Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2537/12 (N. M.)
Odluka donesena 14. 10. 2015.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Služnost
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2537/12
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 10. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 14. oktobra 2015. godine u predmetu broj AP 2537/12, rješavajući apelaciju Nedeljka Mikića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nedeljka Mikića, podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 87-0- P-002 249 11 Rev od 18. aprila 2012. godine, presude Okružnog suda u Doboju broj 87-0-P-002 249 10 Gž od 24. septembra 2010. godine i presude Osnovnog suda u Tesliću broj 87-0-P-002 249 06 P od 24.
decembra 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Nedeljko Mikić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Donjeg Rankovića – Teslić, podnio je 5. jula 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud RS) broj 87-0-P-002 249 11 Rev od 18. aprila 2012. godine, presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 87-0-P-002 249 10 Gž od 24. septembra 2010. godine i presude Osnovnog suda u Tesliću (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 87-0-P-002 249 06 od 24. decembra 2009. godine.
2. Apelant je 3. jula 2006. godine Osnovnom sudu podnio tužbu protiv Dušana Gajića, PP „Elgrad“ Donji Ranković i Zorke Rieger (u daljnjem tekstu: prvotuženi, drugotuženi i trećetužena ili tuženi), radi izmještanja ili ukidanja puta ili plaćanja nadoknade. Iz dostavljene dokumentacije proizlazi da je Osnovni sud vratio apelantu tužbu radi ispravke i dopune, te da je apelant 23. januara 2008. godine dostavio sudu podnesak naslovljen kao „ispravka tužbe“.
3. Presudom Osnovnog suda broj 87-0-P-002 249 06 od 24. decembra 2009. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da tuženi prestanu sa korištenjem prilaznog puta preciziranog u izreci presude i to u dijelu koji se prostire preko apelantove parcele precizirane u presudi, te da se utvrdi „da ne postoji“ taj dio puta, a tuženi obavežu da to priznaju i klone se bilo kakvih radnji kojima bi se tim dijelom apelantove parcele služili kao prilazom i prolazom. Apelant je obavezan da tuženim nadoknadi troškove postupka u iznosu od 3.540,00 KM. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je nakon provedenog dokaznog postupka nesporno utvrđeno da je apelant vlasnik i posjednik parcele precizirane u presudi preko koje prolazi put širine i dužine pobliže precizirane u presudi (u daljnjem tekstu: sporni put). Također, Osnovni sud je utvrdio da tuženi svakodnevno koriste sporni put kao prilaz sa regionalnog puta Teslić-Čečava svojim nekretninama. S tim u vezi, Osnovni sud je utvrdio da prvotuženi predmetni put koristi od 1982. godine radi prilaza svojoj porodičnoj kući, drugotuženi od 1987. godine za obavljanja registrovane djelatnosti, te trećetužena od 2000. godine također radi prilaza svojoj porodičnoj kući. Imajući u vidu navedeno Osnovni sud je zaključio da apelant shodno odredbi člana 123. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP-a) nije dokazao da sporni put ne postoji. Osnovni sud je također naveo da apelant nije tužbenim zahtjevom tražio prestanak prava služnosti predmetnog puta u korist tuženih u smislu odredbe člana 58. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOSPO) niti je u toku postupka predlagao dokaze u tom pravcu, zbog čega taj sud, shodno odredbi člana 2. stav 2. ZPP-a, nije ni odlučivao o tome. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je odbio tužbeni zahtjev apelanta kao neosnovan.
4. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv prvostepene presude, Okružni sud je donio presudu broj 87-0-P-002 249 10 Gž od 24. septembra 2010. godine kojom je žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. U obrazloženju presude, Okružni sud je ponovio utvrđeno činjenično stanje, te je s tim u vezi zaključio da žalbenim navodima apelanta nije dovedena u pitanje pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja jer su nesporno utvrđene sve relevantne činjenice koje su odlučne za ishod postupka po postavljenom tužbenom zahtjevu. Okružni sud je zaključio da je prvostepeni sud na potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, te je primjenom odredbe člana 226. ZPP-a odbio apelantovu žalbu i prvostepenu presudu potvrdio kao pravilnu i zakonitu.
5. Vrhovni sud je, odlučujući o apelantovoj reviziji protiv presude Okružnog suda od 24. septembra 2010 godine, donio presudu broj 87 0 P 002249 11 Rev od 18. aprila 2012. godine kojom je reviziju odbio. U obrazloženju presude Vrhovni sud je nakon što je ponovio činjenično utvrđenje i pravni zaključak redovnih sudova, zaključio da su odluke nižestepenih sudova pravilne i zakonite. Nadalje, Vrhovni sud se pozvao na relevantne odredbe ZOSPO, koje je citirao, i to čl. 49. stav 1., 51. i 54. stav 1. ZOSPO, a prilikom odlučenja je imao u vidu i relevantne odredbe ZPP, i to odredbe čl. 2, 7, 123. i 126 ZPP-a, te je ukazao da prema utvrđenju nižestepenih sudova nesporno proizlazi da tuženi prolaze spornim putem pješice ili sa autima što zavisi od potreba za dolazak do njihovih nekretnina. Nadalje, Vrhovni sud je ukazao i na nesporno utvrđeno da prvotuženi spornim putem prolazi od 1982. godine, drugotuženi od 1987. godine (kada je i osnovan), a trećetužene od 2000. godine kada je kupila parcelu na kojoj je sagradila porodičnu kuću, te da se apelant korištenju spornog puta od strane tuženih nije protivio „sve do 27. novembra 2009. godine kada je postavio prepreku na put“. Također, Vrhovni sud je naveo da ovo utvrđenje proizlazi iz iskaza svjedoka Tode Đukić, te Dragice, Lazara i Rada Mikić (majka i braća apelanta), čije su iskaze sudovi prihvatili kao istinite jer se podudaraju u pogledu odlučnih činjenica (način i period korištenja spornog puta od strane tuženih). Vrhovni sud je, zaključio da iz navedenog proizlazi da su prvotuženi i drugotuženi pravo prolaza i prevoza spornim putem stekli održajem (član 54. stav
1. ZOSPO), dok je trećetužena to pravo stekla po osnovu odobrenja i saglasnosti apelantovog oca.
6. Imajući u vidu navedeno činjenično utvrđenje, kao i nalaz i mišljenje vještaka geometra Slobodana Đurkovića koji je i identifikovao i na skici lica mjesta prikazao sporni put i prema kome je sporni put jedini prilaz nekretninama tuženih, Vrhovni sud je istakao da je pravilan zaključak nižestepenih sudova da apelant provedenim dokazima nije dokazao da sporni put „ne postoji“ (član
126. ZPP-a).
7. Nadalje, Vrhovni sud je ukazao da se predmet tužbenog zahtjeva prvenstveno identificira po sadržaju i činjenicama na kojima se taj zahtjev zasniva, te je cijeneći da je apelantov tužbeni zahtjev bio da se apelanti obavežu da prestanu koristiti sporni put, Vrhovni sud je naveo da je suprotno zaključku nižestepenih sudova, apelant svojim zahtjevom i tražio prestanak prava služnosti u smislu odredbe člana 58. ZOSPO. Međutim, Vrhovni sud je ukazao da iz spisa proizlazi da apelant na kome je teret dokazivanja činjenica na kojima zasniva tužbeni zahtjev, nije tokom postupka provodio ni predlagao dokaze za utvrđivanje činjenica odlučnih za primjenu odredbe člana 58. ZOSPO te da stoga sudovi, s obzirom na odredbe čl.7. 102. i 123. ZPP, nisu imali osnova za drugačiju odluku. S tim u vezi, Vrhovni sud je istakao da je apelant prema pravilu o teretu dokazivanja (član 126. ZPP-a) bio dužan dokazati činjenice na kojima temelji tužbeni zahtjev, pa kako to nije učinio, po mišljenju Vrhovnog suda, nižestepeni sudovi su pravilno postupili kada su te činjenice uzeli kao nedokazane. Stoga, Vrhovni sud je zaključio da su nižestepeni sudovi pravilno postupili kada su u cijelosti odbili apelantov tužbeni zahtjev kao neosnovan.
8. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Apelant smatra da su sudovi pogrešno postupili kada su „priznali“ pravo prolaza i prevoza tuženim spornim putem jer je „parcela preko koje prolazi sporni put uvijek bila porodice Mikić“. Apelant smatra i da predmetni postupak nije okončan u razumnom roku, te da mu Ustavni sud zbog toga treba dodijeliti naknadu nematerijalne štete u visini od 10.000,00 KM.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4). Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
11. Osim toga, Ustavni sud ističe da prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se cijeniti u svijetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanticu (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
12. Ustavni sud prvenstveno smatra da apelant navode o kršenju prava na suđenje u razumnom roku zasnivaju isključivo na tvrdnji da „odluke nisu donesene u razumnom roku“, ne navodeći pri tome bilo šta iz čega bi se moglo zaključiti da postoje prima facie razlozi koji ukazuju da su sudovi postupali na način koji bi mogao voditi zaključku o tome da je način vođenja postupka i period od pet godina i devet mjeseci u kojem je postupak vođen i okončan na tri sudske instance suprotan standardu „razumnog roka“ iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Naime, Ustavni sud zapaža da je prvostepena presuda donesena nakon tri godine i pet mjeseci. Međutim, Ustavni sud zapaža da, iako prvostepeni sud od podnošenja tužbe (3. jula 2006. godine) nije bio ažuran, da je nakon što je apelant 23. januara 2008. godine dostavio podnesak kojim je uredio tužbu, taj sud do donošenja presude 24. decembra 2009. godine (dakle u periodu od jedne godine i 11 mjeseci) bio vrlo aktivan, te da je prvostepeni sud proveo obiman dokazni postupak, da je u postupku bilo više učesnika, kao i da je na zahtjev parničnih stranaka prvostepeni sud izlazio na lice mjesta. Nadalje, Ustavni sud primjećuje da je Kantonalni sud o žalbi apelanta odlučio u roku od devet mjeseci, dok je postupak po apelantovoj reviziji pred Vrhovnim sudom trajao jednu godinu i četiri mjeseca. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra, posmatrajući predmetni postupak u cjelini da, i pored neaktivnosti prvostepenog suda u početnoj fazi postupka, trajanje predmetnog postupka zadovoljavaju zahtjeve razumnog roka iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
13. S druge strane Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, suprotno apelacionim navodima, dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, u pogledu primjene relevantnog materijalnog i procesnog prava (ZOSPO i ZPP) a takva obrazloženja, s obzirom na postavljeni tužbeni zahtjev, Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Uzimajući u obzir sve navedeno, Ustavni sud smatra da apelant ne nudi bilo kakve relevantne argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje i imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Slijedom toga, imajući u vidu sve navedeno i stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanta o kršenju navedenih ustavnih prava nema ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman