uknjižbe, odbijen je tužbeni zahtjev apelanta koji je tražio da se utvrdi da je ugovor o kupoprodajiotkupu nepokretnosti-stanu u Sarajevu, preciznije označenog u izreci presude (u daljnjem tekstu: sporni stan), broj 1 N-3513-1617/A od 10. februara 1992 godine zaključen između apelanta i bivše Vojne ustanove SF JNA Beograd-odjeljenje Sarajevo (u daljnjem tekstu: sporni ugovor) pravno valjan. Također je odbijen tužbeni zahtjev kojim je apelant tražio da Zemljišno knjižni ured Odsjek KPU istog suda na osnovu ove presude izvrši uknjižbu prava vlasništva na spornom stanu u korist apelanta sa dijelom 1/1.

3. Iz obrazloženja presude proizilazi da je apelant 14. augusta 2007. godine podnio tužbu protiv tužene, radi priznanja prava vlasništva i uknjižbe u zemljišne knjige te da je tužena osporila tužbeni zahtjev citirajući član 39 a. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (u daljnjem tekstu: Zakon o izmjenama i dopunama), kao i čl. 2. stav 1. istog zakona, te se pozvala na rješenje Vojne pošte Beograd kojim je utvrđeno da se apelant razrješava od profesionalne vojne službe shodno Zakonu o vojsci Jugoslavije. Prema podacima tužene, apelant je iskoristivši stečena prava iz bivše JNA, „koja prava je koristio i prilikom dobijanja spornog stana iskoristio na način što je u Beogradu dobio dvosoban stan i time riješio svoje stambeno pitanje“. Slijedom izloženog tuženi je predložio da se tužbeni zahtjev odbije kao neosnovan.

4. Općinski sud je u toku postupka proveo brojne materijalne dokaze (uvid u ugovor, potvrdu banke, rješenje VP, presude Kantonalnog suda donesene u upravnom postupku) a između ostalog i Odluku o prihvatljivosti i meritumu Komisije za ljudska prava pri Ustavnom sudu BiH (u daljnjem tekstu: Komisija) broj CH/02/12377 i CH/02/12378 od 6. juna 2005. godine (donesenu povodom podnesene prijave apelantove supruge vezano za njen zahtjev da kao supruge pripadnika JNA, u upravnom postupku vrati u posjed stan u BiH i da bude priznata kao njegov vlasnik). Istaknuto je da iz te odluke proizilazi da je odlučeno da tužena nije prekršila član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu. Evropska konvencija) budući da podnositelji prijava (među kojim i supruga apelanta) nemaju pravo na povrat stanova budući da bračni drugovi nisu nosioci dva zasebna stanarska prava, već sunosioci jednog istog stanarskog prava. U odluci Komisije je istaknuto da jedino logično tumačenje člana 3a Zakona o prestanku primjene, jeste da ukoliko je lice koje je zaključilo ugovor o korištenju stana ostalo u stranoj vojsci poslije 1995 godine, član 3 istog Zakona se neće primjenjivati. Dakle, Komisija je zaključila da obzirom da supruga apelanta dijeli zakonsku sudbinu svoga supruga, ona nema samostalno pravo na povrat stana.

5. Nakon provedenog postupka, Općinski sud je utvrdio da su apelant i prednik tuženog zaključili ugovor o kupoprodaji spornog stana 10. februara 1992. godine. Navedeno je da je „ovaj ugovor sačinjen u pismenoj formi, potpisan je od ugovornih strana, ovjeren od strane vojnog pravobranioca, ugovorena cijena nije isplaćena u cijelosti. Ugovor sadrži pečat gradske uprave društvenih prihoda. Na konkretan pravni odnos, Općinski sud je primijenio član 1. Zakona o izmjenama i dopunama („Službene novine FBiH, broj 54/04). Tom odredbom je propisano da je nosilac prava iz kupoprodajnog ugovora zaključenog s bivšom SSNO-om, na osnovu Zakona o stambenom obezbjeđenju u JNA („Službeni list SFRJ“, broj 84/90) i podzakonskih akata za njegovu provedbu, za stan koji je na raspolaganju Ministarstvu odbrane FBiH, zaključio pravno obavezujući ugovor, ako je zaključio pisani ugovor o otkupu stana do 6. aprila 1992 godine i ugovor dostavio na ovjeru nadležnoj poreznoj službi, te ukoliko je kupoprodajna cijena utvrđena u skladu sa tada važećim Zakonom i iznos cijene u cijelosti izmirio u ugovorenom roku. Nadalje, cijeneći predmetni ugovor, a u skladu sa citiranim članom Zakona o izmjenama i dopunama, Općinski sud je utvrdio da isti nije pravno valjan, jer iz potvrde Yu Garant banke od 21. februara 2000. godine proizilazi da je apelant uplatio iznos od 3.082,00 tadašnjih dinara, a cijena nepokretnosti koja je utvrđena ugovorom o kupoprodaji je 1.056.925,00 dinara, te da apelant kao kupac nije ispunio obavezu uplate iznosa kupoprodajne cijene u cijelosti, što je jedan od kumulativno propisanih uslova za pravnu valjanost ugovora. Nadalje, kako zaključuje Općinski sud, nesporno je da je apelant nakon 14. decembra 1995. godine ostao u službi u oružanim snagama izvan teritorije BiH, što proizilazi iz rješenja načelnika vojne službe Beograd od 25. februara 2000. godine, kada je razriješen od profesionalne vojne službe sa 30. aprilom 2000 godine, pa apelantu ne pripada pravo na upis prava vlasništva ni na osnovu čl. 2. stav 2. Zakona o izmjenama i dopunama.

6. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 P 049104 09 Gž od 31. marta 2010. godine žalba apelanta je odbijena i prvostepena presuda potvrđena.Kantonalni sud je prvenstveno konstatirao da je apelant u žalbi naveo da pobija prvostepenu presudu jer je sud pogrešno utvrdio činjenično stanje budući da je sporni ugovor zaključen u skladu sa tada važećim Zakonom o stambenom obezbjeđenju JNA te da se sporni ugovor „nije mogao dostaviti nadležnoj Poreznoj službi jer je Uredbom tadašnjeg Izvršnog vijeća SR BiH zabranjena ovjera ugovora sa bivšom JNA“ ali da su po tadašnjim propisima „bili oslobođeni plaćanja poreza“ te da „ne spori činjenicu da je ugovorena cijena djelimično plaćena“ ali da ta okolnost „ne utiče na pravnu valjanost ugovora o kupoprodaji“. Ispitujući ove žalbene navode Kantonalni sud je, međutim, zaključio da je prvostepeni sud proveo postupak i donio presudu, pravilno cijeneći provedene dokaze u skladu sa članom 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Po ocjeni Kantonalnog suda, navodi žalbe o povredama ZPP-a su u cijelosti neosnovani, obzirom da je prvostepeni sud pravilno utvrdio sve pravno relevantne činjenice za presuđenje u ovoj pravnoj stvari i na iste pravilno primijenio materijalno pravo. Ovo iz razloga što apelant, po ocjeni Kantonalnog suda, ne ispunjava uvjete iz člana 39 a, b, c, d i e Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (u daljnjem tekstu: Zakon o prodaji stanova). Naime, Kantonalni sud smatra da prvostepeni sud pravilno cjenio pravnu valjanost ugovora koji je apelant zaključio sa bivšom JNA kao prednikom tuženog od 10. februara 1992. godine i kojim je apelant od prednika tuženog otkupio sporni stan i apelanta odbio sa tužbenim zahtjevom za priznanje prava vlasništva i uknjižbu u zemljišne knjige.

7. Kako navodi Kantonalni sud, prema članu 39. Zakona o prodaji stanova, za pravnu valjanost ugovora su neophodna ova dva elementa: da je kupoprodajni ugovor sa bivšom JNA potpisan do 6. aprila 1992. godine i da je taj ugovor dostavljen nadležnoj Poreskoj službi. Navedeno je da je konkretan ugovor od 10. februara 1992. godine koji je apelant zaključio sa prednikom tuženog pisani ugovor, a sam punomoćnik apelanta u svojoj žalbi od 6. maja 2009. godine „navodi da ugovor o kupoprodaji nije mogao dostaviti nadležnoj Poreznoj službi na ovjeru“. Stoga je prvostepeni sud „pravilno utvrdio da konkretni ugovor o kupoprodaji nije pravno valjan, jer za pravnu valjanost ugovora su neophodna ova dva elementa što [apelant] nije tokom postupka dokazao, pa nisu ispunjeni uvjeti iz člana 134. ZPP-a. Po mišljenju Kantonalnog suda, i da je dokazao da je zaključio pravno obvezujući ugovor iz člana 39 stav 1. Zakona o prodaji stanova, apelant je nakon 14. decembra 1995. godine ostao u službi oružanih snaga izvan BiH, „takav ugovor bi se smatrao raskinutim jer je stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu, sticanjem novog stana van BiH, što je prvostepeni sud utvrdio na osnovu provedenih dokaza.“ Dalje je navedeno da u vezi sa članom 1 Protokola broj 1 uz Evropsku Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), apelant shodno Zakonu o prodaji stanova ne može uknjižiti stan ako nije ostvario pravo na vraćanje stana u posjed u skladu sa Zakonom o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima (u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene). Takođe članom 39e je određeno da nosilac stanarskog prava koji nema pravo na povrat na stan ili ne podnese zahtjev za povrat stana u skladu sa čl. 3 i 3a Zakona o prestanku primjene, a koji prije 6. aprila 1992. godine je zaključio pravno obavezujući ugovor o kupovini stana sa bivšim SSNO, ima pravo da podnese zahtjev Ministarstvu odbrane FBiH za nadoknadu sredstava plaćenih po ovom osnovu, izuzev ako se dokaže da je to pravo ostvario van BiH. I u ovom konkretnom slučaju, kako zaključuje Kantonalni sud, „[apelant] je ostvario pravo na stan van BiH, čime je riješio svoje stambeno pitanje i ostvario pravo na dom“.

8. Presudom Vrhovnog suda broj 65 0 P 049104 11 Rev od 2. februara 2012. godine revizija apelanta je odbijena. Također, odbijen je zahtjev apelanta za naknadu troškova revizijskog postupka. U obrazloženju presude Vrhovni sud je prvenstveno ponovio činjenično utvrđenje nižestepenih sudova iz kojeg proizilazi da je između prednika tužene i apelanta zaključen sporni ugovor, kojeg su potpisali prodavac, apelant i vojni pravobranilac; da je kupoprodajna cijena utvrđena u iznosu od 1.065.925,00 tadašnjih yu dinara sa rokom otplate na 40 godina i u 480 mjesečnih rata, od koje je ukupne cijene isplaćen dio u visini 3.082,00 yu dinara; da su članom 9. ugovora stranke predvidjele pravo prodavca na jednostrani raskid ugovora u slučaju da apelant ne plati tri uzastopne rate; da je ugovor ovjerila Gradska uprava društvenih prihoda 14. februara 1992. godine, a da je apelant 8. maja 2007. godine podnio zahtjev za izdavanje naloga za uknjižbu prava vlasništva. Također je utvrđeno da apelantu nije vraćen u posjed predmetni stan, kao i da je razriješen vojne službe 30. aprila 2000. godine.

9. Kako navodi Vrhovni sud, na utvrđeno činjenično stanje nižestepeni sudovi su pravilno primjenili materijalno pravo kada su pozivom na odredbu člana 39. stav l. Zakona o prodaji stanova odbili zahtjev apelanta kao neosnovan. Kako je nesporno utvrđeno da je apelant nakon 14. decembra 1995. godine ostao u oružanim snagama izvan teritorije BiH (aktivna služba u vojsci Jugoslavije mu je prestala 30. aprila 2000. godine), to se na ovakav konkretan slučaj primjenjuje odredba člana 39.e st. 2. Zakona o prodaji stanova. Odredbom tog člana je utvrđeno da se „Nosiocu prava iz kupoprodajnog ugovora koji je zaključio pravno obavezujući ugovor iz člana 39. stav 1. Zakona, a koji je napustio stan u Federaciji Bosne i Hercegovine i nakon toga iz istog stambenog fonda ili novoosnovanih stambenih fondova oružanih snaga država nastalih iz bivše SFRJ stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tome pravu, stjecanjem novoga stana raskinut je ugovor o otkupu stana u Federaciji Bosne i Hercegovine, te nema pravo na upis prava vlasništva nad tim stanom“. Zbog toga Vrhovni sud smatra da su neosnovane revizijske tvrdnje apelanta o povredi člana 1. uz Protokol br. 1. Evropske konvencije, na koje je prigovore apelantu odgovoreno u Odluci Komisije u predmetu br. CH/02/12377 i CH/02/12378, koji je za predmet imao rješavanje prijave Zore Popović, supruge apelanta (i Sime Nikolića), i na koju se odluku upućuje apelant. Tim odlukama je utvrđeno da nije prekršeno pravo podnosilaca prijava na mirno uživanje imovine prema članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (jer, kako je navedeno u tački 120., Komisija „smatra da član 3a. stav 1. Zakona uspostavlja pravičnu ravnotežu između prava nosioca stanarskog prava i javnog interesa“), i da nije potrebno ispitivati prijave prema članu 8. Evropske konvencije (s obzirom na odluku vezanu za pravo na imovinu – tačka 125). Pošto ne stoje revizijski razlozi, a ni razlozi na koje sud pazi po službenoj dužnosti, Vrhovni sud je je primjenom odredbe člana 248. ZPP reviziju apelanta odbio.

10. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant zaključuje da prilikom donošenja osporenih presuda povrijeđeno njegovo pravo na imovinu i pravo na dom, a posebno što su domaći propisi koji regulišu ovu materiju u koliziji sa Evropskom konvencijom, jer je nesporna činjenica da je Ugovor o kupoprodaji - otkupu nepokretnosti zaključen po tada važećim propisima bivše SFRJ, pa se ima smatrati ovaj ugovor pravno valjanim. Kako je ova kolizija domaćeg prava protivna odredbama međunarodnog prava, to se prema odredbama Ustava Bosne i Hercegovine ima primjeniti međunarodno pravo, konkretno odredbe Evropske konvencije. Posebno apelant ističe da su domaći sudovi u dužem periodu poslije rata u cijelosti poštovali odredbe međunarodnog prava i u skladu sa ranijom odlukom Doma za ljudska prava u BiH u cijelosti uvažavali ovakve zahtjeve. Kako nije došlo do promjene Evropske konvencije, a domaće pravo je izmjenama i dopunama Zakona o kupoprodaji stanova na kojima je stečeno stanarsko pravo postavilo rigoroznije uslove, te su odredbe domaćeg prava postale u koliziji sa Evropskom konvencijom. Apelant zaključuje, da su u konkretnom slučaju ispunjeni uslovi da se apelantu prizna pravna valjanost ugovora, dozvoli uknjižba u zemljišne knjige i da se uvede u posjed stana.

11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 18. stav (4). Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

12. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

13. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se apelant pozvao odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo u konkretnom slučaju. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

14. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali dovoljno jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Pri tome Ustavni sud posebno naglašava da je imao u vidu stav Evropskog suda izražen u predmetu Mago i dr. protiv Bosne i Hercegovine presuda od 3. maja 2012. godine u kojoj je Evropski sud u pogledu određenih aplikanata, zaključio da nije došlo do povrede njihovog prava na imovinu budući da su ti aplikanti „u međuvremenu stekli ekvivalentna prava u drugim bivšim republikama SFRJ“ (točka 104), o čemu se, prema utvrđenju redovnih sudova, zapravo radi i u apelantovom slučaju. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1720/12 (M. P.) | Sudska praksa | Aktio