Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1968/12 (Š. B.)
Odluka donesena 14. 10. 2015.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
- Zastara
- Radni spor
- Naknada
- Prava iz radnog odnosa
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1968/12
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 10. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 14. oktobra 2015. godineu predmetu broj AP-1968/12, rješavajući apelaciju Šimuna Barača, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Šimuna Barača podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Rs 189765 11 Rev od 23. februara 2012.
godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 P 007759 08 Gz od 15. oktobra 2010, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Šimun Barač (u daljnjem tekstu: apelant), iz Livna, koga zastupa Zlatica Zahirović, advokat iz Sarajeva, podnio je 25. maja 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Rs 189765 11 Rev od 23. februara 2012. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 P 007759 08 Gz od 15. oktobra 2010. godine.
2. Apelant je 19. decembra 2006. godine podnio Općinskom sudu tužbu putem punomoćnika u kojoj tužbi je istakao da je bio zaposlenik u vojsci F BiH sve do 15. januara 1999. godine kada mu je rješenjem Federalnog ministarstva odbrane (u daljnjem tekstu: FMO) broj 02-12-99-20 od 16. februara 1999. godine prestala služba i da mu tužena Federacija Bosne i Hercegovine- Vlada FBiH (u daljnjem tekstu: tužena) duguje ukupan iznos od 47.640,00KM.
3. Općinski sud je pripremno ročište održao 19. novembra 2007. godine, a glavnu raspravu 12. februara 2008. godine
4. Presudom Općinskog suda broj 065-0-P-06-006681 od 12. marta 2008. godine obavezana je tužena da apelantu isplati ukupan iznos od 47.640,00 KM po osnovu neisplaćene naknade, sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana podnošenja tužbe pa do konačne isplate, kao i na isplatu troškova parničnog postupka u iznos od 2.019,00 KM, a sve u roku od 15 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja.
5. Općinski sud je nesporno utvrdio da je apelant sve do 15. januara 1999. godine bio u vojsci FBiH, a uvidom u Rješenje FMO broj 02-12-99-20 od 16. februara 1999. godine utvrđeno je da je apelantu prestala služba. Članom 3. istog rješenja tuženi se obavezao da će apelantu isplaćivati mjesečnu naknadu u visini plaće za mjesec decembar 1998. godine do trajnog regulisanja prava na penziju, a utvrđeno je da je plaća za mjesec decembar 1998. godine iznosila 794,00 KM. Nadalje, uvidom u potvrdu FMO od 30. decembra 2003. godine nesporno je utvrđeno da je prema navedenom rješenju apelantu isplaćena zadnja naknada sa 30. oktobrom 2001. godine u iznosu od 794,00 KM. Navodi se da je sud utvrdio da se apelant u septembru 2005. godine obratio FMO sa zahtjevom za odlazak u starosnu penziju koje je 5. septembra 2005. godine donijelo rješenje broj 04-34-4-10263/05 po kome je zahtjev apelanta odbijen kao neosnovan što je utvrđeno uvidom u navedeno rješenje. Dakle, kako navodi Općinski sud, rješenjem od 16. februara 1999. godine prednik tužene se obavezao da će apelantu isplaćivati naknadu radi odlaska u penziju u visini plaće za mjesec decembar 1998. godine i to do trajnog regulisanja prava na penziju. Kako apelant nije regulisao svoje pravo na mirovinu, a tužena prestala ispunjavati svoje obaveze, to je Općinski sud zaključio da je tužena dužna isplatiti apelantu po istom osnovu ukupan iznos 47.640,00KM, a to je naknada za 60 mjeseci odnosno za period od 1. decembra 2001. godine, pa do 1. decembra 2006. godine za koji period tužena nije izvršila isplatu naknade tužitelju. Općinski sud je nesporno utvrdio da je 1. decembra 2001. godine tuženi prestao isplaćivati apelantu navedenu naknadu, a o istom nije obavijestio apelanta kao ni o razlozima obustave isplate. Općinski sud navodi da je visinu naknade utvrdio na osnovu Potvrde FMO u kojoj stoji da je zadnja naknada apelantu u iznosu od 794,00 KM isplaćena 30. novembra 2001. godine. Obzirom da je u rješenju FMO od 16. februara 1999. godine određeno da će apelant primati naknadu u visini plaće za mjesec decembar 1998. godine te kako iz potvrde od 30. decembra 2003. godine nesporno proizilazi visina mjesečne naknade u iznosu od 794,00 KM, to je Općinski sud utvrdio da ukupna visina naknade koju tužena nije isplatila apelantu i za period od 1. decembra 2000. godine pa do 31. decembra 2006. godine iznosi od 47.640,00 KM. Stoga je Općinski sud usvojio tužbeni zahtjev apelanta i obavezao tuženu da ista isplati apelantu na ime duga navedeni iznos.
6. Po nalaženju Općinskog suda neosnovan je prigovor tužene da je predmetno potraživanje zastarjelo a iz razloga što je tužena svojom potvrdom od 30. decembra 2003. godine i priznala navedeni dug apelanta, pa je samim tim i zastara u ovom predmetu počela iznova da teče. Naime, sva potraživanja iz radnog odnosa kao i potraživanja koja svoj osnov crpe iz radnog odnosa a u skladu sa odredbom člana 106. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR) zastarjevaju u roku od tri godine, pa stoga sud smatra da je prigovor tužene i neosnovan. Sud smatra da u konkretnom slučaju nije nastupila zastara a imajući u vidu odredbu člana 4. tačka 4. Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutarnjih obaveza F BiH („Službene novine FBiH“ broj 66/04), a koje su predviđene kao opće obaveze i dugovi Federacije nastali u periodu od 1. aprila 1996. godine pa do 31. decembra 2002. godine. Te opće obaveze obuhvataju i obaveze na osnovu neisplaćenih plaća i dodataka FMO i vojske Federacije BiH će se prema zakonu izmiriti isplatom u gotovini i to u periodu od 4 godine, a počevši od 2004. godine kao fiskalne. Općinski sud smatra da je neosnovan i prigovor tužene u kojem se tvrdi da je naknada apelantu nezakonito ustanovljena, te da je ista odlukom od 30. novembra 2001. godine ukinuta, jer tužena nije dostavila sudu odluku na koju se poziva u svom odgovoru na tužbu, a radi utvrđivanja takvog činjeničnog stanja. Stoga, Općinski sud smatra da je rješenje iz 1999. godine i dalje pravno valjano te eventualnom odlukom tužene nije konkretno odlučeno o pravu apelanta na isplatu naknade i o pravu apelanta na dalje primanje naknade jer bi u slučaju negativne odluke tužene, apelant imao pravo preduzeti zakonom dozvoljene mjere. Kako apelant ni do danas nije ostvario pravo na penziju, a rješenje kojim mu se utvrđuje naknada nije izmjenjeno od strane tužene, to Općinski sud i smatra da apelantu pripada pravo za isplatu naknade, pa je Općinski sud zbog svega iznijetog i usvojio tužbeni zahtjev apelanta te donio odluku kao u izreci ove presude.
7. Tužena je protiv presude Općinskog sud podnijela žalbu 24. marta 2008. godine.
8. Presudom Kantonalnog suda broj 09 0 P 007759 08 Gz od 15. oktobra 2010. godine žalba tužene je uvažena na način da je prvostepena presuda preinačena i tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 47.640,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana podnošenja tužbe 19. decembra 2006. godine pa do isplate uz naknadu troškova parničnog postupka je odbijena. Kantonalni sud smatra da je tužena u žalbi neosnovano navela da je prvostepeni sud, donoseći pobijanu presudu, povrijedio odredbu iz člana 67. stav 1. tačka 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Naime, u konkretnom slučaju predmet spora nije povreda prava iz radnog odnosa koju imaju u vidu odredbe iz čl. 103. i 137. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u Federaciji BiH, nego novčano potraživanje dospjelih, a neisplaćenih novčanih potraživanja. Kantonalni sud navodi da apelant ne zahtijeva zaštitu prava iz radnog odnosa koje je povrijeđeno donošenjem pojedinačnog akata tužene, nego isplatu dospjelih, a neisplaćenih novčanih potraživanja iz radnog odnosa.
9. Međutim, po ocjeni Kantonalnog suda, osnovano se u žalbi navodi da je prvostepeni sud pogrešnom primjenom materijalnog prava odbio prigovor zastare. Naime, kako navodi Kantonalni sud, prvostepeni sud pogrešno zaključuje da je tužena potvrdom od 30. decembra 2003. godine priznala dug apelantu. Po mišljenju Kantonalnog suda, navedena potvrda predstavlja samo konstataciju da je apelantu isplaćena zadnja naknada 30. novembra 2001. godine, pa kao takva nema elemente priznanja duga. Kako je tužba podnesena 19. decembra 2006. godine, to su i potraživanja do 19. decembra 2003. godine u skladu sa odredbom iz člana 106. ZOR-a zastarjela. Nadalje, Kantonalni sud smatra da je, nakon pravilno utvrđene činjenice da je apelantu rješenjem tužene od 16. februara 1999. godine prestala aktivna služba sa 15. januara 1999. godine, te da isti zadržava pravo na naknadu u visini plaće za mjesec decembar 1998. godine do trajnog regulisanja prava na penziju, prvostepeni sud pogrešnom primjenom materijalnog prava odlučio o osnovanosti tužbenog zahtjeva. Naime, kako zaključuje Kantonalni sud, prestankom aktivne vojne službe apelantu je prestao i radni odnos sa tuženom, pa kako plaće i ostale naknade iz radnog odnosa pripadaju samo osobama koje su u radnom odnosu, to je potraživanje apelanta neosnovano. Iz navedenih razloga, Kantonalni sud, primjenom odredbe iz člana 229. tačka 4. ZPP-a, prvostepenu presudu preinačio i tužbeni zahtjev odbio.
10. Apelant je protiv presude Kantonalnog suda 22. novembra 2010. godine izjavio reviziju.
11. Presudom Vrhovnog suda broj 65 0 Rs 189765 11 Rev od 23. februara 2012. godine revizija apelanta je odbijena. Vrhovni sud je naveo da su neosnovani navodi revizije o pogrešnoj primjeni člana 8. ZPP-a. Ovo iz razloga što je drugostepeni sud pravilnom primjenom odredbe člana 229. tačka 4. ZPP preinačio prvostepenu presudu jer je zaključio da je na pravilno utvrđeno činjenično stanje Općinski sud pogrešno primijenio materijalno pravo. Nadalje je u obrazloženju navedeno da Vrhovni sud smatra da nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava. Suprotno pravnom stavu apelanta, Vrhovni sud zaključuje da je drugostepeni sud pravilno primjenio materijalno pravo kada je zaključio da je zahtjev apelanta za isplatu naknade za period od 1. decembra 2001. godine do 19. decembra 2003. godine zahvaćen zastarom, budući da je tužba podnesena dana 19. decembra 2006. godine (član 106. ZOR). Pri tome je drugostepeni sud, suprotno pravnom zaključku prvostepenog suda, pravilno zaključio da potvrda tužene od 30. decembra 2003. godine nema pravni značaj priznanja duga, niti da takav pravni značaj imaju odredbe Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjih obaveza FBiH.
12. U obrazloženju presude je istaknuto da odredbom člana 4. stav 1. tačka 4. Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutarnjih obaveza Federacije BiH je propisano da opće obaveze iz člana 3. navedenog Zakona su dugovi Federacije BiH nastali u razdoblju od 1. aprila 1996. godine do 31. decembra 2002. godine i da se sastoje od obaveza među kojima su i obaveze temeljem neisplaćenih plaća i dodataka Federalnog ministarstva odbrane i Vojske Federacije BiH, koje obaveza će Federacija izmiriti isplatom u gotovini (član 5. stav 2. tačka 4. Zakona), u razdoblju od pet godina počev od fiskalne 2004. godine (član 7. stav 1. Zakona). Utvrđivanje unutrašnjeg duga Federacije BiH za određene obaveze i u određenom periodu putem posebnog zakona, uz utvrđivanje propisanog načina izmirenja tih obaveza, i po ocjeni Vrhovnog suda, ne predstavlja priznanje duga koje ima u vidu odredba člana 387. st. 1. i 2. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), niti se donošenju tog zakona može dati pravni značaj odricanja od zastarjelosti kojeg ima u vidu odredba člana 366. stav 1. ZOO. Vrhovni sud smatra da samo jasno, određeno i bezuslovno priznanje duga od strane ovlaštenog lica dužnika dovodi do prekida zastare, a ti neophodni uslovi u ovom slučaju nisu ispunjeni, tim više što pri donošenju navedenog zakona Federacija BiH nije postupala kao dužnik već kao javna vlast. Potvrdu od 30. decembra 2003. godine tužena je izdala na zahtjev apelanta i u istoj je samo konstatovala da je apelantu zadnja naknada isplaćena sa 30. novembra 2011 godine u iznosu od 794.00 KM, pa je drugostepeni sud, imajući u vidu sadržaj navedene potvrde, pravilno zaključio da ista nema pravni značaj priznanja duga.
13. Kako navodi Vrhovni sud, ni sam apelant u svojoj reviziji faktički ne spori činjenicu, koju je tužena iznijela u odgovoru na tužbu, da je tužena svojom Odlukom od 30. novembra 2001. godine ukinula pravo na naknadu zbog odlaska u mirovinu do trajnog regulisanja prava na mirovinu. Na postojanje te Odluke posredno ukazuje ne samo činjenica da je tužena upravo od 30. novembra 2001. godine prestala plaćati spornu naknadu apelantu, već i činjenica da je tužena u aprilu 2003. godine donijela Odluku o odobravanju izdvajanja sredstava iz proračuna FBiH radi davanja novčane pomoći vojnicima kojima je prestala djelatna vojna služba na koju se tužena također pozvala u svome odgovoru na tužbu. Navedenom Odlukom licima kojima je u periodu od 11. januara 1997. godine do 7. aprila 2001. godine prestala djelatna služba odobrena je naknada u visini od 80% prosječne mjesečne plaće ostvarene u martu 2003. godine u FBiH, ali najduže šest mjeseci od dana stupanja na snagu ove Odluke. Suprotno pravnom rezonovanju apelanta, za pravne učinke Odluke od 30. novembra 2001. godine nije bilo neophodno da tužena stavi van snage i svako pojedinačno rješenje kojim je ranije utvrđeno pravo na navedenu naknadu. Vrhovni sud zaključuje da je 30. novembra 2001. godine prestao postojati pravni osnov za naknadu čiju isplatu zahtijeva apelant, pa je drugostepeni sud pravilno odlučio kada je tužbeni zahtjev odbio u cijelosti kao neosnovan. Kako ne stoje revizijski razlozi, kao ni razlozi na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, to je Vrhovni sud primjenom odredbe člana 248. ZPP reviziju apelanta odbio.
14. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama Vrhovnog i Kantonalnog suda povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. uz Protokol broj 1 Evropske konvencije.
15. Apelant navodi da Vrhovni i Kantonalni sud nisu cijenili činjenicu da je apelant bio pripadnik FMO sve do 16. februara 1999. godine kada je razriješen dužnosti prestao sa radom i preveden u rezervu. Istim rješenjem u tački 3 apelant je zadržao pravo na naknadu radi odlaska u mirovinu u visini plaće za mjesec decembar 1998. godine do trajnog regulisanja prava na mirovinu. Apelant navodi da je do mjeseca novembra 2001. godine tuženi prestao isplaćivati navedenu naknadu, a da pritom nije obavijestio apelanta o razlozima obustave isplate. Kako rješenje iz 1999. godine pravno egzistira jer tužena nije konkretizovala eventualnu odluku tuženog od 30. novembra 2001. godine u odnosu na apelanta odnosno tuženi je morao na osnovu iste odlučiti o pravu apelanta na daljnja primanja naknade, pa bi u slučaju negativne odluke apelant imao pravo preduzeti zakonom dozvoljene mjere. Apelant smatra da su prilikom odlučivanja o istaknutom prigovoru zastare, Vrhovni i Kantonalni sud morali primjeniti odredbe člana 4. tačka 4. Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjih obaveza FBiH. Shodno tome ne stoji konstatacija da je prvostepeni sud pogrešnim zaključkom odbio prigovor zastare, jer su Vrhovni i Kantonalni sud zastaru morali cijeniti kao obavezu tužene prema apelantu na osnovu člana 5. stav 2. tačka Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjih obaveza FBiH. Apelant navodi da su Vrhovni i Kantonalni sud pogriješili jer je rješenje broj 02-12-99-70 od 16. februara 1999. godine još uvijek na snazi. U konkretnom slučaju Vrhovni i Kantonalni sud su pogrešno primijenili materijalno pravo, jer nisu savjesno i brižno cijenili svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno iz člana 8. ZPP-a, a povredu odredaba parničnog postupka iz člana 209. ZPP-a apelant nalazi u tome što sudovi nisu primjenili ili su nepravilno primijenili odredbu iz člana 8. ZPP, a to je bilo od uticaja na donošenje zakonite i pravilne presude.
16. Apelant smatra da mu je osporenim presudama Vrhovnog i Kantonalnog suda povrijeđeno prava na pravično suđenje, prava na imovinu i prava na donošenje odluke u razumnom roku, obzirom da je ovakvom odlukom sudova apelantu onemogućeno da napokon dobije novčanu naknadu. Shodno iznesenom, apelant predlaže da Ustavni sud usvoji ovu apelaciju, ukine presude Vrhovnog i Kantonalnog suda te predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje.
17. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 18. stav (4). Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
18. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
19. Osima toga Ustavni sud ističe da prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se cijeniti u svijetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanticu (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38
20. Ustavni sud prvenstveno, u vezi sa apelacionim navodima da je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na donošenje odluke u razumnom roku budući da je ovakvom odlukom sudova apelantu, kako navodi, onemogućeno da napokon dobije novčanu naknadu, smatra da u vezi s tim nema ništa iz čega bi se moglo zaključiti da postoje prima facie razlozi koji ukazuju da su sudovi postupali na način koji bi mogao voditi zaključku da je način vođenja postupka u periodu od pet godina i dva mjeseca u kojem je postupak vođen i okončan na tri sudske instance suprotan standardu „razumnog roka“ iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Iz navedenog proizlazi da nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o povredi prava na donošenje odluke u razumnom roku kao „segmentu“ pravičnog suđenja iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije takođe očigledno (prima facie) nesnovani.
21. S druge strane Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili procesno pravo u konkretnom slučaju. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
22. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali dovoljno jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna odnosno da je primjena procesnih zakona i garancija bila na apelantovu štetu. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede prava pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog suda i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, te podržavajući praksu u predmetima koji su sa ovog aspekta pokretali slična pravna pitanja (vidi odluku o dopustivosti Ustavnoga suda broj AP 1487/10 od 5. septembra 2013. godine, tačka 7, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), Ustavni sud smatra kako u vezi s navodima apelanta o povredi prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) nesnovani.
23. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
24. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman